Diobe kretanja

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 57), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013

Prethodno: Osobine kretanja

Obuhvata:

Uvod

Diobu kretanja na osnovi ubrzanja

Usavršavanje krećućeg usljed kretanja

Uvod

Naučili smo da činitelji kretanja postoje u svim kretanjima i da oni ne mogu biti raznovrsni i različiti kako bi se na osnovi njihovih razlika mogle u obzir uzeti različite vrste kretanja. Međutim, osobenosti i zahtjevi kretanja mogu manje ili više biti različiti i raznovrsni, a na osnovi njihove razlike mogu se uspostaviti razne vrste kretanja. Naprimjer, razlike putanja u translatornom kretanju potpuno su osjetilne, a njegovi različiti oblici, koji se mogu zamisliti, uzrokuju razlike u kretanjima koja se na njih odnose. No, s jedne strane, razlike putanja nisu ograničene na određene vrste, a, s druge strane, na osnovi ovakvih raznovrsnosti ne mogu se ostvariti specifični filozofski zaključci. Zato dioba kretanja na osnovi različitih putanja i neće biti od neke koristi.

Isto tako smjerovi kretanja neće osigurati korisnu diobu, iako su općenito podijeljeni u šest dobro poznatih osnovnih smjerova. Međutim, kao prvo, ove vrste su konvencionalne, a, kao drugo, dioba kretanja na osnovi njihovih razlika ne daje filozofsku korist. Također, brzina kretanja ima bezbrojne razine, ali ova razlika u razini nema utjecaja na filozofsku analizu.

Međutim, dioba kretanja na osnovi razlika među činiteljima ustvari je podređena vrstama činitelja, o kojima je raspravljano u 38. lekciji. Općenito, kretanje se može podijeliti na dvije vrste, prirodno i voljno (tabi‘ī wa erādī), jer svaki činitelj po namjeri (fā‘el-e bil-qaṣd), proviđajni činitelj (fā‘el-e bil-‘enāje), činitelj po saglasnosti (fā‘el-e bil-ridā) i epifanijski činitelj (fā‘el-e bil-tadžallī) jeste voljni činitelj. Činitelji po prisili (fā‘el-e bil-džabr) i potčinjeni činitelji (fā‘el-e bil-tasĥīr) također se smatraju posebnim stanjima voljnih činitelja, upravo kao što se i prinudni činitelji (fā‘el-e qasrī) smatraju specifičnim stanjem prirodnog činitelja (fā‘el-e tabi‘ī).

Među svim osobinama kretanja najvažnije stvari oko kojih se okreće filozofska rasprava o vrstama kretanja jesu kanal i rastojanje kretanja. Međutim, prije predstavljanja ove rasprave bilo bi korisno reći nešto ukratko o diobi kretanja na osnovi razlika u ubrzanju, a u isto vrijeme bilo bi korisno obratiti se problemu evolutivnosti kretanja, to jest, problemu usavršavajuće prirode kretanja i veze ovoga s ubrzanjem.

Dioba kretanja na osnovi ubrzanja

Razmatrajmo automobil koji postepeno povećava brzinu od nule do sto kilometara na sat. Igla na brzinomjeru se diže, a onda se na neko vrijeme zaustavlja, pa se vraća na nulu. Automobil se u nekom periodu premješta iz tačke A u tačku B, a ovo translatorno kretanje (harakat-e enteqālī) dogodilo se u kanalu prostora. Međutim, u ovom procesu primjećuju se i dvije druge postepene promjene. Jedna je promjena brzine od nule do sto km/h, a druga je promjena brzine od sto km/h do nule. S filozofske tačke gledišta ova promjena također je uključena u definiciju kretanja. Ona se može smatrati vrstom kretanja u kvalitetu, jer su ubrzavanje i usporavanje dva kvaliteta specifična kretanju i akcidenti su kvantiteta njegove brzine.

