Mogućnosti i granice odgoja općenito i Gazalijeva perspektiva
Autor:
Institut SAMT

Mogućnosti i granice odgoja općenito i Gazalijeva perspektiva

Preuzeto iz trećeg sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Prethodno: Značenje i definicija odgoja - Gazalijeva perspektiva

Mogućnost odgoja

Na prvi pogled se čini da je besmisleno govoriti o mogućnosti odgoja, jer najbolji dokaz o mogućnosti nečega jest njegovo postojanje. “Sunce je samo sebi dokaz.” Danas niko razuman ne sumnja u mogućnost odgoja, zbog toga što je takva sumnja u suprotnosti sa očiglednim znanjima čovjeka i objektivnim iskustvom. Prema tome, odgoj je i po sili argumenta i po njegovom postojanju u objektivnoj stvarnosti moguća stvar.

Međutim, ukoliko želimo realno govoriti, ako zanemarimo položaj koji ova tema danas zauzima u filozofiji etike i nekim drugim znanostima[1] i ukoliko zanemarimo zasebna djela koja su napisana s ciljem dokazivanja ove kategorije,[2] ipak se zbog nekoliko razloga rasprava o ovoj temi na ovom mjestu čini ispravnom i nužnom:

1. Logični slijed rasprave iziskuje da se prvo dokaže da je čovjek odgojiv jer, objektivna očiglednost predmeta ne negira (subjektivnu) sumnju u umu u njegovu mogućnost. S obzirom da su mnogi sumnjali, potrebno je prvo dokazati da je moguće odgajati čovjeka, a tek potom govoriti i o samom odgoju. Drugim riječima, odgojivost čovjeka je prvi od odgojno obrazovnih postulata, jer ukoliko nije moguće dokazati da je čovjek odgojiv onda rasprava o odgoju i obrazovanju gubi svaki smisao.

2. U ovom spisu odgoj posmatramo iz historijske perspektive i s obzirom da analizu vršimo iz perspektive prijašnjih naraštaja, neophodno je i da posmatramo iz njihove perspektive i da govorimo njihovim jezikom.

Ovo pitanje je u prošlosti predstavljalo poligon sučeljavanja mišljenja. Svi su nastojali da ga dokažu ili pobiju. Napadani su oni koji su smatrali da su ljudska suština i moralne osobine promjenjivi. Drugim riječima, prigovarali su uvjerenju o odgojivosti čovjeka.

3. Poznato nam je da je Gazali bio pristalica eš'arizma, a eš'arije su u najmanju ruku u teoriji deterministi. Determinizam nije u suglasju sa pitanjem mogućnosti odgoja. Prema tome, potrebno je pokazati da iako je Gazali u teoriji determinista, on to u praksi nije. On vjeruje u mogućnost odgoja i brani taj stav.[3]

4. Među jednim dijelom učenjaka je oduvijek postojao sukob mišljenja oko toga da li je um čovjeka po rođenju poput neispisane i prazne hartije ili posjeduje neku vrstu prethodnog znanja. Način na koji pojedini učenjaci tretiraju ovo pitanje ostavlja uticaj na njihovo posmatranje odgoja, a prije svega pitanje odgojivosti čovjeka.

Prema tome, pitanje odgojivosti se može razmatrati iz najmanje tri aspekta: suštine ljudske prirode i biti, slobode i slobodne volje čovjeka i epistemiologije. S obzirom da nije moguće ovdje raspravljati o sve tri teme, zanemarit ćemo raspravu o pitanju ljudske slobode i slobodne volje, o trećoj temi smo govorili u drugom poglavlju, tako da ćemo malo prostora posvetiti prvoj temi.

O ljudskoj suštini

Mišljenje nekih zapadnih učenjaka

Od davnina je raspravljano o čovjekovoj suštini. Prije stoika bilo je onih koji su smatrali da su ljudi loši po biti i da su neki tako loše stvoreni da ih nije moguće preodgojiti, kao i da ostali nisu toliko loši i da postoji nada u njihovo odgajanje. Stoici su smatrali da je čovjek po suštini dobar i da su ljudi odgojivi. Galen je ljude podijelio u nekoliko skupina. Po njegovom mišljenju postoje tri vrste ljudi: dobri – koji nemaju sklonosti ka lošem, loši – koji ne prihvataju dobro i skupina onih koji mogu biti dobri i loši.

