Autor:
Institut SAMT

Metode obrazovanja i odgoja u mišljenju Mevlane Dželaluddina Rumija

Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš

Sadržaj:
METODE OBRAZOVANJA I ODGOJA
Metode odgoja odgajanika
Metoda pružanja uzora
Metoda ispoljavanja milostivosti
Metoda poticanja ili korenja (kažnjavanja)
Metoda lijepog savjetovanja
Metoda savjetovanja
Metoda primanja pouke
Metoda pripovijedanja
Alegorija kao obrazovno-odgojna metoda
Metode samoizgradnje
Djelovanje po znanju
Ljubav prema Bogu
Ti radosna budi o ljubavi, dobri naš sevdahu
Nadzor i svođenje računa sa sobom (murakaba va muhasaba)
Učenje Kur'ana
Spominjanje, odnosno sjećanje i razmišljanje

Termin načelo upotrebljava se u različitim značenjima. Mi ga u ovoj raspravi upotrebljavamo u značenju općenitog pravila i propisa, koji možemo smatrati općenitom praktičnom uputom i kojim se možemo koristiti kao praktičnom uputom u obrazovanju i odgoju.[1]

Pedagozi su načela obrazovanja i odgoja predstavili pod naslovima kao što su aktivnost, sloboda, autentičnost, tolerancija, prednjačenje, vrijednost, odgovornost, umjerenost, srazmjernost djela i stanja pojedinca, društvo itd.[2] Iz navedenog postaje jasno da se u djelima i poeziji Mevlane ne nalaze rasprave pod naslovom načelo. Prema tome, mi ćemo ovdje, oslanjajući se na navedeno terminološko značenje, nastojati da iz Mevlaninih djelâ i stihova izdvojimo ono što bi moglo ulaziti u okvire značenja ovog pojma i navedenih naslova, bez obzira što se to nekad ne svrstava pod naslove koje su naučnici spomenuli. Dolje ćemo se ukratko pozabaviti nekim od ovih načela.

 

Obožavanje

Čovjekov fitret protkan je ljubavlju i obožavanjem, što znači da su u svakom vremenu i prostoru u kojem je postojao čovjek – postojali i ljubav i obožavanje. Kao da je fitret određenim pojedincima otklanjao zastore nemara i neznanja u odnosu na njihovog istinitog Boga te je načelo obožavanja uvijek bilo i ostalo nepromjenjivo i postojano.

Odgojni napori donosilaca božanske poruke, bezgrješnih predvodnika i visoko rangiranih gnostika bili su usmjereni ka otklanjanju zastora nemara i neznanja ispred čovjekovih očiju, ka upućivanju čovjeka prema njegovom istinskom Bogu i ka tome da mu obožavanje i robovanje Bogu učine pojmljivim na razini jedne općenite praktične upute. Prema tome, obožavanje je jedno od temeljnih načela islamskog obrazovanja i odgoja.

Mevlana je na više mjesta snažno naglasio načelo obožavanja. Oslanjajući se na stav da je čovjekova veza s Bogom veza apsolutne potrebe sa Apsolutnom neovisnošću, veza ništavnosti sa Apsolutnom zbiljom i veza manjkavosti sa Apsolutnim savršenstvom, nastojao je obožavanje, poniznost i skrušenost prema Milostivom Bogu učiniti postojanim u čovjekovom srcu.

Ovakvo viđenje čovjeku daje dalekovidnost kojom ne vidi ništa drugo, osim Boga, ne želi ništa drugo osim Boga, svoje srce ne daje nikom drugom osim Bogu i ne klanja se nikom drugom osim Njemu, što ujedno predstavlja i filozofiju robovanja, to jest svjedočenje obožavanja. On naglašava da rob treba ići stazama duhovnog putovanja pomoću spoznaje i uputa svoga šejha i vodiča da bi se popravili i poticaji, i cilj, i način njegovog obožavanja. Pored toga što je rob Božiji, treba biti i arif i treba što prije postići susret sa Gospodarom svih svjetova.

Mevlana u komentaru ajeta: ...On je s vama gdje god bili[3], govori:

Ko smo mi na svijetu ovom zamršenom?

Poput elifa. Šta on ima? Ništa i ništa.

Kada zaspimo, opijeni smo ljubavlju Njegovom,

Kada smo budni, u moći smo Njegovoj.

