Načela edukacije i odgoja kod Miskawayha
Autor:
Institut SAMT

Načela edukacije i odgoja kod Miskawayha

Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš 

Prethodno: Edukacija i odgoj u pogledu Miskawayha

Iz Miskawayhovih govora razumije se da vjeru i šerijat smatra mjerodavnim za prepoznavanje vrlina i primjera pravde. Djelovanje u skladu sa onim što šerijat iziskuje smatra obaveznim i ističe: “Šerijat je činilac izgradnje ličnosti djece i omladine. Privikava ih na pohvaljene radnje, njihove duše čini spremnim za prihvatanje mudrosti, traganje za vrlinama te za postizanje čovjekova blaženstva putem tačnih misli i ispravnog mišljenja. Otuda je obaveza roditelja da ih odgoje po adabu šerijata.”[1]

Miskawayh je za ispravan odgoj djece predložio načela i metode na koje se ovdje u kratkim crtama osvrćemo.

1. Načelo postepenosti čovjekovog razvoja

Miskawayh se u raspravi o odgoju i edebu djece bavio načelom postepenosti čovjekovog razvoja i podsjetio je da odgajatelji u edukaciji i odgoju moraju obratiti pažnju na ovaj princip i poštovati prirodni tok razvoja. Sa ovim ciljem iznio je neke činjenice i stupnjeve[2]:

  1. kod djeteta se prvo javlja sklonost ka hrani. Ovo je prvo očitovanje moći strasti i njen djelokrug se postepeno povećava;
  2. potom se javlja moć srdžbe, kojoj je cilj odbrana sebe putem svih raspoloživih sredstava;
  3. nakon srdžbe dolazi do pojave moći razlikovanja i umovanja te poticaja za razlikovanjem, a prva stvar koja se na ovom stupnju očituje jeste stid.
  4. Miskawayh, suprotno od Ibn Sinaa, teoriju “vrlina kao srednja linija” smatra važećom i za spekulativni um. Primjera radi, lahkoću u edukaciji smatra srednjom linijom između brzopletosti u učenju i tuposti, zbog koje ne bi postojala mogućnost za edukaciju.[6] Mudrost smatra srednjom linijom između lukavstva, odnosno korištenja misli za ono što ne priliči, i bedastosti, koja označava nedostatnost moći razuma.[7]
  5. On je podrobnije prokomentirao detalje teorije “vrlina kao srednja linija” i na probleme oko ovih pitanja ponudio opširnije odgovore negoli su to učinili njegovi prethodnici Farabi i Ibn Sina.

Nakon iznošenja prirodnog toka čovjekovog razvoja Miskawayh za svaki stupanj navodi specifične adabe i metode za popravljanje i uravnoteženje djeteta.[3]

2. Poštivanje individualnih razlika

Miskawayh provođenje ovog načela u edukaciji i odgoju u obrazovnim okruženjima smatra neophodnim i vjeruje da je poštivanje principa individualnih razlika pohvaljeno i poželjno za odgajatelje i one koji planiraju odgojne programe. On kaže: “I ti promisli o moralu djece i o njihovoj pripremljenosti za primanje odgoja ili o njihovom odbijanju toga. Iz različitosti njihovih stanja možeš spoznati različitost stupnjeva pojedinaca i činjenicu da oni nisu na jednom stupnju kada je riječ o prihvatanju moralnih vrlina.”[4]

Na drugom mjestu nalazimo ovo njegovo kazivanje: “Treba znati činjenicu da svaki čovjek ima spremnost i da je blizak nekoj specifičnoj vrlini. (...) Upravo iz ovog razloga obaveza vođa (i odgajatelja) je da svakoga upućuju prema (njegovom) specifičnom blaženstvu. Dakle, svoje ambicije trebaju usmjeriti na dva posla: prvi je opremanje članova društva spekulativnim i misaonim znanjima, a drugi njihovo upućivanje na odabir zanata i praktičnih vještina.”[5]

Iz ovoga uviđamo da Miskawayh obraća pažnju na obje skupine potreba društva – na praktične potrebe i zanimanja te na misaone i kulturne potrebe – i preporučuje planiranje kako bi se moglo udovoljiti ovim potrebama.

