Mulla Sadra u Isfahanu (2.)

Tačan datum dolaska Sadraa u Isfahan nije poznat. Neka istraživanja pokazuju da je 1006. g. po H. bio u Isfahanu.[1]Za bolje upoznavanje sa prilikama koje su uticale na izgradnju ličnosti poput Sadru-l-Mute'ellihina potrebno je raznovrsnije istraživanje, a između ostalog potrebno je analizirati i vladare tog vremena.

Vladari savremenici Mulla Sadraa, loza Safavida, imali su najznačajniji uticaj na znanje i kulturu Irana. Safavidi su učvrstili svoju vlast oslanjajući se na dva vrlo važna temelja:

1. Šiizam

Iako je jedan od važnih činilaca promicanja šiizma u Iranu bila vladavina šiija Safavida, vrijedi spomenuti da su i prije negoli se ova vlast ustalila ljudi u mnogim gradovima poput Koma, Kašana, Reja, Gurgana, Tabriza, Isfahana, Talagana, Nejšabura, Sabzevara i Mešheda bili šiije. Pored prisustva šiija na širokom prostoru Irana, mala Azija je, također, u 7. i 8. stoljeću po Hidžri bila jedno od glavnih šiijskih središta.[2] Karakojunluski Turci slijedili su šiijsko vjerovanje i prema Imamu Aliju, mir s njim, iskazivali su posebnu ljubav. O Isfahanu Mirzi zabilježeno je da je kao upravitelj Karakojunlija u Bagdadu držao hutbu za džumu-namaz i kovao novac u ime dvanaest Imama iz Ehli-bejta.[3] S druge strane, pritisak Osmanlija na anadolijske Turke rezultirao je njihovim iseljenjem prema istoku, tačnije Azerbejdžanu. Mnogi od njih su bili šiije alevije, sljedbenici sufijskog reda šejha Safijjuddina Erdebilija, a dolaskom u Azerbejdžan uzimaju ime kizilbaš i osnivaju naoružanu vojnu jedinicu Safavida.

Prema nekim svjedočanstvima, nakon provale Mongola u Iranu je došlo do miješanja šiija i sunija te je jedna od posljedica njihova upada i smanjenje nesuglasica koje su postojale među pripadnicima ova dva pravca. Pored toga, Šejh Safi je bio šafijski sunija, a poznato je da je od četiri sunijska mezheba šafijski najbliži šiijskom. Pjesme i govori imama Šafije koji ukazuju na njegovu ljubav i naklonost prema Ehli-bejtu mogu se naći u njegovim djelima. Uvjerenja Šejha Safija nisu bila potpuno saglasna sa ehli-sunnetom tako da su njegovi unuci prihvatili šiizam i uspostavili vlast sa šiijskim predznakom.[4]

2. Sufizam

Sufizam je drugi važni oslonac uspostave safavidske vlasti. On je čak i nekoliko stoljeća prije safavidske vlasti bio jedan od činilaca društvene moći. Svaki sufijski red sa svojim osnivačem smatrao se izvorom društvene snage na način da su politički vladari čuvali njihova sveta mjesta. Od vremena kada se Šejh Safijjuddin Erdebili rodio u selu Kelhorane kod Erdebila (650. g. po H.) pa postao duhovni vođa, to mjesto je ne samo u političkom već i u vjerskom smislu imalo poseban značaj.

