Dvije vrijednosti uslišenja dove

(Prethodno: Dova je obavijena podrškom i uslišanošću)

Uslišenje dove od strane Allaha ima dvije vrijednosti, a ne jednu. Jedna od njih veća je od one druge.

Što se manje koristi tiče, to je ispunjenje onoga što je čovjek tražio i iskao od Allaha za sebe zarad Ovog svijeta ili Budućeg ili, pak, zarad oba zajedno.

Druga vrijednost jeste sam Božiji odaziv čovjeku, jer svaki odaziv zapravo je Božije – neka je Uzvišen – obraćanje čovjeku, baš kao što je i svaka dova čovjekovo predano obraćanje Bogu.

Stoga, kolika god bila mjera, vrijednost i cijena neke stvari, nema te mjere niti cijene za vrijednost Božijeg obraćanja čovjeku.

Istovremeno, nema ni granice čovjekovoj sreći kad postane predmetom Božije pažnje i brige te posebnog Božijeg obzira. To je sreća iznad koje nema sreće – naime, da Allah odlikuje Svog roba, pa da se baš njemu obrati! I sluša njegov govor, i odazove mu se, te mu dadne da osjeti uslišenje, kakvu god vrijednost imalo to što je tražio i iskao od Allaha.

Bilježi se da je Imam Sadik, a.s., rekao: “Činio sam Allahu dovu jednom prilikom i On mi se odazvao, a ja sam potrebu bio zaboravio. To je zato što je Njegov odaziv – kad se obrati čovjeku prilikom njegove dove – veći i uzvišeniji od onog što je čovjek od Njega želio, makar ta želja bila i sami Džennet i njegovi vječni užici. Ali, to mogu shvatiti samo učeni, zaljubljeni, pokorni, oni koji su spoznali Allaha, Allahovi odabranici i posebni robovi Njegovi!”[1]

Prema tome, dova i odgovor na nju – to je uzajamna veza između Allaha i čovjeka, najbolja i najčasnija veza. Koja je to još veza između Allaha Uzvišenog i ljudi bolja od tog da se čovjek obrati Allahu s potrebom, s traženjem i molbom, a Allah se obrati čovjeku odazivom i time mu posveti posebnu pažnju?!

Zaista, ushićenost i uživanje u ovoj vezi s Allahom i u pažnji i pomoći koju Uzvišeni Allah pruža Svom robu postoji tamo gdje ga On odabire za šaputanja sa Sobom, za zikr i dovu, i gdje ga časti dovom, susretom s Njim, blizinom i uslišenjem…

Kažem: Slast ove veze s Allahom i Allahove pažnje prema čovjeku obuzima cijelog čovjeka i ima za posljedicu to da on na kraju i zaboravi svoju potrebu zbog koje Mu se obraćao.

Pa koja se to slast može usporediti s ovom?

Koji se to užitak može usporediti s užitkom stajanja pred Allahom, susreta s Allahom, šaputanja s Allahom, spominjanja Njega, posvećenosti gledanju u Njegovu uzvišenost i ljepotu; a stajanje pred Allahom zbog dove jeste vid prisutnosti pred Allahom i vid susreta s Njim, šaputanja s Njim i spominjanja Njega! Jedan od onih koji spoznaše Allaha (arif) kaže: “Ono što čovjeka čini odurnim jeste da u Božijem prisustvu išće od Njega mimo Njega, da se u Njegovoj prisutnosti zanima nečim drugim mimo Njegove veličine i ljepote!”

U hadisu kudsi kaže se: “Koga spominjanje Mene zabavi od iskanja, dat ću mu najbolje od onog što dajem onima koji traže!”[2]

Od Imama Sadika, a.s., prenose se sljedeće riječi: “Uistinu, rob ima potrebu kod Allaha, pa počne hvaljenje Allaha i donošenje salavata na Muhammeda i na njegovu čeljad, pa u tom zaboravi na svoju potrebu, pa mu je On ispuni, a da je on i ne zatraži od Njega!”[3]

U Šaputanju zaljubljenih od Imama Zejnul-Abidina, a.s., stoji: “Učini nas od onih čija si srca opčinio ka Svojoj volji, koje si odabrao za gledanje u Tebe, čija si lica učinio okrenutim samo Tebi i čija si srca ispraznio za ljubav prema Tebi, kojima si dao žudnju za onim kod Tebe (…) i od onih kojima si prekinuo vezu sa svim što im prekida vezu s Tobom!”[4]

Povezanost odaziva s dovom

Gospodar vaš rekao je: “Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!” (El-Mu'min, 60)

Kakva je veza između odaziva i dove?

I na koji način se dogodi uslišanost?

O ovome želimo, ako Bog da, govoriti u ovom dijelu rasprave.

Allahov odaziv na dovu odvija se u skladu s božanskim zakonima i pravilima, kao što je slučaj i s ostalim Božijim djelima.

Allahova uzvišenost ne poznaje podložnost uticaju, kao što je slučaj kod nas ljudi, bilo da se srdimo, bilo da smo zadovoljni, bilo da se tužimo, bilo da se veselimo, bilo da smo čili, bilo da nam je dosadno.

Božije djelovanje uistinu predstavlja zakone i pravila, i ono se ne razlikuje u zadovoljstvu ili srdžbi, pružanju ili lišavanju, davanju ili uzimanju – sve teče prema Božijim ustaljenim zakonima i pravilima.

Ovi Božiji zakoni odvijaju se na obzorju gajba (metafizike) isto kao što se odvijaju i na polju fizike, hemije i mehanike, bez ikakve razlike.

“I nećeš nikakve promjene naći u Božijim zakonitostima.” (El-Ahzab, 62)

“I nećeš nikakvog skretanja naći u Božijim zakonima.” (Fatir, 43)

Pa koji je Božiji zakon koji važi za uslišavanje dove?

(Nastavak: Dova je ključ Božije milosti)