Rešid Hafizović

Iz duhovne biografije Dželaluddina Rumija

Tačno prije osam stotina godina, u gradu Balhu godine 1207. rođen je jedan od najvećih, ako ne i najraskošnijih sufijski pjesnik islama ili mistični pjesnik Istoka i Zapada uopće – Dželaluddin Rumi. Sudbina će mu dosuditi da još kao dijete napusti svoj rodni grad Balh, usljed nezaustavljive najezde Mongola iz pravca Kine i Indijskog podkontinenta, i da najbolje godine svog života i neumitni kraj svoga zemaljskog življenja ozbilji daleko od negdašnjeg roditeljskog doma, u maloazijskom gradu Konji u današnjoj Turskoj. Sa ove vremenske distance motreći sudbinu njegova rodnog grada, koja je bila zapečaćena konačnim mongolskim osvajanjem tog dijela ondašnjeg muslimanskog imperija, stječe se neodoljiv utisak kako je već tada predskazana tragična i krvava sudbina Rumijeva rodnog grada i zemlje koja danas nije Iran, negoli Afganistan, čiji narod danas hropti pod dušmanskom čizmom i lagano umire u rijekama vlastite krvi.

Obilježavajući ovu veliku godišnjicu rođenja ovog sjajnog muslimanskog pjesnika i mudraca u godini koja je u svijetu proglašena godinom Mevlane Dželaluddina Rumija, muslimani diljem svijeta danas svjedoče neizmjerljiv utjecaj njegovih ideja i duhovnih poruka, koje u ovo vrijeme gromoglasnije negoli ikada ranije ječe i „silaze“ sa stranica njegova rakošnog književnog opusa, posebice iz semantičkih dubina njegove Mesnevije i zbornika sufijske poezije Diwana posvećenog njegovu duhovnom vodiču i tajanstvenom učitelju Šemsu iz iranskog grada Tabriza. Dželaluddin Rumi svojim književnim opusom, nakon osam stotina godina od svog rođenja, danas na Zapadu za islam i muslimane čini više negoli cijeli muslimanski svijet i njegova najumnija pera. Godine 1998. i zvanično je u mnogoljudnoj Americi proglašen najčitanijim i najprodavanijim autorom godine.

Sve do svoje 38. godine Dželaluddin Rumi je bio ugledan, ali sasvim prosječan učitelj u tradicionalnim islamskim naukama, posve nalik tradicionalnim muslimanskim učiteljima svoga vremena i grada Konje u kojemu je živio i predavao u tamošnjoj medresi koju je utemeljio njegov otac Baha' Walad. Iznenadnim ulaskom u njegov život tajanstvenog duhovnog učitelja po imenu Šems iz Tabriza, o čijoj konačnoj zemaljskoj sudbini Rumijevi biografi izose različita mišljenja i svjedočenja, Dželaluddin Rumi postaje potpuno druga osoba i duhovna veličina kojom će se sve do danas mjeriti najuzvišeniji znanstvenici, književni i duhovni dosezi unutar raskošne povijesti muslimanskog mišljenja i u kontestu najprofinjenije i najčistije muslimanske duhovnosti kao takve. Šta god da je bio tajanstveni učitelj i vodič iz Tabriza, jedno je sasvim jasno i neporecivo: on je u Rumijev duhovni život unio onu istu duhovnu promjenu, upliv i poticaj kakvu promjenu je unosio na svakoj svetopovijesnoj obratnici i u intimu svakog od svetopovijesnih glasonoša Riječi Božije tajanstveni glasnik (Verus propheta) Hidr a.s. vječne božanske hijerognoze (ma'rifa akhirawiyya).

Blagodareći njegovu inicijacijskom uplivu, ispunila su se ona znakovita navještenja što su ih o Rumiju već bili predskazali sjajni sufijski pjesik onoga vremena Fariddudin Muhammad 'Attar i najveći mistički filozof-teozof Muhyddin Ibn Arabi, budući da je onaj prvi, tokom njegova kratkog susreta sa Rumijem u gradu Nišapuru, kazao kako je Rumi, iako tad još kao mladić, propirio kroz „sedam palača Ljubavi“, dok je ovaj drugi (Ibn Arabi), živeći svoje posljednje dane u Damasku, za dječaka Rumija, koji se stidljivo skrivao iza skuta svoga oca kazao ocu njegovom: „Skloni se, jer iza neznatna jezerca (aludirajući na Rumijeva oca) vidim da nadire pravi, nepregledni duhovni ocean (misleći na samog Rumija).“