Kada plačemo, mi smo Njegov oblak, pun Njegovih munja,

Kada se smijemo, tada smo bljesak Njegov.

Budući da si čuo tumačenje mora nepostojanja,

Stalno se trudi da u ovom moru stamen ostaneš.

Svi učitelji su o temelju posla obznanili

Da žele nepostojanje i stepen poniznosti.

Budući da je nepostojanje najveći stepen,

Derviši su prešli ispred svih.

Ljubav mi na uho šapuće tiho:

Ljepše je biti lovina nego lovac.

Reci poput meleka: “Mi nemamo znanja”,

Da bi te uzelo za ruku: “Podučio si nas.”

Budući da ova znanja za tebe nisu blagoslov,

Ponašaj se kao neznalica, okani se tih zloslutnih saznanja.

Reci poput meleka: “Mi nemamo znanja,

O Bože, osim onoga čemu Si nas podučio!”

Budući da nisi imao nikakve koristi od ovih lukavstava,

Napusti ta lukavstva i veliku blagodat ostvari.

Budući da ni jednog trena nisi imao koristi od ove vještine,

Napusti tu vještinu i tragaj za Gospodarom blagodati.

Ovaj namaz, post, hadž i džihad jesu

Svjedočenje o vjerovanju.

Ovaj zekat, poklon i napuštanje zavisti jesu

Svjedočenje o tvojoj tajni.

Djelo i govor svjedoci su nutrine,

Kroz ovo dvoje spoznaj nutrinu svoju!

Djelo i govor su očitovanje tajne i duše,

Oboje razotkriva tajnu skrivenu.

Tragat ću za prijateljem tako ozbiljno i mudro,

Tako da saznam da Ga ne moram tražiti.

Kada ću ja saznati tajnu zajedništva,

Osim nakon mnogih dugih putovanja.

Ako je ljubav misao i smisao,

Onda nije forma tvoj post i namaz.

Pet vakat-namaza je putokaz,

Zaljubljeni stalno su u namazu.

Neće se smiriti taj mahmurni, jer,

U tome ima tajni više od petsto hiljada.

Ali slast jedne sedžde pred Bogom

Bolja ti je od dvjesto vlasti,

Pa ćeš plakati i moliti: Ne želim vlasti,

Učvrsti mi posjedovanje one sedžde.

Carevi svijeta ovog zbog iskvarenosti

Nisu osjetili miris vina robovanja.[4]

 

Slijeđenje odgajatelja

Slijeđenje tarikatskog šejha i odgajatelja jedno je od najosnovnijih načela tarikatskog reda i irfana. Osim Božijih izabranika, koji su neovisni o upućivanju i vođenju odgajatelja i zaštitnika uputitelja, svi pojedinci za prelazak duhovnih stepena i stizanje do postaje ljudskog savršenstva i duhovnog odgoja imaju potrebu za upućivanjem, vođenjem i pomoći savršenih vodiča i šejhova koji su postigli stepen susreta sa Bogom, jer je duhovni odgoj i čišćenje duše težak posao. Na ovaj put pristupiti, njime koračati i očuvan do cilja stići može samo onaj koji je ovaj put prethodno prešao te poznaje teškoće i opasnosti puta. Kako da oni koji ne razlikuju put od rupe i koji nisu obaviješteni o opasnostima i stranputicama na ovom putu bez vodiča pređu ovaj put, kako da zdravi stignu do cilja i da ne upadnu u unutrašnje i vanjske zamke na ovom putu?

Jasno je da se razboriti odgajanik i svjesni duhovni putnik, da bi bio očuvan od opasnosti, stranputica i propasti i da bi brže stigao do cilja, ne upušta u duhovni odgoj i duhovno putovanje bez odgajatelja i zaštitnika uputitelja.

Mevlana je u cijeloj Mesneviji izrazima koji diraju čovjekovo srce, lijepim pojašnjenjima i alegorijama pojasnio čovjekovu potrebu za obaviještenim i povjerljivim odgajateljem. Slijeđenje i pokornost takvoj osobi predstavio je kao put savršenstva.

On kazuje: Prilikom duhovnog odgoja čovjek ima posla sa domaćim neprijateljem, koji se ugnijezdio u njegovoj nutrini i u stalnom je iščekivanju da nađe neki izgovor da bi udario temelje faraonstva. Čovjekova duša je snažna aždaha iz koje izvire svaka zalutalost, skretanje, nazadak i pad, a njena došaptavanja i obmane može spoznati samo onaj ko ju je čitav život iskušavao i spoznao te često s njom imao posla i prešao težak put njenog čišćenja.

