Klasifikacija nauka po Hādže Nasīruddīn Tūsiju
Autor:
Institut SAMT

Klasifikacija nauka po Hādže Nasīruddīn Tūsiju

Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš

Prethodno: Porodica i društvo u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsi

Na kraju poglavlja o edukaciji i odgoju navest ćemo klasifikaciju nauka po Hādže Tūsiju. On u knjizi Akhlaqe Nasīri i u poslanicama Aqsamu-l-hikmah i Asasu-l-iqtibas govori o klasifikaciji nauka. Prvo je definirao mudrost i onda je podijelio na spekulativni i praktični dio. Dalje je spekulativnu mudrost podijelio na metafiziku, fiziku i matematiku, a praktičnu mudrost na etiku, upravljanje domom i upravljanje gradom. Nakon toga, opširno je pojasnio njihove glavne i sporedne grane tako da broj nauka koje spominje dostiže brojku od trideset i pet. Naprimjer, glavnim granama matematike, koja je jedan od dijelova spekulativne mudrosti, smatrao je numerologiju, geometriju, astronomiju i muziku, a njenim sporednim granama nauku o sabiranju i oduzimanju, algebru i jednačine, topografiju, mehaniku, nauku o astronomskim kalendarima i kalendarima, optiku.[1]

On vjeruje da je korist od nauke etike spoznaja individualnih koristi kao što su spoznaja savršenstva duše, vrlina, poroka i činilaca savršenstva, korist od mudrosti i upravljanja domom je osiguravanje interesa porodice i odgoj ćudoredne djece, dok je korist od upravljanja gradom spoznaja zajedničkih interesa grada i društva.[2]

Hādže Tūsi nauku logiku ne ubraja u dijelove mudrosti. Zapravo, on logiku smatra propedeutičkom naukom (‘ilmi ali) jer ona pojašnjava kakvoću dolaska do nepoznanica i metodu pretvaranja istih u poznanice te čuva od grešaka pri mišljenju. Zbog toga je logika nauka koja služi drugim naukama.[3]

On nauku vjerske apologetike i spoznaju načela vjera smatra osnovom vjerskih nauka. Tvrdio je da se apologetici ne pridaje dovoljno pažnje i da se pitanja ove nauke moraju pojasniti više nego što je učinjeno. Sam on sa ovim ciljem na polju apologetike napisao je djelo Tajridu-l-i‘tiqad.[4]

Materija odgoja i edukacije

Hādže je program edukacije i odgoja djece izgradio na osnovu stupnjeva prirodnog razvoja djeteta. Uvjeren je da program edukacije i odgoja djeteta treba napredovati paralelno sa razvojem djetetovih moći i prvo se treba pozabaviti odgojem, upućivanjem i uravnoteživanjem moći strasti jer se od čovjekovih moći moć strasti najprije pojavljuje i ona je postavljena u njegovo biće s ciljem osiguranja opstanka i privlačenja odgovarajuće stvari. Upravo iz ovog razloga dijete od samog početka nastoji osigurati hranu, vodu i san. Prema tome, prije negoli njime ovladaju pokuđena moralna svojstva i navike kroz udovoljavanje moći strasti, treba ga odgojiti posredstvom lijepih manira i pohvaljenog morala[5] te educirati pravilima lijepog ponašanja kao što su bonton objedovanja, pričanja, druženja i vježbanja. Također ga treba podučiti lijepim moralnim osobinama poput govorenja istine, skromnosti, poslušnosti roditeljima i učiteljima kao i vjerskim učenjima.[6]

Kada se dijete više razvije, ono što je na početku naučilo zahvaljujući slijeđenju sada mora savladati uz dokaz. Na osnovu sposobnosti, talenta i predmeta interesa koje ima prema određenoj nauci ili zanatu treba se i opredijeliti za to. Ako se želi educirati mudrosti, prvo mora savladati logiku da bi naučilo način ispravnog razmišljanja i da bi bilo sačuvano od pogrešaka u mislima, zatim da nauči matematiku da bi se njegov um upoznao sa pitanjima dokazivanja, kako bi na kraju studirao filozofiju i mudrost.[7]

Hādže Nasīr na polju obrazovnih programa ukazuje na tri osnovne činjenice:

  1. obrazovni program mora počinjati tekstovima koji su po sadržaju lagani i mali obimom tako da i dijete može osjetiti slast učenja. Kasnije treba postepeno pristupati težim tekstovima.[8]
  2. edukacijski i odgojni program treba planirati na način da svaki pojedinac svaku nauku, struku i vještinu koju studira može dovesti do posljednjeg stupnja, a ne da je napusti na pola puta.[9]
  3. u obrazovnom programu klasičnim, postojanim i temeljnim naukama treba dati prednost u odnosu na nove i nepostojane nauke. Među ovim naukama vjerske nauke treba smatrati vrjednijima i treba pokazivati više naklonosti prema namazu i odnosu sa Bogom, jer su za savladavanje nauka i postizanje Božije blizine veza s Bogom i namaz u stanju skromnosti i poniznosti veoma utjecajni.[10] Oni upoznaju čovjeka sa početkom i krajem i objelodanjuju mu bit postojanja kao čistu egzistenciju i samu potrebitost, kao što je Svevišnji poručio: Sve će osim Njega propasti![11]