Neočekivano izgubivši svog duhovnog učitelja Šemsa, baš onako kako ga je bio i na dar primio, Rumi je svoju tugu, bol i čežnju za svojim učiteljem pretvorio u najsjajniji duhovni spomenik, svoj odobni Diarium spirituale koji je ikad zabilježila svjetska duhovna kultura, tj. u Mesneviju, u golemi zbornik sufijske gnoze sastavljen od 25.000 stihova. Rumijeva Mesnevija i njegov Diwan nisu nastali samo kao plod nesvakidašnjeg svjetlosnog oceana mudrosti i gnoze koji se zatalasao u središtu njegove intime i oplovio cijelu hijerogeografiju Rumijeva mikrokozmosa, nego su ova sjajna djela, osobito Mesnevija, ostala važiti kao ona tajanstvena duhovna kraljevstva, onaj naš osobni Oberland ili Gornja zemlja u koju skrivamo svoga tajanstvenoga prijatelja / Prijatelja i ljubomorno ga ondje čuvamo do našeg ponovnog susreta u životu neprolaznom. Ako je Rumijev duhovni vodič Šems iz Tabriza sinonim za Hidra njegova bića, tad njegova Mesnevija, koju nimalo slučajno povijesničari sufijske literature nazivaju Kur'anom na perzijskom, nije drugo doli ono ezoterijsko naličje Riječi Božije, ona luminozno-zelena ponoć kur'anske poruke u kojoj sada, umjesto džibrilijanske blistave-žute svjetlosti, sija hidrovski luminozno-zeleni disk ili inteligencija koja najavljuje savršeni te'wil ili ezoterijski uvor Riječi Božije. Rumijevu Mesneviju bi smo, čak, mogli osloviti i onim suhraverdijanskim pojmom Na-koja-abad ili zemljom koje nema na pozitivnim geografskim kartama svijeta, ali je ima, realnije od svake druge zemlje, na mapi naše unutarnje, intuitivne, ezoterijske, hijerogeografske mikrokozmičke karte našega bića, baš ondje gdje se ponosno i trijumfalno izdiže i naša osobna mikrokozmička planina Qaf, koja sa one svoje nevidljive strane skriva naš praroditeljski dom i svjetlosnu zemlju (Terra lucida) našeg definitivnog vraćanja samom Licu Božijem. Stoga nam je Rumi iza sebe ostavio sjajnu Mesneviju da, kao primjer njegove vlastite duhovne potrage i znak najblaženijeg i najprikladnijeg sretanja sa Hidrom našeg bića, i mi u našim životima izgradimo naš vlastiti Oberland kojim odjekuju duhovna sazvučja Džibrila i Hidra našeg bića i ka kojem cjelodnevno treba biti usmjeravana i naša duhovna potraga i čežnja za nevidljivim licem jedinog Prijatelja koji nas nikad ne iznevjerava.

Koliko god da je bio slavan Rumijev tajanstveni učitelj iz Tabriza, za kojeg sam Rumi izreče stih:

      Šems, sunce Tabriza,

ništa prolazno ne dotaknu,

a da ga vječnim ne učini,

sjaj njegove slave je morao izblijedjeti pred sjajem Rumijevih poetskih i proznih djela, jer se svjetlosni vodotok njegove Mesnevije i Diwana davno prelio preko obala njegove prenabujale intuicije i svojim neprevazidljivim univerzalizmom, toliko svojstvenim islamskoj duhovnoj kulturi i uvjerenju, oplovio nepreglenda nova obzorja, kulture i svekozmičke aione. To na jednak način svjedoče i Rumijeve riječi upućene njegovu učeniku Badruddinu Waladu, koji jadikuje zbog propuštenih prilika da se sretne sa Šemsom i okoristi se njegovom mudrošću, a one glase: „Iako ti nisi doživio prisustvo Mawlane Shams al-Dina – neka Bog uzvisi sjećanje na njega – po svetom duhu moga oca doživio si prisustvo nekoga na čijoj svakoj dlaci visi po stotinu hiljada Shamsa iz Tabriza.“ (W. Chittick, Sufijski put Ljubavi, Sarajevo, 2006, str. 23.).

Ali, unatoč tome, Šems iz Tabriza i Rumi iz Balha su do te mjere duhovno srasli i intuitivno povezani da je to golim okom vidljivo kada se čita izvanredna duhovna autobiografija Šemsa iz Tabriza, koju je priredio William C. Chittick pod naslovom Me and Rumi (Fons Vitae, Kentucky, 2004.), koja je, s lica motrena, potpuno šemsovska, a sa naličja u cjelosti rumijevska.

Rešid Hafizović
Beharistan, br. 19., 2007. god.
Zadnji put promjenjen: %PM, %15 %037 %2014 %23:%Maj