Antropologija Šejhul-Išraq Suhrawardija
Autor:
Institut SAMT

Antropologija Šejhul-Išraq Suhrawardija

Prethodno: Šejhul-Išraq Suhrawardi - književna metoda i djela

Spoznaja čovjeka u mišljenju Šejha Ishraqa važna je iz dvaju razloga: prvi je da spoznaja njegovih stavova o odgoju i etici nije moguća bez toga, jer se mnogi njegovi stavovi temelje na znanju duše iz duhovnog osvjedočenja, a drugi to što se on u antropologiji nije zadovoljio samo obrađivanjem duše i njenih moći, već je nastojao ukazivati i na put čišćenja i prosvjetljenja duše te oslobađanja duše od zastora tame. Stoga je, nasuprot sljedbenicima peripatetičke filozofije, koji su znanje o duši svrstali u fiziku, on pitanja koja su vezana za dušu postavio u dijelu metafizike.

Definicija čovjeka

Po viđenju Šejha, čovjek je biće koje je sveto, koje je vlasnik znanja i volje te nerazorivo. On je iz višeg svijeta došao u Ovaj niži svijet i zatočen je u zatvoru. Budući da je odvojen od svoga nebeskog doma, na Ovom svijetu se stalno osjeća strancem i potištenim. Ukoliko čovjek ne zaboravi svoj stvarni položaj i posredstvom oslobađanja od ovisnosti i otklanjanja zastora stalno bude nastojao postići svoj visoki položaj, njegova duša će postati prosvijetljena svjetlošću Istine. Sijanje svjetlosti Istine, koje je najveći eliksir znanja i moći, prouzrokuje da čovjek postiže spoznaje koje drugi ne mogu pojmiti i kod njega se javljaju djela koja su natprirodna. Svijet postaje potčinjen čovjeku i njegove molitve se čuju u Višem svijetu.[1]

Čovjek je biće koje je sazdano od tijela i razumne duše. Razumna duša je upravitelj tijela, ali budući da je razumna duša potpuno suptilna, nematerijalna i čista od vremena i prostora, ne može tijelom upravljati bez posrednika. Zapravo je životinjska duša posrednik između duše i tijela. Životinjska duša je nježan oblik, koji nastaje iz suptilnosti tijela i njegovih mješavina (ikhlat), izvire iz lijeve komore srca i širi se kroz čitavo tijelo. Ona je činilac percipiranja i kretanja. Dok je ova duša zdrava, razumna duša upravlja tijelom, a kada dođe do prekida (bolest i slično), dolazi do prekida i u upravljanju duše.[2]

Šejh Ishraq tijelo naziva sajsiyyah (tvrđava i stvar čija je unutrašnjost prazna), a razumnu dušu svjetlost vojskovođe (nuru esfahbod[3] ili esfahbodi nasut).[4]

Razumna duša i njene osobine

Razumna duša je nematerijalna supstanca, svjetlost od Božanske svjetlosti, čista od tjelesnosti i njenih osobina kao što su djeljivost, vrijeme, prostor i prihvatanje ukazivanja posredstvom osjetila. Duša posjeduje moći percepcije i kretanja koje su sa životinjskom dušom povezane na način da ako u životinjskoj duši dođe do pojave poremećaja ili bolesti, to utječe na unutrašnje i vanjske moći percepcije. Iako je razumna duša sa tijelom povezana preko životinjske duše i upravlja njim, propadanje tijela ne utječe na nju i ona ne prihvata nestanak.[5]

Osim navedene definicije o štastvu razumne duše – koja je, zapravo, definicija peripatetičara – Šejh Ishraq iznosi i opis razumne duše kako ju je vidio prilikom duhovnog osvjedočenja: Razumna duša je čista egzistencija i čisto jastvo jer prilikom osvjedočenja duši ne nalazimo nikakvu vrsnu razliku ili osobinu mimo postojanja. Nikakve dodatke (damayim), svojstva (sifat) i razlikovne osobine (fusul mumayyizah), ni bilo koju drugu osobinu nećemo naći pronalazeći dušu. Dakle, štastvo, odnosno bit razumne duše nije ništa drugo doli sama egzistencija (wujud sirf).[6]