Kralj Ismail, nakon vlastitog truda i truda svojih predaka, 907. g. po H. sjeda na prijestolje u Tabrizu i zbog potrebe za izvršnim građanskim zakonima udaljava se od pojedinačnih i izdvojenih sufijskih redova, a zbog njihove bliskosti sa šiizmom okreće se šiijskoj pravnoj znanosti i šiizam proglašava službenim mezhebom safavidske vlasti.[5]       

Naučni centar u Isfahanu

Prisustvo učenjaka poput Muhaqqiqa Kerekija, Šejha Behaija, Allame Medžlisija, Mir Damada, Mulla Sadraa, čija djela još uvijek napajaju ljude žedne znanja i spoznaje, pokazatelj je veličine i vrijednosti sveučilišta u Isfahanu. Knjiga Džami‘u-l-maqasid fi šarhi-l-qawa‘id jedna je od najboljih knjiga na polju fikha, koju je Muhaqqiq Kereki u ono vrijeme napisao. Džame‘ Abbasi od Šejha Behaija, El-Fevaidu-l-medenijje Muhammeda Emina Esterabadija, El-Hadaiqu-n-nadire šejha Jusufa Bahranija i stotine drugih vrijednih knjiga napisanih iz oblasti prava još uvijek zavređuju pažnju.[6]

Pregled knjiga napisanih u različitim vjerskim oblastima pokazatelj je vrhunca procvata znanja u tom razdoblju. Tada napisane zbirke hadisa: Biharu-l-envar, Vesailu-š-ši‘a i Vafi, spadaju među najznačajnije šiijske zbirke hadisa. Iz područja tefsira vrijedno je spomenuti Huvejzijev Nuru-s-seqaleyn, Tefsir Safi i Hatunabadijev Tefsir kebir. Od djela iz područja nauke o prenosiocima hadisa možemo izdvojiti Menhedžu-l-meqal, Munteha-l-meqal, Naqdu-r-ridžal, Medžme‘u-r-ridžal i Džami‘u-r-ridžal. I na kraju, filozofska djela Qabasat Mir Damada i Asfar Mulla Sadraa blistaju među stotinama drugih djela. Pisanje i izdavanje knjiga tada je postalo toliko omiljeno da se knjigoveštvosmatralo jednim od najunosnijih zanimanja.

Chardin o tome piše: “U Iranu (Isfahanu safavidskog razdoblja) knjigovesci su i uvezivali knjige i prodavali papir, tintu, tintarnicu, pero, perorez i drugu opremu potrebnu za pisanje. Knjigovesci su imali običaj četvrtkom žrijebom odabirati jednog od njih koji će petkom otvoriti svoju radnju, jer je petak neradni dan muslimana i ljudi idu u džamije. Onaj kojeg bi izabrali da petkom otvori radnju prodao bi robe više nego za cijeli mjesec.”[7]

Učitelji Mulla Sadraa

Od velikih učenjaka u gradu Isfahanu – kao što se da razabrati iz povijesnih izvora – dvije su osobe ostavile veliki trag na misao Mulla Sadraa. Te dvije osobe su Mir Damad i Šejh Behai, iako postoji mogućnost da se Mulla Sadra okoristio i prisustvom drugih učitelja.

Šejh Behai

Šejh Behauddin Muhammed Amili (953–1030. g. po H.) porijeklom je Libanac. Njegov otac bio je jedan od pravnika koji su došli u Iran zbog mučenja i nasilja kojem su ih izložile osmanlijske vlasti. Safavidski kraljevi su ga mnogo poštovali. Njegova selidba dogodila se nakon smrti Šehida Sanija 966. g. po H. Trinaestogodišnji dječak u pratnji oca došao je u Iran i stekao sva tada aktualna znanja u vjerskim školama u Kazvinu i Isfahanu. Šejh Behauddin imao je narav isposnika i družio se s pripadnicima svih mezheba i misaonih pravaca. Dobar dio života proveo je putujući i učeći od raznih učenjaka, da bi se na kraju odazvao pozivu kralja Abbasa i prihvatio titulu Šejhu-l-islam. Rukopisi i duhovni put Šejha Behaija kazuju nam da je sa safavidskom vlašću sarađivao radi promicanja i jačanja osnova islama i šiizma. O tome najbolje svjedoči njegov skroman život i isposništvo. U jednoj od svojih pjesama kaže:

Hljeb i halva znaš li momče šta je?

