Nepromjenjivo i promjenjivo

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 51), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013

Prethodno: Ujedinjeno znalca i znanog

Obuhvata:

Uvod

Objašnjenja o promjenjivosti i nepromjenjivosti

Vrste promjene

Stavove filozofa o vrstama promjene

Uvod

Jedna od primarnih dioba koja se može razmatrati za egzistenciju je ona na nepromjenjivo (şābet) i promjenjivo (motaġajjer). Nepromjenjivo uključuje Nužnog Egzistenta i potpuno nematerijalna bića. Promjenjivo uključuje sve materijalne egzistente i dušu koja pripada materiji. Promjene se mogu podijeliti u dvije vrste: nagle i postepene. Postepeno je ono što filozofskim rječnikom nazivamo kretanjem, a njemu je suprotan pojam bivanje nepokretnim, koji je njegovo neposjedovanje[1]; to jest, slučaj nije takav da je sve čemu nedostaje kretanje nužno nositeljem atributa bivanja nepokretnim, nego će one stvari koje imaju sposobnost kretanja, ali aktuelno nisu u stanju kretanja, biti nepokretnim. Zato se potpuno nematerijalni egzistenti ne mogu nazvati nepokretnim. Iz ovoga je jasna razlika između pojma nepokretno (sokūn) i pojma nepromjenjivo, jer prethodni je neposjedovanje kretanja, dok je potonji proturječnost promjene.

U ovom dijelu prvo će biti objašnjeno nepromjenjivo i promjenjivo i vrste promjena i preinaka, a onda će biti govora o kretanju, dokazu egzistencije kretanja, a predstavit će se implikacije i vrste kretanja. Usput će biti objašnjeni pojmovi potencijalnost i aktuelnost i njihova veza s promjenom i kretanjem. Najzad, ovaj dio, koji je posljednji dio prve filozofije, bit će završen raspravom o supstancijalnom kretanju.

Objašnjenja o promjenjivosti i nepromjenjivosti

U arapskom jeziku riječ promjena, taġajjor, koja je izvedena iz riječi ġajr (drugi, različit), i znači postajanje drugim i postajanje drukčijim, pojam je čije apstrahiranje zahtijeva razmatranje dviju stvari ili stanja, ili dva dijela jedne stvari, od kojih jedan nestaje i zamjenjuje se drugim. Čak se i iščezavanje nečega može nazvati promjenom, s onog aspekta u kojem se njegovo postojanje mijenja u nepostojanje, to jest, biva uništenom, iako nepostojanje nema zbilju, a i nastanak se može smatrati promjenom s onog aspekta u kojem se prethodno nepostojanje pretvara u postojanje.

Pretvorba (tabaddol) i preobrazba (tahawwol) u stanju također je bliska promjeni, ali pošto je tahawwol izveden iz hāl (stanje), njegovu upotrebu bolje je ograničiti na promjene stanja. Odavde se može vidjeti da pojam promjena nije štastveni pojam za koji se mogu dati rod i vrsna razlika i teško je naći jasniji razumski pojam kojim se on može objasniti, pa se iz ovog razloga mora smatrati samoočiglednim pojmom.

Isto tako pojam nepromjenjivost (şobāt), koji je proturječnost promjeni, za objašnjenje ne treba nikakvu definiciju, a pošto je izvor njegovog apstrahiranja jedna opredmećena egzistencija, može se smatrati pozitivnim pojmom, dok je promjena njegovom negacijom. Vjerovatno za ovakvu vrstu oprečnih apstrahiranih pojmova bilo koji od njih može se smatrati pozitivnim a njemu oprečni negativnim pojmom.

Egzistencija promjenjivog također je samoočigledna jer, napokon, svaka osoba prisustvenim znanjem nalazi promjene unutar vlastitih unutarnjih stanja. Međutim, nepromjenjiva se egzistencija, koja ne podnosi nikakve vrste promjene i preinake, mora uspostaviti dokazima. U prethodnom dijelu upoznali smo se s nekim od ovih dokaza.

Oblici promjene

Imajući na umu njegovu širinu, moguće je pretpostaviti razne oblike pojma promjena.

1. Pojava supstancijalnog egzistenta bez prethodne materije ili, stručnim rječnikom, originalno stvaralaštvo (ibdā‘ī). Primjer ove pretpostavke je prvi materijalni egzistent, prema stavu onih koji prihvataju vremenski početak materijalnog kosmosa.

2. Potpuno uništenje supstancijalnog egzistenta, a primjer ovoga je posljednji materijalni egzistent, prema stavu onih koji vjeruju da materijalni univerzum ima vremenski kraj.

3. Potpuno uništenje supstancijalnog egzistenta i pojava novog supstancijalnog egzistenta na njegovom mjestu. Događanje ove pretpostavke mnogi filozofi smatraju nemogućim, a naposljetku se može reći da se među običnim pojavama ne može naći primjera ovog oblika promjene.

