Metode odgoja kod Miskawayha
Autor:
Institut SAMT

Metode odgoja kod Miskawayha

Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš 

Prethodno: Načela edukacije i odgoja kod Miskawayha

1. Metoda umovanja i korištenja misli

Budući da je savršenstvo čovjeka uvjetovano njegovom čovječnošću, a ona počiva na njegovim specifičnim odlikama koje ne posjeduju životinje, Miskawayh vjeruje da savršenstvo čovjeka nije u srdžbi, strastima i osjetilnim užicima, nego u djelovanju na osnovu umovanja. On u vezi s ovim pitanjem kazuje: Činovi i moći njegove duše i čovjekova ustaljena svojstva – od kojih zavisi čovječnost i vrlina – sastoje se od voljnih djela koja se izvršavaju na osnovu umovanja i mišljenja.[1]

On također kaže: “Zaista čovjekovo blaženstvo nastaje posredstvom njegovih djela dostojnih čovjeka, a takva djela nastaju na osnovu njegove moći razlikovanja i umovanja.”[2]

Dakle, po Miskawayhovom viđenju, čovjekovo savršenstvo i blaženstvo uvjetovano je činjenjem djela dostojnih čovjeka i to na osnovu umovanja i mišljenja.

2. Utjecaji vršnjaka

Jedna od važnih činjenica u edukaciji i odgoju na koju je Miskawayh obratio pažnju jest i pitanje utjecaja koji na djecu vrše skupine djece koja su vršnjaci i njihovo uzajamno slijeđenje. On u vezi sa ovim kazuje: Dijete je u edukaciji i učenju više od svega podložno utjecaju svojih vršnjaka i drugova s kojima se igra i koje slijedi.[3]

3. Fiskultura i tjelesni odgoj

Miskawayh fiskulturi i tjelesnom odgoju pridaje veliku važnost. Fiskulturu smatra poželjnom metodom tjelesnog razvoja, kao i razvoja i procvata uvjerenja. On kaže: Onda se dijete treba privikavati da kontinuirano vrši tjelesne vježbe. Vježbanje uzrokuje prirodno raspoloženje tijela, čuva zdravlje, otklanja lijenost i tupost, proizvodi veselje i čisti dušu.[4]

On smatra da tjelesne vježbe također imaju izvanredan utjecaj u edukaciji i odgoju te u pripremanju za stjecanje znanja i u razvoju djeteta.[5]

4. Metoda ljubavi i njene faze

Metodu ljubavi Miskawayh smatra veoma učinkovitom u edukaciji i odgoju i vjeruje da je bit društva zasnovana na ljubavi. On kaže da ukoliko u društvu bude vladala potpuna ljubav i vjernost, neće biti potrebe za pravdom.[6]

Pored obraćanja pažnje na ljubav i njenu odgojnu ulogu kod čovjeka, bavio se i pojašnjenjem korijena ljubavi, njenih vrsta i njenih učinaka u čovjekovom životu i odgoju, na šta ćemo ukratko ukazati.

Ljubav ima različite korijene. Miskawayh iznosi tri glavna uzroka pojave ljubavi:

  1. užitak: ljubav čiji je korijen užitak brzo nastaje i brzo nestaje zato što se užitak brzo mijenja, poput ljubavi između djece koja su vršnjaci i zajedno se igraju. Nekada se ljubav među njima u kratkom vremenu nekoliko puta pretvori u neprijateljstvo i onda nanovo nastaje ljubav.
  2. korist: ljubav čiji je korijen korist i profit sporo nastaje, a brzo nestaje, poput prijateljstva među trgovcima. Dok njihova zajednička korist to iziskuje, imaju ljubav jedan prema drugom, a u suprotnom ljubav nestaje.
  3. dobro: ljubav koja se zasnuje na dobroti brzo nastaje, ali ne nestaje brzo, već je stalna, postojana i opstojna, poput prijateljstva među dobrima koje je opstojno jer je dobro postojana i opstojna stvar.