Šejh Šihabuddin u vezi s moćima duše i njihovim brojem prihvata mišljenja sljedbenika peripatetičke filozofije poput Farabija i Ibn Sinaa. On je dušu podijelio na tri vrste: vegetativnu, životinjsku i čovjekovu. Moći vegetativne duše po njemu su prehrana, rast i razvoj te rađanje sebi sličnog. Smatra da moć prehrane posjeduje četiri moći: privlačenje, zahvatanje, varenje i odbacivanje. Za čovjekovu dušu, osim svih moći vegetativnih i životinjskih duša, spominje još pet vanjskih čula: dodir, vid, sluh, okus i miris, te pet unutrašnjih čula: zajedničko osjetilo (hissi mushtarak), imaginacija (mutasawwirah), razum (mudrikah), moć koja raspolaže (mutakhayyilah) i pamćenje (hafizah).[7] On u vezi sa perceptivnim moćima čovjeka ima specifične stavove, o kojima će biti govora u drugom poglavlju, u epistemologiji.

Najvažnija specifičnost razumne duše je njena ogoljenost od materije i od osobina materije. Iako razumna duša za svoja djela ima potrebu za tijelom, njena bit i egzistencija je ogoljena od materije i njenih osobina kao što su djeljivost, vrijeme, prostor i prihvatanje ukazivanja posredstvom osjetila. Suhrawardi, da bi dokazao nematerijalnost duše, osim argumenata peripatetičkih filozofa iznosi iluminacijski argument koji naziva “prisutna samosvjesnost” (khud agahi huduri). On prisutno znanje duše o sebi, koje je trajno, postojano, nepogrešivo i pouzdano znanje te nikada ne može biti stečeno ni proizašlo iz stečenih slika, smatra argumentom nematerijalnosti duše jer ono što je stalno svjedok samom sebi i očito samom sebi – to je čisto od tijela i tjelesnosti koji su od početka do kraja ispunjeni zastorima i nemarom.[8]

Šejh Ishraq, s ciljem dokazivanja nematerijalnosti duše, pored filozofskih argumenata, kao svjedoke za ovu tvrdnju navodi i ajete u vezi sa životom, opskrbljivanjem i radošću šehida kod Boga[9], činjenicom da je duša iz svijeta amra[10] i udahnjivanjem Božanskog duha u razumnu dušu[11]. Govor Imama Alija, a.s., koji kazuje: “Tako mi Boga, kapiju Haybara sam iščupao snagom duhovnom (malakuti), a ne snagom tjelesnom”[12], i govor časnog Poslanika, s.a.v.a., o tome da je spoznaja duše put za spoznaju Gospodara[13] također smatra svjedocima nematerijalnosti duše.

Šejh dušu smatra nastalom uporedo sa nastajanjem tijela i posredstvom argumenata dokazuje nemogućnost nastanka duše prije nastanka tijela. Od drugih specifičnosti duše su percipiranje inteligibilija i univerzalnih pojmova, a i vječnost je jedna od njenih specifičnosti. Šejh Šihabuddin vjeruje da čovjek smrću gubi samo svoje sredstvo, znači tijelo, a razumna duša ne prihvata nestanak. Da bi dokazao svoju tvrdnju, on iznosi dva dokaza: prvo, razumna duša je nematerijalna i svako nematerijalno biće ne prihvata nestajanje, a duša nije ušla u materijalno tijelo da bi nestala nestajanjem tijela;[14] i drugo, uzrok koji daruje (‘illati fayyadah) duši je (‘aqli fa‘‘al – djelatni um) vječan, dakle i njegova posljedica (razumna duša) je vječna.[15]

Odnos duše i tijela 

Platon vezu između duše i tijela vidi kao vezu između jahača i jahalice ili kao vezu između ptice i gnijezda, a sljedbenici peripatetičke filozofije je vide kao odnos između forme i materije. Šejh Ishraq ne prihvata odnos duše i tijela koji bi bio sveden samo na upravljanje i instrumentalizaciju. On temelj odnosa ovog dvoga vidi u čežnji, i to čežnji za odgovarajućim savršenstvom. Razumna duša, da bi postigla svoje savršenstvo posredstvom djela, ima potrebu za tijelom i njegovim organima, a i tijelo, da bi se njime upravljalo, ima potrebu za razumnom dušom. Prema tome, duša i tijelo se potpomažu s ciljem postizanja odgovarajućeg savršenstva[16], a i utječu jedno na drugo. Stanja duše poput srdžbe i straha utječu na tijelo, čine da se promijeni boja lica ili temperament tijela, a strah od pada s visine biva uzrokom pada osobe koja stoji na ivici neke provalije.

