Nastajanje i propadanje

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 54), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013

Pethodno: Nastavak rasprave o potencijalnom i aktuelnom

Obuhvata:

Uvod

Pojmove nastajanje i propadanje

Združenost dvije forme u jednoj materiji

Vezu nastajanja i propadanja s kretanjem

Uvod

Od petnaest oblika promjene koji su pretpostavljeni tri imaju sumnjivo postojanje (oblici jedan, dva i tri). O njima nije dat definitivan stav. Druga dva oblika (oblici jedanaest i dvanaest) povezani su s uvećanjem i smanjenjem broja, a smatraju se obzirnosnim promjenama i ne trebaju daljnju raspravu.

Od deset preostalih oblika dva (sedmi i trinaesti oblik) su postepene promjene i o njima se mora raspravljati u raspravi o kretanju. Međutim, ostalih osam oblika su nagle promjene u kojima se potencijalni egzistent trenutno, bez vremenskog razmaka, pretvara u aktuelni. Za ove promjene se manje-više koristi izraz nastajanje i propadanje. O njima postoje stanovite nejasnoće koje moraju biti objašnjene.

Zato je ova lekcija posvećena raspravi o tih osam oblika naglih promjena i odgovaranju izraza nastajanje i propadanje njihovim slučajevima.

Pojmovi nastajanje i propadanje

Izraz kawn u arapskom jeziku znači bivanje, a u filozofskom rječniku koristi se u značenju dešavanja i približno je sinonim izrazu hudūş, odnosno nastanak u vremenu, a suprotan njemu je izraz fesād u značenju uništenja pojave. Na ovaj način je pojam kawn specifičniji od pojma wodžūd jer se ne koristi za nepromjenjive egzistente.

Ova dva izraza obično se koriste skupa, a na njihov jasan primjer aludira šesti oblik od navedenih oblika promjene, to jest, uništenje dijela supstancijalnog egzistenta i pojava drugog dijela. Međutim, ovi izrazi mogu se poopćiti i na neke druge oblike. Ako se može naći primjer za treći oblik, onda se i na njega mogu primijeniti izrazi nastajanje i propadanje. Isto tako, uzastopnost kontrarnosti (što je deseti oblik od navedenih oblika promjene) može se smatrati nastajanjem i propadanjem u akcidentima, iako se ovi izrazi obično koriste za supstancu.

Međutim, četvrti oblik, to jest dodavanje supstancijalnog dijela bez uništenja drugog dijela, može se nazvati nastajanjem bez propadanja. A obrnuto, peti oblik, to jest uništenje supstancijalnog dijela bez pojave zamjenjujućeg dijela, može se smatrati propadanjem bez nastajanja.

Isto tako, osmi oblik, to jest pojava novih akcidenata, može se smatrati nastajanjem bez propadanja, a deveti oblik, to jest uništenje akcidenata, može se smatrati propadanjem bez nastajanja s obzirom na akcidente.

Početak pripajanja duha tijelu također se može smatrati vrstom nastajanja, imajući na umu činjenicu da se atribut života time pojavljuje u tijelu. Suprotno, smrt se može smatrati oblikom propadanja, imajući na umu činjenicu da je život tijela uništen, ali ne zbog, to jest, ne iz aspekta uništenja duha, jer je duh neuništiv.

Međutim, zamišljanje nastajanja bez propadanja u oblicima četiri i četrnaest, a propadanja bez nastajanja u oblicima pet i petnaest, ovisi o tome smatra li se dopuštenim združenost dvije forme u jednoj materiji i smatra li se da prethodna forma opstaje kada se pojavi novi supstancijalni dio te, u slučaju uništenja više forme, je li niža forma postojala skupa s višom formom i nastavlja li bez nje. No, ako držimo da dvije forme ne mogu biti združene u jednoj stvari, onda se mora smatrati da je u oblicima četiri i četrnaest ranija forma uništena, a u oblicima pet i petnaest da je nova forma novoprispjela. U tom slučaju navedeni oblici smatrati će se oblicima nastajanja i propadanja, a ne oblicima jedino nastajanja ili jedino propadanja.

Zato se mora istražiti problem je li združenost dvije forme u jednoj stvari dopustiva kako bi pretpostavka događanja dviju aktuelnih supstancijalnih formi u potencijalnom egzistentu i nastavljanje jedne od njih u aktuelnom egzistentu bila dopustivom u oblicima pet i petnaest i kako bi združenost dvije supstancijalne forme u aktuelnom egzistentu i opstanak prethodne forme u oblicima četiri i četrnaest mogli biti ispravnim.

