Krajnji uzrok

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 39), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

Prethodno: Djelotvorni uzrok

Obuhvata:

Analizu slobodnih radnji

Savršenstvo i dobrotu

Kraj i krajnji uzrok

Analiza slobodnih radnji

Nikakvo slobodno i voljno djelo u općem smislu slobode i volje ne vrši se bez svijesti i znanja njegovog činitelja, bez obzira je li ovo znanje sama bīt činitelja, kao u slučaju epifanijskog činitelja, ili je ovo znanje upravo sama radnja, kao u slučaju činitelja po saglasnosti, ili je ovo znanje nužna implikacija znanja same bīti, kao što se vjerovalo u slučaju proviđajnog činitelja, ili je ovo znanje jedan od odvojivih akcidenata bīti, kao u slučaju činitelja po namjeri.

Slično tome, nema slobodnog i voljnog djela u odnosu na koje činitelj nema neku vrstu ljubavi i zadovoljstva, težnje i privlačenja, tako da se ono čini s potpunom bezvoljnošću, odbojnošću i s prezirom. Čak i u slučaju nekoga ko s odvratnošću uzima lijek lošeg ukusa, ili nekoga ko je pristao da mu se hirurškim putem odstrani dio tijela, on to čini u interesu zaštite vlastitog zdravlja i njegovo zdravlje neće biti očuvano osim kroz uzimanje gorkih lijekova ili odsijecanje inficiranog dijela tijela. Stoga se u njemu javlja težnja ka uzimanju gorkog lijeka ili amputacijom dijela tijela, težnja koja nadvladava odvratnost gorkog okusa i strah od gubitka uda.

Ljubav i htijenje prema djelu razlikuju se s obzirom na vrstu činitelja, pa postoje različiti pojmovi koji se na njih primjenjuju. Nekada je primjenjiv jedino pojam ljubavi, ljubavi koja je upravo bīt činitelja, kao što je slučaj s epifanijskim činiteljem. Ponekad je primjenjiv pojam zadovoljstva, kao što je slučaj s činiteljem po saglasnosti; nekada je implikacija ljubavi prema bīti, kao kod proviđajnog činitelja; a nekada je to vrsta psihičkog kvaliteta i odvojivi je akcident bīti, poput žudnje, kao što je slučaj s činiteljem po namjeri. Najobuhvatniji pojam, koji uključuje sve slučajeve, jeste pojam ljubav u općem smislu. Njegov kriterij je percipiranje prijaznosti / saglasnosti i savršenstva ljubljenog te se može nazvati poželjnost.

Stoga se može kazati da slobodna radnja počiva na tome da činitelj radnju smatra prijaznom / saglasnom svojoj bīti i zato je on želi i voli. Najzad, ponekad slobodni činitelj posjeduje sva svoja savršenstva i njegova ljubav pripada radnji sve dok je ona posljedica njegovog savršenstva, kao u slučaju potpuno nematerijalnih stvari. Nekada njegova ljubav pripada savršenstvu koje mu nedostaje i radnja se izvodi da bi se zadobilo i doseglo to savršenstvo, kao što je slučaj sa životinjskim i ljudskim dušama koje izvršavaju vlastite slobodne radnje zarad postizanja stanja koje je saglasno / prijazno njihovim bītima te im donosi užitak ili korist.

Razlika između ovih dviju vrsta je ta da u prvom slučaju ljubav prema postojećem savršenstvu jeste izvor izvršenja radnje. No, u drugom slučaju, ljubav prema nedostajućem savršenstvu i žudnja za njegovim zadobijanjem jeste izvor aktivnosti. Postojeće savršenstvo u prvom slučaju također je uzrok izvršenja radnje i ni na kakav način ne može se smatrati posljedicom. No, u drugom slučaju nedostajuće savršenstvo zadobija se putem radnje i može se smatrati vrstom njene posljedice. Međutim, u oba slučaja želja i ljubav ka savršenstvu su prvenstvene, a želja i ljubav ka djelu su podređene.

Savršenstvo i dobrota

Ovdje treba istaći kako savršenstvo u ovom kontekstu jeste egzistencijalni / ontološki atribut koji je saglasan s bīti činitelja i ponekad je izvorom vršenja slobodne radnje, a ponekad nastaje kao njen učinak. Savršenstvo koje nastaje kao učinak voljne radnje nekada je konačno savršenstvo činitelja ili je uvod za njegovo dosezanje. U tom pogledu ono se u filozofskom smislu naziva stvarno dobro. Ponekad je ono tek saglasno s jednom od moći i snaga činitelja i konačnim savršenstvom, makar smetalo drugim savršenstvima i, uzevši sve u obzir, nanijelo štetu činitelju. U ovom slučaju ono se naziva pretpostavljeno dobro.