Dakako da je nekada ljubav sastavljena od dvaju ili triju spomenutih korijena, a brzina nastajanja ili nestajanja zavisi od povoda zbog kojeg je nastala ta ljubav.[7]

Miskawayh navodi stupnjeve i vrste ljubavi:

1. Ljubav roba prema Bogu: Ova ljubav je najuzvišenija ljubav i ona sama posjeduje stupnjeve. Stupnjevi ove ljubavi zavise od stupnja čovjekove spoznaje Boga i čistote njegove duše. Njen najuzvišeniji stupanj je moguć samo za Božanskog učenjaka.

Kada se Božanska supstanca čovjeka očisti od hrđe materijalnih i prirodnih stvari i kada ga sebi ne privlače druge sklonosti i ljubavi, čovjek čezne za sebi sličnima i očima razuma osvjedočuje se u Apsolutno dobro i hita ka Njemu. Tada ga Apsolutno dobro obasjava i on postiže užitke kojim nema sličnih i u mjeri čistote duše koju je ostvario postaje blizak Bogu. U specifičnosti Božanske ljubavi spada neprihvatanje manjkavosti, nebivanje podložnim utjecaju sudova ljudi i, kao takva, ona se može vidjeti samo među dobrim. Nasuprot ljubavi koja se javlja iz užitka i koristi, ova ljubav nije akcidentalna i brzo nestajuća zato što se javlja iz bliskosti sa Uzvišenim Bogom.

2. Ljubav učenika prema učiteljima i odgajateljima: I ova ljubav se nalazi u vertikali Božanske ljubavi zato što učitelji i odgajatelji osiguravaju uvjete potrebne pojedincu za postizanje blaženstva i vječne blagodati Božije. Ustvari, odgajatelji su naši duhovni očevi i sredstva putem kojih se naše duše hrane i razvijaju. Zasigurno, naša ljubav prema njima treba se nalaziti na većem stupnju i biti u nekoj mjeri veća od ljubavi prema roditeljima jer su roditelji samo činilac hranjenja i tjelesnog, a ne i duhovnog razvoja. 

3. Ljubav roditelja prema djeci: Roditelji svoju djecu vole jer ih vide kao svoju prirodnu kopiju i nastavljače svojih života. Ova ljubav je slična ljubavi uzroka prema njegovoj posljedici. Počinje samim nastankom djeteta i povećava se njegovim odgojem i razvojem.

4. Ljubav djece prema roditeljima: Ova ljubav je slična ljubavi posljedice prema njenom uzroku. Djeca nakon nekog vremena svoje roditelje prepoznaju kao svoje pomoćne uzroke (‘illati i‘dadi) i prema njima gaje ljubav.

5. Međusobna ljubav braće i sestara: Braća i sestre jedni druge vole jer su svjesni da im je zajednički izvor nastanka i razvoja.[8]

BIBLIOGRAFIJA

a) opus Miskawajha

  1. Tajarubu-l-umam,istraživački radAbu-l-Qasima Imamija, Surush, Teheran, 1366. solarna g. po H.
  2. Tartibu-s-sa‘adat,štampano na marginama Tabarsijevog djela Makarimu-l-akhlaq,Teheran, 1314. g. po H.
  3. Tahdhibu-l-akhlaq wa tathiru-l-a‘raq, Bidar, Qom, 1371. g.
  4. Al-Hikmatu-l-khalidah, sa ispravkama Abdurrahmana Badawija, Teheranski univerzitet, Teheran, 1358. g.
  5. Risalatun fi mahiyyati-l-‘adl (odgovori Miskawayha na pitanja Abu Hayyana Tawhidija), Biblioteka Astani qudsi Radawiyy, broj 137.
  6. Al-Fawzu-l-asghar (rukopisni primjerak), Biblioteka Astani qudsi Radawiyy, broj 212.
  7. Al-Hawamil wa-sh-shawamil (sadrži Miskawayhove odgovore na pitanja Abu Hayyana Tawhi<dija), Lajnatu-t-ta’lif wa-n-nashr wa-t-tarjumah, Kairo, 1370. g. po H.