Sklonosti čovjeka

Osnova čovjekovih sklonosti je u potičućoj moći (quwwa shawq ya nuzu‘i), koja čovjeka potiče na kretanje. Ova moć, čije je mjesto srce, ima dvije grane: jedna je strast, koja privlači poželjne stvari, a druga srdžba, koja odbija nepoželjne stvari. Ova moć je podložna utjecajima zamišljenih stvari i percepcija, jer dok se nešto ne percipira, čežnja i srdžba se ne mogu probuditi. Moć poticanja sklonošću i čežnjom pokreće moć kretanja na kretanje.[17]

Najopćenitija sklonost na koju je Šejh ukazao i u kojoj su korijeni mnogih sklonosti čovjeka jeste sklonost ka savršenstvu. Svi ljudi žele savršenstvo i tragaju za lijepim i ljepotom.

Suhrawardi ovu sklonost ne smatra specifičnošću čovjeka. Zapravo, on tvrdi: “Sve što postoji, bilo da je duhovno ili tjelesno, želi savršenstvo, i nećeš vidjeti ništa u čemu nema sklonosti ka ljepoti. Pa kada dobro razmisliš, vidjet ćeš da svi žele ljepotu i trude se da je postignu.”[18]

Želja za Bogom jedna je od čovjekovih sklonosti koje proizlaze iz njegove želje za savršenstvom. Bog je sâmo dobro i apsolutno savršenstvo. Čak je i znanje o Njemu jedno od fitretskih znanja i čovjek ovo znanje priznaje i prihvata bez potrebe za argumentom samim obraćanjem pažnje na Njegovu egzistenciju.[19]

Želja za vrlinom, želja za istinom i sklonost ka očuvanju sebe također predstavljaju sklonosti čovjeka koje možemo smatrati granama želje za savršenstvom.

Čovjekova potreba za društvom i vlašću 

Čovjek je stvoren takvim da sam ne može osigurati svoje životne potrebe. Svi ljudi imaju potrebu jedni za drugima i bez potpomaganja i saradnje nisu u stanju urediti svoje živote. Po Suhrawardijevom vjerovanju, ove potrebe čovjeka usmjeravaju ka društvenom životu i ljudske zajednice bivaju povod za pojavu naselja, gradova i sredstava za društveni život.

U svemu ovome, budući da su misli članova zajednice različite i međusobno suprotne te zbog toga što ljudi na Ovom svijetu ne postupaju ne temelju pravde, postoji potreba za zakonskim uređenjem koje bi počivalo na pravdi, a ovakav zakon neće biti od koristi bez izvršioca zakona. Dakle, neko mora vladati društvom da bi se zakon uredno provodio, pravda i pohvaljene tradicije širile u društvu a nasilje bilo uništeno. Zasigurno, u ovom važnom poslu upravljanja društvom i vođenja društva pravo prvenstva imaju odabrani. Ukoliko u društvu postoji Božanski mudrac (hakim ilahi – hijeratik) koji je duboko zašao u pobožnost i u istraživanje društva, njemu priliči da na sebe preuzme odgovornost upravljanja društvom. Naravno, ukoliko u društvu nema takvog pojedinca, onda Božanski mudrac koji je duboko zašao u pobožnost, a osrednji je u studijama o društvu, a ako nema ni takvog, onda će Božanski mudrac koji je duboko zašao u pobožnost na sebe preuzeti odgovornost vođenja društva, te on ima prednost nad onim koji je duboko zašao samo u nauku o društvu a ne i u pobožnost, jer vođstvo mora ići zajedno sa primanjem (talaqqi)[20] i cilj vođstva nije ovladavanje i ostvarivanje nadmoći nad drugima.[21]

Čovjekovo savršenstvo 

Savršenstvo, koje je za čovjeka poželjno po biti, prvenstveno je vezano za razumnu dušu. Čak se i osjetilna i tjelesna savršenstva i užici oslanjaju na duhovne osnove. Svakako, savršenstvo je stupnjevito i pojedinci se prema razini savršenstva koju su dostigli nalaze na različitim stupnjevima. Ipak, krajnje savršenstvo se ne stječe na Ovom svijetu, već se ostvaruje samo nakon oslobađanja od tmina Ovog svijeta i prirode te stizanjem na Onaj svijet.[22]

Šejh Ishraq u nekim svojim djelima, slijedeći metodu sljedbenika peripatetičke filozofije, savršenstvo čovjeka vidi kao usavršavanje spekulativne i praktične moći. Iz spekulativnog aspekta to bi značilo da se čovjek pretvori u umni svijet (jihani ‘aqli), tako da se sva egzistencija, od umova, duša i tijela, oslika u njegovoj duši, a iz praktičnog aspekta da ovlada svojim tijelom i moćima te da se u njemu ostvari ustaljeno svojstvo pravednosti, a ona je umjerenost u moćima strasti i srdžbe, i položaj u kojem se objedinjuju sve vrline: čednost, hrabrost i mudrost.[23]