Priča o lovcu na zmije – koji je našao uspavanu aždahu i misleći da je mrtva donio je u grad i tako postao predmet hvale građana, ali kada je žarko iračko sunce obasjalo aždahu i tijelo joj se zagrijalo, ona je oživjela te ubila lovca i nekolicinu drugih ljudi – jeste slikovita alegorija ljudske duše. Čovjekova duša je svakog trenutku u iščekivanju nekog povoda i prilike zahvaljujući kojoj će priskrbiti uvjete za odmetništvo, udariti temelje faraonstva i uništiti put stotine Musaa i Haruna. Prema tome, čovjek na putu duhovnog odgoja i duhovnog putovanja ima potrebu za odgajateljem vodičem koji je spoznao dušu, moći duše, egzistencijalne dimenzije duše, došaptavanja, obmane, zavođenje duše i duhovne boli, tako da on može druge uzeti za ruku, liječiti ih i vješto vaditi trnje iz čovjekove nutrine. Jasno je da su ovi ljekari i vodiči učenici Istine (Hakk) i iskreni Božiji robovi koji nikada ne razmišljaju o Ovom svijetu:

Odaberi šejha, jer putovanje ovo bez šejha

Puno je nedaća, straha i opasnosti.

Put koji si ti često pohodio,

Bez vodiča si se na njemu izgubio,

Zato na put koji nikad nisi vidio,

Pazi! Ne kreći sam, ne suprotstavljaj se vodiču!

Ako sjena tog vodiča ne bude iznad glave tvoje,

Tada će te izbezumiti vika diva.

Nefs tvoj je aždaha, kada je on umro?

Iz tuge što nema oruđe on je nepokretan.

Ako pridobije sredstva faraonstva,

Po čijoj želji su tekle rijeke,

Onda će on udariti temelje faraonstva,

Zatvorit će put stotini Musaa i Haruna.

Ja nakon ovoga ne tražim put blistavosti,

Tražim šejha, tražim šejha, šejha, šejha.

Šejh je kao ljestve nebeske.

Iz čega odleti strijela negoli iz luka?

Spoznaj stanja šejha, poznavaoca puta,

Odaberi šejha i znaj da je on isto što i put.

Šejh je ljeto, a ljudi su proljeće,

Ljudi su poput noći, a šejh poput Mjeseca.

Ono što mladić vidi u ogledalu,

Šejh sve to vidi u glinenoj cigli.

Prosvijetljeni šejh obavještava o putu

Govorom svojim i svjetlost ti pridružuje.

Potrudi se da budeš opijen i prosvijetljen

Da bi svjetlo tvoje napojilo tvoje biće.[5]

 

Poticaji i želje čovjeka

Čovjek je predmet odgoja i odgoj prihvata samo u slučaju kada je za to motiviran. Ako ne želi da mu svjetlost odgoja obasja srce i da se spasi od okova svoje duše, poznavanje osnova, principa, ciljeva, metoda i odgojne politike, također i postojanje brižnog odgajatelja, nikada mu ne može biti od koristi. Međutim, ako za duhovno uspinjanje, usavršavanje i odgoj postoji poticaj, odgajanik će prilikom suočavanja sa različitim uvjetima inovirati svoje odgojne metode i uvjete i učinit će put prohodnim, a budući da želi – postići će.

Prema tome, postojanje poticaja kod odgajanika odgajatelj i učitelj trebaju smatrati počelom i općenitim propisom u odgojnoj politici. Primijete li da kod odgajanika ne postoji ovakav poticaj i motiv, postupajući na razne načine trebaju kod njega stvoriti taj poticaj.

Mevlana veli da je temelj i stub postizanja željeti. Ono što čovjekov napor i trud umnogostručuje jeste njegova želja, i ona prije svega mora postojati da bi trud bio koristan, a ne uzaludan:

Malo traži vode, postiži žeđ,

Da bi voda potekla i odozgo i odozdo.

Gdje god je bol, lijek ide tamo,

Gdje god je siromaštvo, sredstva idu tamo,

Gdje god je pitanje, odgovor ide tamo,

Gdje god je voda, brod ide tamo.

