Edukacija i odgoj kod Šejhul-Išraqa Suhrawardija
Autor:
Institut SAMT

Edukacija i odgoj kod Šejhul-Išraqa Suhrawardija

Prethodno: Etika Šejhul-Išraqa Suhrawardija

Iako je Šejh Ishraq filozof, u svojim djelima je iznio i vrijedne misli o edukaciji i odgoju te o filozofiji edukacije i odgoja. On je u vezi sa temama edukacije i odgoja, a to su čovjek, njegove egzistencijalne dimenzije, njegove sklonosti, potrebe, savršenstvo, također i o vrstama njegovih spoznaja, o njegovom moralu te ponašanju iznio skladne i utemeljene stavove koje smo predstavili u prethodnom poglavlju. On na polju edukacije i odgoja nema zasebno djelo koje bi bilo pisano pedagoškom metodom, ali ipak stavove koje je iznio o načinu duhovnog putovanja u duhovnom životu možemo prirediti na način da ih predstavimo pod naslovima ciljevi, načela i metode odgoja.

Ciljevi edukacije i odgoja

Šejh Ishraq u svojim djelima nastojao je ciljeve filozofije, gnoze i vjere na polju odgoja čovjeka približiti jedne drugima i objelodaniti usklađenost uma, vjere i gnoze. On se manje zanimao za ciljeve ponašanja, a više je obraćao pažnju na krajnje (ghai) i posredne (wasitai) ciljeve. Naravno da se svi ovi ciljevi ne nalaze na jednom stupnju. Zapravo, neki, poput blizine Božije, nalaze se iznad drugih ciljeva, dok drugi ciljevi predstavljaju preduvjete. Neki ciljevi koje Šejh Šihabuddin spominje u vezi sa edukacijom i odgojem vezani su za odnos čovjeka sa Bogom, neki su vezani za odnos čovjeka sa sobom, a neki za odnos sa drugim ljudima. Svi se mogu navesti sljedećim redoslijedom:

  1. blizina Božija: najviši cilj edukacije i odgoja je bliskost Apsolutnom savršenstvu. Ova bliskost nije vremenska, prostorna ni materijalna, nego je ona egzistencijalna, duhovna i prisutna. U mjeri u kojoj čovjek posredstvom znanja iz duhovnog osvjedočenja spozna Veličanstvo Božije, Njegova imena i atribute te također osjeća svoju potrebitost i malenkost, u toj mjeri je postigao postaju bliskosti. Bliskost, koja je svrha odgoja, obiluje stupnjevima koji sežu do beskonačnosti i čovjek može stići do postaje na kojoj se osim prisutnosti i Božanskog svjetla ništa drugo ne nalazi i osim Boga ništa drugo ne poznaje.[1]
  2. robovanje: robovanje je da čovjek zna da je sve što ima od Boga i da Boga vidi svojim Gospodarom, Upraviteljem i Posjednikom svoje volje, te da se u svim radnjama svog života vraća od egoizma ka robovanju, da izvršava Božija naređenja i napušta Njegove zabrane. Svakako, ovaj cilj, kada se uporedi sa prethodnim, jeste posredni cilj. Inače, čovjek putem robovanja stiže do postaje Božije blizine.[2]
  3. duhovno osvjedočenje: čovjek u odgoju svoje duše postiže stupanj gdje ga obasjavaju Božanske svjetlosti, a ova svjetla odigravaju glavnu ulogu u njegovom usavršavanju. Riječima Šejha Ishraqa, ona su “eliksirznanjai moći”. Čovjek posredstvom njih može postići spoznaje za koje prije toga nije znao i može raspolagati svijetom postojanja. Duhovni putnici početnici koriste se svjetlom koje svojim sjajem zasljepljuje i kratko traje (nur khatif), oni na srednjim stupnjevima imaju poprilično postojano svjetlo (nur thabit), dok su oni koji su izabrani duhovni putnici sa postojanim i jakim svjetlom (nur tamis). Treća skupina raspolaže moću koja omogućava da im duše napuste tijela.[3]
  4. čišćenje nutrine: u ciljeve odgoja čovjeka spada i otklanjanje zastora, čišćenje duše od prljavština i hrđe te oslobađanje čovjeka od sebe samog, od materijalnih ovisnosti i tmina.[4]
  5. jačanje misli: njegovanje misli također je jedan od ciljeva odgoja. Dva su razloga što Šejh Ishraq ostvarivanje ovog cilja vidi neophodnim: prvo je to što uvjet čovjekovog spoznavanja svijeta postojanja i cilj spekulativne spoznaje jest ostvarenje svih spoznaja u razumnoj duši i čovjekovo postajanje umnim svijetom sličnim objektivnom svijetu, a drugo to što poimanje njegove iluminacijske mudrosti (hikmati ishraqi) zahtijeva jake misli, stvaralačko promišljanje i ovladavanje peripatetičkom mudrošću.[5]
  6. umjerenost u moralnim svojstvima: i umjerenost u praktičnom razumu predstavlja važan odgojni cilj za čovjeka. Šejh Ishraq kaže: “Čovjekove osobine, njegovo ponašanje i njegove vanjske i unutrašnje moći mogu biti pogođeni jednom od dviju krajnosti. Čovjek mora poznavati umjerenost i dvije strane njihovih krajnosti (krajnosti vezanih za osobine, ponašanje te unutrašnje i vanjske moći) te se mora očuvati od pretjerivanja i uskraćivanja zato što je i pretjerivanje i uskraćivanje pokuđeno a umjerenost pohvaljena. Savršenstvo moći strasti je čednost, što predstavlja umjerenost u ovoj moći, a razuzdanost i ugašenost strasti su njene dvije krajnosti. Savršenstvo moći srdžbe, dakle njena umjerenost, jeste hrabrost, a njene dvije krajnosti su luda hrabrost i kukavičluk. Sredina i umjerenost praktičnog razuma je mudrost, a ona je umjerenost između bedastosti i neumjesnog i neadekvatnog upotrebljavanja misli. Sada, ukoliko sve ove tri spomenute moći budu na liniji umjerenosti, stječe se pravednost, što predstavlja stanje umjerenosti svih moći i njihovo savršenstvo.”[6]

