Djela Ibn Arebija

Djela Ibn Arebija

Prevod: dr. Bećir Džaka

Veliki broj djela Ibn Arebija, sam po sebi, izgleda kao dovoljan dokaz o „natprirodnoj" inspiraciji njihovog autora. U raznoraznim predajama pripisuje mu se nekoliko stotina djela, od kojih je dosta veliki broj sačuvan. Mnoga su još uvijek rukopisi koji se čuvaju po raznim bibliotekama islamskog svijeta i Evrope.[1] U ova djela spadaju monumentalna djela kao što je Futuhât i kraće rasprave i pisma od nekoliko stranica, bilo da su apstraktne metafizičke rasprave bilo da su sufijske poeme u kojima se jezikom ljubavi objašnjava način spoznaje. I tematika ovih djela također je široka i različita i obuhvata metafiziku, kozmologiju, biologiju, komentarisanje Kur'ana i skoro sve druge oblasti spoznaje, pri čemu je prisutna namjera da se osvijetli unutrašnji i stvarni smisao ovih nauka.

Najveće djelo Ibn Arebija koje ima enciklopedijski karakter je djelo Futuhât. Ovo djelo ima 560 dijelova u kojima se raspravlja o principima metafizike, o različitim vjerskim znanostima, kao i o spiritualnim iskustvima samog Muhjuddina Ibn Arebija. To je pravi kompendijum ezoteričnih učenja u islamu koji po širini i po dubini nadmašuje svako drugo djelo te vrste koje je prije i poslije njega napisano. U djelu Ibn Arebi više puta ponavlja da gaje napisao zahvaljujući Božanskoj inspiraciji, kao npr. kada na jednom mjestu piše:

„Znaj da pisanje dijelova Futuhata nije proizašlo kao rezultat moga slobodnog izbora i moga voljnog razmišljanja. U stvari, to što sam napisao diktirao mi je Bog posredstvom meleka inspiracije."[2]

U Futuhatu, pored rasprava o doktrinama sufizma, dosta se govori o životu i izrekama prethodnih sufija, o kozmološkim učenjima hermetičkog i neoplatonskog porijekla koja su ušla u sufijsku metafiziku, o ezoteričnim znanjima kao što je džefr, o alhemijskom i astrološkom simbolizmu,[3] i gotovo o svemu drugom ezoterične prirode što je na ovaj ili onaj način našlo mjesta u islamskoj šemi stvari. Na taj način je djelo Futuhat stalno bilo glavni izvor učenja u islamu i svaki dio ovog djela izučavale su i tumačile mnoge generacije sufija i o njima napisali mnoge rasprave koje su, u stvari, komentari osnove i potke iz kojih je satkan tepih djela Futuhat.

Bez sumnje Ibn Arebijevo djelo koje se najviše čitalo i koje je njegov duhovni testament jeste Fususu-l-hikem (Dragulji mudrosti).[4] Ovo djelo ima dvadeset i sedam dijelova i svaki pojedini dio posvećen je određenom učenju islamskog ezoterizma. Djelo je napisano 1229. (627) godine i prema riječima samog Ibn Arebija, u predgovoru djela, inspiraciju za djelo je dobio od vizije Poslanika koji je u toj viziji držao u svojoj ruci knjigu i naredio Šejhu da je „uzme" i prenese na svijet da bi se njome mogli koristiti svi ljudi.[5] Sami naslov knjige, Dragulji mudrosti, govori o sadržaju djela u kome svaki „dragulj" predstavlja skupocjeni dijamant koji simbolizuje po jedan aspekt Božanske mudrosti objavljene nekom od poslanika. U stvari, govoreći metafizičkim jezikom, svaki dragulj je metafora ljudske i duhovne prirode nekog poslanika koja služi kao prenosni točak određenog aspekta Božanske mudrosti objavljene tome poslaniku.

