Neophodnost i filozofija odgoja
Autor:
Institut SAMT

Neophodnost i filozofija odgoja

Preuzeto iz trećeg sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Prethodno: Mogućnost i granice odgoja općenito i Gazalijeva perspektiva

Nužnost i važnost odgoja

Možda se na prvi pogled iz Gazalijevih djela može zaključiti da on o čovjeku ima oprečne poglede, jer nekada ga smatra slabijim, nedostatnijim i neznatnijim od životinje tako da kaže: “Čovjek je takav da ga komarac uznemirava, ne može trpjeti žeđ, ne trpi glad, ne podnosi hladnoću i toplotu[1] i ne može zadovoljiti svoje potrebe.” S druge strane, o čovjeku govori tako kao da nijedno stvorenje ne može dostići njegovu veličinu i odabranost.[2]

Naravno, ovdje nije riječ o proturječnom govoru. On pokušava pojasniti početak i kraj čovjeka, ustvari, on o čovjeku govori u kontekstu toga kakav jeste, kakav može i kakav treba biti. Po Gazalijevom mišljenju, kada se čovjek rodi nije ravan čak ni životinjama, ali u sebi sadrži neobrađen dragulj čijom obradom i razvijanjem čovjek nadilazi meleke.

Ono što čovjeka prenosi s mjesta na kojem jeste tamo gdje bi trebao biti, i što logički povezuje naizgled oprečni početak i kraj čovjeka, jeste odgoj.

Kada je riječ o značaju i neophodnosti odgoja iz Gazalijeve perspektive, osim njegovog praktičnog načina vladanja po kojem je cijeli život krajnje ozbiljno posvetio učenju, podučavanju i odgoju, u njegovoj pisanoj zaostavštini mogu se pronaći i brojne natuknice sa različitim stavovima. Između ostalih, treba spomenuti sljedeće:

1. Odgoj je poput života prirodno pravo čovjeka. Kao što načelno nikome ne treba uskratiti pravo na život, niko nema pravo nekome uskratiti pravo na odgoj. U Kur'anu stoji:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا قُوا أَنفُسَكُمْ وَأَهْلِيكُمْ نَارًا

“O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre.”[3] Gazali tumačeći ovaj ajet kaže: “Čuvanje djeteta od ahiretske vatre (putem primjene prava na odgoj) veća je obaveza za roditelja od čuvanja djeteta od dunjalučke vatre (što iziskuje kontinuitet i primjenu prava na život), a to je moguće postići samo odgojem.”[4] Neki komentatori Kur'ana slijedeći hazreti Alija, a.s., riječ “čuvanje” u ovom ajetu tumače kao lijep odgoj. To znači, čuvajte sebe i svoje bližnje od vatre lijepim i ispravnim odgojem.[5]

2. Bog je u dijete položio sredstva i potrebne uvjete za ostvarenje prava na odgoj i uz pomoć tih suštinskih pologa čovjek postaje čovjekom i stiže na stepen aktualizacije svojih potencijalnih moći.[6] Međutim, dijete na svijet dolazi toliko slabo te nije moguće da bez tjelesne i duševne njege ostane živo i da mu se sposobnosti razviju.[7] Prema tome, ono ima potrebu za staranjem i tjelesnom njegom kako bi ostalo živo, a ima potrebu za odgojem kako bi postalo čovjekom.[8] Dakle, kako Džahiz kaže, ljudi se moraju odgojiti kako bi prešli iz faze dječaštva i nemoći i stigli do stepena punoljetnosti i uravnoteženosti.[9]

3. Čovjek je stvoren da robuje Bogu,[10] a odgoj i obrazovanje su ujedno i robovanje Bogu i najuzvišenije namjesništvo Njegovo. Prema tome, odgoj ne samo da predstavlja neophodni uvjet robovanja, već je i sam neka vrsta robovanja. S druge strane, Bog ne poziva robovanju nespoznatom, shodno tome treba upoznati Boga. To je početak posla, jer tom zahtjevu je moguće udovoljiti samo spoznajom duše, putovanjem po svojoj nutrini i vanjskom svijetu. Prema tome, spoznaja duše, upoznavanje svijeta i upoznavanje Boga nužno je uvjetovano odgojem i obrazovanjem.[11]