Sve što niče, niče zbog potrebe,

Da bi tražitelj pronašao ono što traži.

Dok ti se ne obrate: “Napojio ih je Gospodar njihov”,

Budi žedan, “Allah zna najbolje šta je ispravno.”

U kakvome god si stanju, traži,

Stalno traži vodu, o ti suhih usana,

Te tvoje suhe usne svjedoče

Da ćeš na kraju stići do vrela.

Suhoća usana poruka je od vode:

Ovoj patnji sigurno će doći kraj.

Ovo je traženje ključa tvojih želja,

Ovo je vojska i pomoć tvojih bajraka,

Ovo traženje je poput pijetla koji kukuriče,

Na sav glas najavljuje da dolazi sabah.

Ako žedni traže vodu po svijetu,

I voda traga za žednima po svijetu.

Čvrsto se objeručke drži traženja

Jer je traženje dobar vodič na putu.

Bilo da to bude sporo ili brzo,

Onaj koji traži, onaj je koji pronalazi.

Ako oblak ne zaplače, kada bi se smijala trava?

Ako dijete ne zaplače, kada bi nadošlo mlijeko?

I dijete staro jedan dan poznaje put,

Veli: Zaplakat ću, pa će doći dojilja milostiva.[6]

 

Aktivnost i trud

Načelo aktivnosti jedno je od načela koja su prihvaćena kod pedagoga. Ovim načelom cilja se na to da odgojna politika mora ići uporedo sa djelom. Ne treba se zadovoljiti samo teoretskim aspektom, zapravo odgojne politike trebaju početi djelima. Odgajatelji i učitelji trebaju nastojati da se odgajanik okrene aktivnosti i djelovanju te da pomoću svojih aktivnosti postiže nova znanja jer njegov napredak zavisi od njegovih aktivnosti i djela.

Obraćajući pažnju na ovo načelo, ako se dijete od samog početka osloni na svoj rad i djela, i u budućnosti će se oslanjati na svoj rad i djela te će se njegova ličnost postaviti na ovo izgrađujuće načelo, jer se djelima, a ne govorom, napreduje.

Mevlana aktivnost smatra praktičnim uputstvom za postizanje cilja i predstavlja je kao zahvalnost na Božijim blagodatima, pravovremeno korištenje Božijih davanja i činioc radosti i čilosti čovjeka. On zastupa stav da iako je Bog Apsolutni darovatelj i dobročinitelj, On bez rada i aktivnosti neće ništa darovati čovjeku, a oni koji žele i tragaju – oni i postižu. Oni, pak, koji očekuju uspjeh, boljitak i savršenstvo bez traganja, s obzirom da ne postižu, stalno su neraspoloženi.

U svakom slučaju, oslanjanje, vjerovanje i nada u Boga ostvarivi su putem kretanja, aktivnosti i rada, jer je ključ blagoslova i oslanjanja na Boga u aktivnosti:

Neka je pažnja Božija nad robom,

Na kraju pronalazi onaj koji traži.

Rekao je Poslanik: Ako na vrata kucaš,

Na kraju će neko ispružiti glavu iza tih vrata,

Ako budeš sjedio u ulici na putu nekom,

Na kraju i ti ćeš vidjeti lice neko,

Ako svaki dan budeš kopao zemlju iz bunara,

Na kraju ćeš stići do vode čiste.

Ako si neko, kopaj zemlju poput kopača bunara

Iz ovog tijela zemljanog da dođeš do vode.

Ti stalno radi, ne slušaj nikog,

Malo-pomalo iskopaj bunar.

Ko god se namučio, došao je do skrivenog blaga,

Ko god se trudio, postigao je veličinu.

Poručio je Poslanik: Ruku i sedžde su

Zakivanje halke postojanja na vrata Istine.

Pred onim što halku zakiva na vrata

Pojavit će se velike blagodati iza vrata.

Reče: Jeste, ako je oslanjanje na Boga vodič,

I ovaj povod je sunnet Poslanika.

Poruči Poslanik glasno:

Kamili koljeno tevekkulom priveži.

Spoznaj tajnu: “Onaj ko zarađuje Božiji je miljenik”,

Ne budi lijen, oslanjaj se na Boga držeći se povoda.

Ne opravdavaj sebe konačnim određenjem, o momče,

Ne prebacuj krivicu svoju na druge!