Aristotel je u svoje dvije knjige pod naslovima Etika i Kategorije naveo da uticaj odgoja nije jednak kod svih ljudi, tako da je odgoj nekada brz, a nekad opet spor.[4] Durkheim, možda pod uticajem kršćanskog vjerovanja u “istočni grijeh”[5] smatra da je čovjek u svojoj biti nečist. Rousseau dijeli mišljenje sa stoicima.[6] Kant je uvjeren da se čovjek u moralnom pogledu rađa neutralan i samo uz pomoć intelektualnog razvoja postaje moralan, odnosno naginje dobru ili zlu.[7] Dewey i Adler, također, ne vjeruju u etičnost po biti već smatraju da je moral proizvod slobodne volje čovjeka.[8]

Učenja nekih muslimanskih znanstvenika

Po mišljenju Abdullaha Ibn Mukaffe čovjek posjeduje određene skrivene unutarnje moći, koje se nazivaju karakterne osobine i instinkti. Ove moći predstavljaju suštinske predispozicije čovjeka za odgoj i one se uz pomoć odgoja razvijaju.[9]

Farabi ističe da dobar ili loš karakter potiče od navika i ni jedan od njih ne pripada čovjekovoj suštini.[10] On stanovnike drugih gradova (one koji nisu stanovnici “idealnog grada”) dijeli u četiri skupine i smatra da poreci prema kojim se ravnaju i koji im priliče jesu poreci prilični životinjama – naime, one koji mogu koristiti drugima treba iskorištavati, a prema onima koji ne mogu drugima koristiti treba se ophoditi kao prema štetočinama i zvijerima.[11] Farabi, poput Aristotela,[12] čovjeka posmatra kao sredstvo, a njegove preporuke u vezi s ovom vrstom ljudi nisu u saglasju sa odgojnom filozofijom islama.

Miskevejh, također, sa manjim ublažavanjem prihvata ovo mišljenje i smatra da su neki ljudi u pogledu odgojivosti poput divljih svinja i da nema nade u njihovo preodgajanje.[13]

Gazali s jednim sociološkim pristupom ljude u pogledu odgojivosti dijeli u četiri skupine. Četvrtu skupinu, u kojoj se nalaze neznalice, zabludjeli, pokvarenjaci i zlikovci smatra teško odgojivom, ali nikada ne kazuje da treba dići ruke od njihovog odgajanja. On, također, ne poziva ropstvu itd.[14]

U djelu Resail skupine Ihvanu Safa stoji da je čovjek po svojoj biti takav da prihvata karakterne osobine. Po njima, neke osobine su svojstvene ljudskoj biti, a neke su opet stečene. Uz pomoć odgoja je moguće mijenjati osobine po biti i zadobiti druge osobine.[15]

Ebu Hajjan Tevhidi u djelu El-mukabesat smatra da je moralna svojstva moguće izmijeniti, ali veoma teško,[16] dok u drugom djelu pod naslovom El-imtau ve-l-muanese tvrdi da je nemoguće mijenjati moralna svojstva čovjeka.[17]

Po mišljenju velikog arifa Abdurahmana Džamija, ljudska duša je izuzetno suptilna i prema čemu god se okrene postaje slična tome i čemu god se usmjeri poprima boju toga.[18]

Argumenti onih koji smatraju da su karakterne osobine i biti nepromjenjivi

Iz Gazalijevih riječi[19] se može zaključiti da su oni koji su odbacivali promjenjivost ljudskog morala za to navodili određene dokaze, kao što su sljedeći:

1. S obzirom da Bog ne mijenja način po kojem je čovjeka stvorio, također i čovjekova moralna svojstva ostaju nepromjenjiva. Drugim riječima, ljudski moral i karakterne osobine, koji su odraz njegove nutrine, nepromjenjivi su kao i njegov vanjski izgled. Zar niste čuli da je Božiji poslanik rekao:

فرغ الله من الخَلق

“Bog je okončao stvaranje.”[20]

Prema tome, kao što visok ne postaje nizak, niti nizak visok, tako isto loše osobine ne postaju dobre i dobre ne postaju loše.

2. Ljepota morala ovisi o suzbijanju moći srdžbe i strasti, ali iz iskustva znamo da to nikom nije pošlo za rukom, jer su srdžba i strast nužni kao činioci naše suštine i uvjeti života, tako da bez njih ne možemo.