3. Poštivanje umjerenosti i njena uloga u procvatu moralnih vrlina

Miskawayh, kao i drugi filozofi, “vrlinu” definira kao srednju liniju ili umjerenost u moralnim svojstvima i sustezanje od obiju krajnosti (ifrat wa tafrit). On u vezi sa ovim pitanjem iznosi neke činjenice na koje se moramo osvrnuti:

Jedan od prigovora upućen na račun teorije “vrlina kao srednja linija” jest to što je mnogo činjenja dobra i obilno darivanje sigurno pohvaljeno i vrijedno, no oboje je izvan srednje linije i pravednosti te, ustvari, predstavlja jednu vrstu pretjerivanja.

Miskawayh, pored toga što ovaj prigovor smatra veoma važnim na ovom polju, upušta se i u davanje odgovora. On kaže: “Odgovor na navedeni prigovor glasi: Darivanje je opreznost u pravednosti da bi se očuvalo od manjkavosti u pravednosti, a i srednja linija između pretjerivanja i uskraćivanja (ifrat wa tafrit) nije jednoobrazna u svim slučajevima te je višak u darežljivosti – ukoliko ne prelazi u rasipništvo – bolji od manjkavosti u darežljivosti i ono (pretjerivanje u darežljivosti) je s ciljem ispunjavanja uvjeta darežljivosti i opreza u njemu. S druge strane, u slučaju čednosti spuštanje ispod srednje linije prema manjkavosti bolje je od pretjerivanja…”[8]

Iz Miskawayhovih govora vezanih za rješavanje ovog problema možemo izdvojiti dvije tačke:

  1. U slučajevima gdje je prirodna težnja čovjeka usmjerena ka izlasku iz srednje linije vrline prema uskraćivanju, odnosno manjkavosti, višak i povećanje su bolji i poželjniji, a u slučaju usmjerenosti prirodne težnje ka pretjerivanju manjkavost je vrjednija. Prema tome, povećanje u prvom slučaju i smanjenje u drugom slučaju su jedna vrsta opreza i valjana praktična metoda za očuvanje srednje linije.
  2. Preciznije rečeno, vrlina je srednja linija, s tim da srednja linija u moralu može biti stupnjevita. Svakako da su njeni viši stupnjevi vrjedniji. Same razlike u stupnjevima srednje linije nisu isto što i pretjerivanje i uskraćivanje. Primjera radi, darežljivost, koja je od objekata pravednosti, jeste darivanje imetka osobi koja to zaslužuje i, kako se kaže, “davanje onom ko zaslužuje prema zaslugama…” Ipak, ovo davanje je stupnjevito i poželjno je na ovom putu uložiti što više sredstava te ovo nije rasipništvo, odnosno trošenje imetka na pogrešnom mjestu.

4. Načelo privikavanja djece i omladine na poteškoće

Miskawayh posebno naglašava važnost toga da dijete treba očuvati od razmaženosti, lagodnosti i provođenja a treba ga privikavati na poteškoće. On u vezi s ovim govori sljedeće: Vladari i velikani Irana svoju djecu i omladinu nisu odgajali u svojim kućama u lagodnosti, već su ih slali u udaljene krajeve i njihov odgoj su prepuštali ljudima koji su živjeli grubim životom i nisu bili ljudi od uživanja i provoda.[9]

Nastavak: Metode odgoja kod Miskawayha


[1] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 54-118.

[2] Ibid., str. 68-69.

[3] Ibid., str. 68-69.

[4] Ibid., str. 54.

[5] Ibid., str. 80-81.

[6] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 47.

[7] Ibid., str. 46.

[8] Ibid., str. 121.

[9] Tahdhibu-l-akhlaq, str. 74.

Zadnji put promjenjen: %PM, %07 %584 %2015 %13:%Jul