Edukacija i odgoj u pogledu Miskawayha
Autor:
Institut SAMT

Edukacija i odgoj u pogledu Miskawayha

Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš

Prethodno: Etika u pogledu Miskawayha

Čovjek sa svim svojim svojstvima, moćima i moralnim osobinama predstavlja biće koje je promjenjivo i koje pod utjecajem edukacije i odgoja može postići savršenstva spekulativnog i praktičnog razuma. Ljudi se u pogledu primanja odgoja nalaze na različitim stupnjevima: neki su bliži odgoju, a neki dalji; neki su dobri, neki zli, a ostali predstavljaju sredinu između njih. Ova posljednja skupina sa aspekta prihvatanja dobrog morala i ispravnog odgoja ima bezbrojne podskupine.

Ako se čovjek prepusti samome sebi i ne bude educiran i odgojen, razvijat će se po svom prirodnom stanju koje ima u djetinjstvu i opredijelit će se za ono što se slaže sa njegovom prirodom, tj. za srdžbu, užitke, prepuštanje strastima i druga pokuđena svojstva. Međutim, vjera sa svojim programima i naređenjima od djetinjstva i mladosti odgaja pojedince na osnovu morala i lijepog ponašanja i priprema ih za prihvatanje mudrosti, traganje za vrlinama te postizanje blaženstva čovjeka posredstvom ispravnog mišljenja i Pravog puta.

U ovom poglavlju, nakon iznošenja ciljeva odgoja i stupnjeva edukacije i odgoja, pojasnit ćemo činioce koji utječu na to, poput navika i ljubavi, a na kraju ćemo se osvrnuti i na društveni odgoj sa Miskawayhovog stanovišta.

Ciljevi odgoja

Cilj je nešto za čije se postizanje čovjek trudi koristeći razum i volju. Edukacija i odgoj čovjeka, po Miskawayhovom viđenju, imaju različite ciljeve. Neki od njih su akcidentalni i u pogledu poželjnosti nalaze se na istom rangu, dok drugi stoje u vertikali – dolaze jedni iza drugih poput gazišta stepenica – te je bez prelaska nižih i uvodnih ciljeva nemoguće postići krajnje gornje ciljeve. Spoznaja krajnjeg cilja od velike je važnosti jer se pravac kretanja treba urediti tako da čovjek na kraju postigne cilj. Spoznaju početnih i posrednih ciljeva, također i njihovu analizu, moguće je ostvariti u svjetlu krajnjeg cilja. Ustvari, krajnji cilj jeste upravo krajnji uzrok(‘illati ghayi), čije predočavanje biva uzrokom poticaja i kretanja na početku, a čije ostvarivanje je na kraju.[1]

Krajnji cilj odgoja čovjeka je obraćanje pažnje na Uzvišenu Istinu i postajanje sličnim i bliskim Uzvišenoj Istini. Pod obraćanjem pažnje (tawajjuh) misli se na čovjekovu spoznaju Izvora zbilja svijeta, spoznaju koja je sama stupnjevita, a najveći stupanj joj je čvrsto uvjerenje (yaqin). Pod sličnošću (tashabbuh) se misli na udaljenost od ružnoća, bez obzira da li su u svojstvima ili djelima, a prisvajanje ljepota, tako da čovjek liči na Boga i da postane Njegov namjesnik na Zemlji. Bliskost (taqarrub) ne ukazuje na prostornu već na duhovnu bliskost i napredovanje u stupnjevima egzistencije tako da se dobrota Božija (fayd) stalno spušta na čovjeka, da se čovjek spasi od boli i briga te postigne smirenost, postane prijatelj čistih i meleka i uđe u Božiji Džennet.[2]

Nakon pregledavanja svih Miskawayhovih spisa možemo zaključiti da dolje navedene stavke predstavljaju ciljeve edukacije i odgoja kod njega.

