Etika u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija
Autor:
Institut SAMT

Etika u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija

Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš 

Prethodno: Spoznaja u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija

Hādže Tusi na osnovu svojih antropoloških i epistemoloških načela upustio se u pojašnjavanje svojih misli na polju etike i nekih pitanja filozofije etike. U ovom poglavlju bavit ćemo se pitanjima kao što su definicija ćudi i etike, uloga etike u čovjekovim djelima i savršenstvu, promjenjivost morala, praktična metoda za prisvajanje moralnih svojstava, užitak, bol, blaženstvo, nesretnost onako kako ih Hādže vidi.

Ćud

Hādže Nasir, kao i Miskawajh i Ibn Sina, ćud smatra duboko ustaljenim svojstvom u duši iz kojeg se s lahkoćom javljaju djela i postupci koji su u skladu s tim svojstvom bez potrebe za puno razmišljanja. Izvor pojave ćudi u duši jesu dvije stvari: a) priroda ljudi: Ljudi posjeduju različite prirode na način koji je prirodan i nije stečen. Neki su lijepe ćudi i blagi, a neki su oštre ćudi, grubi i rasrde se kada se malo uznemire. Drugim riječima, svaki pojedinac svojim ponašanjem ukazuje da ima veću pripremljenost za stjecanje nekih moralnih svojstava u odnosu na druge; b) navika: Drugi činilac koji dovodi do pojave ustaljenog svojstva u duši je navika. Zbog ponavljanja djela u duši se pojavljuje oblik. Ako to stanje i oblik brzo nestaje, onda se naziva “stanje”, a ako bude takvo da opstaje u duši i da se ne može tek tako izbrisati, onda se naziva “ustaljeno svojstvo”.[1]

Etika je nauka koja raspravlja o čovjekovoj duši sa aspekta da ona posjeduje ustaljena svojstva u duši iz kojih se javljaju pohvalna ili pokuđena voljna djela. Spoznaja duše i njenih moći, savršenstvo duše, kakvoća postizanja savršenstva te činioci i prepreke savršenstva smatraju se načelima nauke etike. O ovim pitanjima se raspravlja i ona se istražuju ili u filozofiji ili u samoj nauci etici pod naslovom filozofija etike.[2]

Hādže Tusi o etici raspravlja na dvama nivoima: na nivou svojstvenom filozofima, gdje pitanja etike pojašnjava metodom dokazivanja, i na nivou praktične etike i irfanskog duhovnog putovanja. On je djelo Akhlaqe Nas{iri napisao filozofskom metodom, a Awsafu-l-ashraf sa irfanskom sklonošću.

Uloga etike

Hādže Nasir Tusi, nadahnut kur'anskim ajetima i predajama prvaka vjere, zastupa uvjerenje da čovjek u ozračju etike može osloboditi svoju dušu od niskosti, tmina i hrđe te postići najviša savršenstva i krajnje savršenstvo, a ono je blizina Božija.[3] Drugim riječima, uloga etike je tako velika i široka da Božiji Poslanik, s.a.v.a., upotpunjenje i usavršavanje plemenitih moralnih svojstava predstavlja ciljem svoga slanja,[4] jer je, zapravo, u čovjekovoj duši usađena sklonost ka dobru i zlu te su mogućnosti upotpunjavanja, usavršavanja, uspinjanja i propadanja utkane u njegovu dušu. Ukoliko ga ne prepuste samom sebi, nego ga spriječe od odanosti nesretnosti (shaqawat) i gubitništvu (khusran), bez sumnje će krenuti prema savršenstvu. Dakle, pošto su ljudi po svome fitretu pripravni za blaženstvo i nesretnost, oni imaju potrebu za etikom i neophodno je postojanje pojedinaca koji će ih odvraćati od odanosti nesretnosti i uputiti ka blaženstvu.[5]

Hādže Tusi, pojašnjavajući činjenicu da je etika duhovna medicina, da ima praktični aspekt i da se posmatra kao vještina i umijeće, smatra da se etika sastoji iz dvaju dijelova: a) očuvanje vrlina i vrijednosti; b) liječenje bolesti duše.[6]