b) drugi izvori

  1. Ibn Abi Asiba‘h: ‘Ujunu-l-anba’ fi tabaqati-l-atba’, Daru-l-fikr, Beirut, 1376. g. po H.
  2. Abu Bakri Takiyyudin: Khazanatu-l-adab wa ghajatu-l-arab, Egipat, 1403. g. po H.
  3. Amin Muhsin: A‘yanu-sh-shi‘ah, Daru-t-ta‘arif lil-matbu‘at, Beirut.
  4. Balkhi Zahiruddin: Durratu-l-akhjar wa lum‘atu-l-anwar, Lahor, 1358. g. po H.
  5. Mats Adam: Temeddunu islami der qarni cheharumihijri, prijevod ‘Ali< Rid{a Qaragozlu, Amir Kabir, Teheran, 1362. g. po H.
  6. Tawhidi Abu Hayyan: Al-Imta‘ wa-l-muanasah, Lajnatu-t-ta’lif wa-n-nashr wa-t-tarjumah, Kairo.
  7. Tawhidi Abu Hayyan: Al-Muqabasat, istraživanje i komentar Hasana Sandubija, Kuwajt, 1992. g.
  8. Tha‘alabi Abu Mansur: Tatimmatu yatimati-d-dahr fi mahasini ahli-l-‘asr, komentar i istraživanje Mufid Muhammad Qamihah, Daru-l-kutubi-l-‘ilmiyyah, Beirut, 1403. g. po H.
  9. Humui Jaqut ibn ‘Abdullah: Mu‘jamu-l-udaba’,Daru ihyai-t-turathi-l-‘arabi, Beirut, 1408. g. po H.
  10. Kharazmi Abu Bakr: Rasail, Matba‘atu uthmaniyyah, Egipat, 1382. g. po H.
  11. Dairatu-l-ma‘arifi tashayyu‘, pod nadzorom Ahmada Haji Sayyid Jawadija, Bunyadi islami Tahir, Teheran.
  12. De Boer: Tarikhu-l-falsafati fi-l-islam, na arapski preveo Muhammad ‘Abdulhadi Abu Raydah, Kairo, 1374. g. po H.
  13. Zaydan Jorjiy: Adabu-l-lughati-l-‘arabiyyah, Egipat, 1912. g.
  14. Shahrzuri Muhammad: Nazahatu-l-arwah, Haydarabad dakn, 1396. g. po H.
  15. Tusi Nasiruddin: Akhlaqe Nasiri, Kharazmi, Teheran, 1360. g. po H.
  16. ‘Izzat ‘Abdul‘aziz: Ibn Miskawayh: Falsafatu-l-akhlaqiyyati wa masadiruha, Egipat, 1946. g.
  17. Margiluth: Dirasatun ‘ani-l-muarrikhine-l-‘arab, na arapski preveo Husayn ‘Asar, Daru-th-thaqafah, Beirut.
  18. Mubarak Zaki: Al-Akhlaqu ‘inda-l-Ghazali, Matba‘atu rahmaniyyah, Egipat.
  19. Mantiqi Abu Sulayman: S{awanu-l-hikmah wa thalatha rasail, istraživački rad Abdurrahmana Badawija, Bunyadi ferheng, Teheran, 1974. g.
  20. Musa Muhammad Yusuf: Tarikhu-l-akhlaq, Daru-l-kutubi-l-‘arabi, Egipat, 1373. g. po H.
  21. Ni‘mat ‘Abdullah: Falasifatu-sh-shi‘ah, prijevod Sayyida Ja‘fara Ghadbana, Sazimani amuzeshe enqelabi islami, Teheran.

Yahya ibn ‘Abd ibn Zakariyya: Tahdhibu-l-akhlaq, sa ispravkama i uvodom Muhammada Damadija, Muessesee mutala‘at wa tahqiqate ferhenge, Teheran, 1365. g. po H.


[1] Ibid., str. 34.

[2] Ibid, str. 36.

[3] Ibid., str. 70.

[4] Ibid., str. 74.

[5] Ibid., str. 70.

[6] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 170.

[7] Ibid., str. 125-126.

[8] Ibid.