1. Tjelesni odgoj

Miskawayh vjeruje u uzajamni utjecaj tijela i duše. On prihvata utjecaje bolesti tijela poput bolesti srca i mozga na psihu čovjeka, i obrnuto, utjecaj raznih psihičkih stanja poput srditosti, tuge, radosti i ljubavi na tijelo. Zato razvoj tijela smatra važnim i vidi ga jednim od uvodnih ciljeva i preduvjeta za postizanje krajnjih ciljeva čovjekovog odgoja.[3] On, kao i Aristotel, tjelesno zdravlje smatra dijelom blaženstva pojedinca i ističe da se tjelesno zdravlje sastoji od oslobođenosti organa i udova tijela od bolesti i od toga da svaki organ svoj specifični posao obavlja dobro.[4]

2. Odgoj razuma

Moć umovanja je jedna od čovjeku svojstvenih osobina. Kao što smo i prije rekli, ako moć razuma bude vladala drugim čovjekovim moćima, onda će druge moći biti sređene i spašene od dviju krajnosti, a čovjek će postići savršenstvo i blaženstvo. Stoga Miskawayh razvoj razuma u čovjekovom odgoju smatra posebno važnim i uvjeren je da čovjek mora, savladavajući prirodne nauke i matematiku, svoj um pripremiti za edukaciju o teorijskim naukama i spoznavanje nematerijalnih zbilja i Uzvišenog Boga. Podučenost znanjima, posebno argumentacijskim znanjima, jača dušu i čovjeka dovodi do pouzdane spoznaje, smirenosti i mira. U ozračju toga um postaje snažniji i sposobniji za shvatanje tačnosti i netačnosti misli i teorija.[5]

3. Etički odgoj

Zahvaljujući etičkom odgoju čovjek se oslobađa poroka i pokuđenih svojstava a ukrašava vrlinama i pohvaljenim svojstvima. Vrline se ponavljanjem pohvaljenih djela postepeno ukorjenjuju u duši i postaju njena ustaljena svojstva (malakah nafsani). Nakon ovoga se počinju javljati lijepa djela kod osobe i ona se oslobađa dekadencije i niskosti te se okreće uzdizanju. Zahvaljujući moralu moći čovjeka postaju harmonične i svaka od njih se postavi na svoje mjesto, one izvršavaju svoje poslove te na taj način i pojedinac i društvo postižu svoja savršenstva.[6]

4. Vjerski odgoj

Vjera čovjeka preko svojih programa koje je pripremila za njegovo tijelo i dušu upućuje ka savršenstvu i blaženstvu. Ovi programi se slažu sa razumom i u skladu su sa rezultatima misli filozofa. Poslanici, koji su donositelji ovih vjera i izlječitelji duša, oslobađaju ljude od neznanja i posredstvom vjerskih obreda potiču ih na razmišljanje, stjecanje znanja i ispravnih misli te pohvaljenih djela.

Postoje tri vrste ibadeta:

  1. tjelesne obaveze: ovdje, između ostalog, spada namaz, post i kretanje prema svetim mjestima s ciljem obraćanja Bogu;
  2. duhovne obaveze: naprimjer, ispravno vjerovanje, znanje o jednoboštvu i promišljanje o Božijim blagodatima i dobroti;
  3. društvene obaveze: poslovi koji su neophodni zbog saradnje među pojedincima u gradovima, kao što su: kupoprodaja, poljoprivreda, ženidba, borba protiv neprijatelja, odbrana časti i obraza... 

Zahvaljujući ovim ibadetima duša i tijelo se razvijaju i uređuju se odnosi pojedinca sa drugim pojedincima u društvu.[7]

Stupnjevi odgoja

Čovjek je krajnji plod usavršavanja bića. Ovo usavršavanje je stupnjevito. Počinje od neživih bića, nakon postizanja stupnja vegetacije stiže se do životinje i na kraju završava čovjekom. I prirodni razvoj čovjeka ima svoje stupnjeve: on počinje kao embrij, prolazi kroz stupanj novorođenčeta i djetinjstva, stiže do mladosti i, napokon, u srednjem dobu dostiže svoje savršenstvo. Miskawayh, onako kako vjeruje u postojanje stupnjeva usavršavanja na putanji usavršavanja bića i prirodnog razvoja čovjeka, tako i odgoj čovjeka smatra mogućim samo kroz prolazak preko određenih stupnjeva.[8]