Na osnovu rečenog, svaki pojedinac na početku mora spoznati svoja moralna svojstva. Ukoliko mu je moral lijep i ukrašen pohvaljenim svojstvima, treba se truditi da ih očuva i ustali u duši i za postizanje ovog cilja treba se koristiti činiocima kao što su druženje sa dobrim ljudima, izbjegavanje druženja sa ljubiteljima Ovog svijeta, sustezanje od proučavanja proze i poezije koje čovjeka udaljavaju od Boga te praktična obavezanost vjerskim dužnostima.[7]

Naravno, ukoliko osoba kod sebe dijagnosticira pokuđen moral, mora nastojati da ga izbriše i svoju dušu očisti od tih opasnosti i grijeha, pomažući se mislima i ponavljanjem pohvaljenih djela, kako bi u sebi dovela do pojave lijepog morala. Ako bude potrebno, mora sebi čak i nametnuti djela i postupke suprotne tom poroku, a ako i ova metoda ne bude imala učinka, koristeći se napornim i teškim djelima i davanjem teških zavjeta Bogu, neka sebe udalji od prljavština.[8] Prema tome, čovjek, s obzirom da ima udjela u blagodatima kao što su misao, um i volja, može izabrati bilo koje moralno svojstvo i uzastopnim i stalnim ponavljanjem djela i postupaka koji su u skladu s tim moralnim svojstvom dovest će u sebi do pojave ustaljenog i opstojnog oblika tog moralnog svojstva.

Promjenjivost morala

Hādže moral smatra promjenjivim i odbacuje stavove onih koji su smatrali da je promjena morala nemoguća. On zastupa stav da je čovjek stvoren takvim da može mijenjati svoja svojstva, navike i ustaljena moralna svojstva, te koju god moralnu osobinu želi, može je ostvariti stalnim činjenjem djela koja su u skladu s tom osobinom.

On priznaje da mijenjanje jednog dijela moralnih svojstava sa sobom nosi određene poteškoće. Neki su rekli: Moral svakog čovjeka je po njegovoj biti i prirodi poput toplote i vatre. Kako znamo, toplota je jedna od osobina vatre po biti i nije moguće ovo dvoje razdvojiti jedno od drugog, a tako ni promjena morala nije moguća. U odgovoru na ovu tvrdnju Hādže kaže: “Čovjek je biće koje posjeduje um, misao i volju te može odabrati bilo koje moralno svojstvo koje želi. S obzirom da je tako, edukacija, odgoj, slanje poslanika, upozoravanje, poticanje, nagrada i kazna dobivaju smisao i značenje, dok iz ovog umišljaja da čovjek ne može promijeniti svoj moral nužno proizlazi nesvrsishodnost postojanja uma, misli i volje i napuštanje njih, kao i smatranje šerijata, vjere i odgoja uzaludnim. Ovo dalje zahtijeva napuštanje svake vrste odgoja, poticanja, upozorenja, nagrada i kazni, kao i oslobađanje zločinaca i grješnika.”[9]

Čovjekova priroda

Nakon što je naglasio promjenjivost čovjekovog morala, Hādže raspravlja o pitanju da li je čovjekova izvorna priroda na dobru i blaženstvu ili je na zlu i nesretnosti. On ističe: Stoici su stava da su svi ljudi stvoreni po prirodi koja je na dobru i ukoliko se svaki pojedinac prepusti samome sebi, koračat će prema dobru, ljepoti i vrlini, no pod utjecajem druženja sa ljudima koji su zli, predanosti strastima i neodgajanja sebe stvar ode dotle da se njegova priroda opredjeljuje za zlo.[10]

Jedna druga skupina zastupa stav da je čovjekova priroda postavljena na zlu i ukoliko se prepusti samome sebi, čovjek se opredjeljuje za zlo i poroke. Naravno, moguće je neke prirode ukrasiti vrlinama i vrijednostima pomoću sredstava kao što su edukacija, odgoj, podučavanje pravilima lijepog ponašanja i druženje sa dobrim ljudima.[11]

U svemu ovome Galen je prirode podijelio na tri: neke prirode su okrenute ka dobru, neke ka zlu, dok je jedna skupina ljudi okrenuta na obje strane.[12]