BIBLIOGRAFIJA

  1. Ibn Fahd Hilli Jamaluddīn: Al-Muhdhabu-l-bari‘ fi sharhi-l-mukhtasari-n-nafi‘, Defteri entesharate islami, Qom, 1369. g.
  2. Amin Sayyid Muhsin: A‘yanu-sh-shi‘ah, Daru-t-ta‘arif, Beirut, 1408. g. po H.
  3. Khunsari Muhammad Baqir: Rawdatu-l-jannat, Entesharate isma‘iliyyan, Qom, 1390. g.
  4. Siddiq ‘Isa: Tarikhe ferhenge Iran, Entesharate daneshgahe Tehran, Teheran, 1363. g.
  5. Tūsi Nasīruddīn: Aghaz wa enjame jihan, bilješke na marginama Hasenzadeh Amuli, Entesharate ferheng wa irshade islami, 1366. g.
  6. Tūsi Nasīruddīn: Akhlaqe muhtashami, Entesharate daneshgah, Teheran, 1361. g.
  7. Tūsi Nasīruddīn: Akhlaqe Nasīri, sa ispravkama i pojašnjenjima Mujtaba Maynawija i ‘Alirida Muradija, Kharazmi, Teheran, 1369. g.
  8. Tūsi Nasīruddīn: Asasu-l-iqtibas, tashihi Mudarris Radawi, Entesharate daneshgahe Tehran, 1326. g.
  9. Tūsi Nasīruddīn: Awsafu-l-ashraf, tashihi Muhammad Mudarrisi, Kitab furushi islami, Teheran, 1369. g.
  10. Tūsi Nasīruddīn: Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-‘itiqad, Muessesei entesharate islami, Qom, 1099. g. po H.
  11. Tūsi Nasīruddīn: Talkhisu-l-muhassal, Muessesei mutala‘ate islami, Teheran, 1359. g.
  12. Tūsi Nasīruddīn: Risalatun fi-s-sayri wa-s-suluk, staro izdanje (bez datuma i mjesta objavljivanja).
  13. Tūsi Nasīruddīn: Rawdatu-t-taslim, tashih W. Ayanf, Neshre hami, Teheran, 1363. g.
  14. Tūsi Nasīruddīn: Sharhi isharat wa tanbihat, Matba‘atu haydari, Teheran (bez datuma objavljivanja).
  15. Tūsi Nasīruddīn: Shiwei danesh pezhuhi, prijevod Baqira Ghubarija, Deftere neshr wa tahqiqate bedr, Teheran, 1362. g.
  16. Tūsi Nasīruddīn: Fusul, tashihi danesh pezhuh, Entesharate daneshgahe Tehran, Teheran, 1088. g. po H.
  17. Tūsi Nasīruddīn: Fusulu-l-‘aqaid, Matba‘ah rahmaniyyah, Egipat (bez datuma objavljivanja).
  18. Tūsi Nasīruddīn: Qawa‘idu-l-‘aqaid, staro izdanje (bez datuma i mjesta objavljivanja).
  19. Tūsi Nasīruddīn: Musannafat: Sharhi mas’alatu-l-‘ilm, Daneshgahe Mashhad, Mashhad (bez datuma objavljivanja).
  20. Farabi Abu Nasr: Arai ahlu-l-madinati-l-fadilah, Daru-l-mashriq, Beirut, 1991. g.
  21. Majlisi Muhammad Baqir: Biharu-l-anwar, Daru ihyai-t-turathi-l-‘arabi, Beirut (bez datuma objavljivanja).
  22. Mudarris Radawi Muhammad Taqi: Ahwal wa athari Hādže Nasīr, Entesharate bunyade ferheng, Teheran, 1370. g.
  23. Obilježavanje sedamstote godine Hādže Tūsija, broj izdanja 14 (bez datuma objavljivanja).
  24. Mudarrisi Zanjani Muhammad: Serguzesht wa ‘aqaidi felsefi Hādže Nasīruddīn Tūsi, Amir Kabir, Teheran, 1363. g.
  25. Ni‘mah Shaykh ‘Abdullah: Falasifah shi‘ah, prijevod Sayyida Ja‘fara Ghadbana, Entesharate enqelabe islami, Teheran, 1367. g.
  26. Wafayi ‘Abdulwahid: Hādže Nasīr yaware wahy wa ‘aql, Merkeze chap wa neshr saziman wa tablighat, Teheran, 1375. g.
  27. Hani Nu‘man Farhat: Al-Hādže Nasīruddīn Tūsi wa ara’uhu-l-falsafiyyah wa-l-kalamiyyah, Daru ihyai-t-turathi-l-islami, Beirut (bez datuma objavljivanja).

[1] Ibid.

[2] Ibid., str. 38-39, 70-71; Talkhisu-l-muhassal: Risalatu aqsami-l-hikmah, str. 526-527;Asasu-l-iqtibas, str. 3.

[3] Ibid.

[4] Talkhisu-l-muhassal, 1-2.

[5] Akhlaqe Nasiri, str. 151.

[6] Siddiq ‘Isa: Tarikhe ferhenge Iran, str. 164-165; Shiwei danesh pezhuhi, str. 43-44.

[7] Akhlaqe Nasiri, str. 153.

[8] Shiwei danesh pezhuhi, str. 88-89.

[9] Ibid.

[10] Ibid., str. 117.

[11] Al-Qasas, 88.

Zadnji put promjenjen: %AM, %26 %369 %2015 %07:%Maj