4. Pojava supstancijalnog egzistenta kao aktuelnog dijela drugog supstancijalnog egzistenta. Jasan primjer za ovo su biljne forme, prema stavu onih koji biljnu formu smatraju supstancom, a njene materije aktuelnim egzistentom.

5. Uništenje dijela supstancijalnog egzistenta bez zamjene drugim dijelom, poput uvehnuća biljke i njene pretvorbe u primarne materijale, to jest, njenog raspadanja, prema navedenom stavu.

6. Uništenje aktuelnog dijela supstancijalnog egzistenta i pojava drugog dijela na njegovu mjestu, za što je jasan primjer nastajanje i propadanje, poput pretvorbe jednog elementa u drugi.

7. Uništenje potencijalnog dijela supstance i pojava drugog potencijalnog dijela na njegovu mjestu. Primjer ove pretpostavke je supstancijalno kretanje tijela koje se neprestano događa uništenjem jednog dijela i njegovom zamjenom drugim dijelom, a ovi dijelovi postaju jedna tekuća egzistencija (wodžūd-e sajjāl) u kojoj se ne može naći aktuelni dio, što će u narednim lekcijama biti dodatno objašnjeno.

8. Dešavanje novog akcidenta u supstancijalnom subjektu, što ima mnoge primjere.

9. Uništenje akcidenta bez dolaska drugog akcidenta na njegovo mjesto, poput blijeđenja boje tijela i njegovog postajanja bezbojnim.

10. Uništenje akcidenta i pojava drukčijeg akcidenta na njegovu mjestu, primjer ove pretpostavke je sljedbenost kontrarnih akcidenata (ta’āqub-e a’rād-e motadadd), poput bijele i crne boje.

11. Uništenje aktuelnog dijela nekog akcidenta. Primjer za ovo je smanjenje broja nečega, prema onima koji smatraju da je broj stvarni akcident koji posjeduje aktuelne dijelove.

12. Dodavanje aktuelnog dijela akcidentu, poput povećanja broja nečega prema gore navedenom stavu.

13. Uništenje potencijalnog dijela akcidenta i pojava drugog potencijalnog dijela, poput akcidentalnog kretanja.

14. Početak pripadanja jednog supstancijalnog egzistenta drugome, kao kad duša pripadne tijelu i njegovo oživljavanje.

15. Prekid navedenog pripadanja, poput smrti životinje ili ljudskog bića.

Primjećujući osobine spomenutih oblika promjene jasno je da jedino sedmi i trinaesti oblik spadaju u postepene promjene i da su jedino oni primjeri kretanja. Ostali oblici moraju se smatrati naglim promjenama, jer između prethodnog i narednog položaja postoji specifična granica i između njih ne postoji vremenski razmak, iako je moguće da svaki od dva gore navedena položaja posjeduje vrstu postepenosti. Naprimjer, promjena temperature vode događa se postepeno, iako se pretvorba vode u paru događa u jednom trenutku, ili se zigot postepeno usavršava, ali mu duh pripadne u jednom trenu.

Imajući na umu ovu napomenu promjene se mogu podijeliti u dvije općenite vrste: nagle (daf‘ī) i postepene (tadrīdžī).

Druga napomena je da se za svaki oblik postepene promjene (oblik sedam i trinaest) mogu dobiti tri podskupine: jedna je ona u kojoj su prethodni dijelovi kao naredni dijelovi, poput jednolikog kretanja bez ubrzanja; druga je ona u kojoj su naredni dijelovi intenzivniji i jači od prethodnih dijelova, poput pojačavajućih i ubrzavajućih kretanja; i treća je ona u kojoj su naredni dijelovi slabiji od prethodnih dijelova, kao kod opadajućih i usporavajućih kretanja. Međutim, o ovome postoje neka sporna mjesta na koja će biti ukazano kasnije.

Stavovi filozofa o oblicima promjene

Pregled izjava filozofa o svakom navedenom obliku promjene bio bi predugačak, no, u vezi s tim se u općenitom smislu može ukazati na pet narednih stavova.

1. Dobro poznati stav filozofa koji smatraju da pojavljivanju svake materijalne pojave nužno prethodi materija i trajanje, a što se tiče materijalnog svijeta oni drže da on nema vremenski početak i zbog toga poriču prva tri oblika promjene.

2. Stav onih koji drže da su brojevi obzirnosne stvari pa oni, prirodno, ne drže da su promjene u njima stvarne promjene, a ovaj stav je prije potvrđen. Zato se promjene u oblicima jedanaest i dvanaest moraju smatrati obzirnosnim promjenama.

3. Stav onih koji ne smatraju da je kretanje nešto postepeno i koji sve promjene zamišljaju naglim. Na ovaj način oni poriču sedmi i trinaesti oblik promjene. Pošto je pojam promjena apstrahirani pojam i nema uzora izuzev prethodnog i narednog postojanja i nepostojanja, a nepostojanje je čisto ništavilo, zbog toga oni postojanje smatraju jednakim nepromjenjivosti. Ovakav stav su imali neki Elejci stare Grčke.

4. Stav onih koji prihvataju postojanje kretanja ali ga ograničavaju na akcidente i, prema tome, poriču sedmi oblik promjene.