Hādže Tūsi smatra da su ljudi po fitretu sposobni i za dobro i blaženstvo, i za zlo i nesretnost. U čovjekovu dušu utkana je sklonost i ka dobru i ka zlu i u njegovu prirodu su postavljene mogućnosti i uspinjanja i propadanja.[13] Pored svega toga, prirode ljudi su različite kao što su im i vanjski izgledi različiti. Stoga su neke prirode sklone dobru i blaženstvu i spremnije su da prihvate vrline i dobra, a neke se opredjeljuju za zlo i imaju veću spremnost za poroke.[14] Međutim, kakav god da je, svaki pojedinac može promijeniti svoj moral, svoje navike i svoja ustaljena svojstva. Zato su učitelji, odgajatelji i upućivači svoje ambicije usmjerili ka lijepom odgoju ljudi, iako su neki pripravni za poprimanje dobrog morala, a druga skupina to prihvata sa teškoćom. Bog je Svoju uputu rasprostro za sve ljude, uprkos njihovim različitostima u prirodama.[15]

Etika i stupnjevi razvoja

Po Hādže Nasirovom mišljenju, etički odgoj treba se odvijati na osnovu stupnjeva čovjekovog prirodnog razvoja jer etika kao jedna vještina odgaja i njeguje ono što je postavljeno u čovjekovu prirodu i što se pojavljuje postepeno. Dakle, mora se sa ispravnim etičkim programima koji su u skladu sa razvojem prirodnih moći krenuti u čišćenje duše i uravnoteživanje i upućivanje moći.

Stoga, ako se na samom početku očituju i javljaju čovjekove tjelesne potrebe kao što su hrana, voda i odmor i dijete vikom, plačem i moljenjem nastoji osigurati te potrebe, tako i etičko-odgojni program treba biti u harmoniji i početi sa ovim potrebama da bi se u saglasnosti sa stupnjevima prirodnog razvoja djeteta ostvarilo uravnoteživanje i upućivanje djeteta jer su utjecaji tjelesnih djela i postupaka na dušu ovladavajući i konačni. Svako djelo i svaki postupak koji se stalno i uzastopno ponavlja uzrokuje pojavu ustaljenog stanja u duši koje se nakon toga neće moći lahko izbrisati. Ako se, pak, ne obrati pažnja na stupnjeve prirodnog razvoja djeteta, prilike će biti propuštene.[16]

Dakle, etičko-odgojni program treba biti u harmoniji i treba u stopu pratiti razvoj svake prirodne moći, strasti, srdžbe i perceptivnih moći, ali se ne smije zanemariti postepenost kretanja razvoja moći jer odstupanje od onoga što iziskuje čovjekova priroda odgoj čini neuravnoteženim.

Užitak i bol

Spoznaja biti užitka i boli ima osnovnu ulogu u čovjekovom pristupanju vrlinama i udaljavanju od poroka. Spozna li čovjek užitak koji se stječe lijepim moralom i bol i uznemirenost koja se stječe ružnim djelom, njegov poticaj za postupanje u skladu sa vrlinama i izbjegavanjem poroka će se povećati i lahko će moći preći preko spoljašnjeg užitka ružnog djela.

Hādže Nasir Tusi užitak i bol vidi kao dvije vrste percepcije i definira ih na sljedeći način: Užitak se sastoji od percipiranja onoga što liježe duši, što joj odgovara i što se računa kao njeno dobro, savršenstvo i blaženstvo, a bol je percipiranje stvari koje ne liježu i ne odgovaraju duši i ne računaju se kao njeno dobro i savršenstvo.[17] Prema tome, obraćanje pažnje na to da li neka stvar odgovara ili ne odgovara duši jedan je od glavnih stubova užitka i boli.[18]

Užici i boli su dvojaki: osjetilni i umni. Čovjek posredstvom vanjskih čula percipira osjetilne užitke kao što su užitak jedenja, pijenja i spavanja. Ovi užici su postavljeni u čovjeku radi osiguranja tjelesnih potreba i udaljavanja nesreća i boli od njega. I pored toga što su užici nepostojani, što idu zajedno sa bolima i naporom te su akcidentalni i afektivni, čovjek se stalno trudi da bi ih postigao. Zapravo, postoje ljudi slabog karaktera koji tragaju samo za osjetilnim užicima i koji konstantno sve svoje misli i potencijale koriste da bi osigurali ove užitke te umišljaju da su osjetilni užici vrhunac blaženstva.[19]

Umni užitak ne može se percipirati posredstvom vanjskih čula i nema potrebu za osjetilnim organima. I pored toga što je postojan, zbog toga što se ne može lahko postići i ne može se dodirnuti ni osjetiti vanjskim čulima, obično nije poželjan u očima svih ljudi.[20]

Kao prvo, osjetilni užici nisu čisti užici jer im prethodi bol. Dok čovjek ne okusi bol gladi, ne može okusiti užitak konzumiranja hrane. Dok ne bude osjetio žestinu žeđi, neće uživati u pijenju hladne vode. Ovi užici ne samo da su uvjetovani bolima, nego nakon udovoljavanja i gašenja i dalje idu zajedno sa nepogodnostima.