Zapravo, istina je konačno određenje, istina je i trud roba,

Pazi! Ne budi nag poput šejtana nagog!

Ako se oslanjaš na Boga, oslanjaj se u poslu,

Sjeme ti posij, pa se onda na Silnog osloni.[7]

 

Posebna pažnja Božija (‘inajet)

Mišljenje arifâ visokog ranga je da se duhovni odgoj i savršenstvo ne mogu postići bez posebne Božije pažnje i pomoći. Odgajatelji i odgajanici trebaju stalno imati na umu ovo načelo i općenito pravilo u odgojnim i gnostičkim programima.

Privlačenje i posebna pažnja voljenog konstantno privlače zaljubljenog ka njemu i stalno njegov um i misli ispunjavaju njime. Kada ne bi bilo ovog privlačenja i posebne pažnje od strane zbiljskog Voljenog i zbiljskog Zaštitnika, trud jadnog zaljubljenika ne bi bio od koristi.

Dakle, odgajatelji i odgajanici svojim programima, djelima i ponašanjem trebaju osigurati uvjete i pripremiti se da bi bili obuhvaćeni posebnom Božijom pažnjom te da bi mogli u ozračju te pažnje prebroditi put savršenstva koji je pun opasnosti i teškoća.

Mevlana rad i aktivnost, te posebnu pažnju Uzvišenoga Boga vidi kao dvije glavne osovine za stizanje do savršenstva. Premda on rad i aktivnost čovjeka smatra načelom i stubom uspinjanja i stizanja do savršenstva, ipak vjeruje da pored vanjskih uzroka i povoda postoje i drugi uzroci koji se ne mogu percipirati osjetilima, a prema kojima ne treba biti nemaran; posebno prema tome da vanjski uzroci izviru iz Uzroka svih uzroka i On ove uzroke obuhvata Svojom Samostojnošću, a nemar prema Uzroku svih uzroka, prema Njegovoj posebnoj pažnji i dobročinstvu gurnut će čovjeka u provaliju neznanja, nesvijesti, nemoći i osjećaja slabosti.

Ako posebna pažnja Uzvišenog Stvoritelja Koji stvara, daje sposobnost, podesnost i uspjeh, Koji daruje posebnu pažnju i vodi savršenstvu bude pravac kojem se usmjerava obrazovanje i odgoj te ako se aktivnosti, planovi i programi budu razvijali na temelju ovog nazora, sigurno će biti plodonosni. Jasno je da sve aktivnosti čovjeka zavise od njegovog duhovnog stanja, namjera i poticaja, a ako misli, poticaji i duša čovjeka budu okrenuti ka posebnoj pažnji Božijoj, čovjekove sposobnosti uvećat će se nekoliko stotina puta, iako i njegov trud i aktivnosti same po sebi predstavljaju uspjeh darovan od Boga:

Sve što želimo mi možemo reći, ali u primjeni planova

Bez posebne pažnje Božije ništa smo, ništa.

Bez posebne pažnje Istine i Njegovih odabranika

I kada bi bio melek, crna ti je knjiga djela.

Kap znanja koju Si darovao prije

Pripojī morima Svojim.

Od nepostojanja ka postojanju uvijek

Kreće karavana za karavanom, o Gospodaru!

Osim posebne pažnje, šta će otvoriti oči naše,

Osim ljubavi, šta će smiriti srdžbu našu?

Bez pomoći Tvoje,uspjeha u trudu svome niko nek' ne imadne

Na svijetu ovom, najbolji je poznavalacPravog puta Allah.

Faraonov trud zato jer od Tebe potpomognut nije bio

Sve što on je krojio, raskrojeno bilo je.

Trud bez uspjeha od Boga je patnja,

I kada bi bilo sto koševina, manje je od prosa.

Pouzdao se u svoju sposobnost upravljanja,

Mislio je: Svoj posao umom ću svojim unaprijediti.

Pola trunke tog obzira i pažnje bolje je

Od tristo zamisli i procjena koje razum ispreda.