Po Miskawayhovom vjerovanju, stupnjevi čovjekovog odgoja moraju biti usklađeni sa stupnjevima prirodnog razvoja čovjekovih moći. Kod čovjeka se prvo javlja poticaj za stjecanjem hrane, nakon toga moć srdžbe i na kraju poticaj ka znanju i spoznajama.[9] Pozivajući se na mišljenja grčkih filozofa poput Berisena, Miskawayh gore navedene stupnjeve prirodnog razvoja pojašnjava na sljedeći način: Prva moć koja se javlja kod čovjeka je težnja za hranom jer je ona izvor života. Novorođenče bez prethodne edukacije traži majčino mlijeko i plačem obznanjuje majci tu svoju želju. Ove sklonosti imaju tendenciju rasta i razvoja i postepeno, sklonosti i želje počinju obuhvatati i druge poslove. Nakon toga se u njemu javlja moć imaginacije pod utjecajem koje u svome umu može oslikavati stvari i poslove i osjećati čežnju za njima. Potom se pojavljuje moć srdžbe pa stvari koje ga uznemiravaju dijete udaljava od sebe, a ako to ne može samo uraditi, traži pomoć od svojih roditelja i drugih. Nakon toga kod djeteta se pojavljuje moć umovanja pomoću koje razlikuje dobro od lošeg. Ova moć ga upućuje ka dobrim stvarima. Stid je jedan od znakova pojave razuma kod djeteta jer je stid strah od činjenja ružnog djela i njegovog objelodanjenja pred drugim, a ovo je uvjetovano razlikovanjem lijepog i ružnog, dobra i zla.[10]

Prema tome, i odgoj se mora na osnovu ovih stupnjeva prirodnog razvoja podijeliti na tri stupnja. Na prvom stupnju mora se obraćati pažnja na tjelesne poslove i tjelesne moći djeteta. Ustvari, prije negoli se pozabavimo duhovnim vrlinama, znanjima i spoznajama i prije podsticanja osobe na misaone vježbe i poduku znanjima, treba je podsticati na uvježbavanje tijela. Na drugom stupnju kod omladine treba jačati motivaciju za stjecanjem plemenitosti i postizanjem vrlina kojima moć srdžbe priprema teren, treba ih odvraćati od druženja sa niskim osobama, a podsticati ih na dobre poslove i druženje sa dobrim ljudima. Moraju se odgajati na osnovu vjerskih propisa da bi im se duše očistile od poroka i da bi se u njima osigurala sposobnost prihvatanja vrlina. Isto tako, treba ih navikavati na lijepa svojstva kao što su istinit govor, poštivanje drugih, pokornost roditeljima i odgajateljima i poštivanje društvenog edeba, a odvraćati ih od ljubavi prema imetku. Doba mladosti je doba procvata strasti i srdžbe, doba kada ovo dvoje olahko može ovladati razumom. Ovo je doba u kojem slabi vlast razuma. Najbolja doba su ona u kojima prirodne moći slabe a uzde poslova dospiju u ruke razuma te razum ovlada drugim moćima. Na trećem stupnju mladića treba podsticati na stjecanje znanja i spoznaja. Posebno ga treba podučiti naukama kao što su logika, prirodne nauke, matematika i metafizika.[11]

Poštivanje stupnjeva odgoja i njihova usklađenost sa prirodnim razvojem od velikog je značaja. Nepoštivanje ovoga ne samo da će trud uložen u odgoj učiniti neplodnim, već nekada može imati i potpuno suprotne učinke i može osobu odvesti u zalutalost i propadanje. Kao što se hrana novorođenčeta razlikuje od hrane mladića, pa davanje mesa i žitarica novorođenčetu umjesto majčinog mlijeka prouzrokuje zaustavljanje njegovog rasta i razvoja, a nekada uzrokuje i bolest i propast, tako isto nepoštivanje stupnjevitosti u odgoju i neusklađenost odgojnih metoda sa čovjekovim egzistencijalnim dimenzijama i njegovim raznim moćima može zadati jak udarac samom odgoju.[12]

