Filozofija etike kod Morteze Motahharija

Posredstvom vjere u vječnost islama, Motahari rasprave o filozofiji etike shvata veoma ozbiljno.[1] U raspravi o filozofiji etike uvijek teži ka dokazivanju neke vrste postojanih i temeljnih vrijednosti. Drugim riječima, težio je dokazivanju vječnih etičkih načela i vječnosti etike i nastojao kritizirati ideju o relativnosti etike.

Prema Motaharijevom mišljenju, vječnost etike u uskoj je vezi sa vječnošću islama i konačnošću poslanstva[2], a i nemogućnost zastarijevanja Kur'ana se objašnjava uz pretpostavku ovih postojanih zakonitosti i vrijednosti.[3]

Najvažnija razlika između Motaharija i ostalih mislilaca, među njima i Allame Tabatabaija, u pogledu filozofije etike jeste u tome što je on uvjeren u vječnost načela etike te nastoji tu vječnost i dokazati. U tom smislu, prvo nastoji pojasniti teoriju Allame Tabatabaija u pogledu kakvoće pojave obzirnosnih pojmova, među njima dobro (husn) i loše (qubh), a potom se upušta u kritiku:

“Druga tema koja se ovdje javlja jeste to da se stavovi onih poput Russella,koji za sebe kažu da su svijetu ponudili novu filozofiju, svode na jednu riječ. Ako čovjek izuči Russellovu Historiju filozofije, naročito dio gdje raspravlja o Platonovoj teoriji, bit će mu jasan njegov stav o ovom pitanju. Russell kaže:

Moramo načeti pitanje etike; šta je Platon mislio kada kaže: “Dobro postoji izvan našeg bića”, a onda sam to analizira, a analiza mu je identična analizi gosp. Tabatabaija, pa kaže princip dobra i zla jeste relativan pojam, to je nešto što se razmatra u pogledu čovjekovog odnosa sa stvarima. Kada kažemo da je nešto dobro, to znači da se time trebamo okoristiti kako bismo došli do cilja, a ne da je to dobro za sve. Dobro je samo za onoga ko ima takav cilj, inače, ako neko ima cilj suprotan tome, za njega to nije dobro.

“Ovdje su Rassell i ostali, koji su primijenili logičku analizu, došli do toga da su dobro i zlo obzirnosni; pitanje naređenja, dobro i zlo, ustvari pokazatelj odnosa čovjeka sa nekim konkretnim djelom i proistječe iz čovjekovih emocija; naposljetku se sve vraća na to da “ja volim nešto”, ali to nije razlog da i drugi također vole to isto.U svakom slučaju, Bertrand Russell spada među one koji su u svojoj filozofiji logičkom analizom došli do istog zaključka do kojeg je došao i gospodin Tabatabai.”[4]

Prema Motaharijevom mišljenju, jedan od prigovora Allameovoj teoriji jeste da se na temelju nje ne može objasniti pitanje vječnosti etičkih načela te će moral morati završiti u relativizmu. Motahari, kako bi pobio Allameovu teoriju, razmatra raspravu o općim “treba” te kritizira tri postojeće teorije, te naposljetku, s podjelom ja na uzvišeno i nisko, stiže do načela koje naziva “ljudska bitska plemenitost” (keramat-e zati-ye insan). Oslanjajući se na ovo načelo, dokazuje vječne principe etike i “vječnost etike” a to spada među Motaharijeve inovacije. Njegov drugi prigovor na rečenu teoriju jeste da merhum Allame obzirnosne pojmove, među njima i dobro i zlo, uvodi i u animalni svijet, pored ljudskog. Prema Motaharijevom mišljenju, dobro i zlo su presude praktičnog razuma.”Inače, u vezi sa čovjekom, ako čovjekom ne vlada sud razuma ili kada je u pitanju životinja [kojom ne vlada sud razuma], [dobro i zlo] nema nikakvu vrijednost. Čovjek je taj čija je misao stigla dotle da štastvo i suštinu jedne stvari pripisuje drugoj, a životinja nikad nije u stanju preduzeti takve složene umske radnje.”[5]


[1] U predavanjima “Islam i zahtjevi vremena”, “Filozofija etike”, “Podučavanje i odgoj u islamu” i “Fitret” jasno se bavi ovom raspravom, a i u ostalim njegovim djelima ima digresija koje se tiču ove teme.

[2] Pitanje relativnosti etike u ovisnoj je vezi s temeljima konačnosti i vječitosti vjere; Islam va moqtaziyat-e zaman, sv. 1, str. 317.

[3] Ibid, str. 210.

[4] Šehid Motahari, Naqdi bar marksizm, str. 194-196, 208.

[5] Ibid, str. 200.

Zadnji put promjenjen: %PM, %12 %557 %2017 %12:%Sep