Kraljeva blizina, ti se čuvaj nje!

Razum ti u glavi, mir u srcu umanje,

Bježi od kraljeva, daj se u bježanje!

Blago onom ko vranca stremljenja uzjaha

Ko hljebom ovim i halvom slatkom želju ne zadovolji.

Šteta je za tebe, o duhovni putniče,

Da se toliko dodvoravaš veličajući vladare.

Blizina kraljeva nesreća je za dušu tvoju,

Smetnja na putu vjere ona ti posta.

Popij gutljaj s rijeke Kur'ana

Poslušaj ajet:“I ne držite stranu...”[8]

Odgojio je mnogo učenika, a neki od njih su Mulla Sadra, Fejz Kašani, Fejjaz Lahidži, Muhammed Taqi Medžlisi (otac Allame Medžlisija) i Muhammed Salih Mazandarani. Upućenost Šejha Behaija u razna znanja i umijeća svima je poznata. Prirodno je onda da će takva svestranost ostaviti valjan uticaj i na misli njegova učenika Mulla Sadraa. U knjizi Rejhanetu-l-edeb spominju se naslovi 94 knjige i rukopisa iz različitih oblasti koje je Šejh Behai ostavio iza sebe.[9]

Mir Damad

Mir Muhammed Baqir Damad je unuk Muhaqqiqa Kerekija. Povijest ne bilježi tačan datum njegova rođenja, ali bilježi da je umro 1040. g. po H.[10] O njegovom znanstvenom položaju zapisano je da je dobro ovladao većinom znanja i umijeća poput matematike, prava, tefsira, hadisa i filozofije te su pravnici njegovog vremena šerijatske fetve smatrali vjerodostojnim ukoliko bi ih on potvrdio.[11]

Mir Damad je bio uzor u duhovnom pročišćenju, duhovnosti i izvršavanju šerijatskih propisa. Govori se da je u razdoblju vjerske obaveznosti (taklif) bio toliko oprezan u vezi s petkom, zajedničkom molitvom i dobrovoljnim dnevnim namazima da nije propustio niti jedan dobrovoljni dnevni namaz. Svake noći učio bi pola Kur'ana i dvadeset godina nije učinio nijedno dozvoljeno djelo, osim onda kada je ono bilo neophodno. On je – kao i mnogi njegovi savremenici – bio pod uticajem učenja prvih sufija, ali se u isto vrijeme suprotstavio sufizmu svog vremena i sufije nije smatrao dostojnim da budu vjerski predvodnici zbog njihove udaljenosti od filozofije i razuma, kao i zbog njihove popustljivosti u pogledu obaveznog slijeđenja šerijatskih propisa.

Djela Mir Damada, sa stanovišta stručnosti i mnoštva istraživanja, bez premca su među knjigama peripatetičkih filozofa, zauzimaju najveći stepen među filozofskim djelima i moraju se potpuno i obuhvatno istražiti u pogledu misli i uvjerenja, da bi postalo jasno do koje mjere je misao Mir Damada uticala na potonje filozofe.[12]

Pored toga što je bio istaknuto lice racionalnih i filozofskih rasprava svoga vremena, Mir Damad je ovladao i bio stručnjak i za pravo i hadis, oblasti iz kojih je napisao brojna djela.

Od pojedinaca koji se spominju kao učitelji Mir Damada niko nije bio poznata i snažna filozofska ličnost. Iz tog razloga pojedini istraživači[13] vjeruju kako se o Mir Damadu mora govoriti na posve drugačiji način. Istina je da je uloga učitelja u pojavi i razvoju velikih filozofskih i znanstvenih ličnosti od presudnog značaja, ali u povijesti kulture i civilizacije čovječanstva bilo je ličnosti koje su zadivile svoje vlastite učitelje. Šejh filozofije islamskog svijeta Ebu Ali Ibn Sina spada u ovu skupinu. Među njegovim učiteljima ne nalazimo nikoga ko zauzima visok položaj u svijetu filozofije.