Navika i odgoj

Navika je stanje u duši koje se kod čovjeka pojavljuje kao posljedica ponavljanja i ustaljenosti nekog svojstva ili čina. Djela i osjetilne ili umske slike na početku su duši strani i kao takvi se nazivaju “stanje” (hal). Nakon prolaska nekog vremena duša se pod utjecajem ponavljanja i njihova ustaljivanja povezuje s njima i ona se smjeste u riznici duše, duša ses njima zbliži i tada se nazivaju “navika” (‘adat). A kada se navika u potpunosti ustali u duši i sjedini sa dušom, naziva se ustaljenom navikom u duši (malakah ili sajiyyah).[13]

Dakle, ponavljanje i ustaljenost djela utječe na čovjekovu dušu i proizvodi sebi adekvatna svojstva u duši čovjeka do te mjere da radnja koja je nekada bila povod ispoljavanja srdžbe, gnušanja, straha ili uznemirenosti pod utjecajem ustaljenosti, ponavljanja i navikavanja duše na nju kod pojedinca više ne proizvodi takva stanja, već nekada proizvodi prisnost i ljubav. Kao što znamo, obični ljudi se gnušaju i plaše gledanja otvorenih rana, dok hirurg bez imalo gnušanja i straha pregleda i operira te rane. Zbog toga osoba koja je četrdeset godina svaki dan jednom imala temperaturu, zbog dugotrajne bliskosti s tom bolešću, kada je iznenada ozdravila od nje, obuzeo je strah i uznemirenost, kao da je napustilo nešto što se sjedinilo s njenom dušom.[14]

Stoga u usvajanju znanja ponavljanje gradiva i stalna pažnja odigravaju veoma važnu ulogu. I zarad prisvajanja lijepog morala i lijepih svojstava moraju se konstantno ponavljati djela koja odgovaraju željenom svojstvu da bi postepeno taj moral u duši prešao iz stanja u naviku i na kraju se pretvorio u ustaljeno svojstvo duše i ukorijenio u duši. Primjera radi, osoba koja se želi ukrasiti vrlinom hrabrosti mora ustrajati naspram poteškoća i opasnosti te činjenjem hrabrih djela, strpljivošću i podnošenjem osloboditi se neumjesnog straha.[15]

Navodeći svoje lično iskustvo u vezi sa ovim pitanjem, Miskawayh se osvrće na ranija doba svoga života, kada su mu strasti i užici bili prešli u naviku, ali je upornom i konstantnom borbom uspio postepeno svoju dušu očistiti od poroka i ukrasiti je vrlinama.

On upozorava da se osoba mora udaljavati od ružnih djela i misli budući da se duša postepeno zbližava s njima. Pokuđena djela, svojstva i vjerovanja postaju navike i ustaljena svojstva u duši, što na kraju čovjeka baca u provaliju zalutalosti jer je čišćenje duše od ovih prljavština i ukrašavanje lijepim navikama veoma težak posao. Upravo zato, dok poroci još nisu postali ustaljena svojstva duše, vrline se moraju putem ponavljanja i činjenja lijepih djela, uz edukaciju o pohvaljenim znanjima, ukorijeniti u duši.[16]

Budemo li poricali odgojnu ulogu navika, nećemo moći opravdavati odgoj omladine i privikavanje djece na lijepa djela i lijepe navike. Kada djecu i omladinu podstičemo na činjenje pohvaljenih djela, postepenim izvršavanjem tih djela u njihovim dušama se pojavljuje postojanost koja se naziva “navika”, čija kontinuiranost prouzrokuje da to djelo postane ustaljeno svojstvo duše koje se više ne može tek tako odvojiti od nje. Na isti način učvršćuju se pokuđene navike i loš moral kod djece.[17]

Društveni odgoj

Čovjek ni sa materijalnog ni sa duhovnog aspekta bez saradnje sa drugim ljudima u društvu ne može postići željena savršenstva. Ispunjavanje tjelesnih potreba bez pomoći drugih teško je, a nekada i praktično neizvodivo. Također nije moguće stjecanje vrlina i pohvaljenog morala bez prisustva u društvu.