Ista vrsta promjene može se razmotriti i za druge vrste kretanja, tako da jedno kretanje u kvalitetu s druge tačke gledišta može biti nositeljem atributa drugog kretanja u kvalitetu. Naprimjer, pretpostavimo da bezbojno tijelo postepeno postaje crno i jedan period zadrži crnu boju, a onda njegova boja postepeno blijedi kako bi opet postalo bezbojno. Nesumnjivo je promjena u boji tijela kretanje u kategoriji kvaliteta. Međutim, moguće je da stupanj njegovog crnjenja ili blijeđenja kroz dijelove vremena nije jednolik. Naprimjer, brzina crnjenja može se postepeno uvećavati, a onda na isti način smanjivati. Promjena u brzini drukčija je od same promjene u boji i iz tog razloga može se smatrati kretanjem koje je na prvom kretanju (bukvalno, koje jaše na prvom kretanju). Isto tako može se smatrati da jednolikom kretanju nedostaje ova vrsta promjena, jer je njegova brzina nepromjenjiva.

Zato se s jednog stanovišta, a to je stanovište nepromjenjivosti ili promjenjivosti brzine, kretanje može podijeliti u tri vrste:

1. jednoliko kretanje bez ubrzanja i konstantne brzine,

2. ubrzavajuće kretanje s povećanjem brzine ili pozitivnog ubrzanja,

3. usporavajuće kretanje sa smanjenjem brzine ili negativnog ubrzanja.

Postojanje ubrzavajućeg i usporavajućeg kretanja kao i jednolikog kretanja jeste osjetilna stvar i neporecivo je. Osoba može čak pronaći njihove primjere pomoću prisustvenog znanja, kao što su promjene duševnih kvaliteta i stanja, čija se brzina postepeno uvećava, smanjuje ili je jednolika. Nedvojbeno se smanjenje brzine kretanja može smatrati vrstom postepenog opadanja, slabljenja i nedostatnosti u kretanju. Na ovaj način ono može uspostaviti vrstu oslabljenog i opadajućeg kretanja.

Ovdje se suočavamo s pitanjem: je li postojanje usporavajućeg kretanja nespojivo s nekim definicijama kretanja, poput “postepeni izlazak stvari iz potencijalnosti u aktuelnost”, ili “prvo savršenstvo potencijalnog egzistenta sve dok je potencijalan”?

Da bi se na ovo pitanje odgovorilo moraju se razlikovati dva aspekta rasprave, jedan je usavršavanje kretanja a drugi je usavršavanje krećućeg egzistenta.

U daljnjem objašnjenju stoji: moguće je da kroz kretanje krećuća stvar stalno dobija nova savršenstva, ali da postoji razlika u brzini dosezanja ovih savršenstava. To jest, u nekom dijelu vremena brzina usavršavanja može se uvećavati, u drugom dijelu vremena opadati, dok u trećem dijelu vremena ona može biti nepromjenjiva i jednolika. Ali jednolikost ili čak smanjenje brzine dosezanja savršenstva nisu nespojivi s činjenicom da se krećuća stvar usavršava. Jer će, naprimjer, tijelo čiji se ritam crnjenja smanjuje svakako u narednom trenu biti crnje nego u prethodnom trenu, iako će se njegova promjena boje događati sporije. Zato nema nespojivosti pretpostavke da kretanje vodi većem savršenstvu krećućeg egzistenta i pretpostavke negativnog ubrzanja za brzinu usavršavanja.

Međutim, ako neko tvrdi da je moguće da je svako kretanje, s onog aspekta u kojem je kretanje, usavršavanje, ova njegova tvrdnja neće biti u skladu s prihvatanjem konstantnog kretanja i kretanja bez ubrzanja, a jasno je da će ova tvrdnja biti suprotna svjesnosti, to jest, unutarnjem iskustvu i samoočiglednosti. Pribjegavanje nekim definicijama kretanja neće omogućiti dokazivanje ovakve tvrdnje. Nadalje, spomenute definicije ne dokazuju ovu tvrdnju, jer je najviše što se iz njih može zaključiti činjenica da krećući egzistent pod utjecajem kretanja dobija novo savršenstvo i aktuelnost, a, kao što je već kazano, usavršavanje krećuće stvari nije nespojivo s opadajućom brzinom njenog kretanja.