Kao drugo, ovi užici idu zajedno i sa gubljenjem drugih užitaka.[21]

Kao treće, brzo prolaze i stalno su zajedno sa bolima koje proizlaze iz rastanaka.[22]

Dakle, ako neko spozna bit osjetilnog užitka i sazna njegove nedostatke i ograničenja, sigurno će se zarad postizanja umnog užitka odreći osjetilnih užitaka.[23]

Blaženstvo

Cilj koji čovjek želi postići čišćenjem i usavršavanjem duše jeste postizanje blaženstva. Na početku se mora spoznati značenje blaženstva i njegovi dijelovi da bi se oni koji žele blaženstvo bolje upoznali sa svojim ciljem, da bi ga željeli sa većim poticajem i da bi među ljudima došlo do pojave težnje za postizanjem blaženstva.[24]

Definicija blaženstva

Blaženstvo čovjeka nije postizanje osjetilnog užitka, jer se čovjek ove vrste užitaka – pored toga što su pomiješani sa bolima i nedostacima i njihovo postizanje sa sobom nosi određene poteškoće – nakon što ih ostvari, zasiti i umori se od njih te stoga traži užitak koji bi bio veći od prethodnog. Međutim, zbiljsko blaženstvo je istinski i čisti užitak koji je lišen boli i nepogodnosti i kada ga čovjek postigne, ne traži veći užitak. Dakle, duhovno blaženstvo je stub čovjekovog blaženstva, a njegov temelj je postizanje mudrosti, hrabrosti, čednosti i pravednosti.[25]

Hādže Tusi blaženstvo smatra jednom od čovjekovih specifičnosti a upotrebu blaženstva u kontekstu životinja vidi kao jednu vrstu metafore. Uvjeren je da između dobra, savršenstva i blaženstva postoji jaka i duboka veza.[26] On od velikih filozofa kakvi su bili Pitagora, Sokrat i Platon prenosi sljedeće: Blaženstvo – a ono je mudrost, hrabrost, čednost i pravednost – jeste specifičnost razumne duše i tijelo nema udjela u njemu. Međutim, Aristotel i stoici, iako su bili uvjereni da se blaženstvo tiče razumne duše, smatrali su da tjelesno blaženstvo upotpunjava i usavršava duhovno blaženstvo.[27]

Stupnjevi blaženstva

Hādže Nasīr smatra da blaženstvo posjeduje stupnjeve i prenosi da je Aristotel blaženstvo razvrstao na pet dijelova: a) zdravlje i blaženstvo tijela, čula i temperamenta; b) blaženstvo posjedovanja imetka, udjeljivanja i dobročinstva ljudima; c) društveno blaženstvo i bivanje poznatim po dobru; d) blaženstvo i sreća zbog osiguranja potreba i postizanja želja; e) umno i vjersko blaženstvo. Čovjek potpuno blaženstvo postiže onda kada postigne sve ove stupnjeve.[28]

Nakon što je prenio mišljenje Aristotela, Hādže Tūsi ukazuje na dvije činjenice koje su od glavnog značaja u pogledu blaženstva:

1. blaženstvo je trojako: duhovno, tjelesno i društveno. Duhovno blaženstvo je da čovjek spozna dragulj svoga bića, da se ukrasi Božanskim moralom i da postigne vječni užitak. Duhovno blaženstvo može se postići posredstvom educiranosti o moralu, logici, matematici, prirodnim naukama, vjerskim naukama i prakticiranjem Božijih naređenja.[29]

Tjelesno blaženstvo osigurava se onda kada su organi, udovi i spoljašnjost tijela zdravi. Nauke kao što su medicina i farmakologija, također i astrologija, čovjeku mogu biti od pomoći na ovom putu. Društveno blaženstvo tiče se društvenog poretka naroda i države i pitanja egzistencije, a na ovom polju čovjek se može koristiti fikhom, apologetikom, naukom hadisa, književnošću, retorikom i morfologijom.[30]