Hrabrost, čednost, pravednost, darežljivost, samoodricanje u korist drugih i mnoge druge vrline cvatu u društvu kroz razne vidove razmjena, druženja i uspostavljanja veza sa drugima.

Iz tog razloga društvenost, pripremljenost za prisustvo u društvu i veze sa svojim istovrsnicima predstavljaju pitanja koja su privukla pažnju Miskawayha. On u vezi s društvenim odgojem djece te edukacijom o pravilima lijepog ophođenja sa drugima i ispravnim metodama uspostavljanja kontakata sa drugima savjetuje da dijete i adolescent u ophođenju sa svojim vršnjacima ne smiju biti zavidni, ne smiju lagati, iznevjeravati ili potkradati jedni druge. Roditelji i učitelji moraju svoju djecu i učenike podučiti načinima ispravnog objedovanja, oblačenja, govorenja, sjedenja i ustajanja, moraju ih privikavati na poštivanje prava drugih, ukazivanje poštovanja prema starijima, druženje sa dobrima te služenje i pomaganje ljudima općenito.[18]

Miskawayh, oslanjajući se na vjerski i moralni adab te na svoje iskustvo, iznosi neke savjete na koje ćemo se kratko osvrnuti:

1. pravednost: pravednost i udaljenost od nasilja, posebno društvena pravda, od ogromnog je značaja. Miskawayh poziva na pravednost u odnosima čovjeka sa Bogom, sa ljudima i sa umrlima. Pravednost u odnosu čovjeka sa Bogom jeste zahvalnost, pokornost i ibadet. Pravednost u vezi s ljudima je ispunjavanje njihovih prava, vraćanje njihovih zaloga, poštivanje pravičnosti u kupoprodaji i u davanju i uzimanju, činjenje dobra kao odgovor na učinjeno dobro, a pravednost u vezi sa umrlima je ispunjavanje njihovih oporuka, vraćanje njihovih dugova i poštivanje njihovih prava.[19]

Na prvom stupnju pravednost mora ovladati čovjekovom dušom. Sprečavanjem drugih moći da odlaze u krajnosti i dominacijom moći razuma čovjekova duša biva sređena i tek onda pravednost može ovladati u odnosima pojedinca i porodice, rodbine i drugih članova društva, a nakon toga može se provoditi čak i u vezi sa životinjama. Najgori čovjek je onaj koji čini nasilje prema sebi, pa zatim prema drugima, a onda i prema životinjama.[20] Plodovi pravednosti bili bi pojava i razvoj ljubavi, jedinstvo i prisnost među članovima društva, izgradnja gradova te poboljšanje odnosa i tradicija.[21]

2. vjerski adab: izvršavanje ibadeta i vjerskih adaba, posebno namaza u džematu i hadža, veoma je učinkovito u društvenom odgoju pojedinca. Uspostavljanje namaza u džematu u mahali svakog dana, nekada na obuhvatniji način u vidu džuma-namaza, a nekada i na širem planu u vidu bajramskih namaza širi prisnost i bliskost u društvu i omogućava bolje upoznavanje pojedinca sa društvenim životom, njegovim neophodnostima i načinom uspostavljanja veza sa drugima. Svjetsko okupljanje, hadž, u jednom preciziranom vremenu i prostoru jača duh zajedništva, saosjećanja i saradnje među muslimanima te predstavlja najbolji primjer jedinstva i saosjećanja sa drugim članovima društva.[22]

3. dobročinstvo: Miskawayh, nakon preporuke da pojedinac treba željeti i drugima ono što želi sebi, a da ne treba željeti ni drugima ono što ne želi sebi, preporučuje dobro i dobročinstvo prema drugima i potcrtava da željeti dobro drugima i dobročinstvo prema drugima privlači njihovu ljubav i čini pojedinca poštovanim u očima svih.[23]

