Ibn Rušd - biografija

Ebul-Velid Muhammed ibn Ahmed ibn Muhammed ibn Ahmed ibn Rušd[1] spada među peripatetičke filozofe, a bio je poznat i kao mutekelim, sudija, jurista (faqih) i islamski liječnik. Ibn Rušd rođen je 520/1136. godine u Kordobi u Andalusu (Španiji) u ulemanskoj porodici arapskog porijekla. Njegov otac bio je kadija u Kordobi, a njegov djed vrhovni sudija Kordobe i jurista veoma britke misli te je, kao i sam Ibn Rušd, pokazivao veliku sklonost ka sprezi i pomirbi vjere i filozofije.

Ibn Rušd je prvo izučavao književne i malikijske pravne znanosti, u čemu je napredovao do izuzetno visokih stupnjeva i stekao opću slavu. Znao je naizust mnoštvo stihova, pa se, u odgovarajućim situacijama, njima odlično koristio. U kelamu je izučavao ašaritski nauk i odlično je ovladao njime, iako će kasnije ašaritsku školu, njenu metodologiju i počela oštro kritizirati, posebno kad je riječ o pitanju determinizma i slobodne volje. Također, bio je izuzetno obrazovan u medicini.

Kaže se da je Ibn Rušd filozofiju studirao kod Ibn Badžea, iako to nije u skladu sa historijskim svjedočanstvima. Naime, Ibn Rušd je u vrijeme smrti Ibn Badže imao tek 12 godina, pa je zato vjerovatnije da je Ibn Rušd učio u okviru Ibn Badžeove filozofske škole, odnosno pred njegovim učenicima.

Ibn Rušd je 548. godine, na poziv Abdul-Mumina (almohadskog emira nakon Ibn Tumerta) otišao u Maroko. Abdul-Mumin, koji bijaše izgradio brojne znanstvene centre i škole, tražio je Ibn Rušdovu pomoć. Upravo u to vrijeme Ibn Rušd je i napisao svoju knjigu Kuliyyat o medicini. Još više se kasnije zbližio sa Ebu Jakubom Jusufom (Abdul-Muminovim sinom). Ibn Tufejl, Ebu Jakubov lični liječnik, predstavio je Ibn Rušda sultanu. Ebu Jakub, ljubitelj znanja i sklon grčkoj filozofiji, tražio je od Ibn Rušda da sažme i prokomentira Aristotelovu filozofiju. Ibn Rušd je, nakon kraćeg oklijevanja, odradio tu zadaću na najbolji način te je svoje ime zauvijek upisao u historiju filozofije pod nazivom Veliki komentator.[2] U Ibn Rušdovoj misli Aristotel je toliko veličanstven i važan da se nalazi na istoj razini s Božijim poslanicima, pa čak i ponad njihovog nivoa.

Također, od sultana je postavljen na položaj kadije u Sevilji i Kordobi, a potom i na položaj vrhovnog sudije Kordobe. Kažu da se ovim položajem nije okoristio za zgrtanje imetka i popravljanje vlastitog materijalnog stanja. Obavljajući sudijski posao više se koristio rasuđivanjem nego predajama, a takvo što može se uočiti i u njegovom važnom i sažetom fikhskom djelu Bidayetul-mudžtehid ve Nihayetul-muqtesid koji do danas važi za značajnu konsultirajuću literaturu u fikhu, a njegov osobiti metod idžtihada predstavlja novi pristup načelima fikha i razlikuje se od uobičajene situacije u andaluškom fikhu.[3]

Nakon Ebu Yaqubove smrti, u doba vladavine njegovog sina Ebu Yusufa Mensura, Ibn Rušd je sprva uživao veoma visok položaj. No, s obzirom da je vrijeme prijateljevanja s vladarima jako kratko, kraće čak i od prijatnog sna, situacija se promijenila, pa je Ibn Rušd lišen svih položaja, a naposljetku je na suđenju pred fikhskim učenjacima proglašen nevjernikom i prognan u jevrejsku oblast Lucena. Ovaj događaj je nazvan i postao poznat kao Ibni Rušdova nevolja.

Što se tiče toga kako je do te nevolje i stradanja došlo, ukazuje se na brojne stvari, a čini se kako je, pored dvorskih intriga i spletki uperenih protiv njega, pritisak protivnika filozofije, a posebno fakiha, na vlast imao ulogu u svemu tome. Sem toga, bio je to period obilježen sukobima, smutnjama i ratovima, dok su sa sjevera napredovali križari. U takvoj situaciji Ebu Yusufu je trebala podrška fakiha. Svakako, nije protjeran samo Ibn Rušd nego i skupina njegovih prijatelja i učenika.

Što se mjesta njegovog progonstva tiče, dakle jevrejske Lucene, i pored duhovnog pritiska, zanimljivo je da su tamošnji Jevreji bili posvećeni filozofiji i njenom prevođenju. Zato je Ibn Rušd među njima dobro prihvaćen i na taj način mogao je ostvariti ponajveći utjecaj na Musaa ibn Meymuna, najvažnijeg jevrejskog mutekellima.

Ibn Rušd je, nakon nevolje tokom koje je optužen za nevjerništvo i otpadništvo od vjere, a njegove knjige (osim onih o medicini i aritmetici) spaljene, živio još kratko. Iako ga je Ibn Yusuf vratio u Maroko i vratio mu njegove položaje, ipak je Ibn Rušd slomljenog srca i tužan 9. sefera 595. godine umro u Maroku, a sahranjen je u porodičnoj grobnici u Kordobi.

Kažu da je bio izuzetno skroman čovjek i da nikada nije napustio promišljanja i proučavanja, osim one noći kad mu je umro otac i one večeri kad se oženio.


[1]           Ibn Rušd je u latinskim izvorima poznat pod imenom Averroes.

[2]           Pogledati: Aziz Al-Hadadi, Surat-i Ibn Rushd fi al-kutubati al-arubiyye va al-'arabiye

[3]           Ibid.

Zadnji put promjenjen: %AM, %11 %536 %2017 %11:%Sep