Načela edukacije i odgoja 

Ovdje se pod načelom misli na općenito pravilo za odgoj čovjeka koje proizlazi iz spoznaje zbilje čovjeka i njegovih egzistencijalnih dimenzija. Drugim riječima, načela se sastoje od “mora se”, što proizlazi iz osnova konstrukcije čovjeka, a te osnove su naši vodiči u odgojnoj politici. Kako smo to već spomenuli, Šejh Ishraq u svojim djelima ne govori o načelima edukacije i odgoja, no na nekim mjestima, prilikom iznošenja općenitih odgojnih pravila, upotrijebio je izraz “načelo” (asl) ili “ono je od važnih stvari” (innahu mina-l-muhimmat)[7], što ukazuje na općenitost i važnost ovih pravila, tako da naredne stavke možemo predstaviti kao “načela odgoja kod Šejha Ishraqa:

  1. bježanje od nemara (ghaflat): prvi korak duhovnog odgoja je budnost (yaqzah) i po Šejhovom vjerovanju misija svih nauka je buđenje čovjeka i otklanjanje nemara i neobaviještenosti od njega. Kako nemarna osoba, koja je neobaviještena o svojim duhovnim bolestima i slabostima, može pristupiti odgoju i ispravljanju sebe? Čovjek se spašava nemara onda kada spozna da je Ovaj svijet taman i mjesto prolaza, a da se njegova stvarna domovina i izvor svjetlosti nalazi na nekom drugom mjestu. Kada ovo spozna, onda miran i oslanjajući se na Boga kreće ka svojoj stvarnoj domovini. Otuda, bilo koja odgojna metoda u kojoj se ne obraća pažnja na načelo bježanja od nemara i koja čovjeka čini nemarnim – osuđena je na propast.[8]
  2. strpljenje: postojanost i kontinuitet u djelima unatoč svim preprekama i problemima koji stoje pred čovjekom jedno je od važnih načela odgoja. Onaj ko želi sebe odgojiti ne boji se ni jedne prepreke ni problema. On podnošenjem nedaća i suprotstavljajući se poteškoćama svom duhovnom putovanju daruje kontinuitet.[9]
  3. plemenitost duše: čovjek je biće koje je Božiji izabranik i na sebi nosi odjeću Božanske plemenitosti. On u toku svoga života mora cijeniti i čuvati svoju plemenitost i udaljavati se od svega što je krnji. Vjernost, pravednost, požrtvovanost u korist drugih i slično prouzrokuje opstojnost i uzvišenje ove plemenitosti, dok odanost Ovome svijetu, umišljenost, poniženost i zarobljeništvo u kandžama strasti i srdžbe prouzrokuju nestanak ove plemenitosti.[10]
  4. samospoznaja: čovjek nije od gline. On je dragulj bolji od obaju svjetova i plamen melekutski, koji nekad ni sam ne zna šta je. Nekada govori: Ja sam ovo tijelo, a kada se malo pročisti, u njemu se pojavi sumnja da li je on zaista ovo tijelo ili je nešto drugo. Šejh Ishraq u vezi s ovim prenosi od jednog starca koji je bio duhovni putnik sljedeće riječi: U snu sam vidio neku osobu, lijepu osobu kakvu nisam nikada ni vidio ni čuo. Kada sam u nju pogledao, pao sam u nesvijest zbog ljepote njenog lica. Ispustih krik. Rekoh: Ne dao Bog da iznenada ode, a da ja ostanem žaliti za njom. Skočih i uhvatih je za oba uha i objesih se za nju, a kada sam se probudio, vidio sam da svojim rukama držim svoja dva uha. Nakon toga rekoh: Ah, ko li je bio taj? Pogledah prema svome tijelu i rekoh: Ovo je moj zastor.[11] Prema vjerovanju Šejha Ishraqa, čovjek bez promišljanja o sebi i spoznaje sebe samog ne može imati uspjeha u odgajanju sebe. Šejh ističe: “Ako se osvijestiš, promisliš odakle dolaziš i gdje ćeš ići i ako zbilja budeš Boga dozivao, naći ćeš sebe.”[12]