4. Iako čovjek na svijet ne dolazi kao moralan, kriterij čovječnosti i njegove vrijednosti jeste moral.[12] S druge strane, obzirom da čovjek treba postati moralan, kako bi se Gospodaru vratio kao posjednik moralnih svojstava, nužno mora biti podvrgnut odgoju. Poslanici su, također, bili poslani kako bi ostvarili upravo tu zadaću. Moral je temelj vjere,[13] a vjera ima obrazovnu suštinu, a to znači da treba podučavati vjeri. Prema tome, odgoj je neophodni uslov da bi poslanici postigli svoje ciljeve.[14] Narod koji ne slijedi odgoj i ne usvoji ga, zaostaje iza svog poslanika i lahko se može dogoditi da mu okrene leđa.

5-Gazali smatra da je najuzvišenija vrijednost čovjeka stizanje do onosvjetske sreće,[15] a način dostizanja te sreće je putem pročišćavanja i usavršavanja duše. On vjeruje da se usavršavanje duše ne može postići bez sticanja vrlina, a da bi se stekle vrline prvo ih treba upoznati.[16] Prema tome, sreća se ne može postići bez odgoja i obrazovanja.[17] Neophodnost odgoja ima korijen u nužnosti ljudske sreće. Ukoliko se dijete ne odgoji, neće postati čovjekom i ukoliko ne bude odgojeno onako kako treba, sigurno neće postati čovjek kakav treba biti. Ukoliko dijete ne bude odgojeno, neizbježno će postati nesretno,[18] a grijeh će snositi roditelji i staratelji.[19]

6. Tačno je da nema veće sreće od onosvjetske sreće, ali ta sreća se ne može ostvariti bez ovosvjetskog zalaganja, kao što je rekao Božiji poslanik: “Dunjaluk je ahiretska oranica.”[20] Postojanje i život na Ovom svijetu iziskuju određene uvjete i zahtjeve, između ostalog, osiguravanje sredstava za život pojedinca, čuvanje i uređivanje zajedničkog života putem političkih aktivnosti, širenjem nauke, tehnologije i podučavanjem različitim vještinama i zanimanjima. Gazali ističe da se nijedna od spomenutih kategorija koje osiguravaju život ne može postići drugačije osim posredstvom obrazovanja i odgoja.[21] Odgoj je neophodnost našeg života i naše čovječnosti. Upravo zbog toga ga Gazali smatra najodabranijim poslom nakon poslanstva.[22]

7. Gazalijeva pohvala nauke, poučavanja i učenja, također, predstavlja veličanje odgoja. Po njegovom mišljenju poučavanje je jedna od najodabranijih odgojnih metoda. Osim toga, Gazali, kao što je već rečeno, ponekad poučavanje upotrebljava u značenju odgajanja. Na jednom mjestu, kada govori o vrijednosti nauke, poučavanja i učenja tumačeći hadis Božijeg poslanika: “Prednost učenjaka nad pobožnjakom je poput prednosti mene nad mojim najmanje značajnim ashabom.” kaže: “Pogledaj kako vrijednost nauke uzdiže na stepen poslanstva, a djelo bez znanja smatra bezvrijednim. To je u slučaju kada pobožnjak ima ograničeno znanje o onome što radi, jer inače njegovo djelo ne bi spadalo u ibadet (pobožnost).”[23] Na drugom mjestu tumačeći hadis: “Učenjaci su nasljednici poslanika” navodi da nema većeg stepena od stepena poslanstva, pa prema tome nema veće časti od časti bivanje nasljednikom poslanika.[24]

8. Gazali pored ukazivanja na tjelesnu i duševnu slabost čovjeka prilikom rađanja i u vrijeme dječaštva, ističe da kao što je u početku tijelo djeteta puno nedostataka i uz pomoć hrane i njege se razvija i postiže potpunost, njegova duša je, također, nezrela i prijemčiva za upotpunjavanje. Samo uz pomoć odgoja, oplemenjivanja morala i poučavanja ona postiže savršenstvo.[25]

9. Gazali odgoj ne smatra nužnim samo za pojedinca već i za društvo, jer uz pomoć odgoja i obrazovanja kultura i misao opstaju i stvaraju se preduvjeti za ostvarivanje čovjekovog namjesništva na zemlji. Gazali ajet:

وَ لِيُنذِرُواْ قَوْمَهُمْ إِذَا رَجَعُواْ إِلَيْهِمْ لَعَلَّهُمْ يَحْذَرُونَ

Neka opominju narod svoj kada mu se vrate, da bi se Allaha pobojali[26] tumači kao poučavanje i upućivanje.[27] O ajetu:

وَ إِذَ أَخَذَ اللهُ مِيثَاقَ الَّذِينَ أُوتُواْ الْكِتَابَ لَتُبَيِّنُنَّهُ لِلنَّاسِ وَلاَ تَكْتُمُونَهُ

A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati i da neće iz nje ništa kriti.[28] kaže da se misli na obaveznost poučavanja.[29]

10. Gazali odgoj smatra sredstvom prenošenja znanja s jednog naraštaja na drugi i prihvata da se “niko se ne rađa kao učenjak i da je znanje plod poučavanja.”[30] Ovim riječima se ukazuje na vrijednost i ulogu odgoja, odgajatelja i učitelja bez kojih bi ljudi bili poput životinja. Oni uz pomoć poučavanja ljude uzdižu iz niskosti životinja u visine čovjeka.[31] Čak kad bi moralna i duševna svojstva poput tjelesnih odlika bila prenosiva uz pomoć naslijeđa, znanje nije nasljedno i jedini način njegovog prenošenja jesu odgoj i obrazovanje.

Čini se da se ljepota ovog dijela Gazalijevih riječi oslikala u riječima odgajatelja ovog doba. Naprimjer, jedan je rekao: “Odgoj je posao pomoću kojeg čovjek prelazi iz stadija divljaštva u stadij civiliziranosti.[32] A drugi veli: “Ono što ukazuje na našu potrebu za odgojem jeste to da se dijete ne rađa kao čovjek, već uz pomoć blagoslova odgoja postaje čovjekom.”[33] Poznato je da su dvojica drugih stručnjaka za odgoj pretpostavili da ukoliko bi stanovnici Zemlje otišli na Mars i svoju djecu ostavili na Zemlji, kada bi se nakon dvadeset godina vratili zatekli bi ih u stanju krda životinja.[34]

11. Po Gazalijevom mišljenju čovjek posjeduje tri vrste voljnog kretanja: mentalno, verbalno i kretanje kroz postupke. S obzirom da su ova kretanja voljna, mogu biti nositelji ljudskih vrijednosti ili njihovih suprotnosti. Naprimjer, misao može biti istina ili zabluda, kao što govor može biti istinit ili lažan i kao što ponašanje i postupci mogu biti dobri ili zli.

Čovjek treba izabrati pozitivnu stranu i božanske vrijednosti ovih kategorija, a za to mu je potrebna dobra pažnja, obavezanost, podučenost lijepom ponašanju i odgoj.

Svaka osoba koja u ovim voljnim kretnjama bude čista i ni na koji način se ne okrene ne-vrijednostima, zabludama, lažima i zlu i nikada ne napusti vrijednosti prava, istine i dobra zaslužuje da kaže:

أَدَّبَنِي رَبِّي فَأَحْسَنَ تَأْدِیبِي

“Odgojio me je moj Gospodar, divno me je odgojio!”. Takva osoba zaslužuje da druge odgoji, oplemeni, pročisti, očisti i pouči.[35]

Uzvišeni Bog kaže:

كَمَا أَرْسَلْنَا فِيكُمْ رَسُولًا مِّنكُمْ يَتْلُو عَلَيْكُمْ آيَاتِنَا وَ يُزَكِّيكُمْ وَ يُعَلِّمُكُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَ يُعَلِّمُكُم مَّا لَمْ تَكُونُواْ تَعْلَمُونَ

“Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči.”[36]

12. Instinktivni razum nije dovoljan za razumijevanje ovosvjetskog i onosvjetskog dobra. Ovo razumijevanje mogućim čine iskustvo, ponavljanje i doticaji. Prema tome, dijete mora proći obrazovni proces kako bi tokom sticanja znanja steklo iskustvo i znanje i naučilo kako se živi.[37]

Posljednja natuknica bi bila da Gazali, koji je i sam bio veliki fakih i vjerski pravnik, daje toliki značaj odgoju u izgradnji čovjeka da ponekad sasvim jasno odgoj djeteta stavlja iznad ibadeta i kaže: “Ukoliko ibadet, koji ima individualnu dimenziju, ne posjeduje duh i značenje i ne predstavlja ništa više od tjelesnih pokreta i od njega ne bude koristi drugima, riječ je o izvanjskom pobožnjaku čiji je ibadet veoma površan i onda je odgoj djeteta od takvog ibadeta mnogo bolji i vrjedniji.”[38]