Bolja je trunka sjene posebne pažnje

Od hiljadu napora pobožnjaka.[8]

 

Plemenitost čovjeka

Plemenitost čovjeka, čiji je korijen usađen u njegovo postojanje, mora se smatrati općenitom uputom u odgojnim politikama, a s ciljem razvoja i odgoja plemenitosti treba pripremiti planove i programe te spoznati činioce i prepreke plemenitosti. U odgojnim politikama moraju se predvidjeti činioci koji uvećavaju čovjekovu plemenitost. Naime, treba obratiti pažnju i na trenutne potrebe odgajanika i na njegove potrebe koje su uzvišenog karaktera. Odgojne politike i programi trebaju polaziti od trenutnih potreba i od onog što je za čovjeka privlačno i zanimljivo, a završavati se na uzvišenim potrebama, kako bi se na kraju njegova ličnost oblikovala i u njemu pojavilo duhovno stanje koje nazivamo plemenitost.

Bude li se čovjek osjećao plemenitim i velikim, ne samo da se neće prepustiti niskosti, ružnoći i poniženju, nego neće olahko prihvatiti ni osjećaje nemoći ni beznađa i stalno će biti u potrazi i preduzimanju s ciljem rješavanja svojih problema. Dakle, oni koji planiraju, odgajatelji i odgajanici plemenitost, velikodušnost i veličinu čovjeka trebaju smatrati jednom općenitom praktičnom uputom.

Poželjni učinci načela plemenitosti i njegova određujuća uloga nagnali su Mevlanu da ovo načelo spomene na više mjesta u Mesneviji. On zastupa uvjerenje da osiguravanje čovjekovih materijalnih i vanjskih potreba kod čovjeka ne treba uzrokovati zanemarivanje njegovih uzvišenih potreba. Čovjek je stvoren takav da može postati mjesto očitovanja Gospodara svih svjetova i sredstvo iz kojeg isijava svjetlost Božije uzvišenosti i ljepote. U njegovoj nutrini je hiljadu Ka‘ba i hiljadu Džebraila. Zato ne bi trebao izgubiti sebe i svoju plemenitost, a noge duše mu ne bi trebale biti ranjene trnjem.

Duša Lukmanova, što ružičnjak Božiji bješe,

Noge duše njegove zašto trnjem izbodenebijahu?

Ponižen je trn ovaj pod nogama kamile,

Jer potomak Mustafe bijaše na kamili ovoj.

Kamilo, na leđima ti je vazna ruže,

Iz čijeg je miomirisa u tebi niklo sto ružičnjaka.

Želja ti je da odeš do šipražja i pijeska pustinjskoga

Da ubereš ruže sa trnovitog žbuna u mrtvome pijesku.

Čovjek koga svijet obujmiti ne može,

Zar zbog trnja da se vrti i nestaje?[9]

 

Društvenost

Čovjek je društveno biće i njegova ličnost se izgrađuje u društvu. Uviđajući ovu dimenziju čovjeka, pedagozi su prihvatili načelo društvenosti. Načelo društvenosti ogleda se u odgoju čovjekovih društvenih poticaja, stvaranju preduvjeta za pristupanje pojedinca u skup, zajednicu i društvo, u odvraćanju čovjeka od samoće, samoizolacije i njegovom pripremanju za uzajamne odnose, u upoznavanju odgajanika sa njihovim društvenim dužnostima i obavezama te u stvaranju spremnosti za suživot.

Mevlana je na više mjesta govorio o načelu društvenosti. Navodeći Poslanikovu, s.a.v.a., predaju: “U islamu nema monaštva”, također iznoseći zanimljiv razgovor koji se odvija između ptice i lovca, bavio se učincima i rezultatima načela društvenosti. On smatra da put postizanja razvoja, uzdizanja i savršenstva prolazi samo kroz učestvovanje u društvenom životu. On veli da članstvo u društvu čovjeka čini vrijednim i produhovljenim jer se čovjek oslobađa individualnosti i sebičnosti onda kada pristupi društvenom životu, preuzme svoje društvene obaveze i prihvati odgovornost. U okrilju društvenog života kod čovjeka se njeguju i odgajaju osobine kao što su čovjekoljublje, sažaljivost, strpljivost, optimizam i ljubav. Upravo iz ovog razloga u islamskim ibadetima obraća se pažnja na načelo društvenosti pa se neki obavljaju skupno i zajednički:

U paru je Bog sve vrste stvorio,

Kao posljedica toga čina, nastadoše društva.

Monaštvo je zabranio naš Poslanik Časni,

O ti znatiželjni, pa zašto pristupi stranputici ovoj?