Međutim, drugi problem, čijim pregledom ćemo se sad pozabaviti, jeste: vodi li svako kretanje usavršavanju krećuće stvari ili ne vodi?

Usavršavanje krećućeg usljed kretanja

Naučili smo da evolutivnost kretanja u smislu ubrzanja i jačine intenziteta nema univerzalnosti. Nijedna definicija kretanja ne upućuje na ovo. Međutim, u smislu usavršavanja krećućeg pod utjecajem kretanja moguće je iz dvije navedene definicije zaključiti, pošto krećuće putem kretanja doseže novu aktuelnost i savršenstvo, da je za svako kretanje nužno biti pojačavajućim i da vodi usavršavanju krećućeg.

Oni koji na ovaj način razmišljaju našli su se pred velikom poteškoćom koja glasi: mnoge stvari postepeno slabe, vehnu i ugibaju. Njihove postepene transformacije i kretanje ne samo da ne vode uvećanju savršenstva nego kontinuirano umanjuju njihovo savršenstvo i približavaju ih smrti i razaranju. Biljke i životinje, nakon prolaska kroz period rasta i cvjetanja, ulaze u fazu starosti i oronjavanja, čime počinje njihovo uvehnjavajuće i opadajuće kretanje.

Kako bi se izbjegla ova poteškoća, oni traže rješenje u sljedećoj formi: ovakve vrste opadajućeg i truhlećeg kretanja praćene su kretanjima drugih egzistenata koji rastu. Naprimjer, dok jabuka pod utjecajem crva truhne, crv u njoj raste i stvarno kretanje je usavršavajuće kretanje crva, koje dovodi do smanjenja savršenstava jabuke čije je uvehnuće i truhljenje njenim akcidentalnim kretanjem.

Ne samo da ne postoji način za dokazivanje da je u svim slučajevima opadajućeg kretanja krećuća stvar u sprezi s pojačavajućim kretanjem druge krećuće stvari nego se postepena promjena egzistenta koji se smanjuje ne može jednostavno ignorirati podsjećanjem da je ona akcidentalno kretanje. Konačno, ostaje pitanje kakav je filozofski značaj ovog postepenog opadajućeg procesa u smanjujućem egzistentu?

Međutim, oslanjanje na spomenute definicije kako bi se poreklo neusavršavajuće kretanje ne može objasniti njegovo neporecivo postojanje. Pretpostavljajući da sadržaj definicija nije u skladu s opadajućim kretanjem, treba iznijeti dvojbe o njihovoj ispravnosti i univerzalnosti, umjesto da se oslanjanjem na njih donose neka neprihvatljiva obrazloženja. Međutim, istovremeno je moguće na takav način tumačiti ove definicije kako one ne bi iziskivale nijekanje neusavršavajućih kretanja.

Kao što je u 52. lekciji objašnjeno, aktuelnost i potencijalnost dva su suodnosna pojma, koja se apstrahiraju uzimanjem u obzir prioriteta jednog egzistenta u odnosu na drugi i sadržanosti cjeline ili dijela prvog egzistenta u drugom egzistentu. Ovo ni na koji način ne implicira da je cjelina drugog egzistenta savršenija od cjeline prvog egzistenta. Isto tako, smatrati kretanje uvodnim savršenstvom za dosezanje većeg savršenstva ne implicira opstanak svih prethodnih savršenstava u narednom egzistentu, jer je moguće da zahtjev kretanja i dosezanje savršenstva, čiji se zaključak razmatra, bude da krećuća stvar mora izgubiti neka svoja savršenstva. Savršenstvo koje se dobija kao učinak kretanja može biti ekvivalentno ili čak slabije od izgubljenog savršenstva.