Gazalijev odgovor onima koji poriču promjenjivost morala

Pobijajući gore navedeno Gazali kaže: “Prvo, neispravno je porediti vanjsko sa unutarnjim i to je poređenje dvije različite stvari. Drugo, oni su smatrali da mijenjanje morala znači mijenjanje stvaranja.” Gazali takvo razmišljanje smatra neutemeljenim i promjenu morala tumači kao uravnoteženje instinkta i strasti. Po njegovom mišljenju, ove urođene moći čovjeka trebaju biti na raspolaganju i poslušni razumu i ni u kojem slučaju ne smije se dogoditi da njim ovladaju. Nakon toga, dodaje da kada ljudski moral ne bi bio promjenjiv onda bi savjetovanje, preporučivanje dobra, podsticanje, ohrabrivanje i odgoj bili besmisleni. Čini se da oni nisu čuli da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: “Uljepšajte svoj moral!” Potom sa čuđenjem pita kako je moguće da se ne mijenja ljudski karakter, dok je moguće mijenjati karakter nekih životinja, zvijeri i ptica. Prema tome, to nije nemoguće već je čovjek još i otvoreniji, jer ljudska priroda počiva na načelu oponašanja, tako da nesvjesno potpada pod uticaj drugih.[21]

Nakon kritiziranja ovakvog razmišljanja Gazali kaže: “Suština je u tome da je Bog stvorio dvije vrste pojava:

a) Pojave u kojima ljudska slobodna volja ne može imati udjela i na šta ne može uticati, poput zvijezda i svega što je stvoreno savršenim i u čemu nema nedostatnosti. Oni nikako ne mogu postati nešto drugo od onoga što jesu i u potpunosti su ostvareni.

b) Pojave koje nisu postigle potpunu aktualizaciju i jedan dio njih je potencijalan, ali su stvorene tako da se mogu, ukoliko budu postojali pogodni uvjeti, uputiti stazama usavršavanja. Uzdizanje i savršenstvo ovih pojava može biti na raspolaganju čovjeku, što znači da ljudska volja i izbor djeluju na njih.”[22]

Čovjek spada u ovu drugu vrstu pojava, odnosno, na početku je jednostavan i ima mnogo nedostataka, međutim dostojan je usavršavanja i prihvatanja duhovne forme.[23] A to nije moguće bez mogućnosti promjene morala na osnovu slobodnog izbora.[24]

Gazali poput Aristotela i Miskevejha[25] vjeruje da svi ljudi po pitanju odgojivosti nisu isti. Neki se brže odgajaju, a neki opet sporije.[26]

Uzrok različitosti ljudi po pitanju odgojivosti prema Gazalijevom mišljenju

1. Suštinske posebnosti poput stepena inteligencije, psiho-fizičkog zdravlja, i sl

2. Dob odgajanika. Što je starosna dob veća, moći čovjekove suštine postaju ustaljenije kao posljedica odgovora na njihove zahtjeve. Osim toga, neka čovjekova urođena svojstva se pojavljuju ranije nego druga. Naprimjer, kod djece se moć strasti pojavljuje ranije od moći srdžbe i razmišljanja. Što je neka osobina starija, njeno promjena je teža. Prema tome, teže je mijenjati strast i osobinu koja je proizašla iz nje, nego li osobinu koja je proizašla iz srdžbe.

3. Stepen slijeđenja suštine i karakternih osobina, kao i opetovano udovoljavanje njihovim zahtjevima. Što su to slijeđenje suštine, udovoljavanje i odgovor na njihove zahtjeve učestaliji, odgoj je teži.

Gazali nakon ove psihološke analize na temelju psihološko-sociološkog pristupa ljude u pogledu odgojivosti dijeli u četiri skupine. Kriterij ove podjele je stepen slijeđenja strasti, navika, urođenih moći, odgojne sredine, samospoznaje i pitanja morala.

Gazali ove četiri skupine, redoslijedom koji se zasniva na stepenu odgojivosti imenuje kao neznalice; neznalice i zalutali; neznalice, zalutali i pokvarenjaci; neznalice, zalutali, pokvarenjaci i zli ljudi, te svaku od ovih skupina ukratko pojašnjava.[27]

Svakako, Gazali[28] je poput Miskevejha[29] uvjeren da je Bog stvorio čovjeka, ali ukrašavanje i usavršavanje čovjeka ovisi o samom čovjeku. Drugim riječima, kao što je Fihte rekao, neka stvorenja su od samog početka stvaranja onakva kakva trebaju biti, samo je čovjek na početku ništa i mora nešto postati.[30]

