Ibn Rušd - djela

Ibn Rušd je, s obzirom na njegovu upućenost u različite znanosti, napisao brojna djela i radove o različitim znanstvenim disciplinama. Najvažniji među njima, međutim, jesu sažeci i komentari Aristotelovih djela. Svakako, napisao je i komentare na mnoga djela grčke i islamske filozofije, poput Platona, Aristotela, Favorina, Aleksandra iz Afrodizijasa, Nikole Damašćanina, Ptolomeja, Galena, Farabija, Ibn Sinaa i Gazalija. Izgleda da nije poznavao grčki jezik, pa se stoga pažljivo koristio prijevodima.

Ibn Rušd je Aristotelova djela komentirao, redigovao i sažimao na tri razine. Prva razina jeste opće sažimanje za učenike početnike. Druga razina bila je srednje sažimanje za učenike na srednjoj razini znanja. Treća razina bio je veliki komentar u kojem je, poput komentatora Kur'ana, donosio Aristotelove tekstove, pa ih je komentirao, tumačio i iz njih izvodio logičke zaključke u pisanom obliku.

Uradio je sažetke mnogih Aristotelovih djela poput Fizike i Metafizike, te dijelove iz knjige Historia Animalium, te sažetke Logike, Analitike, De Audibiliusa, De Caela, Um i umovano, De Generation et Corruptione, Metafizika, O duši..., a napisao je i komentare na knjige De Audibilius, Analitiku, Metafiziku, Dedukcija i De Caela.

Ibn Rušd je napisao nekoliko važnih knjiga dijalektičke filozofije a najvažnija među njima jeste Tahafut al-tahafut ( Zablude zabludjelih), kao pobijanje Gazalijevog djela Zablude filozofa. Izgleda da je ovu knjigu napisao kao već ostario i iskusan. On dio po dio donosi Gazalijeve navode, pa ih pobija. Naravno, njegov metod pritom je dijalektički. On Gazalija naziva onim koji ima slabe dokaze i neutemeljene demonstrativne argumente, te optužuje Gazalija da prenoseći iskrivljeno stavove filozofa ustvari plasira sofizme, i da ovdje zanemaruje pojašnjenja koja sam Gazali daje u pogledu stavova arifa.

On drži da Gazali nije razumio namjere Prvog učitelja (Aristotela). Naime, sve filozofske ideje preuzima od Farabija i Ibn Sinaa, a njih dvojica, zbog slabe učenosti, nisu dobro shvatali Aristotelovu filozofiju. Ibn Sinau i Farabiju prigovara da su prekršili Aristotelovu filozofsku metodu koja podrazumijeva demonstrativnu argumentaciju temeljenu na sigurnim premisama, te da su se oslanjali na općepoznate, dijalektičke i retoričke argumente pa su se na taj način prepustili Gazaliju na nemilost. Primjera radi, Ibn Rušd sljedeću argumentaciju smatra dijalektičkim: upotreba silogizma skrivenog (Bog) za pojavnog (čovjekovo upravljanje) prilikom argumentiranja Božijeg postojanja.

Napisao je zasebnu knjigu kako bi na taj način pokazao da su se Ibn Sina i Farabi udaljili od Aristotelovog filozofskog metoda. Naprimjer, knjiga Ono što razlikuje Ebu Nasra od Aristotela u Analitici u pogledu određivanja zakonitosti argumenta i definicija. U istom tonu su i njegove knjige O pitanju Božijeg znanja u Ibn Sinaovom Šifau i Pobijanje Ibn Sinaa u pogledu podjele bića na nužna i kontingentna.

U drugoj kritici Ibn Sinaa, istočnu filozofiju (falsafe-ye mašriqiyye) koju zastupa Ibn Sina smatra filozofijom Sabejaca iz Harrana i drevnih Perzijanaca, te stoga Ibn Sinau pripisuje da je nebeskim tijelima davao božanska svojstva, a takvo pripisivanje je zbilja čudno.

U pogledu nekoliko pitanja on se spori i sa drugim filozofima te ima nove stavove i tumačenja, poput pitanja o bespočetnosti svijeta, Božijeg znanja o partikularijama, tjelesnog proživljenja, dokazima Božijeg postojanja i osnova kauzaliteta.

I pored onoga što Ibn Rušd tvrdi, on nije uspio izlagati filozofske rasprave na nivou višem od Ibn Sinaovog, te stoga nije mogao zauzeti mjesto pored Ibn Sinaa kao jedan kreativan i inovativan filozof.

Najvažnije Ibn Rušdove knjige u području kelama jesu: Faslul-maqal fi ma beyne al-hikmah va al-shari'at min al-itisal i Al-Kashf an menahij al-edilleti fi aqa'id al-millet.

Njegove knjige prevođene su na razne jezike, posebno na latinski i hebrejski. I danas postoje neki latinski prijevodi Ibn Rušdovih djela čiji su arapski originali izgubljeni.