Svakako, sve što čovjek posjeduje potiče od odgoja, u svakoj fazi života mu je potreban odgoj i bez odgoja nema nikakve vrijednosti.[39] Kao što Kant kaže: “Čovjek je samo ono što odgoj od njega načini.”[40] Drugim riječima, važnost odgoja u izgradnji čovjeka je u tome da odgoj predstavlja osnovu prema kojoj čovjek biva ispravno odgojen ili ne postaje čovjekom. Prema riječima Muhammeda Bakira Hošjara ljudska ličnost kakva god da je, proizvod je odgoja.[41] Gazali, kao i Hadže Nasir ističe[42] da je odgoj ono što čovjeka uzdiže od najnižih do najviših stepena. Upravo zbog toga je to nakon poslanstva najčasniji i najuzvišeniji posao.[43]

Filozofija odgoja

Bez govora o značenju filozofije, njenim vrstama i Gazalijevom pristupu, napomenut ću da je Gazali primjenjivao veoma inventivnu i dinamičnu filozofiju odgoja kakvu veoma rijetko susrećemo kod drugih. S obzirom da ovdje nije moguće detaljno govoriti o ovoj filozofiji, zadovoljit ćemo se kratkim napomenama:

1. Hazreti Ali, a.s., je smatrao da je dijete dio tijela roditelja, zapravo da je ono njihova kompletna duša i tijelo, tako da ukoliko dijete zahvati neka šteta ili bol kao da je njih zahvatila ili ukoliko dijete umre kao da su oni umrli.[44] Imam Sedždžad, a.s., također, dijete smatra dijelom roditelja i ukazuje da se njegovo dobro ili loše pripisuje njima, te da su oni zaduženi za njegov lijep odgoj i da trebaju djelovati kao oni koji će dobiti nagradu za njegova dobra i biti kažnjeni za njegova loša djela.[45] Ime roditelja uz pomoć djece ostaje u sjećanju i dijete ih zamjenjuje kad njih nema. Roditelji trebaju od Boga tražiti pomoć u lijepom odgoju i podizanju djece.[46]

Aristotel vjeruje da roditelji vole svoje dijete kao da je dio njihovog tijela. Pojašnjavajući tu ljubav kaže: “Oni dijete vole kao sebe, zbog toga što je dijete poput njih samih. To znači da ustvari dijete jeste upravo ‘sami’ roditelji, ali izvan njih.”[47]

Prema tome, kao da čovjek ima dva jastva, jedno je povezano jastvo i to je njegovo “ja”, a drugo je odvojeno jastvo koje je ustvari njegovo dijete. Ljubav prema djetetu je ustvari ljubav prema našem odvojenom jastvu. Prema tome, čovjek voleći svoje dijete ustvari voli sam sebe.

Gazali ovo pitanje analizira na jedan veoma suptilan ontološko-psihološki način u formi tumačenja i pojašnjavanja suštine ljubavi.

Preko ove analize dolazi do uzroka ljubavi i podsjeća da je prva voljena osoba za čovjeka on sam, a samoljublje ili ljubav prema sebi znači da čovjek po svojoj prirodi želi da opstane i prezire nestanak i ništavilo. Potom dodaje da je voljeno ono što odgovara ljudskoj suštini, a šta to više odgovara čovjeku od postojanja i opstajanja i što je suprotnije našoj suštini od nestajanja i nepostojanja.[48]

Gazali se tu ne zadržava i ne smatra da su čovjekova jedina bol i briga, bol i briga za vječnošću; jer kao što je postojanje poželjno, a nepostojanje omraženo, tako su savršenstvo i uzdizanje poželjni zato što pripadaju kategoriji postojanja; a nedostatak i manjkavost koji pripadaju kategoriji nepostajanja su omraženi.[49]

Svakako, ljubav prema vlastitom postojanju i njegovom savršenstvu predstavljaju naše instinktivne težnje koje su s mudrošću usađene u nas. S obzirom da čovjek voli sebe i svoje savršenstvo, on voli sve ono što ga vodi ka opstajanju i savršenstvu, a to je između ostalog i dijete.[50] Prema Fahruddinu Raziju savršenstvo je za čovjeka poželjno po biti i ono što čovjeka dovodi do voljenog, također je voljeno.[51]