Po Gazalijevom mišljenju čovjekovo postajanje i stizanje na cilj se odnosi kako na tijelo tako i na dušu. Kao što je tijelo na početku nemoćno i ima potrebu za dadiljom i mora se njegovati, tako isto i duša na svijet dolazi nezrela i puna nedostataka i samo uz pomoć odgoja postiže savršenstvo.[31] Kako to kaže Nasiruddin Tusi, savršenstvo svakog stvorenja je u njemu samom, odnosno u njemu je aktualizirano i sjedinjeno je s njegovim postojanjem, osim kod čovjeka kod kojeg savršenstvo dolazi nakon njegovog postojanja.[32]

Nepravedno optuživanje Gazalija

Po Gazalijevom mišljenju, kada čovjek dođe na Ovaj svijet, njegovo srce je čisto, a u umu nema nikakvih slika i likova. Tako je stvoren da prihvata svaku sliku i kamo god da ga povedu, on tamo ide. To znači da će ako ga pouče dobru biti dobar i naviknut će se na dobro, a ukoliko bude odgojen loše takav će i biti.[33] To je zbog toga što čovjek po svojoj biti prihvata i dobro i loše,[34] a odgoj na njega ostavlja uticaj.

Međutim, neki Gazaliju pripisuju mišljenje da su vrline čovjeka dio njegove biti,[35] a drugi opet smatraju da je bio pesimističan u vezi s čovjekom.[36]

Iz Gazalijevih djela se može zaključiti da ni na koji način nije bio pesimističan u vezi s čovjekom. On je više puta isticao da je zbilja čovjeka duša, a ta uzvišena kategorija je toliko plemenita da ju je Bog iz počasti pripisao sebi (نَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي– I u njega udahnem dušu).[37] Upravo zbog toga je čovjek izuzetak među stvorenjima.[38] Nije li ovo krajnji optimizam u vezi s čovjekom?

Gazali[39] čovjeka smatra jedinim stvorenjem kojem je Bog rekao:

أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى

“Zar Ja nisam Gospodar vaš” – oni su odgovarali: “Jesi!”[40] i za koga je Božiji poslanik ustvrdio: “On se rodi u iskonskoj prirodi, a zatim ga roditelji odvedu na stranputicu.”[41] Prema tome, kao što su rekli: “Čovjek se rađa uravnotežen i sposoban za prihvatanje dobra i zla i pod uticajem okoline naginje jednom ili drugom.”[42]

S druge strane, treba znati da Gazalijev optimizam u vezi s čovjekom ne znači da on moralne vrline smatra dijelom čovjekove biti, jer definirajući odgoj on ističe da čovjek na svijet dolazi potencijalno sposoban za darežljivost i škrtost, ali ni jedno novorođenče niti je darežljivo niti škrto.[43]

Prema tome, čovjek u svojoj biti (aktualno) nema nikakve moralne vrline, a također, nije ni poročan. Prema riječima Nasiruddina Tusija, niko nije stvoren kao vrli čovjek[44] ili po riječima Kanta, čovjek se ne rađa sa dobrim ili lošim moralom.[45]

U vezi s ovom temom treba napomenuti da Gazali ponekad kaže: “Čovjek po svojoj urođenoj prirodi naginje dobru, a zlo i zlodjela za čovjeka predstavljaju nešto poput bolesti jedenja zemlje, odnosno nešto akcidentalno, suprotno ljudskoj prirodi.[46] Ponekad za čovjeka kaže da po svojoj biti naginje nastranosti, zastranjivanju i zlu.[47] Možda su ga upravo zbog ovakvih riječi neki nepravedno optuživali.

Činjenica je da ove riječi niti predstavljaju proturječnost u njegovom govoru niti označavaju promjenu njegovog razmišljanja ili pedagoških stavova. Gazali je govorio u skladu sa prilikama i ne treba neke njegove riječi izvlačiti iz konteksta i uzeti ih kao mjerilo vrednovanja njegovih stavova.

Gazali smatra da se čovjek u pogledu morala rađa neutralan, što znači da se ne rađa ni kao dobar[48] ni kao loš. Čovjek se rađa kao ljudsko biće, međutim, Gazali ponekad smatra da primjeri i jedinke ove vrste posjeduju moralna svojstva po biti. Jasno je da ne treba miješati raspravu o jedinki i primjeru sa raspravom o vrsti. Moguće je da pojedinac pod uticajem činilaca okoline, koji su djelovali na njegove roditelje, genetskim putem naslijedi dobre ili loše osobine. Međutim, to ne znači da je ljudska vrsta po svojoj biti loša ili dobra.[49]

Granice odgoja

Gazali odgoj i lijep moral smatra alhemijom sreće, ali da li je odgoj uistinu alhemija uz pomoć koje možemo od odgajanika učiniti što nam je volja ili su njegove mogućnosti ograničene i s odgajanikom ne možemo činiti što nam je volja? Ukoliko je tako, šta onda određuje polje djelovanja odgoja?