Mir Damad je sebe smatrao dostojnim usporedbe sa Ibn Sinaom i Farabijem. Bez sumnje, da nije bilo Mir Damada, ne bi postojala ni isfahanska filozofska škola u onom obliku u kojem je danas poznajemo. Ova škola promovirala je takva učenja koja su veoma bliska i usklađena sa učenjima hadisa Ehli-bejta, a.s. Veliki mislioci koji su odgojeni u ovoj školi, pored velike prisnosti i poznavanja Kur'ana i njegovog tumačenja, bili su dobro upoznati i s predajama od bezgrješnih Imama. Mir Damad je preteča i prethodnica ovog načina razmišljanja. U knjizi Er-Rewašihu-s-semawijje fi šarhi-l-hadisi-l-imamijje, pored tumačenja predaja, osvrće se i na mnoga temeljna filozofska pitanja, a treba istaći da se filozofska pitanja slična onima o kojima je on raspravljao mogu pronaći samo u rijetkim djelima.

Odlazak iz Isfahana

Safavidsko razdoblje bilo je vrlo povoljno za učenjake i mislioce koji su kroz rasprave, pisanje i predavanja iznosili svoje misli. S druge strane, tadašnje vlasti su učenjacima odredile položaje u vlasti vezane za poslove oko vakufa, mesdžida, predavanja, zajedničkih namaza i mnoge druge poslove. Prirodno je da se u takvim uvjetima pojedini kvaziučenjaci priključuju krugu učenjaka da bi se okoristili materijalnim i ovosvjetskim dobrima. Također, u ovakvim okolnostima bilo je učenjaka koji su se suprotstavljali novim i istančanim idejama, ne iz podlosti ni iz zlonamjernosti, već zbog neupućenosti i uticaja drugih. Mulla Sadra u Isfahanu prolazi kroz jedno takvo nepovoljno ozračje, i pošto nije mario za položaj kod vlasti, a sam je bio iz ugledne porodice, otvoreno i jasno, ne obazirući se na aktualne običaje ljubitelja Ovog svijeta, predočio je svoje visoke misli. Iz njegovih rukopisa zaključujemo da se on otvoreno suprotstavljao nekim pojedincima iz skupina teologa, pravnika, tradicionalista, sufija i filozofa. U svojoj Mesneviji, obraćajući se nekolicini površnih pravnika, on kaže:

Sva su ovosvjetska obličja poput sna,

Zabave na njemu poput izbacivanja sjemena.

Onaj što Šerijatom ukrasi se izvana,

Tajne vjere taj iznutra ne upozna.

Osim fetve i vlasti kod tebe

Ni jedna nauka obavezujuća nije, stari![14]

Kad bi sve vjerske nauke fetve bile,

Onda bi svi svjetovi dunjaluk bili.

Ti koji preko sporednog tražiš Boga

Udaljavaš sam sebe od puta istine.

Sa svjetiljkom ograničenog znanja put vjere

Ne treba tražiti na Danu sudnjem.

Kradljivac vjere ti je hvalisanje mase

Manje se ističi pred ljud'ma, o ti što se zanese.

Da dunjalučko bogatstvo pripada znanju

Zar bi glupaci ikada našli riznicu zlata?