Stoga saglasnost Aristotelove definicije s raznim vrstama kretanja ne implicira da je savršenstvo dobijeno kretanjem s obzirom na njegovu ontološku (wodžūdī) razinu superiorno u odnosu na izgubljeno savršenstvo krećuće stvari. Ne može se zaključiti da krećući egzistent, upoređujući ga s prethodnim položajem i stanjem, nužno postaje savršeniji.

U osnovi, nije nužno oslanjati se na pojmove aktuelnost i potencijalnost ili pojam savršenstva pri definiranju kretanja, jer su ovi pojmovi i sami potrebiti za objašnjenjem i tumačenjem, te stoga ne mogu otkloniti bilo kakvu nejasnoću iz pojma kretanje.

Je li prihvatljivo reći da svako tijelo koje se kreće s jednog mjesta na drugo time stvarno postaje savršenije i doseže novo savršenstvo superiorno nad onim koje je posjedovalo? Može li se stvarno dokazati da uvehnuća i opadajući procesi svake biljke ili životinje jesu rezultati usavršavanja drugog egzistenta?

Vjerovatno će se postaviti pitanje: zašto krećuće poduzima kretanje, ako kretanje ne donosi uvećanje njegovog savršenstva? Koji bi motiv ono moglo imati?

Odgovor glasi da, kao prvo, svako kretanje ne nastaje iz svjesnosti i motivacije krećuće stvari, kao što je navedeno za slučajeve prirodnih i prinudnih kretanja. Kao drugo, moguće je da svjesni egzistent poduzme kretanje radi dosezanja stvarnog ili iluzornog užitka koje vodi gubitku vrednijih savršenstava, a ovo se događa ili zbog zanemarenja neizbježnih rezultata ili zbog intenziteta želje prema spomenutom užitku. U svakom slučaju, to što ovo kretanje nije racionalno i nije mudro ne implicira da je ono nemoguće.

Moguće je reći da ako rezultanta kretanja svijeta nije pozitivna i ako rezultat zbira svih kretanja egzistenata u ovom svijetu nije njihovo stjecanje većeg savršenstva, onda je stvaranje ovakvog svijeta uzaludno i beskorisno.

Odgovor je da se na osnovi Božije mudrosti može dokazati kako stvaranje svijeta nije uzaludno i beskorisno i da iz njega proizlaze mudri rezultati. Međutim, pozitivnost rezultante kretanja ne implicira da je svako kretanje nužno usavršavajuće i da uzrokuje veće savršenstvo samog krećućeg.

Može se zaključiti da nema razloga smatrati kako svaka krećuća stvar pod utjecajem kretanja doseže novo savršenstvo, koje je u pogledu svoje ontološke razine superiornije od njenog prethodnog savršenstva. Bezbrojna iskustva pokazuju da ne postoji samo jednoliko kretanje, nego i opadajuće i usporavajuće kretanje, u smislu da krećuće postepeno gubi svoja postojeća savršenstva ili doseže savršenstva koja nisu superiornija od onih koja je izgubila. Ako neke definicije kretanja nisu u skladu s ovakvim kretanjima, onda se ona moraju smatrati razlogom nedostatka njihove sveobuhvatnost (džāmi‘ijjat). Bivanje usavršavajućim svakog kretanja može se prihvatiti jedino u smislu da egzistencija krećuće stvari doseže nešto egzistirajuće što joj je prethodno nedostajalo, iako je prije mogla imati nešto slično ili savršenije, kao što je rečeno o relaciji između potencijalnosti i aktuelnosti.

Nastavak: Kretanje u akcidentima

Sažetak

1. Na osnovi različitosti vrsta činitelja kretanje je moguće podijeli na prirodno i voljno.

2. Najvažnija stvari za podjelu kretanja su njegov kanal i rastojanje.

3. Na osnovi promjenjivosti ili nepromjenjivosti brzine kretanje je moguće podijeliti u tri vrste:

a) jednoliko kretanje bez ubrzanja,

b) ubrzavajuće kretanje s povećanjem brzine,

c) usporavajuće kretanje sa smanjenjem brzine.