Ljubav prema djetetu dolazi odatle što postojanje djeteta produžava postojanje čovjeka, pa čak i onda kada roditelji nisu živi, kao da nastavljaju život kroz postojanje svoga djeteta. Prema tome, opstanak vlastite loze svi vide kao svoj vlastiti opstanak, a dijete je predstavnik roditelja u postojanju.[52]

Ako zanemarimo Drugi svijet, bol za vječnošću prestaje samo rađanjem djeteta. Samo zahvaljujući djetetu ovaj bol se smiruje; kao da čovjek posjeduje dva dijela, dio koji je sam on i dio njegovog djeteta. Dijete je naše odvojeno “ja” i postojanje u kojem tražimo trajanje vlastitog života.[53] Rješavamo sve teškoće za njega, jer će nas dijete predstavljati onda kada nas ne bude.[54]

Prema tome, po Gazalijevom mišljenju, ljudska bol jeste bol za postojanjem i savršenstvom. Bol postojanja se liječi posjedovanjem djeteta, a bol za savršenstvom se liječi odgojem djeteta. Gazali smatra da je odgoj put uspinjanja i sreće i ističe da je jedan od razloga traženja djeteta to što dobro dijete ostaje nakon naše smrti i moli oprost za naše grijehe, a dobro dijete je samo ono dijete koje je odgojeno i oplemenjeno.[55]

Čovjek se ne želi zadržati na jednom stepenu savršenstva, već neprekidno teži ka uzdizanju i veličini. Prema tome, u odgajanju djeteta se tako zalaže i odgaja ga kao da razvoj djeteta predstavlja njegovo vlastito usavršavanje i kao da odgajanjem djeteta on odgaja samoga sebe. Možda je upravo zbog toga hazreti Ali, a.s., stoljećima prije Kanta[56], u svom veoma jezgrovitom upozorenju u vezi odgoja rekao: “Odgajajte djecu za sutra, a ne za danas!”[57] Jedna od suptilnosti ovog govora jeste i činjenica da rast i razvoj djeteta treba slijediti prirodni razvoj kulture, civilizacije i pozitivnih promjena u životu čovječanstva. Drugim riječima, kao da putem odgajanja djeteta, onako kako je to zamišljao hazreti Ali, a.s., odvojeno ljudsko “ja” ne zaostaje za vremenom, već napreduje sa duhom vremena i na taj način čovjek će biti iznad vremena, a ne unutar njega. To je odgovor na ljudsku težnju za opstajanjem i savršenstvom.

Roditelji ne mogu vidjeti ono što dolazi nakon njihovog života. Oni nemaju druge predstave o životu, osim one koju žele i oni su u okovima svoga vremena. Zbog toga odgajaju svoje dijete onako kako su željeli da oni budu. Oni dijete smatraju ogledalom u kojem tragaju za onim što je za njih poželjno. Međutim, prema riječima hazreti Alija, a.s., treba razmišljati iznad svog vremena i sebe tražiti u ogledalu sutrašnjice, a ne današnjice.

Prema tome, čovjek odgajajući dijete – svojom rukom ili uz pomoć druge osobe – odgaja sebe i s obzirom da ljubav prema sebi proizlazi iz njegove biti, čini se da i težnja za odgojem djeteta proizlazi iz čovjekove suštine. Upravo zbog toga, roditelji nikada ne zavide djetetu, bez obzira koliki uspjeh ostvari, jer zavist prema sebi nema smisla. Vidjeli smo dosta roditelja koji u skladu sa svojim znanjem i poznavanjem odgoja sa velikom ljubavlju pristupaju odgajanju duše i tijela svoje djece i na tom putu se svesrdno zalažu. Obično, osim užitka u vlastitom životu, pobjedi i uzdizanju za roditelje nema prijatnijeg užitka od uživanja u životu i uspjehu svoje djece.

Ako je Kant smatrao da je čovjek jedino stvorenje kojem je potreban odgoj i koje treba odgojiti[58] on misli na odgajanika, međutim, Gazali smatra da i odgajatelj treba biti odgojen i s tim u vezi smatra da on ima misiju i odgovornost. To znači da on na položaju činitelja ima potrebu da odgaja drugog, a njegova potreba se zadovoljava odgajanjem i podizanjem odgajanika. To je jedan od razloga ljubavi velikih učitelja prema svojim istaknutim učenicima.