Međutim, savršenstvo je u očima Šejha oslobađanje od tmina, ovisnosti i potpuna odsječenost od svega što nije Bog, što spominje kao “iščezavanje” (fana). Čovjek koji je postigao stupanj iščeznuća odrekao se obaju svjetova, srce mu je ispunjeno ljubavlju prema Bogu i osim Boga ništa drugo ne vidi i ništa drugo ne želi. Ovakav čovjek je pronašao put do izvora svjetlosti i istine, koristi se beskrajnom Božanskom iluminacijom i znanjem te posjeduje najuzvišenije užitke.

Postaja iščeznuća također posjeduje stupnjeve. Na prvom stupnju čovjek koji je iščeznuo može raspolagati sobom i svijetom postojanja i kada god zaželi, može svoje tijelo skinuti kao što skida odjeću i uputiti se ka duhovnom svijetu. Kada u ovakvom stanju pogleda na sebe, postaje radostan zbog toga što ga obasjava Božanska svjetlost, a sâmo ovo predstavlja njegovu manjkavost. Na drugom stupnju, koji je veliko iščeznuće (fanai akbar), čovjek sebe u potpunosti zaboravlja i ne vidi ništa osim Boga. Pored toga, budući da još ima svijest o svom zaboravu, on je i dalje manjkav. Na trećem stupnju, a to je iščezavanje u iščezavanju (fana dar fana), putnik ne samo da zaboravlja na sebe, već zaboravlja i na svoj zaborav i neobaviješten o sebi putuje ka postaji apsolutne ovisnosti (rabti mutlaq) te stiže u blizinu Uzvišenoga Boga.[24]

Putevi postizanja savršenstva

Prvi korak na putu postizanja savršenstva je da tragalac za savršenstvom vjeruje da su čovjeku ostvarivi stupnjevi savršenstva. Dok pojedinac poriče savršenstva putnikâ (salikan) i njihovo ostvarenje smatra dalekim ili nemogućim, ne može učiniti prvi korak ka savršenstvu.

Šejh Ishraq ističe: “Osoba koja se u sebi ne osvjedočuje u ove postaje ne treba prigovarati stubovima mudrosti. Ovakav prigovor proizlazi iz manjkavosti, neznanja i nedostatnosti u izvršavanju obaveza. Svako ko Bogu iskreno čini ibadet, oslobodit će sebe od tmina i posredstvom duhovnog osvjedočenja vidjet će stvari koje drugi ne vide.”[25]

Na više mjesta Šejh Ishraq je u svojim djelima ukazao na put postizanja savršenstva. Uopćeno, sljedeće stvari možemo smatrati pomagačima čovjeku u ostvarivanju savršenstva:

  1. spoznaja o vlastitom boravku u stranoj zemlji. Prvi korak u čovjekovom uspinjanju je obaviještenost o tome da se on nalazi u stranoj zemlji i da je tu usamljen. Ako čovjek shvati da je njegova stvarna domovina Božanski svijet (‘alami rububi), da je on već jedno vrijeme zatočen u zatvoru materije te da je postao lišen druženja sa onima iz nebeskih carstava i duhovnog osvjedočenja u zbilje i svjetlosti, razumjet će da je na Ovom svijetu stranac i tragat će za rješenjem.
  2. oslobađanje od ovisnosti. Put postizanja savršenstva je oslobađanje od strasti, ovisnosti i zauzetosti materijom. Da bi postigao savršenstvo, čovjek mora poderati zastore od tmine materije i tijela i osloboditi se svake ovisnosti, osim one prema Bogu. Dok god je sretan zbog imetka, položaja i Ovog svijeta te zauzet materijom i materijalnošću, čovjek neće vidjeti ni priliku za savršenstvom.
  3. poštivanje šerijata. Čovjek koji traga za savršenstvom mora se povinovati Božanskim naređenjima i slijediti Kur'an. Šerijat, tj. Kur'an i sunnet ne samo da ukazuju na put čovjekovog savršenstva, oni su, zapravo, i mjerilo kojim se razlikuju istina i laž, i svako mišljenje koje je suprotno njima – neistinito je.[26] Šejh Ishraq tražiteljima savršenstva preporučuje: “Braćo moja, vama preporučujem očuvanje obaveza (wajibat), napuštanje od Boga zabranjenih stvari (muharramat) i potpunu pažnju na Boga, našeg Zaštitnika, Svjetlo svih svjetlosti (nuru-l-anwar), kao i napuštanje beskorisnih djela i govora te prekidanje svih šejtanskih pomisli.[27]
  4. misao. Tragalac za savršenstvom treba stalno promišljati o nebeskom carstvu (‘alami malakut), tajnama egzistencije, poretku svijeta, o Nebesima i o Zemlji. Kada se moć mišljenja okrene prema duhovnim poslovima i stvarnim spoznajama, onda ona postaje blagoslovljeno drvo čiji je plod pouzdana spoznaja (yaqin). Na misao koja je zbog duhovne strane postala suptilna stalno će se spuštati Božanski odbljesci i nebeske svjetlosti.[28]
  5. ljubav. Stizanje do savršenstva i ljepote nije moguće, osim sa ljubavlju i ljubav je ono što tražioca dovodi do željenog. Kada sklonost (mahabbat) stigne do svoga cilja, nazivaju je “ljubav” (‘ashq). Dakle, dok se ne pojavi princip mahabbata, ‘ashq se ne može steći, a i mahabbat i neprijateljstvo su uvjetovani spoznajom. Prema tome, za stizanje do svijeta ljubavi (‘alami‘ashq), koji je najuzvišeniji svijet, moraju se proći dvije stepenice ljubavi (‘ashq):[29] spoznaja i ljubav (mahabbat)