4. Moguće je postepenu promjenu brzine kretanja uzeti kao drugo kretanje koje je na prvom kretanju i čiji je početak posebni stupanj brzine a završetak neki njen drugi stupanj. U tom slučaju kanal kretanja bila bi sama brzina.

5. Ove tri vrste u slučaju psihičkih kvaliteta moguće je opaziti prisustvenim znanjem, a kod ostalih stvari iste je moguće uspostaviti pomoću osjetila.

6. Smatrati usavršavajućim svako kretanje, u smislu da samo kretanje s aspekta kretanja dobija ubrzanje i jačinu, implicira negaciju jednolikog i usporavajućeg kretanja.

7. Jednoliko i usporavajuće kretanje nije u koliziji s usavršavanjem krećućeg. Pa kada se ritam crnjenja nekog tijela smanjuje, njegovo crnilo će se ipak uvećavati.

8. Ni jedna od definicija kretanja nije nespojiva s postojanjem jednolikog i usporavajućeg kretanja, jer najviše što se iz njih može izvući jeste stjecanje savršenstva i nove aktuelnosti krećućeg. Takvo značenje moguće je i kod jednolikog i kod usporavajućeg kretanja.

9. No, moguće je da se iz nekih definicija može zaključiti kako krećuće treba biti savršenije pod utjecajem kretanja, tako da je njegov položaj nakon kretanja u odnosu na položaj prije kretanja superiorniji.

10. Na osnovi ovog zaključka opadajuće kretanje je akcidentalno kretanje koje je rezultat usavršavajućeg kretanja drugog egzistenta.

11. Kao prvo, nije moguće potvrditi spregnutost svakog opadajućeg kretanja s usavršavajućim kretanjem drugog egzistenta.

12. Kao drugo, evolutivnost drugog kretanja ne uzrokuje nijekanje zbilje opadajućeg procesa. Ostaje pitanje: koje je značenje opadajućeg procesa s filozofskog aspekta?

13. Nije opravdano oslanjati se na neke definicije u cilju nijekanja neusavršavajućeg kretanja. Pretpostavljajući da spomenute definicije ne obuhvataju opadajuće kretanje, treba dovesti u pitanje njihovu ispravnost.

14. Moguće je navedenoj definiciji dati takvo tumačenje koje ne implicira nijekanje neusavršavajućeg kretanja, na način da je zahtjev kretanja da krećuće dosegne novu aktuelnost, bez obzira što je to neodvojivo od gubljenja jednake ili savršenije aktuelnosti. Također, bivanje usavršavajućim kretanjem i njegov rezultat nisu u koliziji s gubljenjem jednakog ili superiornijeg savršenstva.

15. Ali, u osnovi, nije nužno oslanjati se na pojmove aktuelnost i potencijalnost ili pojam savršenstva pri definiranju kretanja, a najbolja definicija kretanja je da je ono postepena promjena.

16. Ne proizlazi svako kretanje iz svjesnosti i motivacije kako bismo mogli reći da, ukoliko se krećuće ne bi usavršilo, ono ne bi imalo motiv za kretanje.

17. Čak je moguće da neko svjesno i motivirano biće poduzme neko kretanje radi uživanja, što implicira gubitak vrednijeg savršenstva.

18. Na temelju Božije mudrosti moguće je dokazati da ukupno kretanje svijeta završava vrednijim savršenstvima, ali to ne znači da se svako krećuće usavršava pod utjecajem kretanja.

19. Evolutivnost svakog kretanja moguće je prihvatiti samo u značenju da kod svakog kretanja osoba ostvaruje novo savršenstvo (to jest, egzistirajuću stvar), bez obzira je li ono jednako prethodnom savršenstvu osobe ili je niže od njega.

20. Nedoumica kod evolutivnosti svakog kretanja proistječe iz neispravnog tumačenja veze između potencijalnog i aktuelnog.

 

Zadnji put promjenjen: %PM, %02 %659 %2018 %14:%Jul