Naprimjer, prirodan rezultat konzumiranja hrane predstavlja savršenstvo za biljnu moć, koja je zajednička čovjeku, životinji i biljci. Užitak koje se ovim priskrbljuje jeste savršenstvo za moć koja ga percipira i ono je zajedničko za ljude i životinje. Ali, ukoliko je jedenje hrane zarad ispravne nakane i da bi se zadobila snaga za izvršenje božanskih dužnosti, ono će dovesti do ljudskog savršenstva. U ovom slučaju ono će biti sredstvom zadobijanja stvarnog dobra, također. Međutim, ukoliko je ono samo zarad životinjskog užitka, naročito ukoliko se koristi zabranjena hrana, ono će tek dosegnuti savršenstva nekih moći osobe, ali će zato nanijeti štetu njegovom konačnom savršenstvu. Na koncu, ono čovjeku neće donijeti zbiljsko savršenstvo. Stoga se naziva umišljenim dobrom ili pretpostavljenim dobrom. Ovim prikladnost izraza sloboda i dobro postaje jasna, jer svaki slobodni činitelj izvršava samo ona djela koja su prikladna njegovom vlastitom savršenstvu, pa tako činitelji po namjeri izvršavaju djela koja su sredstva dosezanja njihovog savršenstva i dobra, bilo ono stvarno dobro ili umišljeno dobro, makar pretpostavljeno dobro bilo ustvari užitak ili izbjegavanje boli i patnje.

Moguće je da se pojave poteškoće u pogledu univerzalnosti ovoga pravila, jer se mogu naći ljudi koje ne zanimaju ovosvjetska uživanja, koji izvršavaju neka slobodna djela za dobro drugih, koji ne obraćaju pažnju na vlastito dobro, i koji ponekad čak i vlastite živote žrtvuju za druge. Stoga se ne može općenito kazati da svaki činitelj po namjeri izvršava djela radi dosezanja vlastitog dobra i savršenstva! Odgovor je da ove vrste djela, bilo da se izvršavaju pod utjecajem pobuđenih emocija, ili zbog dosezanja vječne nagrade i Božijeg zadovoljstva, konačno vode dobru samog činitelja, to jest, učinkom ovakvog samopožrtvovanja on zadovoljava ili svoje emocije, ili postiže duhovne i nebeske postaje i Božijeg zadovoljstva. Prema tome, temeljna motivacija ovakvog činitelja jeste dosezanje njegovog vlastitog savršenstva i dobra, a služenje drugima je, ustvari, sredstvo za postizanje savršenstva.

Najzad, ponekad su čovjekovi motivi utječu na njegova djela u svjesnoj formi, nekad u polusvjesnoj, a nekada u nesvjesnoj. Naprimjer, u slučajevima koji su pod utjecajem pobuđenih emocija pažnja čovjekova privučena je interesima i dobrobiti drugih, te on više ne obraća svjesnu pažnju na vlastito dobro i savršenstvo, ali to ne znači da ono nema nikakvog utjecaja. Razlog je taj da ukoliko bi ga neko upitao “zašto činiš takav požrtvovan čin?”, on bi odgovorio: “zato što marim”, ili “zato što je ovo djelo moralno i humano”, ili “zato što će mi ovo djelo donijeti duhovnu nagradu ili voditi Božijem zadovoljstvu”. Prema tome, temeljna motivacija bit će zadovoljavanje njegovih emocija i užitak u služenju drugima, ili dosezanje ljudske vrline i savršenstva, ili postizanje nebeske nagrade, Božijeg zadovoljstva i bliskosti Bogu, čak ukoliko činitelj i ne obraća svjesnu pažnju na ovu nutarnju motivaciju kada čini djelo.

Kraj i krajnji uzrok

Iz objašnjenja datih u vezi sa slobodnim radnjama postalo je jasno da takva djela, pored toga što su u potrebi za činiteljem i što je bīt činitelja njihov djelotvorni uzrok, također ovise i o njegovom znanju i volji. U slučaju činitelja po namjeri, zamišljanje rezultata namjeravanog djela, to jest užitka, koristi, dobra i savršenstva koje to djelo polučuje, raspiruje u činitelju žudnju za njegovim izvršavanjem. Tako odluka da se djelo izvrši ovisi o žudnji koja prvenstveno pripada rezultatu djela, a podređena je samome djelu. Stjecanje ove žudnje uvjetovano je predodžbom djela i njegovog rezultata, kao i potvrde poželjnosti rezultata. Pošto se rezultat djela prvenstveno želi, nasuprot samom djelu čija je poželjnost podređena, on se naziva krajem (ġājat), a znanje o njemu i ljubav prema njemu zovu se krajnjim uzrokom (‘ellat-e ġāj’i). Na ovoj se osnovi za vršenje slobodnog djela uspostavlja drugi uzrok zvani krajnji uzrok.