Budući da je spoznaja Istine obavezna, a spoznaja Istine je uvjetovana spoznajom duše, iz toga proizlazi da je spoznaja duše obavezna.

Odgojne metode

Metode posredstvom kojih možemo načela odgoja zaogrnuti odjećom prakse i upotrebom kojih možemo ostvariti ciljeve edukacije i odgoja mogu se naći na raznim mjestima u djelima Šejha Ishraqa, a među njih spadaju:

  1. edukacija o mudrosti: mudrost je spoznaja Boga, sebe i svijeta postojanja, a educiranost o ovome je neophodna i učinkovita za prelazak teškog puta odgoja. Mudrost je preduvjet čistote uma i povod duhovnog poimanja i duhovnog osvjedočenja.[13]
  2. dobro djelo: dobro djelo i izbjegavanje činjenja grijeha uvjeti su upute i spoznaje. Šejh Ishraq iz ajeta: One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti (Al-‘Ankabut, 69), razumije da dobro djelo učinjeno sa iskrenošćupredstavlja uvjet za otvaranje puteva upute. A oslanjajući se na Poslanikov, s.a.v.a., hadis: “Onome ko bude iskren četrdeset dana radi Allaha, poteći će vrela mudrosti iz njegovog srca na njegov jezik”, on smatra da će činjenje dobrih djela sa iskrenošću četrdeset dana prouzrokovati da vrela mudrosti iz srca takve osobe poteknu na njen jezik. Prva i posljednja preporuka Šejha Ishraqa je dobro djelo i bogobojaznost.[14]
  3. duhovno vježbanje: duhovno vježbanje je odvojenost čovjeka od sebe, Ovog svijeta i ovosvjetskih ovisnosti, borba protiv prepreka i zastora, navikavanje na malo jedenja, malo pričanja, malo spavanja, iskreno robovanje Bogu i nemanje straha od poteškoća na putu obavljanja svojih dužnosti.[15] Šejh duhovno vježbanje smatra utjecajnim činiocem u stjecanju spoznaje i ističe: “Mnoge spoznaje nisam stekao mislima i dokazivanjem; zapravo, njihov izvor je bilo duhovno vježbanje.”[16]
  4. mišljenje: stalno promišljanje o svijetu stvaranja, blagodatima Božijim i o skladu i poretku koji vlada svijetom postojanja učinkovit je činilac u odgoju čovjeka. Ne samo da je umni razvoj uvjetovan stalnim mišljenjem, nego i suptilnost i čistota duše ovise o suptilnosti misli.[17]
  5. molitva i skrušenost: Šejh Šihabuddin molitvu i skrušenost smatra veoma korisnim za duhovni odgoj čovjeka, smatra ih činiocima duhovnog poimanja zbilja i spoznaja te također smatra da su moljenje i skrušenost u moljenju neophodni za ljubav prema Bogu. On vjeruje da što god više čovjek ima spoznaju i što je savršeniji, toliko je veće i njegovo robovanje, potrebitost i skrušenost pred Bogom.[18]
  6. učenje Kur'ana: Kur'an je Božije odgojno sredstvo i stalno učenje Kur'ana je jedan od važnih činilaca u edukaciji i odgoju čovjeka, naravno pod uvjetom da čovjek prilikom učenja bude raspoložen, radostan i daleko od umora i lijenosti te da ga uči kao da je spušten samo za njega.[19]