Miskevejh, također, smatra da je čovjek jedino biće koje ima potrebu za drugim da bi postigao svoje savršenstvo.[59] Jasno je da on misli na potrebe odgajanika, međutim, Gazali kaže da roditelji (odgajatelji) odgajanjem djeteta (odgajanika) ustvari idu za vlastitim savršenstvom i uzdizanjem.

Treba napomenuti da Gazali pod samoljubljem ili ljubavlju prema sebi, koje je u samoj ljudskoj suštini, nikako ne misli na oholost i egoizam u njihovom etičkom značenju. On potcrtava da je egoizam, odnosno samoveličanje, idolopoklonstvo i da vodi ka udaljavanju od Boga.[60]

2. U Gazalijevom odgojnom sistemu filozofija odgoja i obrazovanja nije odvojena od filozofije stvaranja i ukoliko nema obrazovanja i odgoja ili onakvog obrazovanja i odgoja kakav bi trebao biti, onda čovjek nije odigrao svoju ulogu u postojanju i usavršavajućem kretanju, ili je nije odigrao dobro.

Drugim riječima, poredak egzistencije je tako uređen da završava stvaranjem čovjeka, a čovjek je tako stvoren da je s jedne strane namjesnik Božiji, a s druge strane Ga obožava.[61] Obožavanje kao najljepši i najuzvišeniji odraz ljudskog života, zapravo cjelokupne egzistencije, uvjetovano je odgojem. Čovjekovo namjesništvo predstavlja prizor njegove moći nad samim sobom i nad svijetom, a najuzvišeniji primjer toga jeste namjesništvo u odgoju i obrazovanju.[62]

Gazali čovjeka smatra Božijim namjesnikom u odgoju i obrazovanju[63] kako bi ga na taj način polahko oslobodio nedostataka i slabosti, koje su nužne za fizički život i opstanak vrste i uzdigao na stepen gdje će obožavati samo Boga i u konačnici postati Njemu blizak i biti dostojan da posmatra Gospodara[64].

Iz onoga što je rečeno može se zaključiti da izuzetan značaj u Gazalijevoj filozofiji odgoja ima pet stvari i to:

1. Težnja za vječnošću, koja se ostvaruje u obliku posjedovanja i odgajanja djece, kao i produženja vrste.

2. Težnja ka savršenstvu, koja se zadovoljava odgajanjem djece, a ponekad i istaknutih učenika.

3. Obožavanje, koje je jedan od najosnovnijih odraza ljudskosti u umjetnosti, duhovnosti, ljubavi i slobodi.

4. Čovjekovo namjesništvo na Zemlji čiji je vrhunac spuštanje objave, poslanstvo, donošenje vjere i poučavanje.

5. Moć, koja se nužno završava prevlašću čovjeka nad svijetom, tačnije nad Zemljom, stvara kulturu i civilizaciju.

U svijetu ne postoji ni jedna pojava vezana za čovjeka koja se na neki način – afirmirajući ili negirajući – ne nalazi u okviru jedne od gore spomenutih kategorija. Ove kategorije, prema Gazaliju uvjetovane su odgojem i imaju odgojnu suštinu.[65]

Nastavak: Općenito o principima odgoja i obrazovanja i Gazalijeva perspektiva


[1] Kimija-je se'adat, Gazali, Izdavač Husein Hedjudžam, 1/45.

[2] Ibid, str. 31, 45.

[3] Tahrim, 6.

[4] Ihja ulumi-d-ddin, Gazali, 3/72; Kimija, 2/27.

[5] El-adabu-š-šeri'a ve-l-minha-l-mer'ije, Ibn Muflih, 3/557-558; Sem'ani u četvrtom poglavlju djela Adabu-l-imla ve-l-istimla tumačeći ovaj ajet (Tahrim, 6) kaže: “Od Alija, a.s., se prenosi da se ovim ajetom želi reći: Odgojite i poučite ih!” Od Alije a.s. isto prenosi Ibn Kajjim u djelu Tuhfetu-l-vedud, str. 181-184.

[6] Ihja, 3/72.

[7] Kimija, 1/5.

[8] Ihja, 3/61.