Ovdje je potrebno istaći nekoliko važnih napomena:

1. Uspostava krajnjeg uzroka za svaku slobodnu radnju ne znači da se stvari pod imenom znanje, žudnja i odluka neophodno događaju u bīti slobodnog činitelja. Drugim riječima: nije neophodno da krajnji uzrok bude drugo do djelotvorni uzrok i da bude njegov dodatak; radije, ova drugost i brojnost je specifična činiteljima po namjeri, kod kojih su izvori znanja i žudnje dodatak njihovim bītima. Međutim, za druge slobodne činitelje moguće je da njihovo ili sažeto ili detaljno znanje djela i njegovog kraja, kao i prvenstvena ljubav za krajem ali i drugostepena i podređena ljubav za radnjom, budu sama bīt činitelja ili njena implikacija. Ono što je nužno za sve slobodne činitelje jeste znanje i volja u njihovim općenitim smislovima, bilo da su identični s bīti ili su joj dodani, bilo da je znanje prisustveno ili stečeno znanje, bilo da je volja identična ljubavi prema bīti te stoga identična bīti, ili je radnja ili kvalitet dodan bīti, i bilo da je implikacija bīti ili njen odvojivi akcident. Stoga, nepostojanje znanja i volje dodanih bīti kod nekih vrsta slobodnih činitelja ne znače nijekanje krajnjeg uzroka. To prije znači jedinstvo djelotvornog i krajnjeg uzroka, kao kod potpuno nematerijalnih egzistenata, čije su znanje, ljubav i drugi savršenstveni atributi identični s njihovom bīti i koji nemaju brojnosti i drugosti s bīti. Identičnost i istovjetnost ovih atributa s bīti ne znači nijekanje znanja, ljubavi, snage, života i sličnih atributa.

2. Obično filozofi znanje željenog rezultata ili znanje o dobru djela smatraju njegovim krajnjim uzrokom. Ponekad za ovo kažu da zamišljanje kraja ili njegova umska egzistencija jeste krajnji uzrok, a ponekad oni, također, vele da štastvo kraja koje se događa s umskom egzistencijom prije izvršenja djela jeste krajnji uzrok. Slično tome, oni znanje smatraju uzrokom pojave žudnje i vele da znanje donosi žudnju.

Ali, čini se da ovakva interpretacija i nije lišena površnosti. Bolje je, ipak, ljubav u općenitom smislu – koja se u nekim slučajevima javlja u odori žudnje i zadovoljstva – imenovati krajnjim uzrokom, jer je ljubav prema dobru i savršenstvu ta koja vuče slobodnog činitelja prema izvršenju djela, a znanje je, ustvari, uvjet za njeno pojavljivanje a ne njen uzrok koji joj dodjeljuje egzistenciju. Jasno je da smatrati štastvo kraja krajnjim uzrokom nije saobrazno učenju o fundamentalnosti egzistencije, mada se ova vrsta izraza može naći među peripateticima koji vjeruju u fundamentalnost egzistencije.

3. Zahtjev činiteljevog znanja o rezultatu i činiteljeve ljubavi ka rezultatu slobodnog djela ne znači da činitelj mora posjedovati detaljnu pažnju ka djelu i njegovom rezultatu, niti znači da rezultat djela stvarno mora biti istinska želja i stvarno savršenstvo i dobro činitelja. Naprotiv, sažeta pažnja bi bila dovoljna, kao što ni brkanje u raspoznavanju šta je dobro ne šteti činjenici da je radnja slobodna, niti je lišava krajnjeg uzroka. Stoga za onoga ko je navikao izvršavati djelo nije nužno obratiti detaljnu pažnju na djelo, niti na kakvoću njegovog izvršenja ili njegove rezultate. Radije, radnje izvršene po navici posjeduju vrstu znanja o poželjnosti i ova količina znanja je dovoljna za njih, e da bi bile slobodne.

Slično ovome, izvorište radnji, koje se vrše pod pretpostavkom postizanja nekog željnog rezultata, ustvari jeste ljubav prema dobru, čak i ako je to dobro puki umišljaj, ili ako se zbog utjecaja prepreka ne postigne željeni zaključak. Ustvari, krajnji uzrok za djela takve vrste jeste htijenje prema svojevrsnom užitku, dobru i nada u njihovo postizanje.