5. Stav Mulla Sadre i ostalih koji vjeruju u supstancijalno kretanje.

S obzirom na ono što je o broju rečeno u 47. lekciji, gdje je dokazano da je broj obzirnost, ne postoji daljnja potreba za raspravom o promjeni u broju. No, što se tiče drugih stavova, trebalo bi raspravljati o nekoliko problema.

Prvi problem glasi: mora li svakoj materijalnoj pojavi nužno prethoditi materija koja je postojala u vremenu prije njenog ozbiljenja, iz čega bi slijedilo da je lanac materijalnih događaja, s obzirom na pravječnost, beskonačan i bez početka, ili one moraju okončati egzistentom koji je glava lanca materijalnih događaja, tako da lanac materijalnih pojava ima vremenski početak?

Drugi problem jeste: postoji li kretanje, kao postepena kontinuirana stvar, u vanjskom svijetu, ili ono što se naziva kretanjem jeste skup nepromjenjivih stvari koje se dovode u postojanje i iščezavaju u slijedu, tako da ljudski um apstrahira pojam kretanja iz njihove združenosti? Drugim riječima, jesu li sve promjene nagle, ili, pak, imamo i postepene promjene?

Treći problem, nakon uspostavljanja kretanja, jeste: događaju li se postepene promjene jedino u akcidentima ili, također, može postojati kretanje, ili kretanja, i u samim supstancama?

Nastavak: Potencijalno i aktuelno

Sažetak

1. Riječ promjena, taġajjor, dolazi od korijena ġajr (drugi, različit) i to je pojam koji se apstrahira prilikom uporedbe dvije stvari ili dva dijela i dva stanja jedne stvari u smislu da jedno zamjenjuje drugo.

2. Nastajanje i iščezavanje moguće je, također, smatrati vrstama promjene u smislu da se nepostojanje pretvori u postojanje ili da se postojanje pretvori u nepostojanje.

3. Promjenu je moguće zamisliti u dvije opće forme – u nagloj i u postepenoj. U prvoj formi to je nešto trenutačno, to jest, kad u određenom trenutku nešto nestaje a drugo postaje, a u drugoj formi to je nešto vremensko, kada nije moguće ustanoviti određenu tačku između prethodnog i narednog položaja. U tom slučaju mijenjajuće i promijenjeno dva su dijela jedne postepene egzistencije, a to je u filozofskoj terminologiji poznato kao kretanje.

4. Izraz oprečan izrazu promjenjivost je nepromjenjivost, a odnos između njih je odnos proturječnosti, dok je izraz oprečan izrazu kretanje, mirovanje / nepokretnost, što je njegovo neposjedovanje.

5. Postojanje promjenjivog je samoočigledno, dok se postojanje nepromjenjivog uspostavlja dokazom.

6. Razni oblici mogu se zamisliti kada je u pitanju promjena, jer je za apstrahiranje ovog pojma potrebno uzeti u obzir ili postojanje i nepostojanje jedne supstance, poput prvog i drugog oblika promjene; ili akcidentalno postojanje i nepostojanje, poput osmog i devetog oblika; ili potpunu zamjenu jedne supstance drugom, poput trećeg oblika; ili jednog akcidenta drugim akcidentom, poput desetog oblika; ili pripadanje i prekid pripadanja jedne supstance drugoj, poput četrnaestog i petnaestog oblika; ili postojanje i nepostojanje aktuelnih supstancijalnih dijelova, poput četvrtog, petog i šestog oblika; ili postojanje i nepostojanje aktuelnih akcidentalnih dijelova, poput jedanaestog i dvanaestog oblika; ili uzastopnost potencijalnih supstancijalnih dijelova, poput sedmog oblika; ili, pak, uzastopnost potencijalnih akcidentalnih dijelova, poput trinaestog oblika. Međutim, jedanaesti i dvanaesti oblik nije moguće ubrojati u stvarne oblike promjene jer kao što broj nije stvarna stvar, tako ni njegovo povećavanje i smanjivanje ne može biti stvarna stvar.

7. Većina filozofa negira prva tri od petnaest spomenutih oblika, a da bi se o tome sudilo, neophodno je povesti posebnu raspravu.

8. Skupina drevnih grčkih filozofa smatrali su postepene promjene uobraziljom. Odgovor na njihove sumnje iziskuje posebnu raspravu.

9. Kada je u pitanju kretanje moguće ga je pretpostaviti u tri situacije: jednoliko, pojačavajuće ili ubrzavajuće i opadajuće ili usporavajuće kretanje. Međutim, o ostvarenju ova tri stanja postoje određena razilaženja o kojima ćemo govoriti u raspravi o kretanju.

10. Većina onih koji vjeruju u postojanje kretanja smatraju da se ono odnosi samo na akcidente; međutim, Mulla Sadra i njegovi sljedbenici dokazali su i kretanje u supstanci.


[1] Vidjeti fusnotu 9.

Zadnji put promjenjen: %PM, %02 %546 %2018 %12:%Jul