Obavezna je džuma i džemat,

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla,

Podnošenje uznemiravanja neodgojenih,

Donošenje koristi ljudima poput oblaka.

“Najbolji od ljudi je onaj ko im najviše koristi”, o oče,

Ako nisi kamen, zašto si onda busen?

Budi sa zajednicom na koju se smilovalo,

Ne napuštaj Ahmedov sunnet, obaveži se!

Sunnet je put zajednice, poput prijatelja,

Budi bez puta i saputnika i past ćeš u tjeskobu.

Pretpostavimo da oprezan si pa te vuk ne može zgrabiti,

Bez društva nećeš imati radost i čilost.

Onome koji sam radostan putuje,

U društvu prijatelja njegova radost je stostruka.

Onaj ko radostan sam ide u zasjedu,

Nema sumnje sa prijateljima će biti radosniji.

Kada ne bi bilo pomoći zidova,

Kako bi nastale kuće i hambari?

Kada ne bi bilo pomoći pera i mastila,

Kako bi bilo slova na papiru?

Ovu hasuru koju neko prostire,

Ako ne bude uvezana, vjetar nosi.

Zabranio je veliki Poslanik

Monaštvo i osamljivanje zbog toga

Da ne bi nestalo ove vrste skupa,

Ovaj obzir sreća je i života eliksir.

Kada prijatelj sjedne pored prijatelja,

Na stotine hiljada tajni bude spoznato.

Čelo prijatelja je ploča pomno čuvana,

Koja objelodanjuje tajne obaju svjetova.[10]

 

Individualnost

Individualnost je jedno od temeljnih načela obrazovanja i odgoja i ona znači da svaki čovjek, iako ima određene sličnosti sa drugim ljudima, posjeduje tjelesne odlike, duhovne posebnosti, posebne umne sposobnosti, svijest i percepcije po kojima se od drugih ljudi razlikuje i koje uzrokuju da čovjek postane neovisno, potpuno i individualno biće. O ovim karakteristikama u psihologiji, u poglavlju o ličnosti pod naslovom individualne razlike, raspravljaju i psiholozi.

U slučaju uzimanja u obzir načela individualnosti u odgojnim mjerama potrebno je:

  1. vršiti procjenu talenata odgajanika da bi se ponaosob prepoznale njihove umne, emocionalne i perceptivne osobine;
  2. izvršiti klasifikaciju odgajanika na osnovu njihovih umnih i duhovnih osobina te za svaku skupinu treba pripremiti poseban program na osnovu njihovih talenata i osobina;
  3. broj učenika u svakom razredu treba biti određen i ograničen da bi učitelji i odgajatelji mogli na svakog ponaosob obratiti dovoljno pažnje i odvojiti potrebno vrijeme.

Edouard Claparede – osnivač institucije pedagoških nauka Univerziteta u Ženevi – slijedeći ovu misao otišao je tako daleko da je predložio pripremanje posebnog programa za svakog učenika da bi se u njegovom odgoju mogle uzeti u obzir sve individualne osobine.[11]

John Locke, oslanjajući se na ovo načelo, također ističe da sa svakim učenikom treba postupati kao sa osobom koja je u potpunosti različita od drugih i sa potpunom pažnjom se treba odrediti odgovarajuća metoda za njegovu obrazovanje i odgoj.[12]

Mevlana je individualne razlike, duhovne i umne osobine i neophodnost njihove spoznaje na polju života, obrazovanja i odgoja predstavio na najljepši način. Također je podsjetio i na neophodnost odgojnog programa koji bi bio u skladu sa mjerom poimanja i razumijevanja, uma i talenta učenika i odgajanika:

Različitost umova smatraj dobrim

U rasponu od Zemlje do neba.

Postoje umovi savršeni poput Sunca,

Ima i umova koji su manji od zvijezde Danice i meteora.

Ima umova poput svjetiljki samozadovoljnih,

Ima umova poput zvijezde užarene.

Kao prvo, znaj, u različitim ljudima

Nalaze se duše iz temelja različite.

Među ljudima ima čistih duša,

Ima i duša tamnih i zemljanih.

Sve biserne školjke nisu iste,

U jednoj je biser, a u drugoj lažnjak.

Nužno je razlikovati pravo od lažnog,

Kao što je i odvajanje pšenice od slame.

Svakog su stvorili za neki posao

I u srce su mu ubacili sklonost ka tome.