4. Izraz kraj (ġājat) ima i drugo značenje, koje se primjenjuje na završetak kretanja, a njegova višeznačnost može voditi do brkanja i nejasnoća, naročito pošto se, u slučajevima u kojima se djela vrše postepeno i zajedno s kretanjem, željeni rezultat dobija kada se kretanje privede kraju. Među mogućim nejasnoćama koje nastaju usljed brkanja ovih dvaju termina jeste mogućnost umišljanja kako je bītski kraj kretanja prvenstveni željeni cilj činitelja, to jest, da je prvenstveni željeni cilj činitelja upravo ona tačka u kojoj se završava kretanje, a budući da je ova tačka završetak kretanja, ona bi trebala biti prvenstveno željeni cilj činitelja. Međutim, moguće je da nešto što je uporedno sa završetkom kretanja, što se može smatrati akcidentalnim krajem u odnosu na kretanje, jeste upravo ono izvorno željeno za činitelja i njegova prva namjera pripada upravo toj stvari. Naprimjer, za nekog ko se kreće da bi sreo prijatelja, njegovo prvenstveno odredište je susretanje s prijateljem – ili njegov osnovni cilj zapravo jeste užitak koji će priskrbiti viđenjem svoga prijatelja – pošto je bītski kraj kretanja upravo tačka u kojoj se kretanje završava, a kraj krećuće stvari, s onog aspekta u kojem je krećuća stvar, također jeste dosezanje ove iste tačke, susretanje prijatelja na tom mjestu se smatra akcidentalnim krajem kretanja, a da i ne spominjemo uživanje ili korist koju on iz tog zadobija.

5. U pogledu uzročne veze, u njenom općem smislu, među pojavama u svijetu moguće je da kraj radnje bude sredstvo dosezanja nečega drugog što iz nje proistječe. Ovo, također, može biti sredstvo dosezanja neke treće stvari. Moguće je, naprimjer, da radi stjecanja znanja čovjek ode u centar za učenje i da stjecanje znanja uzme kao uvod za izvršenje svojih Božijih dužnosti, te da izvršavanje Božijih dužnosti uzme kao sredstvo dosezanja bliskosti Bogu Uzvišenom, što je konačno savršenstvo čovjeka. Takva osoba od početka usmjerava svoju kretnju prema Uzvišenom Bogu i krajnji uzrok njegovih djela jeste bliskost Bogu, ma koliko mnogo imao posrednih krajnjih uzroka, od kojih je svaki svojim redom sredstvo dosezanja uzvišenijeg kraja. Međutim, može se dogoditi da čovjekova motivacija za stjecanje znanja bude puko zadovoljenje njegovog nagona radoznalosti. U ovom slučaju krajnji uzrok će biti upravo ta motivacija. Također je moguće da njegova prvenstvena namjera bude da preko stjecanja znanja stekne bogatstvo ili ovosvjetski ugled. Stoga, konačni cilj svake osobe jeste sama stvar koja je na početku uzeta u obzir te on izvršava djelo da bi je postigao. Ukoliko njegovo djelo vodi do nekog drugog učinka na koji uopće nije obraćao pažnju, ili obraćanje pažnje nema utjecaja na izvršenje djela, tada to neće biti krajnji uzrok njegovog djela.

Iz ove rasprave se može izvući nekoliko zaključaka, od kojih su najvažniji sljedeći:

a. Za radnju je moguće da ima nekoliko ciljeva koji su vertikalno jedan iza drugoga; bliži cilj će biti sredstvo za sljedeći, i tako redom do konačnog cilja.

b. To je li rezultat radnje cilj činitelja, nije podređeno samo uzročnoj vezi između radnje i njenog rezultata, već također i pažnji činitelja (to jest, nakani) koji vrši tu radnju. Iz ovoga postaje jasna važnost uloge nakane u vrijednosnim radnjama.

c. Nemoguće je da bude beskonačno mnogo raznih ciljeva neke radnje, jer su međuciljevi podređeni konačnom cilju, e da bi oni uopće bili ciljevima. A njihova poželjnost se oblikuje u sjeni poželjnosti krajnjeg cilja. Dok god činitelj ne usmjeri pažnju na jednu konačnu želju, on ne može uzimati druge stvari sredstvima za postizanje toga cilja, jer je pretpostavka da je njihova poželjnost podređena poželjnosti konačnog kraja. Ukoliko pretpostavimo da je svaki cilj sredstvo za neki drugi cilj, svi oni će biti podređeni, a pretpostavljanje podređenih stvari bez nečeg čemu bi bile podređene je samoproturječno i nemoguće. Stoga, neizbježno, nešto mora prvenstveno biti željeno, e da bi i druge stvari, podređeno tome, stekle poželjnost.