Ova pitanja ne predstavljaju zanemarivanje ili ublažavanje onoga što smo do sada rekli. Namjera nam je da analiziramo stepen povezanosti odgoja sa naslijeđem i polozima suštine odgajanika, i navedeno interpretiramo Gazalijevim riječima.

Ovo nastojanje je vrijedno i nužno, između ostalog stoga što pokazuje da treba odustati od idealističkih pristupa, neumjesnih i nelogičnih odgojnih pretjerivanja te odgajanika posmatrati onakvim kakav jeste i od njega ne očekivati više nego što može i odbaciti besmislene izjave kao što su: odgajatelj može odgojiti odgajanika kako želi[50] ili dijete je stvoreno tako da je prijemčivo za sve stvari i to su smislovi antropologije Kur'ana.[51]

Veliki muslimanski odgajatelji su od davnina obraćali pažnju na ovu činjenicu i ukazivali na ograničenost odgoja. Primjere toga nalazimo u djelima Ibn Sine, Farabija, Miskevejha, Nasiruddina Tusija, Sadija i Firdusija.

Odnos učenja o tabula rasi uma i odgoja

Jedan od savremenih arapskih istraživača na polju odgojnih znanosti idealističke stavove nekih muslimanskih pedagoških stručnjaka smatra njihovim pogrešnim poimanjem i tumačenjem John Lockovog (1632-1704) učenja o tabula rasi, odnosno bijeloj neispisanoj ploči uma.[52]

Lock kao i Aristotel kao odgovor na Platonovo učenje o prethodnoj spoznaji i znanju, opažanju i uvjerenju po biti predstavlja svoja epistemološka naučavanja (bijela i neispisana ploča dječijeg uma). Prema ovom učenju, čovjek prilikom dolaska na Ovaj svijet nema nikakvog znanja, spoznaje i vjerovanja.

Iako je ovo jedno epistemološko učenje, može imati odgojne implikacije od kojih je jedna vjerovanje u apsolutnu djelotvornost uticaja odgoja. S obzirom da se u ovom učenju um smatra neispisanim papirom, neki su pogrešno zamišljali da je na njega moguće ispisati bilo šta. To pogrešno vjerovanje je trajalo blizu dva stoljeća.[53]

Treba napomenuti da Lock nije utemeljitelj tog učenja. Stoljećima prije njega muslimanski učenjaci su se bavili ovim pitanjem i ponekad su i sami koristili sintagmu “bijeli papir”. Naprimjer, hazreti Ali je i prije nego što je došlo do kulturne razmjene između muslimana i helenističke kulture rekao: “Dječije srce je poput neobrađene zemlje (prazno i pripravno), sve što u njega posiješ to i prihvata.”[54]

Miskevejh, možda pod uticajem Aristotela, dječije srce smatra praznim i neispisanim i vjeruje da ukoliko se na njemu bude pisalo ono će to prihvatiti, na temelju toga će se razvijati i naviknut će se na to.[55]

Ali ibn Velid kaže: “Ljudska duša je u vrijeme rađanja živa i snažna, ali nema nikakvog znanja. Dječiji um u tom stanju ne posjeduje nikakvo znanje i u njemu nema nikakvih slika predmeta. Na temelju iskustva smo zaključili da dijete u vrijeme rađanja nema nikakvog znanja i nije sposobno da percipira, te bez pomoći učitelja ili vodiča ništa neće naučiti. Ukoliko nije tako i ukoliko čovjekova duša posjeduje prethodno znanje i urođeno vjerovanje, kakva je onda uloga učitelja u odgoju i obrazovanju i kakva je korist od njega?[56]

Najjasnije su riječi pripadnika skupine Ihvanu Safa. Po njihovom mišljenju čovjekov um prije nego što stekne znanje i uvjerenje je poput “bijelog papira” na kojem nije ništa ispisano.[57] Jasno je da su pripadnici skupine Ihvanu Safa sedam stotina godina prije Johna Locka koristili termin tabula rasa, odnosno bijela i neispisana ploča uma. Treba reći da su Ihvanu Safa i drugi muslimanski učenjaci pod ovim terminom podrazumijevali nešto drugo od onoga što je podrazumijevao Lock.

