Kratak životopis Farabijev

Preuzeto iz udžbenika "Historija islamske filozofije" s Univerziteta "Al-Mustafa". 

Abu Nasr Muhammed ibn Tarhan ibn Uzalag Farabi, poznat pod nadimkom Drugi učitelj (Muallimus-sani), ubraja se među najveće i najistaknutije muslimanske filozofe. Neki smatraju da je bio iranskog porijekla, dok drugi drže da je turskih korijena. Rođen je u Vasidžu, jednom od naselja pokrajine Farab.

Kako bi se posvetio stjecanju tadašnjih znanosti, Farabi je napustio svoj zavičaj i otišao u Bagdad. Kažu da je, prije selidbe u Bagdad, ili nakon toga, otputovao u Harran, na jugoistoku današnje Turske, kako bi se obrazovao kod Juhanne ibn Hajlana, budući da je Juhanna važio za čovjeka odlično upućenog u logiku. U Bagdadu je pohađao predavanja Ebu Bišra Metta ibn Junusa koji je držao katedru za logiku, te je neko vrijeme izučavao logiku pred njim. No, vrlo brzo je u znanju nadmašio svoga učitelja. U Bagdadu je upoznao tadašnje filozofe i prevoditelje, dakle, one koji su živjeli u tom gradu.

Godine 330. odselio je iz Bagdada u Alep, gdje je uživao poštovanje i bio rado primljen na dvoru Sejful-Devlea. U tom periodu stalno se kretao na relaciji Alep – Damask, s obzirom da su nježnoj Farabijevoj naravi odgovarale klima i prirodne blagodati Damaska. On je svoje knjige i traktate pisao uz žubor potoka i u hladu finog šatora- krošnji stabala. Izuzev nekoliko putovanja van Šama, Farabi je u ovom kraju ostao do kraja svog života, sve dok 339. godine nije zašlo sunce njegovog životnog vijeka. Na Sejful-Devleovom dvoru bio je toliko poštovan da mu je dženazu klanjao lično Sejful-Devle, a sahranjen je u Damasku, uz mezarje Babus-sagir.

Farabi je živio isposnički, odnosno, sufijskim načinom života, izdržavajući se sa onih četiri dirhema plaće koliko je za njega iz državne riznice odredio Sejful-Devle. Prenosi se da se u zavičaju, prije nego se posvetio mudroslovlju, bavio sudskim poslom, a nakon što se okrenuo nauci posve se odrekao sudstva. Kažu i da je noću izlazio iz kuće kako bi mogao čitati pod svjetlošću fenjera gradskih stražara.

Što se tiče toga šta je Farabija motiviralo da se okrene filozofiji, kažu da mu je jednom neki čovjek povjerio na čuvanje jedno Aristotelovo djelo, a on ga je slučajno počeo iščitavati, te se toliko zainteresirao za čitanje filozofske literature da je naposlijetku postao potpuni filozof.[1]

Henry Corbin o Farabiju kaže:

“Sve ukazuje na to da je ovaj veliki filozof bio šiit, a to potvrđuje i mnijenje koje vlada u Iranu. On je, ustvari, i napustio Bagdad 330/941, i otišao u Alep, gdje je uživao zaštitu šiitske dinastije Hamdanida, a Sayfuddawla Hamdani ga je uvažavao. Ovo posebno šiitsko pokroviteljstvo ne treba smatrati slučajnim, ono dobiva smisao onda kada se ono što je u Farabijevoj “vjerovjesničkoj filozofiji” motri uporedo sa onim što je zajedničko sa vjerovjesničkom filozofijom koja se temelji na naučavanjima šiitskih imama...”[2]

Nastavak: Farabijev položaj u filozofiji i njegova djela

[1]           Hana Al-Fakhuri, Halilul-Džar, Tarikh-e falsafe-ye islami, perzijski prijevod Abdulmedžid Ajeti, str. 395-398; M. M. Šarif, Tarikh-e falsafe dar islam, str. 639-641.

[2]           Henry Corbin, Historija islamske filozofije, preveli Nerkez Smailagić i Tarik Haverić, Svjetlost, Sarajevo 1987, str. 143.

Zadnji put promjenjen: %PM, %30 %792 %2016 %18:%Dec