BIBLIOGRAFIJA

  1. Ibn Sina Husayn ibn ‘Abdullah: Al-Isharat wa-t-tanbihat, uz komentar Khaje Nasiruddina Tusija te komentar na ovaj komentar od strane Qutbuddina Razija, Haydari, Teheran, 1377. g. po H.
  2. Ibn Sina Husayn ibn ‘Abdullah: Ash-Shifa’: Ilahiyyat, sa komentarima Sadru-l-Mutaallihin Shirazija na marginama ovog djela, Bidar, Qom (bez datuma objavljivanja).
  3. Ibn Sina Husayn ibn ‘Abdullah: Ash-Shifa’: Tabi‘iyyat, Biblioteka Ayatullah Mar‘ashi, Qom, 1406. g. po H.
  4. Ibn Khallikan Shamsuddin: Wafiyyatu-l-a‘yan, 6 svezaka, Maktabatu-n-nihdati-l-misriyyah, Kairo (bez datuma objavljivanja).
  5. Ibnu-l-Athir ‘Izzuddin: Al-Kamil fi-t-tarikh, 10 svezaka, Daru-l-kutubi-l-‘ilmiyyah, Beirut, 1398. g. po H.
  6. Ibn ‘Imad Hanbali Abu-l-Falah: Shadharatu-dh-dhahab, 8 svezaka, Daru ihyai-t-turathi-l-‘arabi, Beirut (bez datuma objavljivanja).
  7. Ibn Manzur Jamaluddin: Lisanu-l-‘arab, 18 svezaka, Daru ihyai-t-turathi-l-‘arabi, Beirut, 1408. g. po H.
  8. Ibn Faris Abu-l-Husayn: Muhimmu Maqaisi-l-lughah, 6 svezaka, Ad-Daru-l-islamiyyah, Liban, 1410. g. po H.
  9. Imam Khumayni Ruhullah: Chehel hadith, Merkezi Neshri Ferhengi Rejai, Teheran, 1371. sol. g. po H.
  10. Imam Khumajni Ruhullah: Sahifai Nur, Namei Imam be Gorbachov, 21 svezak, Sazimani medariki ferhengi inqilabi islami, Teheran, 1361. sol. g. po H.
  11. Imam Khumayni Ruhullah: Kashfu-l-asrar, ‘Ilmiyyai islamiyya, Teheran (bez datuma objavljivanja).
  12. Imam Khumayni Ruhullah: Misbahu-l-hidayah ila-l-khilafati wa-l-wilayah, prijevod na perzijski Sayyid Ahmad Fahri, Peyami Azadi, Teheran, 1360. sol. g. po H.
  13. Abu Rayyan Muhammad ‘Ali: Mabanii falsafai ishraq, prijevod Muhammada ‘Alija Šejha, Daneshgahi shehid Beheshti, Teheran, 1382. sol. g. po H.
  14. Ibrahim Dinani Ghulamhusayn: Shu‘a‘i endisheh wa shuhud, Hikmat, Qom.
  15. Aristotel: Knjiga o duši, prijevod ‘Alimurad Dawudi, Hikmat, Teheran, 1366. sol. g. po H.
  16. Platon: Dovrei athari Eflatun, prijevod Muhammada Husayna Latifija, 4 sveska, Kharazmi, Teheran, 1336. sol. g. po H.
  17. Al-Fakhuri Hanna, Khalilu-l-Jarr: Tarikhi falsafa der jihani islami, prijevod ‘Abdu-l-Hamid Ayati, Entesharat wa amuzashe enqelabi islami, Teheran, 1367. sol. g. po H.
  18. Baqiri Khusraw: Nigahe dubare be tarbiyyat islami, Sazimane pazhuhash wa barnamerizii amuzeshi, Teheran, 1370. sol. g. po H.
  19. Beri Emil: Tarikhi falsafah, prijevod ‘Alimurada Dawudija, Merkeze Neshri Daneshgahi, Teheran, 1374. sol. g. po H.
  20. Tabrizi Maqsud ‘Ali: prijevod Nazhatu-l-arwah, Entesharate ‘ilmi wa ferhengi, Teheran (bez datuma objavljivanja).
  21. Tehrani Aga Bozorg: Adh-Dhari‘ah, 26 svezaka, Daru-l-adwa’, Beirut, 1403. g.
  22. Haji Khalifa Mustafi: Kashfu-z-zunun, Maktabatu-l-islamiyyah, Teheran, 1413. g.
  23. Humui Jaqut: Mu‘jamu-l-udaba’, Maktabatu-l-qiraati wa-th-thaka<fah, Egipat (bez datuma objavljivanja).
  24. Khaje Nizamu-l-mulk, Husayn ibn ‘Ali: Siyasat namah, sa ispravkama Muhammada Qazwinija, Zawar, Teheran (bez datuma objavljivanja).
  25. Khunsari Muhammad Baqir: Rawdatu-l-jannat, Entesharate isma‘iliyyan, Qom, 1356. g. po H.
  26. Haj Sayyid Jawadi Ahad i drugi: Dairatu-l-ma‘arifi tashayyu‘, Bunyadi islami tahir, Teheran, 1366. sol. g. po H.
  27. Musahib Ghulamhusayn: Dairatu-l-ma‘arifi farsi, Franklin, Teheran, 1953. g.