Da li su oni koji su spominjali ovu ljudsku specifičnost time mislili na apsolutnu djelotvornost odgoja? Ukoliko obratimo pažnju samo na vanjštinu i verbalno ukazivanje njihovog govora možda i nije teško da se iz njihovih riječi shvati ovakva apsolutnost, međutim postoje verbalni i kontekstualni pokazatelji koji nas odvraćaju od zaključka o apsolutnosti njihovog govora te na taj način sužavaju općenitost njihovih riječi.

1. Kontekstualni pokazatelj- U svim spomenutim rečenicama, kada se govori o djetetu misli se na vrstu kojoj pripada dijete, a ne na neki poseban primjer ili posebnu jedinku. Jasno je da i pored apsolutnosti i općenitosti vrste iz nje možemo dobiti vjerskog pravnika, liječnika, općeg pravnika, političara... kao što je moguće da se kod njega ostvare i različite moralne odlike. Prema tome, općenitost koja postoji u ovim izjavama odnosi se na vrstu i ne znači da je moguće od jedinke kao jedinke stvoriti što nam je volja.

2. Verbalni pokazatelj – u djelima ovih učenjaka postoje rečenice koje sužavaju i uvjetuju općenitost i apsolutnost spomenutih njihovih riječi. Naprimjer, Lock u svom djelu Neke misli o odgoju i obrazovanju navodi neke činjenice koje ukazuju da je obraćao pažnju na princip jedinstvenosti, što opet ukazuje da ono što je od njega preneseno o tabula rasi uma nije apsolutno. On kaže: “Bog je na ploči ljudskog srca ispisao određene osobenosti koje su poput ljudske vanjštine, samo su u određenoj mjeri popravljive. Međutim, veoma teško ih je mijenjati i preobraziti ih u njima suprotne osobine. Prema tome, odgoj ne može činiti sve i sve se ne može očekivati od svakog.”[58]

Gazali, iako odgoj smatra nužnim i dječiji um prilikom rođenja vidi kao neispisanu ploču, vjeruje da odgoj ima svoja ograničenja i da od njega ne treba očekivati čudo. Po njegovom mišljenju odgoj je moguć i u vezi je sa slobodnim izborom, međutim uz pomoć odgoja nije moguće promijeniti odgajanika onako kako želimo ili od njega napraviti što god želimo. U procesu odgoja nekada stižemo do tačke kada odgoj više nema uticaja. Prema tome, djelotvornost odgoja ima svoje granice i ove granice određuje jedinstvenost stvaranja svakog ponaosob. Drugim riječima, odgoj svake osobe ovisi o njenim jedinstvenim osobenostima proizašlim iz njene suštine, naslijeđa i okoline.

Da bi pojasnio temu Gazali dodaje: “Moguće je iz sjemenke jabuke proizvesti jabuku, a iz sjemenke hurme hurmu, ali nikako nije moguće uzgojem od sjemenke jabuke proizvesti hurmu i od sjemenke hurme proizvesti jabuku.”[59]

Prema tome, odgoj svake osobe predstavlja zbir njenih moći po biti i nasljednih osobina. Dijete nije voda da u svakoj posudi poprima oblik posude. Gazali smatra da između odgoja i predmeta odgoja postoji odnos koji slijedi individualne specifičnosti predmeta.

Gazalijev pristup odgoju je suprotan pristupu ekstremnih biheviorista poput Votsona, koji nisu spoznali granice odgoja i ličnost djeteta i koji zanemaruju princip jedinstvenosti. Biheviorizam je odveo Votsona na stranputicu te je on vjerovao da može od djeteta napraviti što mu je volja. Zanimljivo je da je jedan istraživač rekao: “Ibn Haldun je mnogo prije (Votsona) predstavio ovu teoriju. On smatra da različitost ljudi potiče od osobina koje zadobivaju obrazovanjem, za razliku nekih koji smatraju da ta različitost potiče od njihove prirodne i suštinske različitosti.”[60]

Neispravno je porediti Ibn Haldunovo stajalište sa Votsonovim, jer Ibn Haldun pod ovim misli na jedinstvo ljudske vrste po pitanju odgoja, a ne na negaciju prirodnih i suštinskih različitosti ljudi po pitanju odgojivosti. Povod izricanja njegovih riječi najbolje pojašnjava samu temu. Naime, u njegovo doba stanovnici zapadnih područja islamskog svijeta su bili zadivljeni zapanjujućim napretkom i tehnologijom stanovnika istočnog dijela islamskog svijeta, kao što su danas neki istočnjaci zadivljeni zapadnjacima. Oni su smatrali da naučna dominacija istočnjaka proizlazi iz njihove nadmoći po biti, kao da su istočnjaci ljudi druge vrste.[61]

Ibn Haldun nastoji pobiti ovo neispravno mišljenje. Naravno, ne zanemarujemo da on izuzetno naglašava uticaj sredine na odgoj.