Na primjeru ljudskih radnji slučaj je jasniji, jer svako ljudsko biće u sebi prisustvenim znanjem pronalazi da svako djelo koje čini jeste za poseban konačni cilj. Štaviše, čovjek nema moć predočavanja i pozornosti ka beskonačno mnogo slučajeva, e da bi bio kadar posjedovati beskonačan lanac ciljeva.

6. Druga vrsta brojnosti može se zamisliti u vezi s krajnjim uzrocima, a to je da nekoliko motivacija zajedno može utjecati na izvršenje djela, te je moguće da svaka od njih bude dovoljna za izvršenje djela čak i ako druge motivacije nisu prisutne. Riječju, moguće je da činitelj izvrši djelo zarad nekoliko paralelnih ciljeva, ili, kako se kaže, da ubije dva zeca jednim metkom. Stoga združenost dvaju krajnjih uzroka za izvršenje jedne radnje nije nemoguća, za razliku od združenosti dvaju paralelnih potpunih djelotvornih uzroka.

Nastavak: Svrhovitost kosmosa

Sažetak

1. Nikakvo slobodno i voljno djelo ne obavlja se bez znanja i htijenja činitelja.

2. Znanje i htijenje činitelja mogu biti sama njegova bīt, nužna implikacija ili odvojivi akcident njegove bīti.

3. Ono čemu načelno pripada htijenje činitelja jesu njegovo savršenstvo i njegovo dobro. U slučaju kad činitelj bītski posjeduje sva vlastita savršenstva, učinak njegovog savršenstva podređen je njegovom htijenju, a ljubav prema postojećem savršenstvu ishodište je izvršenja voljnog djela, kao kod potpuno nematerijalnih stvari, dok u slučaju nedostatka nekog od savršenstava žudnja za njihovim dosezanjem jeste izvorom proizvodnje radnje, kao kod životinjskih i ljudskih duša.

4. U slučaju kad stjecanje savršenstva jedne moći predstavlja smetnju ostvarenju drugih savršenstava i konačnog savršenstva, navedeno savršenstvo naziva se pretpostavljeno dobro ili umišljeno dobro.

5. U slučaju kad činitelj vrši neko djelo zarad dobra drugih, iza toga stoji, javan ili prikriven, drukčiji motiv. Ustvari, takav činitelj dobro drugih uzima kao sredstvo za ostvarenje vlastitog užitka ili nekog vlastitog interesa.

6. S obzirom da se slobodna radnja bez potvrde poželjnosti rezultata ne ostvaruje, ovisna je o znanju i htijenju činitelja, te se stoga uspostavlja drugi uzrok slobodnog činjenja nazvan krajnjim uzrokom.

7. U slučaju kad su znanje i ljubav prema radnji i njenom rezultatu isto što i bīt činitelja, krajnji uzrok će biti isto što i djelotvorni uzrok.

8. Filozofi obično znanje o željenom rezultatu ubrajaju u konačni uzrok, ali činjenica je da konačni uzrok jesu upravo htijenje i ljubav činitelja, a znanje igra samo ulogu uvjeta.

9. U slučaju radnji koje se obavljaju kao učinak navike također postoje sažeto znanje i pažnja ka njenom rezultatu. Također, u slučaju kad radnja, usljed nailaska na neku prepreku, ne ostvari željeni rezultat ili kad se desi greška u raspoznavanju dobra i savršenstva, opet postoji krajnji uzrok.

10. Izraz kraj upotrebljava se u značenju završetka kretanja i ne treba ga brkati sa značenjem namjeravanog obavljanjem radnje. Treba obratiti pažnju na to da osnovno namjeravano činom nije nužno i bītski kraj kretanja.

11. Moguće je da neka radnja ima nekoliko vertikalnih krajeva / ciljeva, a svaki od njih u odnosu na viši kraj / cilj ima ulogu sredstva, a to se dešava u slučaju kada činitelj od samog početka usmjeri pažnju na konačni cilj i međuciljeve vidi jedino kao sredstva.

12. Također, moguće je da krajnji uzrok ima paralelnu brojnost te da jedna radnja bude obavljena s obzirom na nekoliko paralelnih krajeva.

Zadnji put promjenjen: %AM, %17 %527 %2017 %11:%Jul