  28. Ash-Shantanawi Ahmad i drugi (prevodioci): Dairatu-l-ma‘arifi-l-islamiyyah, Daru-l-ma‘rifah, Beirut (bez datuma objavljivanja).
  29. Musawi Bejanwardi Kazim (pod njegovim nadzorom): Dairatu-l-ma‘arif bozorge islami, Merkeze dairatu-l-ma‘arif bozorge islami, Teheran, 1369. g. po H.
  30. Raghib Abu-l-Qasim: Al-Mufradat fi gharibi-l-Qur’an, Al-Maktabatu-l-murtad{awiyyah (bez datuma objavljivanja).
  31. Šejh Ishraq Yahya ibn Habash: Se risalah, sa ispravkama i uvodom Najfaqli Habibi, Teheran (bez datuma objavljivanja).
  32. Šejh Ishraq Yahya ibn Habash: Majmu‘ah mus{annafat (arapski), sa ispravkama Henryja Corbina, 2 sveska, Muessesei mutala‘at wa tahqiqate ferhengi, Teheran, 1372. sol. g. po H.
  33. Šejh Ishraq Yahya ibn Habash: Majmu‘ah musannafat (perzijski), sa ispravkama Sayyida Husayna Nasra, Muessesei mutala‘at wa tahqiqate ferhengi, Teheran, 1372. sol. g. po H.
  34. Suhrawardi ‘Abdu-l-Qahir: ‘Awarifu-l-ma‘arif, Daru-l-kutubi-l-‘arabiyy, Beirut, 1403. g. po H.
  35. Sajjadi Sayyid Ja‘far: prijevod i komentar Hikmatu-l-ishraqa, Daneshgahe Tehran, Teheran.
  36. Sa‘di Muslihuddin: Gulistan, sa ispravkama i uvodom Muhammada ‘Alija Furughija, Daneshgahe Tehran, Teheran.
  37. Shahrzuri Shamsuddin: Sharhu hikmati-l-ishraq, sa komentarom Husayna Diyayija Turbatija, Muessesei mutala‘at wa tahqiqate ferhengi, Teheran.
  38. Shahrzuri Shamsuddin: Nazhatu-l-arwah wa rawdatu-l-ifrah, Dairatu-l-ma‘arifi-l-‘uthmaniyyah ba Haydarabad, Indija (bez datuma objavljivanja).
  39. Sharif Miyan Muhammad: Tarikhe falasafa der islam, Merkeze neshre daneshgahi, Teheran.
  40. Sharif Qurayshi Baqir: Nizami tarbiyyati islam, Fajr, Teheran.
  41. Sadru-l-Mutaallihin Shirazi Muhammad: Al-Asfaru-l-arba‘ah, Mustafawi, Qom, 1378. g.
  42. Sadru-l-Mutaallihin Shirazi Muhammad: Sharhu us{uli Kafi, Mahmudi, Teheran (bez datuma objavljivanja).
  43. Sadru-l-Mutaallihin Shirazi Muhammad: Al-Mabda’ wa-l-ma‘ad.
  44. Sadru-l-Mutaallihin Shirazi Muhammad: Mafatihu-l-ghayb, sa komentarima na marginama napisanim od strane Mulla ‘Alija Nurija, Wezarete ferheng wa amuzashe ‘Ali, Teheran.
  45. Siddiq ‘Isa: Tarikhi ferhengi Iran, Daneshgahe Tehran, Teheran, 1355. g.
  46. S{afa Dhabihullah: Tarikhe adabiyyat der Iran, Daneshgahe Tehran, 1363. g.
  47. Ghazali Abu Hamid Muhammad: Tahafutu-l-falasifah, prijevod ‘Alija Asghara Halabija, Zawar, Teheran, 1992. g.
  48. Fakhri Majid: Sayre falsafa der jihane islam, Merkeze neshre daneshgahi, Teheran.
  49. Qutbuddin Shirazi, Muhammad ibn Mas‘ud: Sharhu Hikmati-l-ishraq, Bidar, Qom (bez datuma objavljivanja).
  50. Henry Corbin: Tarikhi falsafah islami, prijevod Sayyida Jawada Tabatabaija, Kewir, Teheran, 1373. g.
  51. Nasr Sayyid Husayn: Se hakime muselman, prijevod Ah{mada Arama, Shirketi sehamii kitabhai jibi, Teheran.
  52. Nasr Sayyid Husayn: Ma‘arifi islami, Sazemane ewqaf, broj 11, 1349.
  53. Nasr Sayyid Husayn: Muqaddama Majmu‘ah mus{annafa<t Šejh Ishraq, Muessesei mutala‘at wa tahqiqate ferhengi, Teheran.
  54. Majlisi Muhammad Baqir: Biharu-l-anwar, 110 svezaka, Muassasatu-l-wafa’, Beirut, 1403. g. po H.
  55. Misbah Muhammad Taqi: Amuzashe falsafah, Sazemane teblighate islami, Teheran, 1365. g.
  56. Misbah Muhammad Taqi: Ta‘liqa ‘ala Nihayati-l-hikmah, Muessesei der rahe haqq, Qom, 1405.
  57. Mutahhari Murtada: Ta‘lim wa tarbiyyat der islam, Sadra, Qom.
  58. Mutahhari Murtada: Muqaddemei ber jihan bini, Sadra, Qom.