Poslanica Se asl (Tri temelja) odgovor je učenjacima koji nisu njegovi istomišljenici. Oštri izrazi korišteni u ovoj poslanici ukazuju na njegovu uznemirenost, koju su uzrokovali njegovi protivnici. Osvrnimo se na nekoliko rečenica iz ove poslanice:

“O cijenjeni učenjače i samoljubivi teolože! Dokad i koliko ćeš mrlju podozrenja bacati na lice prijateljsko i grubo prosipati prljavštinu u društvo prijateljsko, i dokad ćeš biti nepravedan i kritičan prema onima koji su čisti i vjerni.”[15]

“O tvrdoglavi i samoljubivi! Tako mi Boga, On ima robove koji još na Ovom svijetu vide zmijske glave u utrobi tvojoj i vide te u grobu kako te one muče, a ti si spram svega toga u nemaru!”[16]

“Iz ovog položaja kojim se ti sada ponosiš proizlaze hiljade grijeha i loših posljedica, a veliki dio ovog znanja kojim se ti sada oholiš ne vrijedi ni koliko zrno ječma.”[17]

Iz ovih navoda jasno se vidi da su neki Sadraovi protivnici bili na visokim položajima. Iako je isfahanska škola zadržavala velike i iskrene učenjake, ipak su kvaziučenjaci – s obzirom na upliv koji su imali u vlasti – mogli uticati na prilike i svoju moć koristiti protiv Sadraa.

Sasvim je jasno da se ovdje Mulla Sadra obraća učenjacima koji nisu bili bogobojazni i koji su svoje znanje koristili samo kao sredstvo za ostvarenje svojih mračnih ciljeva, a njegove riječi se ne odnose na čiste i bogobojazne učenjake. Upravo ovi čisti i bogobojazni učenjaci bili su oni koji su se – iako je prošlo mnogo stoljeća od početka skrivenosti dvanaestog Imama, a.s. – mnogo trudili da bi sačuvali vjeru, i bez obzira što nisu imali pristupa Bezgrješnom tumaču vjere, uspjeli su vjeru ispravnu predati novim naraštajima.

Druga činjenica koju možemo navesti kao jedan od uzroka njegova odlaska iz Isfahana jeste njegovo razočarenje u filozofske rasprave. Dok je bio u Isfahanu, uprkos svim nedostacima uspio je učvrstiti osnove svojih misli. U uvodu Asfara kaže: “Od mladosti svu svoju snagu utrošio sam na izučavanje teozofije. Koliko god sam mogao, bio sam njom prožet i zbog velikog truda koji sam uložio dijelovi vrijedni pažnje bili su mi udijeljeni. U više navrata proučio sam djela filozofa koji su živjeli prije i poslije islama, okoristio sam se njihovim djelima i tajnama njihovih misli. Sažetak knjiga i poslanica grčke filozofije i drugih velikih učitelja pohranio sam u svoju memoriju i tada sam vrijedne bisere filozofije (…) i dragocjene dragulje mudrosti i spoznaje iz mora mudrosti pribavio.”[18]

Njegova žeđ za spoznajom u tom razdoblju nije se mogla ugasiti predavanjem i raspravama, a pisana djela ne samo da ga nisu mogla zasititi već su se postavila kao zastor između njega i zbilje svijeta. Došlo je vrijeme odbojnosti prema predavanjima i školi. Nakon ovoga želio je ostvariti spoznaju u kojoj riječi i izrazi ne posreduju.

Razočarenje u filozofske rasprave, s jedne, i vrijeđanja kvazinaučnika i kvaziisposnika, sluga vlasti, s druge strane, naveli su ga na povratak u rodni Širaz s nadom da će mu možda topla domovina pružiti traženu smirenost.

Nije poznat datum njegova povratka u Širaz, a neki pretpostavljaju da se on dogodio u drugoj deceniji drugog hidžretskog milenija. Tih godina vladar Širaza je bio Allahvardi-han, a poslije njegov sin Gali-han. Njih dvojica su bili blage naravi i ljubitelji kulture i učenjaka. Imali su naklonost i povjerenje središnje vlasti pa je tako perzijska regija bila dijelom samostalna i finansirala se iz odvojene blagajne, a bila je zaštićena i od prepirki i zbrke prisutnih u prijestonici.[19]