Združenost dvije forme u jednoj materiji

U oblicima četiri i četrnaest pretpostavljenih vrsta promjena čitav potencijalni egzistent opstaje u aktuelnom egzistentu kojem se dodaje druga supstanca kao njegov novi dio, a među njima se dobija vrsta ujedinjenja, s tom razlikom što se u obliku četiri forma utjelovljuje u materiju i materija je uporištem (mahall = mjesto utjelovljenja) ove forme, dok u vrsti četrnaest duša pripadne tijelu i tijelo se ne smatra njenim uporištem.

Sada se postavlja pitanje nestaje li i propada li forma ranijeg egzistenta, dok se na njenom mjestu javlja savršenija forma koja posjeduje savršenstva prijašnje forme, ili u novim okolnostima stvarno postoje dvije forme, od kojih je jedna vertikalno ponad druge, bez uništenja ranije forme?

Naprimjer, kada biljna forma dođe u postojanje u skupu elemenata, opstaju li ovi elementi u biljci sa svojim aktuelnostima? Može li se reći da u ovoj biljci kisik, vodik, azot, ugljik i dugi elementi aktuelno postoje, a da biljna forma postaje objedinjena s ovim skupom? Ili se treba reći da je jedina postojeća forma u njoj biljna forma, dok navedeni elementi postoje samo potencijalno?

Može li se reći da kada životinjska duša pripadne specifičnim materijalima, oni zadržavaju svoje specifične egzistencije i imaju aktuelno postojanje unutar postojanja životinje, ili treba reći da ono što ima aktuelnost jeste forma (duša) životinje a da njeno tijelo egzistira potencijalno? Imaju li materijali koji čine ljudsko tijelo i milioni njegovih živih ćelija specifičnu formu i aktuelnost i pripadne li im ljudska duša kao viša forma, ili je ono što je aktuelno u živom čovjeku jedino njegov duh i postoji li njegovo tijelo samo potencijalno?

Isto tako, je li u oblicima pet i petnaest, u kojima je dio prethodnog egzistenta uništen ili je od njega odvojen, slučaj takav da su od početka postojale dvije supstancijalne aktuelnosti i da je kasnije jedna od njih otišla, dok je druga opstala s istom prethodnom aktuelnošću, ili je slučaj takav da od početka postoji savršena forma čijim se odlaskom javlja nedostatnija forma?

Naprimjer, kada biljka uvehne i pretvori se u prašinu, je li forma prašine aktuelno postojala unutar biljke i opstaje li s istom tom aktuelnošću, ili je pod prethodnim okolnostima bila samo savršena biljna forma čijim prolaskom se javlja nova forma prašine?

Što se tiče odvajanja životinjskog ili ljudskog duha od životinjskog ili ljudskog tijela, da li materijali tijela prethodno aktuelno postoje, tako da nakon odvajanja duha opstaju u istoj onoj prethodnoj aktuelnosti, ili je u prethodnim okolnostima aktuelnost ograničena na njihov duh nakon čijeg se odvajanja javljaju nove forme?

Stoga ono oko čega se rasprava o ovim oblicima promjene okreće jeste pitanje je li dopuštena združenost dvije forme u jednom egzistentu ili nije? To jest, ako je združenost dvije forme u narednom egzistentu dopuštena, oblici četiri i četrnaest smatraju se oblikom nastajanja bez propadanja, a ako je dopuštena združenost dvije forme u prethodnom egzistentu, onda će se oblici pet i petnaest smatrati vrstom propadanja bez nastajanja. Međutim, ako je združenost dvije forme nemoguća, svi ovi oblici biti će formom nastajanja i propadanja.

Neki filozofi ne dopuštaju združenost dvije forme u jednoj stvari, a argumentacija koju iznose jeste ta da je forma sama aktuelnost stvari i stvarstvo stvari (šaj’ijjat-e šaj’), to jest, ono što stvar čini stvar te da brojnost formi nužno iziskuje brojnost stvari, dok se pretpostavlja njihovo jedinstvo, to jest, da je stvar samo jedna.

Ovakvo argumentiranje je nezadovoljavajuće jer, kao prvo, jedinstvo složenog egzistenta, na što je ukazano u 29. lekciji, jeste akcidentalno jedinstvo s obzirom na jedinstvo više forme i, ustvari, složenim egzistentom jesu oni egzistenti koji su na neki način međusobno ujedinjeni, a ne da su stvarno jedan egzistent. Kao drugo, iz samog naslova rasprave može se primijetiti da se problem može postaviti i na sljedeći način: je li združenost dvije forme u jednoj materiji dopustiva ili nije? Očigledno je da se ovdje stvarni problem ne može riješiti na osnovi izraza i riječi.