Nastavak: Neophodnost i filozofija odgoja


[1] Lombroso, utemeljitelj pozitivizma u krivičnoj psihologiji 1876. godine je objavio djelo pod naslovom Kriminalni čovjek. On je u ovoj knjizi iznio stavove koji su ubrzo naišli na pobornike. On je smatrao da su pojedini kriminalci po svojoj suštini takvi i da nisu popravljivi. Potrebno ih je smaknuti ili udaljiti od ljudi. (Hokuke džezaje omumije Iran,Iredž Golduzijan, 1/51-52). Ovakve tvrdnje decidno pobijaju mogućnost odgoja nekih osoba.

[2] U vezi toga moguće je ukazati na djelo Kabilijjetu-t-ta'allum Ahmeda Sejdavija koje je objavljeno 1968.

[3] Dualizam u mišljenju i djelovanju nije specifika ašerita. Veliki broj učenjaka i pripadnika različitih religija i učenja je gajio ovu vrstu dualizma. Naprimjer, radikalni helenistički idealisti i Džordž Berkli, koji su poricali postojanje materije, nikada se nisu posebno zalagali da dokažu svoje tvrdnje. Spinoza, koji je bio do krajnosti okrenut determinizmu i nije vjerovao u slobodnu volju čovjeka, u praksi se bavio moralom i zbog važnosti teme svoje filozofsko djelo je naslovio Etika. Možda upravo ovaj nesklad između njihovih misli i djela ukazuje na neispravnost njihovog promišljanja.

[4] Stavove predstoika, stoika, Galena i Aristotela sam naveo iz Miskevejhovog djela Tehzibu-l-ahlak.

[5] Kršćani dijete posmatraju kao nasljednika prvog grijeha Adema, a.s., i smatraju da dijete nije ništa drugo do pokvarenost i nečist. Po njihovom mišljenju, dijete se rađa sa grijehom tako da ukoliko se odmah nakon rođanja ne pokrsti i umre ide ravno u pakao. Pogledaj: Bigge and Hunt, Psychological foundation of education, 2nd edition, Harper and Row, Publishiers, 1980, str. 66. (Preneseno iz djela El-menhedžu-l-muderrisi min menzuri džedid, Ibrahim Muhammed Eš-Šafi' i ostali, str. 78.

[6] Morabbijane bozorg, Jean Šato, prijevod Gulamhusein Šokuhi, str. 196.

[7] Ta'lim o tarbijat, Emannuel Kant, prijevod Gulamhusein Šokuhi, str. 66, 150.

[8] Daeretu-l-mearefe bozorge farsi, Gulamhusein Musahib, pod “Ahlak“.

[9] El-edebu-s-sagir, Abdullah Ibn Mukaffa, str. 2.

[10] Et-tenbihu ala tahsili-s-se'ade, Farabi, str. 8-9.

[11] Sijasate medenijje, Farabi, prijevod Sejjid Džafer Sedždžadi, str. 200-201.

[12] Aristotel kaže: “Rob jealatka koja posjeduje dušu, a alatka je rob bez duše.” Pogledaj: Ahlake Nikumahus, Aristotel, prijevod Sejjid Ebulkasim Pur Huseini, 2/161; Politika, Aristotel, prijevod Hamid Inajet, str. 8.

[13] Tehzibu-l-ahlak ve tathiru-l-a'rak, Miskevejh, str. 74-75.

[14] Ihja ulumi-d-ddin, Gazali, 3/56; Kimija-je se'adat, Gazali, Izdavač Husein Hedjudžam, 2/60; Mizanu-l-amel, Gazali, prijevod Ali Ekber Kismani, str. 64.

[15] Resail, Ihvanu Safa, 1/ 299.

[16] El-mukabesat, Ebu Hajjan Tevhidi, str. 87-88.

[17] El-imtau ve-l-muanese , Ebu Hajjan Tevhidi, 1/ 148.

[18] Levame', Abdurahman Džami, Peta zraka, str. 46-47.

[19] Prije Gazalija Ragib Isfahani u djelima Ez-zeri‘a ila mekarimi-š-šeri‘a i Tefsilu-n-neš’etejn ve tahsilu-s-se‘adetejn, str. 169-174, naširoko raspravlja o ovoj temi. Uporedbom Gazalijevih i Ragibovih spisa može se zaključiti da je Gazali bio pod Ragibovim uticajem.