Bilježi se da je školu u Širazu (Medresa Han) dao izgraditi Allahvardi-han, tamošnji vladar, kako bi Sadra u njoj započeo svoja predavanja. Nažalost, i u Širazu je bilo mnogo onih koji su se predstavljali kao učenjaci, a još žalosnija je činjenica da je mjerilo istinitosti ili neistinitosti tvrdnji bilo razumijevanje običnih ljudi, tako da bi obično pobjeđivao onaj koji prevarom zadobije naklonost tih običnih ljudi. Uzvišena misao, domišljatost, otvorenost i neobaziranje Sadraa na kvaziučenjake bili su dovoljni za kvaziznalce da ga ometaju i zaustavljaju. U poslanici Se asl ovakve osobe naziva “onima koji su odstupili od svoje prvotne prirode i pridružili se skupini grabežljivaca i šejtana”. Bio je uvjeren da će ovakvi ljudi – prema ajetu: I kada se divlje životinje saberu[20] – na Sudnjem danu biti proživljeni u obliku divljaka i životinja.

Kako je Mulla Sadra, koji je bio svjestan istinskih lica ovih ljudi, mogao živjeti s njima? A s druge strane, kako bi žeđ za uzvišenim zbiljama mogla biti utažena u takvom okruženju?

(Nastavak: Odlazak iz Isfahana)


[1] Hiredname Sadra, članak Sejjida Muhammeda Hameneija, str. 29.

[2] Resul Džaferijan: Safawije ez zuhur ta zawal, str. 20–21, 64–65, 69–70.

[3] Karakojunlu je tursko pleme koje početkom 9. stoljeća po Hidžri uspostavlja vlast sa središtem u Azerbejdžanu. Jedan od vođa bio je i Isfahan Mirza, koji je vladao u Bagdadu. On je prihvatanjem dvanaestoimamskog šiizma uspostavio odvojenu i neovisnu vlast te vladao do 850. godine. Vidi: Ismail Hasanzadeh: Hukumeti turkmenane Karakojunlu ve Akkojunlu der Iran.

[4] Tarihe Iran dovre Safawije, str. 10.

[5] Kazi Ahmed ibn Šerefuddin el-Husein Husejni el-Qommi: Hulase et-tawarih, sv. 1, str. 73; Resul Džaferijan, Safawije ez zuhur ta zawal, str. 37.

[6] Vidi: Ebu Kasim Gurdži: Tarihe fikh wa fukaha, str. 226–234.

[7] Jean Chardin: Safarname Šarden bahkše Esfahan, str. 73.

[8] I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas Vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći! (Hud, 113)

[9] Sejjid Muhammed Muderris Tabrizi: Rejhanetu-l-edeb, sv. 3, str. 301.

[10] Isto, sv. 6, str. 58.

[11]Eskandar Beg Monši: Alem Araee Abbasi, sv. 1, str. 333–334.

[12] Fejz Kašani: Usulu-l-ma‘arif, uvod Sejjida Dželaluddina Aštijanija, str. 12.

[13] Preuzeto iz knjige: Madžerae fekre falsofi dar džehane islam, sv. 2, str. 301–303, djelo doktora Golamhusejna Ibrahimija Dinanija.

[14] Upotrijebljena je riječ “amidža”, a ona u perzijskom, osim izvornog značenja, najčešće označava nekog bliskog i dragog prijatelja. Međutim, u pojedinim slučajevima koristi se i podrugljivo i ironično za osobu koju ne podnosimo. (Prim. prev.)

[15] Mulla Sadra: Resale se asl, str. 39.

[16] Isto, str. 41.

[17]Isto, str. 113–114.

[18] Sadru-l-Mute'ellihin: Al-Asfaru-l-erba‘a, sv. 1, str. 5–6.

[19] Sejjid Muhammed Hamenei: Mulla Sadra, str. 251.

[20] Et-Tekvir, 5.

Zadnji put promjenjen: %AM, %06 %085 %2014 %01:%Jul