U svakom slučaju pitanje je imaju li materijali koji sačinjavaju biljku, životinju i čovjeka formu i aktuelnost različite od biljne forme i životinjske i ljudske duše, ili raniji materijali gube vlastite forme i aktuelitete kada u prethodnim materijalima biljna forma dođe u postojanje, ili životinjska ili ljudska duša pripadne tijelu, ili, stručnim jezikom kazano, propadaju li njihove forme i javljaju li se za materijale, nakon smrti biljke, životinje i čovjeka i njihovom pretvorbom u prvotne materijale, nove forme?

Izgleda kako ne bi trebalo dvojiti da ranije forme opstaju u svom stanju i da se nova forma javlja u njihovoj vertikali te na neki način biva ujedinjena s njima i nakon propadanja ili prekida pripadanja raniji aktueliteti opstaju i za njih se ne javljaju neke druge nove forme.

Ovo je potvrđeno činjenicom da su mnoge elementarne čestice i organski i mineralni materijali zasebno vidljivi optičkim uređajima a milijarde se živih egzistenata, uključujući bijela i crvena krvna zrnca, mogu vidjeti u ljudskom tijelu, a mogu se i izvaditi iz tijela i očuvati u specifičnim uvjetima, te stoga, unutar postojanja biljke, životinje ili čovjeka, ne postoje samo minerali i organski materijali sa svojim aktuelnostima i specifičnim formama, nego, također, aktuelno postoje i bezbrojni biljni i životinjski egzistenti unutar savršenije životinje ili čovjeka. Životinjski i ljudski duh ozbiljuje se kao viša forma na višoj razini i u vertikali njihovih formi i duša.

Je li prihvatljivo reći da tijela ljudi i životinja nemaju aktuelno postojanje pored postojanja duha sve dok duh pripada tijelu i da smrću životinje ili čovjeka, to jest kada se duh odvoji od tijela, tijelo zadobija aktuelnu egzistenciju i u njemu se javlja nova forma?!

Zato ne samo da nema dvojbe u mogućnost združenosti dviju ili više vertikalnih formi u jednoj materiji nego se ovo uistinu često i događa. Ono što nije moguće jeste združenost dviju kontrarnih formi (ṣūrat-e motadādd) u jednoj materiji koje su međusobno paralelne, to jest, u horizontalnoj poziciji.

Ovdje će se postaviti pitanje: kako se mogu razlikovati vertikalne od horizontalnih formi?

Odgovor je da se vertikalne i horizontalne (tūlī wa ‘ardī) forme jedino mogu razlikovati pomoću iskustva; to jest, bilo koja forma za koju iskustvo dokaže da je nesposobna biti združenom s drugom formom jeste horizontalna, a bilo koja forma koja je sposobna biti združenom s nekom drugom bit će vertikalna. Naprimjer, forme vode i pare i forme raznih elemenata vrste su horizontalnih formi koje su međusobno kontrarne. Međutim, forme elemenata mogu biti združene unutar biljnih, životinjskih ili ljudskih formi i zato se one smatraju vertikalnim formama. Isto tako, niže forme života, poput ćelija i zrnaca, mogu biti združene unutar viših formi, poput viših formi životinja ili ljudi. Stoga su forme viših životinja i ljudi u vertikalnom odnosu naspram drugih formi.

Uz nevedene razlike, forme se mogu podijeliti u dvije skupine: one forme koje su uzastopne ili međusobno kontrarne ili horizontalne[1] i one koje su vertikalne ili hijerarhijske[2]. Jasno je da je ova dioba relativna i suodnosna dioba[3] i da je stoga moguće da forma bude uzastopnom u odnosu na određenu formu, ali da se smatra hijerarhijskom u odnosu na drugu.

Veza nastajanja i propadanja s kretanjem

Jasno je da je nastajanje i propadanje specifično za nagle promjene, dok je kretanje osobina postepenih promjena. Zato ne možemo razmotriti specifičnu vrstu promjene koja bi s jednog stanovišta bila uključena u obje, to jest, onu koja bi bila i nastajanje i propadanje i kretanje. Međutim, odsustvo združenosti nastajanja i propadanja s kretanjem ne znači da nastajanju i propadanju nema mjesta gdje god postoji kretanje. To jest, moguće je da, iz drugog aspekta, krećuća stvar bude nositelj atributa nastajanja i propadanja.

Objašnjenje glasi: moguće je da egzistent posjeduje kretanje koje završava u jednom trenu i da se baš u tom trenu u njemu javlja drugo kretanje. Naprimjer, kretanje aviona snagom motora jeste posljedicom te snage, tako da se prestankom rada tog motora, prije ili kasnije, kretanje koje je on proizveo mora okončati, ali kada se upali drugi motor, proizvodi se druga snaga koja uzrokuje novo kretanje aviona. Sada, ako se pretpostavi da drugo kretanje počinje upravo u trenutku okončanja prvog kretanja, iako kretanje aviona nije prekinuto, ipak će u njemu ustvari postojati dva kretanja, od kojih je jedno posljedicom snage prvog motora a drugo je posljedicom snage drugog motora. Ovdje, pored postepene promjene, također postoji i nagla promjena koja je okončanje prvog kretanja i njegova preinaka u drugo kretanje. Ova promjena može se nazvati nastajanje i propadanje.