[20] U djelu Ragiba Isfahanija Ez-zeri‘a ila mekarimi-š-šeri‘a ovaj hadis dolazi u slijedećem obliku: “Bog je okončao i stvaranje i moralna svojstva.”

[21] Ihja, 2/173 i 3/57.

[22] Ibid, 3/56; Kimija, 2/10; Mizan, str. 63.

[23] Ihja, 1/71.

[24] Alinaki Munzevi u trećem tomu djela Namehaje Ejnul Kuzat, str. 40 tvrdi: “Ejnul Kuzat pobija Gazalijevo mišljenje o promjenjivosti moralnih svojstava čovjeka.” Međutim, Ejnul Kuzat nema namjeru pobiti takav stav. On tvrdi da nema razloga raspravljati o tome, jer je to jasno i očito. Sporno je da li čovjek nakon preseljenja s Ovog svijeta sa sobom nosi nešto od svojih moralnih svostava ili ne. Za Gazalijev odgovor Ejnul Kuzatu pogledaj: Ihja, 3/283.

[25] Tehzibu-l-ahlak, str. 51.

[26] Ihja, 3/55.

[27] Ibid, 3/56, Kimija, 2/10-11; Mizan, str. 64.

[28] Ihja, 3/48.

[29] Tehzibu-l-ahlak, str. 57.

[30] Ta'lim o tarbijat, Kant, str. 19.

[31] Ihja, 3/36.

[32] Ahlake Nasiri, Nasiruddin Tusi, Izdavač Mudžteba Minuvi, str. 247.

[33] Ihja, 3/72.

[34] Ibid, 3/60-74.

[35] Gandžineje hekmat dar asare Nezami, Mensur Servat, str. 74.

[36] Mabani o usule amuzeš o parvareš, Gulamhusein Šokuhi, str. 51.

[37] Gazali se često poziva na ovaj ajet (Hidžr, 29). Za primjer pogledaj: Kimija, 1/16-17; El-mednunu-s-sagir, str. 117 i 121.

[38] Ihja, 3/14.

[39] Kimija, 1/31; Mearidžu-l-Kuds fi medaridži ma‘rifeti-n-nefs; Gazali, str. 21.

[40] Ea'raf 172.

[41] Ovaj hadis Gazali u svom djelu navodi više puta. Pogledaj: Ihja 3/14 i 74; Ibid 4/13; Kimija 2/13.

[42] Et-terbijjetu-l-islamijje ve felasifetuha, Muhammed Atijje el Ibraši, str. 43.

[43] Ihja, 3/53.

[44] Ahlake Nasiri, str. 152.

[45] Ta'lim o tarbijat, str. 150.

[46] Ihja, 4/6.

[47] Ibid.

[48] Ibid, 3/60.

[49] Ibid, 3/27; Kimija, 2/10-12.

[50] El-muršidu-l-emin li-l-benati ve-l-benin, Refa'at Rafi'u Et-Tahtavi, str. 6.

[51] El-felsefetu-t-terbevijjetu fi-l-Kur'an, Muhammed Fadil Džemali, str. 60 i 74.

[52] Dirasat turasijje fi-t-terbijjeti-l-islamijje, Muhammed Kamber, 1/339.

[53] Pogledati: Morabbijane bozorg, str. 255

[54] Oporuka hazreti Alija sinu Imamu Hasanu u Nehdžu-l-belagi (Pogledati: Nehdžu-l-belaga, Izdavač Subhi Salih, Pismo 31).

[55] Tehzibu-l-ahlak, str. 59.

[56] Tadžu-l-‘akaid ma’denu-l-fevaid, Ali ibn Muhammed Velid, str. 160-163.

[57] Resail, 4/251; U djelu Miradžu-s-se'ade od Molla Ahmeda Narakija stoji: “Svaka duša... poput ploče je koja je prazna od slika i formi...”.

[58] Locke, John, Some thoughts concerning education, str. 31.(Preneseno iz: Daramadi bar ta'lim o tarbijjate eslami: Felsefeje ta'lim o tarbijjat, Daftare hamkarije houze va danešgah, 1/199.).

[59] Ihja, 3/56; Kimija, 2/10; Mizan, str. 63.

[60] Amuzeš o parvareše eslami, Ebu Fadl Izeti, str. 132.

[61] Pogledati: Mukaddima, Ibn Haldun, str. 430; Prijevod Muhammeda Parvina Gonabadija, str. 2/879-881.

Zadnji put promjenjen: %AM, %18 %458 %2015 %09:%Maj