Razlikuju se umovi ljudi međusobno

Kao što se i lijepi razlikuju u izgledu.

Kada imam posla sa djecom,

Moram govoriti jezikom njihovim.

Ponositi se bojom, mirisom i mjestom

Jest radost i obmana dječija.

Boja i miris su kod nas posve bezvrijedni,

Budući da si ti slabog uma, govorim ti prosto.

Otac bebi govoreći tepa

Iako mu razum projicira Svemir.

Ne smanjuje ništa od vrlina i veličine učitelja

Ako sam elif izgovara.

Da bi podučio onog koji ne zna,

Moraš napustiti svoj govor,

Moraš govoriti jezikom njegovim

Da bi naučio od tebe znanje i vještinu.

Dakle, svi ljudi su kao djeca njegova.

Nužno je šejhu da ih upućuje njihovim jezikom.[13]

 

Olakšanje i tolerancija

Načelo olakšanja i tolerancije također je jedno od načela obrazovanja i odgoja. Ako odgajatelji i učitelji u odgojnoj politici obrate pažnju na ovo načelo i ako se budu koristili lahkim odgojnim pristupima, odgajanici će procesu odgoja pristupiti sa željom i naklonošću. Ali ukoliko u odgojnim programima bude strogoće i osornosti, poticaji će iščeznuti, srca umrijeti, a rezultat odgoja će biti suprotan učinak. Zna se da mehkoća, milost i trpeljivost uvećavaju poticaje.

Mevlana vjeruje da je olakšanje odgojno načelo svih božanskih religija i gnostika visokog ranga, dok strogoća i nametanje programa potiču iz neznanja i pokazatelj su nezrelosti:

Strogoća i gorljivost su sirovost,

Dok si embrion, hrana ti je krv.[14]


[1] Bakiri Husrav: Nigahe du bareh be tarbijjate islami, Vazarete amuzeš va parvaraš, Teheran, str. 68.

[2] Negahi dobare be tarbijate islami, str. 69. i dalje; Šukuhi Gulam Husejn: Mabani va usule amuzeš va parvareš, str. 133.

[3] El-Hadid, 4.

[4] Mesnevija, sv. 1, stihovi 1524, 1521-1522, sv. 6, stihovi 1472-1474, 1477, sv. 5, stihovi 412, sv. 3, stih 1130, sv. 2, stihovi 3185-3186, 3183-3184, sv. 5, stihovi 184-185, 237, 259, sv. 6, stihovi 4191-4193, sv. 1, stih 2637, sv. 6, stihovi 2669, 2678, sv. 4, stihovi 666-668.

[5] Mesnevija, sv. 1, stihovi 2956-2959, sv. 3, stihovi 1053-1055, sv. 6, stihovi 4138-4139, sv. 1, stihovi 2951-2952, sv. 5, stihovi 3277, 2486-2487.

[6] Mesnevija, sv. 3, stihovi 3214, 3212-3213, 3210, 3221, 1440-1442, 1444-1445, sv. 1, stih 1751, sv. 3, stihovi 979, 978, 135-136.

[7] Mesnevija, sv. 3, stihovi 4784-4787, sv. 5, stihovi 2046-2048, 2051, sv. 1, stihovi 916-918, sv. 6, stihovi 418, 407, sv. 1, stih 951.

[8] Mesnevija, sv. 1, stihovi 1888-1889, 1892, 1899, sv. 3, stihovi 838-841, sv. 6, stihovi 3809-3810, 3883.

[9] Mesnevija, sv. 1, stihovi 1976-1979, 1982.

[10] Mesnevija, sv. 6, stihovi 528, 484, 488, 507, 516-517, 522-524, 526-527, 2628-2629, 2649-2650.

[11] Mabani va usul amuzeš va parvareš, str. 194.

[12] Chateau Jean: Morabbijane bozorg,prijevod Gulam Husejna Šukuhija, str. 153.

[13] Mesnevija, sv. 5, stihovi 460-462, sv. 1, stih 2927, sv. 4, stihovi 3026-3028, sv. 3, stihovi 1620, 1540, sv. 4, stihovi 2578, 2576, sv. 2, stihovi 3326-3330.

[14] Mesnevija, sv. 6, stih 1298.

Zadnji put promjenjen: %PM, %19 %590 %2015 %13:%Jan