Ljudska i individualna priroda svakog poslanika pak, sadržana je u logosu ili riječi (kelime), koja je njegova stvarna realnost i koja je determinacija Uzvišene Riječi ili „osnovna enuncijacija Boga".[6] Zato se dijelovi knjige nazivaju npr. Dragulj Božanske mudrosti i Riječi Adam, Dragulj mudrosti udahnute u Riječ Set i tako dalje, da bi se završila draguljem posebne mudrosti i Riječi Muhammed. Govoreći sa ljudskog stanovišta, premda izgleda da ljudski individualni aspekti poslanika „sadrže" njihove bitne i univerzalne aspekte, kao što dragulj podrazumijeva, sadrži skupocjeni dragi kamen, odnos je stvarno obrnut. Ono što sadrži i determiniše dragulj jeste unutrašnja stvarnost i nadindividualni aspekt poslanika. Božanska Objava dobija svoju „boju" od onog koji prima tu boju, mada je taj primalac, sa univerzalne tačke gledišta, Božanska mogućnost koja je određena odozgo i koja je sadržana u Svom nebeskom prototipu.

U veliki broj Ibn Arebijevih djela, pored ova dva glavna djela spadaju mnogobrjne rasprave iz kozmologije, kao što su npr. Inšau-d-devair (Stvaranje planetnih sfera), Uqletul-mustevfiz (Čarolija odanog sluge) i Et-Tedbirat el-ilahijjetu (Božanska upravljanja)[7], rasprave o praktičnim metodama koje primjenjuju upućeni koji putuju Pravim Putem, kao npr. Risalatu-l-halve (Rasprava o povučenosti) i El- Vesaja, (Duhovne oporuke); rasprave o različitim aspektima Kur'ana[8] između ostalog o simbolizmu nekih slova i Božanskim imenima i svojstvima, rasprave iz vjerskog prava (fikh) i hadisa i rasprave, praktično, o svakom drugom pitanju koje ima makakve veze sa vjerskom i duhovnom problematikom.[9] U njegova djela spadaju i neki izvrsni sufijski spjevovi, kao npr. Terdžuman el-ešvaq[10] (Tumač želja) i njegov Dîvân. Mnogi pisci ga poslije Ibn el-Farida smatraju najboljim sufijskim pjesnikom na arapskom jeziku.[11]

Prema tome, područje koje obrađuju Ibn Arebijeva djela toliko je široko da je teško opisati njihov sadržaj. Knjige i rasprave koje sipaju iz njegovog pera kao iz okeana obuhvataju skoro sve što oči vide. U ovoj velikoj zbirci djela Ibn Arebija napisanih na arapskom jeziku stil pisca je nekada poetičan, a nekada težak. Neka njegova djela, kao ona o praktičnim metodama koje primjenjuju upućeni, su laka i jednostavna, a druga koja se odnose na metafiziku su zgusnuta i metaforična. U stvari, on je imao svoj lični jezik pisanja i stvorio je posebni tehnički rječnik koji se dijelom zasniva na rječniku starijih sufija. Poznavanje ovog rječnika je neophodno da bi se shvatila djela Ibn Arebija.[12] Čitalac treba da shvati ne samo tačno značenje njegovih riječi, nego i sve nijanse i slike u vezi sa tim riječima. Drugim riječima, i kod njega kao i kod drugih muslimanskih autora, čitalac treba da čita „između redova" da bi mogao da otkrije riznice skrivene ispod njegovih metaforičnih i protivrječnih formulacija i ispod njegovog sjajnog, a ponekad zamršenog i simboličkog jezika.


[1] Sirijski naučnik Osman Yahya obavio je intenzivna istraživanja u vezi sa djelima Ibn Arebija pri čemu je uspio da dođe do vrlo interesantnih otkrića u bibliotekama u Turskoj. Njegova knjiga pod naslovom L'Histoire et la classification des oeuvres d'Ibn Arabî biće ubrzo štampana i ona će baciti više svjetla na jedan problem koji je dosada ostao nerasvijetljen i zbog toga će imati posebnu važnost.

[2] Eš Ša'rânî, Kitab el-yawâqit (Kairo, 1305) koja je bazirana na dijelovima 89. i 348. djela Futûhat. Pogledati, Korbenovo djelo L'Imagination creatrice..., str. 59, gdje su ovaj i drugi pasusi koji govore da je Futuhat rezultat Božijeg nadahnuća, prevedeni sa Ibn Arebijevih riječi.

