Kakvoća svijesti ili znanja Nužnoga bića o stvarima u učenju Ibn Sine

Kakvoća svijesti ili znanja Nužnoga bića o stvarima u učenju Ibn Sine

Prevod: Nermin Hodžić

Ovo pitanje Ibn Sina pojašnjava na svoj, poseban način. Prije svega, Nužno biće posjeduje svijest o svakoj stvari na način znanja o univerzalnome, a da istodobno ništa od pojedinačnoga, personalnog i partikularnog, također, ili nijedna čestica na nebesima i Zemlji ne uzmiče Njegovoj svijesti. Ovu činjenicu Ibn Sina smatra jednim od onih čudesnosti za čije poimanje je potrebno imati nadasve izraženu suptilnost unutarnjeg osjeta.[1] S druge strane, čim Nužno Biće misli Sebe (umuje vlastitu Mu Bit) i misli činjenicu da On jeste Počelo svakoga bića, jednodobno misli i prvo biće nastalo njegovom emanacijom kao i sve ono što iz njega nastaje, te ništa od stvari ne nastaje bez da s jednog aspekta od Njega postane nužnim. Bog poima partikularije sa aspekta njihove univerzalnosti, tj. s obzirom na činjenicu da posjeduju atribute.[2] Ibn Sina na drugome mjestu o Božijem znanju kaže. Znanje Prvog (Božije) jeste od Biti Njegove, a Bit Njegova uzrokuje sve stvari u njihovim raznovrsnim stupnjevima. Njegova svijest o stvarima jest sam bitak stvari. On ima svijest i o onim stvarima koja još nisu postala (bićem), kao i njihova vremena i rokove, te kada postanu (biti bićem) njegova svijest se ne obnavlja na način da bi putem njihova postojanja nešto bilo dodano Njegovoj svijesti. On svako pojedinačno, partikularno i personalno biće poznaje na način opći (na način znanja o univerzalnome, nap.prev.) i to spoznajom prostom (nedjeljivom), te također, na univerzalan način, poznaje i vrijeme u kojem će to biće nastati, tj. poznaje i jedinke vremena kao što poznaje i jedinke svih bića. Kao što poznaje na primjer trenutno pomračenje Sunca na univerzalan način, a i vremensko razdoblje između dva pomračenja, kao i stanja i djelovanja i promjene i mijene svake jedinke poznaje na univerzalan način. Njegovoj svijesti nije prispodobivo vrijeme, te prošlost, sadašnjost i budućnost nisu svojstvena Njegovome znanju.[3]

Poredeći kakvoću Božijega znanja sa našim znanjem Ibn Sina pojašnjava da svijest ili znanje Prvoga (Božije) Nije utemeljeno u bićima, nego u samoj Njegovoj Biti. Ustvari bića postoje snagom Njegova znanja (to Njegovo znanje je povod njihova postojanja) kojemu ne dostoji nikakva promjena. Naše, pak, ljudsko znanje utemeljeno je u stvarima izvan nas, te mi znamo snagom postojanja bića, a kako mi poimamo samo promjenljive pojedinosti, to je i naše znanje promjenljivo, te dokidanjem stvari (o kojima posjedujemo znanje, nap.prev.) i ono biva dokinuto. Primjer koji nam može približiti ovu tezu o Božijem znanju kao povodu postojanja stvari, jest primjer svijesti čovjeka o idejnom izgledu jedne zgrade, na osnovu kojega taj čovjek, nakon što je imao tu sliku u svojoj svijesti, u skladu s njom napravi zgradu u vanjskome svijetu. Primjer Božijeg znanja, dakle, nije primjer našeg znanja o zgradi koja je već napravljena. Onda, kako je Znanje Božije uzrokom postojanja biće od njega, bez sredstava (pomagala) i bez obnavljajuće volje (bića slije/proizlaze iz Njegovih znanja), to biva jasnim značenje izrijeka “kun fejekun” (budi i bude). Znanje Božije je sama volja Njegova, jer Njegova znanja nužno su implicirana Njegovom, Biti, pa su time jednaka i Njegovoj Volji.[4] Božije samomišljenje (umovanje vlastite Mu Biti) jednako je postojanju stvari od Njega, a samo njihovo postojanje jeste njihova inteligibilnost za Njega, ne na način polučenja svih stvari u samoj biti Njegovoj (što je slučaj našega znanja o stvarima), već na način da su stvari izljevene, emanirane (sadir) iz Biti Njegove, koja jeste njihovim uzrokom. Dodavanje ovih inteligibilija Njemu, jest čisto umsko dodavanje, tj. dodavanje inteligibilije, umovanog onome koji umuje, ne bilo kakvo drugo dodavanje, ne sa aspeka njihova postojanja u vanjskome svijetu, niti sa aspekta njihova postojanja u umu ili duši, niti je to dodavanje poput dodavanja oblika tvari, niti akcidenta podmetu, već je dodavanje nematerijalne inteligibilije bez uvećavanja, tj. On samo misli o njima, odnosno umuje ih.[5]


[1]Al Nejta, 247.

[2]Isto, 247-248.

[3]Al ta'liqat, 66-67.

[4]Isto, 116-117.

[5]Isto, 153.

Zadnji put promjenjen: %PM, %02 %599 %2015 %13:%Jan