4. skromnost: čovjek u društvu treba biti skroman, treba ukazivati poštovanje drugima a suzdržavati se od zadivljenosti sobom i hvalisanja koje ne donosi ništa osim srdžbe prijatelja i zlobe neprijatelja. Ukoliko čovjek pogleda svoje mahane i nedostatke, bude svjestan da nije sve vrline okupio u sebi, već se one još u većoj mjeri nalaze kod drugih ljudi, te shvati ružnoću hvalisanja brzo prolazećim bogatstvom, imetkom, porijeklom i rodbinskim vezama, koji su akcidentalni, oslobodit će se ovih ružnih svojstava.[24]

5. povjerljivost: čovjek treba u vezi sa svima, između ostalih porodicom, prijateljima i rodbinom, biti povjerljiv i izbjegavati iznevjeravanje amaneta.[25]

6. strpljivost: podnošenje, posebno prilikom srdžbe, još je jedna od preporuka Miskawayha zato što srdžba čovjeka potiče na činjenje nasilja drugima, čak i rodbini i prijateljima. Čovjek koji ne može kontrolirati svoju srdžbu nekada čini nasilje nad životinjama i uznemirava ih, a nekada čak i nad neživim bićima pa odjeća i pokućstvo nisu sigurni od njega. Ovakvi ljudi stalno su tužni i neraspoloženi i brzo gube prijatelje.[26]

7. sustezanje od zavidnosti: zavist je porok duše pod čijim utjecajem čovjek biva tužan zbog postizanja dobra i blagodati drugih, želi nestanak toga, a nekada pristupa uništavanju i skrivanju toga. Ovakav čovjek je tužan i zbog prijatelja i zbog neprijatelja. Tužan je zbog stizanja dobra prijateljima, tužan je i zbog nestizanja zla neprijateljima i stalno se nalazi u ovoj vatri koja prži.[27]

Miskawayh preporučuje da svoju djecu upućujemo ka osobama koje posjeduju edeb i vrline. Budući da je većina djece zasigurno zdrave prirode, ona će biti motivirana za stjecanje vrlina tih osoba i trudit će se da hode putevima kojim su one hodile ne bi li postigla iste vrline.

Nastavak: Načela edukacije i odgoja kod Miskawayha


[1] Miskawayh: Tartibu-s-sa‘adat (na marginama Makarimu-l-akhlaqa), str. 259-263; Tahdhibu-l-akhlaq, str. 80.

[2] Al-Fawzu-l-asghar, str. 5-29; Tahdhibu-l-akhlaq, str. 27, 36, 57-60.

[3] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 151.

[4] Tartibu-s-sa‘adat (na marginama Makarimu-l-akhlaqa), str. 263.

[5] Vidjeti: Tahdhibu-l-akhlaq, str. 57; Al-Hawamil wa-sh-shawamil, str. 52-53; Tartibu-s-sa‘adat (na marginama Makarimu-l-akhlaqa), str. 267-271.

[6] Tartibu-s-sa‘adat (na marginama Makarimu-l-akhlaqa), str. 266-267.

[7] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 116.

[8] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 75-78.

[9] Ibid., str. 54-55.

[10] Ibid., str. 68-69.

[11] Ibid., str. 55-68.

[12] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 35-51; Al-Fawzu-l-asghar, str. 52; Al-Hawamil wa-sh-shawamil, str. 288.

[13] Al-Hawamil wa-sh-shawamil, str. 147.

[14] Ibid., str. 110, 145-147.

[15] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 54, 64.

[16] Ibid., str. 65.

[17] Al-Hawamil wa-sh-shawamil, str. 147.

[18] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 70-75.

[19] Ibid., str. 113-114.

[20] Ibid., str. 111, 123.

[21] Al-Hawamil wa-sh-shawamil, str. 84.

[22] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 128-129.

[23] Ibid., str. 136-138.

[24] Ibid., str. 165-166.

[25] Ibid., str. 168.

[26] Ibid., str. 170-171.

[27] Al-Hawamil wa-sh-shawamil, str. 71-72.

Zadnji put promjenjen: %PM, %07 %579 %2015 %12:%Jul