Nastavak: Epistemologija Šejhul-Išraqa Suhrawardija


[1] Majmu‘ah mus{annafat: Qissatu-l-ghurbati-l-gharbiyyah, sv. 2, str. 270. i dalje.

[2] Ibid., sv. 3, str. 89.

[3] Esfahbod je arabizirani oblik perzijske riječi sepahbod u značenju vojskovođe.

[4] Majmu‘ah mus{annafat: Qissatu-l-ghurbati-l-gharbiyyah, sv. 2, str. 201-205.

[5] Majmu‘ah mus{annafat: Qissatu-l-ghurbati-l-gharbiyyah, sv. 3, str. 31.

[6] Majmu‘ah musannafat: At-Talwih{at, sv. 1, str. 115-116.

[7] Ibid., sv. 3, str. 26-29, 88, 130-131.

[8] Majmu‘ah musannafat: Hayakilu-n-nur, sv. 3, str. 75-76.

[9] Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi, u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao… (Ali ‘Imran, 169-170)

[10] Pitaju te o duši. Reci: “Duša je od odredbi (amr) Gospodara moga, a vama je dato samo malo znanja.” (Al- Isra’, 85)

[11] Pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite! (Sad, 72)

[12] “Tako mi Allaha, nisam je iščupao (kapiju Haybara), osim snagom melekutskom.” (Majmu‘ah musannafat, sv. 3, str. 128)

[13] “Onaj ko spozna svoju dušu – spoznao je svoga Gospodara.” (Majmu‘ah musannafat, sv. 3, str. 374)

[14] Majmu‘ah musannafat: Awaze peri Jabrail, sv. 3, str. 222; sv. 1, str. 79-80.

[15] Ibid., sv. 3, str. 65.

[16] Ibid., sv. 2, str. 216.

[17] Ibid., sv. 3, str. 27, 132.

[18] Ibid., sv. 3, str. 284.

[19] Majmu‘ah musannafat: Al-Mashari‘ wa-l-mutarahat, sv. 1, str. 404.

[20] Primanje istina iz viših svjetova posredstvom nadahnuća. (Prim. prev.)

[21] Majmu‘ah musannafat: Yazdan shinakht, sv. 3, str. 454; Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 12.

[22] Majmu‘ah musannafat: Alwah ‘imadi, sv. 3, str. 173.

[23] Majmu‘ah musannafat: At-talwihat, sv. 1, str. 87-88.

[24] Majmu‘ah musannafat: Safire simorgh, sv. 3, str. 323-324.

[25] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 255.

[26] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 3, str. 226-239; Risalah ‘aqli sorkh, sv. 2, str. 274-297.

[27] Majmu‘ah musannafat, sv. 2, str. 257-258.

[28] Majmu‘ah musannafat: Alwahi ‘imadi, sv. 3, str. 152, 188, 192.

[29] Majmu‘ah musannafat: Fi haqiqati-l-‘ashq, sv. 3, str. 284-286.

Zadnji put promjenjen: %AM, %01 %520 %2015 %11:%Jun