Jedinstvo religija kao doktrina kod Ibn Arebije

Jedinstvo religija kao doktrina kod Ibn Arebije

Među učenjima Ibn Arebija posebnu pažnju zaslužuje njegovo uvjerenje u jedinstvo unutrašnjih sadržaja svih religija, princip koji je u osnovi prihvaćen od strane sufija, ali rijetko su ga opisivali onako detaljno kako je to činio filozof iz Andaluzije.[1] Kao što je već istaknuto, on je u početku života imao bogojavljensku viziju o Uzvišenom centru iz koga potiču sve objave, a u svojim kasnijim godinama često je pisao o „duhovnim polovima" predislamskih tradicija. Njegovo učenje o Logosu, u stvari, implicite objašnjava princip sveopštosti Objave (univerzalnost revelacije) tvrdnjom da je svaki poslanik jedan aspekt Uzvišenog Logosa i da je on sam Logos ili Riječ Božija. Pored toga, Ibn Arebi je nastojao da izučava specifične pojedinosti drugih religija i da koliko to bude moguće i izvodljivo izdvoji univerzalni smisao religija skriven u njihovim vanjskim strukturama.[2] Svi pokušaji koje danas čine muslimani na temeljnom zbližavanju sa drugim religijama mogu i treba da budu zasnovani na čvrstim temeljima koje su postavili Ibn Arebi i Dželaluddin Rûmi.

Ibn Arebijev pokušaj da prevaziđe spoljne forme Objave da bi dospio do njihovog unutrašnjeg smisla niukom slučaju ne znači da on „odozdo" odbacuje te forme, tj. da odbacuje da akceptira spoljnji ritual i dogmatičke forme religija. Nego on je nastojao da se egzoterični nivo religije uzdigne na viši stepen prodiranjem u srce spoljnjih obreda i ceremonija koji su sami po sebi integralni aspekt religija, koji su objavljeni s „neba" i prema kojima se čovjek mora ravnati ako želi da njegov duhovni život stvarno bude plodonosan. Preko tih formalnih ili egzoteričnih aspekata religije, a ne njihovim odbijanjem i negiranjem, Ibn Arebi je, kao i druge sufije, nastojao da dokuči unutrašnji i univerzalni smisao Objave.

U suštini „spaljivanje kipova" ili odbacivanje spoljnjih i formalnih aspekata religije, znači da neko prvo mora da posjeduje ove kipove i formalne aspekte. Niko ne može odbacivati ono što sam ne posjeduje. Treba se podsjetiti da, kada Ibn Arebi i druge sufije izjavljuju i govore o svom oslobođenju od religioznih formi i obreda, oni se obraćaju društvu u kojem su sigurno obavljani različiti religiozni obredi, a ne u svijetu kao što je danas u kome se na horizontu čitaočevog saznanja vrlo široko javlja mogućnost odbacivanja formalnih aspekata religije, a da ih uopšte nije praktikovao u životu. Ibn Arebi je veliki dio svoga života proveo u čitanju tradicionalne islamske molitve, u kajanju pred Bogom za svoje grijehe, u čitanju Kur'ana, u prizivanju Božijih imena i pomoću tih postupaka, a ne njihovim odbacivanjem, on je došao do saznanja da Božiji i Objavom pokazani putevi vode do istog vrhunca i da ispravno živjeti po jednoj vjeri znači provoditi sve obrede te vjere. Zahvaljujući upravo tim objavljenim vjerskim obredima, on je dokučio vanformno i univerzalno, tako da je mogao da kaže u svojoj poznatoj i često citiranoj pjesmi:

„Srce mi postade primalac svih formi,

i pašnjak za gazele i manastir za kaluđere,

kuća za idole i Kaba za hodočasnike,

pločice Tevrata (Tore) i knjiga Kur'ana.

Ja ispovjedam vjeru ljubavi i gdje god se upute kamile ljubavi,

tamo je moja vjera i vjerovanje."[3]


[1] Dželaluddin Rumi također često ukazuje na jedinstvo vjera. On ima nekoliko priča u Fîhi mâ fîhi (Zbirka diskusija), kao i u Mesneviji, koje pokazuju da unutarnje jedinstvo svih vjera stoji iznad njihovih vanjskih formi.

[2] Pošto je u to vrijeme islam, kao i druge religije, živio u jednom odvojenom svijetu, koji je za islam bio cio svijet, nije bilo potrebe, da se slično kao danas, upoređuju principi univerzalnosti revelacije i da se onda izučavaju detalji. Vidi, F. Schuon, The Transcedent Unity of Religion, gdje je ovo pitanje razmotreno sa svih strana.

[3] Terdžuman l-švaq, prevod R. A. Nikolson, str. 67.

Upotreba pojma ljubav u ovom i sličnim kontekstima mora se shvatiti kao realizovani aspekt gnoze. Islamska spiritualnost je u suštini gnostička, ali to je gnoza koja je uvijek kombinovana sa ljubavlju i ispunjena njenom aromom. Kada sufije suprotstavljaju ljubav znanju, oni pod pojmom ljubav podrazumijevaju realizovanu mudrost, a pod pojmom znanje samo teoretsko znanje koje još uvijek nije postalo stvarno.