Isto tako, kada se dvije uzastopne forme pojave u materiji, pri čemu jedna propada a druga zauzima njeno mjesto, supstancijalno kretanje (harakat-e džouharī) prethodne okončava i upravo u tom trenutku počinje supstancijalno kretanje naredne forme. Ova se pretvorba formi i uzastopnost njihovih supstancijalnih kretanja također može smatrati vrstom nastajanja i propadanja jer je ostvarena u jednom trenu bez vremenskog razmaka.

Zato pretpostavka nastavka kretanja u jednom egzistentu uopće nije nespojiva s ostvarenjem nastajanja i propadanja u istom jer je, ustvari, moguće da se u njemu događaju dva sukcesivna kretanja, koja se površno smatraju jednim kretanjem. Jedini slučaj u kojem je nastajanje i propadanje nespojivo s kretanjem jeste slučaj pretpostavljanja stvarno jednog kretanja. Ako se pretpostavi da materijalni svijet posjeduje stvarno jednu egzistenciju i ima jedno supstancijalno kretanje, onda ne ostaje mjesta nastajanju i propadanju. Međutim, ova pretpostavka nije ispravna, što će biti objašnjeno na prikladnom mjestu.

Nastavak: Kretanje

Sažetak

1. Nastajanje i propadanje u filozofskoj terminologiji dolazi u značenju pojavljivanja i uništenja pojava i ima specifičnije značenje od egzistencije i ništavila.

2. Jasan primjer nastajanja i propadanja jeste šesti oblik promjene, a deseti oblik moguće je svrstati u nastajanje i propadanje u akcidentima.

3. Četvrti, osmi i četrnaesti oblik moguće je nazvati nastajanjem bez propadanja, a peti, deveti i petnaesti propadanjem bez nastajanja.

4. Pretpostavka nastajanja bez propadanja u supstancama znači dopuštanja združenosti dvije forme u jednom aktuelnom egzistentu, a pretpostavka propadanja bez nastajanja u njima znači dopuštanje združenosti dvije forme u jednom potencijalnom egzistentu.

5. Neki filozofi smatraju da je združenost dvije forme u jednom egzistentu nemoguća i da podrazumijeva suprotnu pretpostavku, jer je stvarstvo stvari (šaj’ijjat-e šaj’) po njenoj formi. Brojnost formi podrazumijeva brojnost stvari.

6. Na ovu argumentaciju može se odgovoriti na dva načina: prvi, u kojem je jedinstvo složene stvari akcidentalno jedinstvo, s obzirom na njenu višu formu, te nije u koliziji s njenim stvarnim mnoštvom. Drugi, u kojem je moguće razmatrati naslov problema “združenosti dvije forme u jednoj materiji”, gdje je jedinstvo atribut materijalne stvari, a ne u smislu jedinstva njihove združenosti.

7. Prisustvo mineralnih i organskih čestica u biljkama i drugim složenim entitetima i prisustvo neovisnih živih ćelija u tijelu čovjeka i životinja potvrda je mogućnosti združenosti vertikalnih formi.

8. Forme je moguće podijeli na one koje mogu biti združene i one koje ne mogu biti združene. Prve se nazivaju vertikalne ili hijerarhijske forme, a druge horizontalne ili uzastopne forme.

9. Ova dioba je relativna i suodnosna. Stoga je moguće da određena forma u odnosu na drugu formu bude uzastopna a u odnosu na treću hijerarhijska.

10. Nastajanje i propadanje mogu se naći jedino kod naglih promjena te stoga ne mogu biti združeni s kretanjem.

11. Moguće je da jedan egzistent iz jednog aspekta bude nositeljem atributa kretanja, a iz drugog aspekta bude nositeljem atributa nastajanja i propadanja, tako da je, kad god se u njemu jave dva međusobno spojena kretanja, promjenu jednog kretanja u drugo moguće nazvati nastajanjem i propadanjem.

12. Nastajanje i propadanje nemoguće je kod jedinstvenog kretanja, a kada bi materijalni svijet bio jedinstven egzistent i kada bi imao jedinstveno kretanje, „stvaranje i uništavanje“ ne bi imalo smisla. Međutim, stvarnost nije takva.


[1] Perz: ṣuwar-e mut‘āqib jā mutadādd ja ‘ardī.

[2] Perz: ṣuwar-e tūlī jā mutarākib.

[3] Perz: taqsīm-e nesbī wa edāfī.

Zadnji put promjenjen: %PM, %02 %649 %2018 %14:%Jul