2. blaženstvo bića kao što je čovjek neće imati smisla bez duhovnog blaženstva, jer dok dragulj njegovog bića ne bude spoznat i dok se taj čisti biser ne ukaže, ne ukrasi Božanskim moralom i ne postigne vječni i postojani užitak te dok se ne bude utopio u ljepoti Uzvišene Istine, pripisivanje blaženstva takvom biću je samo metaforično.[31]

Specifičnosti blaženstva

Hādže Tūsi zbiljsko blaženstvo je obilježio dvjema specifičnostima:

  1. blaženstvo je čisti užitak koji nije pomiješan ni s jednim vrstom boli i uznemirenosti. Čovjek koji je blažen nikada neće biti obuzet tugom i žalošću, neće žaliti zbog nestajanja užitaka i blagodati, neće biti potišten zbog odvojenosti od voljenog i neće jadikovati zbog odlaska željenog, a kada postigne ono što želi, neće se izgubiti. Ovaj užitak stječe se onda kada čovjek postigne Božiju blizinu, kada njegova volja iščezne u volji i htijenju Boga i kada se od njega nikako ne javlja čin, postupak i djelo koje bi bilo suprotno iziskivanju, volji i htijenju Uzvišenog Stvoritelja.[32]
  2. zbiljsko blaženstvo je postojana, trajna i nepromjenjiva stvar i na njega ne utječu promjene stanja ljudi, prolazak vremena, poteškoće i nevolje. Čovjek koji je postigao blaženstvo ne odstupa od umjerenosti niti zbog zabavljenosti jednom dimenzijom svoga bića zapostavlja druge dimenzije, već sa strpljivošću i istrajnošću stoji pred nepogodnošću, nedaćom i nevoljom te ne gubi svoju čilost, mirnoću i staloženost misli.[33]

S druge strane, oni koji su izgubili dragulj svoga bića i koji se nisu okoristili fitretskim mogućnostima i pripravnostima, te iako su ih časni vjerovjesnici i veličanstveni prijatelji (awlija) Božiji pozivali trpezi nebeskog carstva, oni nisu poslušali i odmetnuli su se od praga Uzvišene Istine i pristupili putu nazadovanja, oni su, bez sumnje, nesretnici.[34]

Nastavak: Odgoj i obrazovanje u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsi


[1] Akhlaqe Nas{iri, str. 101-102.

[2] Ibid., str. 48.

[3] Akhlaqe Nas{iri,str. 106-107.

[4] Akhlaqe muhtashami, str. 248-251.

[5] Akhlaqe Nas{iri, str. 64.

[6] Ibid., str. 152-153.

[7] Ibid., str. 155-165.

[8] Ibid., str. 170-172.

[9] Akhlaqe Nas{iri,str. 102.

[10] Ibid., str. 103.

[11] Ibid., str. 104.

[12] Ibid., str. 103-106.

[13] Ibid., str. 64.

[14] Ibid., str. 105.

[15] Akhlaqe Nas{iri, str. 64, 134, 251.

[16] Sharhi isharat wa tanbihat, sv. 2, str. 307; Akhlaqe Nas{iri, str. 105-151.

[17] Akhlaqe Nas{iri, str. 222.

[18] Talkhisu-l-muhassal, str. 389.

[19] Akhlaqe Nas{iri, str. 71-72.

[20] Ibid.,str. 73-74.

[21] Ibid., str. 262.

[22] Awsafu-l-ashraf, str. 122-162.

[23] Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-i‘tiqad, str. 250-251; Qawa‘idu-l-‘aqaid, str. 47.

[24] Akhlaqe Nas{iri, str. 80.

[25] Ibid., str. 81-83, 85.

[26] Ibid., str. 81-82.

[27] Akhlaqe Nas{iri, str. 83-86.

[28] Ibid., str. 85.

[29] Ibid., str. 154.

[30] Ibid.

[31] Ibid., str. 78.

[32] Ibid., str. 88-89.

[33] Akhlaqe Nas{iri,str. 93-94.

[34] Ibid., str. 88.

Zadnji put promjenjen: %AM, %26 %360 %2015 %07:%Maj