[3] U vezi sa ovim pogledati, T. Burckhardt, Die Alchemie (Olten, Švajcarska, 1960) i drugu njegovu knjigu Clè spirituelle de l'astrologie musulmane d'après Mohyiddin ibn Arabi (Paris, 1950) u kojoj se pokazuje kako su aleksandrijska kozmologijska učenja usavršena i upotpunjena kroz perspektivu islamske spoznaje i kako je svijet u kojem su živjeli muslimani participirao u revelaciji i postao „islamiziran".

[4] Fusûs je štampan nekoliko puta na izvornom arapskom i najkritičnije izdanje je pripremio Ebu -l-Ala Afîfî (Kairo, 1946) (i poslije ovoga svugdje će biti citirano ovo izdanje) u kome je priređivač sakupio dijelove vrijednih komentara koji su napisani u ovom djelu i dao ih u formi bilješki uz ovo izdanje. Ovo djelo je preveo T. Burckhardt pod naslovom La Sagesse des propheles (Paris, 1955) vrlo jasno i sa izuzetno korisnim objašnjenjima. Također postoji dosta slobodan prevod ovog djela na engleski jezik pod naslovom The Wisdom of the Prophets (Madras, 1929), a napravio gaje Hadže Han (Khaja Khan).

Postoje brojni komentari Fususa od kojih su najznačajniji komentari koje su napisali Sadruddin Konjevi, Abdurezak Kašani, Davud Kajseri, Abdulgani Nabulsi, Bali Efendi i Abdurahman Džami, koji spadaju u poznate kasnije sufije. U svim islamskim zemljama, gdje cvjeta sufizam, izučava se ova knjiga i treba je smatrati najautoritativnijim tekstom spoznaje (irfan).

Lewâyih od Džamija, prevod E. H. Whinfield i M. M. Qazvini (London, 1914) je također vrsta prevoda Fususa i rezime osnovnih tema ove knjige.

[5] Pogledaj, Fusus, str. 47.

[6] Duboko simboličko značenje koje se krije u naslovu ove knjige potpuno je razradio i raspravio Burckhardt u svom predgovoru knjizi La Sagesse des prophetes, 6. strana i dalje.

[7] Ova tri djela izdao je sa uvodom i kraćim prevodom na njemački jezik H. S. Nyberg u knjizi Kleinere Schriften des Ibn al-Arabi (Leiden, 1919).

[8] Kur'anski komentar koji je izašao u Kairu u njegovo ime napisao je njegov učenik Abdurezak Kâšâni.

[9] Ibn Arebi ima toliko radova o svim temama da je nemoguće dati kraći uvid u korpus njegovih djela, a da se ne posveti istim djelima posebni rad i poglavlje.

[10] Ovaj rad je preveo na engleski jezik R. A. Nicholson (London, 1911).

[11] Ibn al-Farid, autor poznatog djela Hamriyah (pogledati, E. Dermenghem, L'Eloge du vin (Paris, 1931) i najveći sufijski pjesnik na arapskom jeziku, bio je i savremenik i prijatelj Ibn Arebija. Priča se da je Ibn Arebi napisao pismo Ibnu-l-Faridu u kome je tražio dozvolu da napiše komentar njegove kaside „Tai'yah". Ibnu-l-Farid mu je odgovorio da je samo djelo Futûhât taj komentar i da njegov autor ne treba pisati drugi komentar.

[12] Ovo je tačno utoliko da je nekoliko sljedbenika Ibn Arebijeve škole napisalo rječnike njegove terminologije, koja je postala i terminologija kasnijih sufija. Između ovih rječnika posebno su čuveni Istilahat-i es-sufiyah od El-Kašanija, poznatog komentatora Ibn Arebija, i Ta'rîfât od Džurdžanija. Pogledati, al-Jurjânî, Definitiones: Accendunt Definitiones theosophi Mohji ed-din Mohammed Ben Ali vulgo Ibn Arebi dicti, izdanje G. Flūgel (Leipzig, 1845). Također pogledati, Burckhardt, La Sagesse des prophetes, str. 207-223, gdje se nalazi glosarij tehničkih sufijskih termina sa objašnjenjima njihova značenja, kao i njihov prevod na francuski jezik.