Mu‘in Muhammmad: Ferhengi farsi, 6 svezaka, Amir Kabir, Teheran, 1360. g.


[1] Majmu‘ah musannafat: Al-muqawamat, sv. 1, str. 55.

[2] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq,sv. 2, str. 256-257.

[3] Majmu‘ah musannafat: Al-mashari‘ wa-l-mutarah{at, sv. 1, str. 501-502.

[4] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq,sv. 2, str. 226, 229-231.

[5] Majmu‘ah musannafat: At-talwihat, sv. 1, str. 87; Majmu‘ah musannafat: Al-muqawamat, sv. 1, str. 192.

[6] Majmu‘ah musannafat: Partu namah, sv. 3. str. 68-69.

[7] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq,sv. 2, str. 257-259; sv. 1, str. 105.

[8] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq,sv. 2, str. 257-259, sv. 1, str. 105.

[9] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq,sv. 2, str. 256.

[10] Majmu‘ah musannafat: Yazdan shinakht, sv. 3, str. 404.

[11] Majmu‘ah musannafat: Bustanu-l-qulub, sv. 3, str. 370-372.

[12] Ibid., sv. 3, str. 369.

[13] Majmu‘ah musannafat: Partu namah, sv. 3, str. 81; Majmu‘ah musannafat: Fi haqiqati-l-‘ashq, sv. 3, str. 268-269.

[14] Majmu‘ah musannafat: Kalimatut-tasawwuf, str. 82.

[15] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq,sv. 2, str. 10, 258.

[16] Ibid., sv. 2, str. 82.

[17] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq,sv. 2, str. 257.

[18] Majmu‘ah musannafat: Al-muqawamat, sv. 1, str. 106-121.

[19] Majmu‘ah musannafat: Kalimatut-tasawwuf, str. 129.