[9] Resail, Džahiz, Izdavač Hasan Elsendubi, str. 249(Preneseno iz djela Dirasat turasijje fi-t-terbijjeti-l-islamijje, Mahmud Kamber, 1/223).

[10] Kimija, 1/203.

[11] Ihja, 4/19; Kimija, 1/13-14.

[12] Kimija, 3-5.

[13] Ibid, str. 4.

[14] Kimija, 1/6.

[15] Ihja, 4/19; Ibid, 1/12.

[16] Mizan, str. 49.

[17] Ihja, 4/19; Ibid, 1/12.

[18] Ihja, 3/72, Ibid, 1/27.

[19] Ihja, 3/77-78.

[20] Ihja, 4/19.

[21] Ibid, str. 12-13 i 19-20.

[22] Ibid, 3/23.

[23] Ibid, 1/6.

[24] Ibid, str.5.

[25] Ibid, 3/66.

[26] Tevba, 122.

[27] Ihja, 1/9.

[28] Ali Imran, 187.

[29] Ihja, 1/9.

[30] Ibid, str. 18.

[31] Ibid, str. 11.

[32] Morisson, H.C. Basic principles in education, London, 1934, str. 60-83.

[33] Barzun, J.M., Teacher in America, Boston, 1945, str. 13.

[34] Throndike, El.L. and A.I.Gates, Elementary principles of education, New York, 1930, str. 7.(Preneseno iz El-va‘je-t-terbevi ve-l-mustakbelu-l-biladi-l-arebijje, Džordž Šahla i drugi, str. 23; Et-terbijjetu-l-islamijjetu inde-l-imamu-l-Gazali, Ejub Dahlullah, str. 141.).

[35] Mearidžu-l-Kuds fi medaridži ma‘rifeti-n-nefs, Gazali, str. 40-41.

[36] Bekare 151.

[37] Ihja, 2/241.

[38] Ibid, str. 33. Gazali za razliku od drugih vjerskih pravnika nemarno obavljen namaz ne smatra namazom. Pogledaj: Ihja, 1/161.

[39] Ibid, 1/39.

[40] Ta'lim o tarbijat, Kant, prijevod Gulamhusein Šokuhi, str. 61.

[41] Usule amuzeš o parvareš, Muhammed Bakir Hošjar, str. 9.

[42] Ahlake Nasiri, Nasiruddin Tusi, Izdavač Mudžteba Minuvi, str. 107.

[43] Ihja, 1/12-13.

[44] Oporuka hazreti Alija, a.s., sinu hazreti Hasanu, a.s., u Nehdžu-l-belagi (Pogledati: Pismo 31, Izdavač Subhi Salih).

[45] Risaletu-l-hukuk, Imam Sedžad.

[46] Es-Sahifetu-s-Sedždžadijje, Imam Sedždžad, prijevod Sadr Belagi, str. 299.

[47] Ahlake Nikumahus, Aristotel, prijevod Sejjid Ebul Kasim Purhusejni, 2/163.

[48] Ihja, 4/297.

[49] Ibid.

[50] Ibid.

[51] En-nefsu ve-r-ruhu ve šerhu kuvvahuma, Fahrudin Razi, str. 113.

[52] Ihja, 2/28; Ibid, 4/297.

[53] Ibid.

[54] Ibid.

[55] Ibid, 2/26.

[56] Ta'lim o tarbijat, str. 9.

[57] Hazreti Ali, a.s. je rekao: “Nemojte odgajati djecu prema svom odgoju, jer su oni stvoreni za drugo vrijeme! (Nehdžu-l-belaga, Ibn Ebil Hadid, 20/267). Naravno, te riječi ni u kojem slučaju ne znače zanemarivanje trenutnih prilika, gaženja djetetovog dječaštva i žrtvovanje njegove današnjice za neku nejasnu i nepoznatu sutrašnjicu koja još nije nastupila.

[58] Ta'lim o tarbijat, Kant, str. 19.

[59] Tehzibu-l-ahlak ve tathiru-l-a'rak, Miskevejh, str. 18.

[60] Ihja, 3/61.

[61] Ibid, 1/13.

[62] Ibid

[63] Ibid

[64] Kimija, 2/192-196.

[65] Ono što sam prenio od Gazalija uporedite sa stavovima Nasiruddina Tusija u djelu Ahlake Nasiri, str. 268-269.

Zadnji put promjenjen: %AM, %18 %476 %2015 %10:%Maj