O "umovina" u učenju Ibn Sine

O "umovina" u učenju Ibn Sine

Prevod: Nermin Hodžić

Ibn Sinaova teorija o umu i njegovim stupnjevima veoma je slična Farabijevoj, a on (Farabi) je smatra izvorno Aristotelovom, dočim ona ustvari pripada Aleksandru Afrodizijskom. Riječ je, naime o sljedećim stupnjevima uma: potencijalni ili tvarni um (aql bi al-quwwa ili aql hayulani), aktualni ili posjedovani um ('aql bi al fi'l), stečeni um ('aql mustafad) i djelatni um ('aql fi'al)[1].

Ibn Sina ovako izlaže sukus svoje teorije o umu: “Motriteljska/spekulativna moć vezana je za univerzalne, nematerijalne oblike na više načina, jer ono čemu je zadaća da nešto prima, to njegovo primanje može biti potencijalno i aktualno. Tako je i vezanost motriteljskog uma sa nematerijalnim univerzalnim oblicima nekada apsolutno potencijalna, i tada se ona (motriteljska moć) naziva tvarnim umom – i to je onaj um kojega ima svaka osoba ljudske vrste – a imenuje se kao tvarni um zbog sličnosti sa tvari, odnosno prvom materijom (hayula al ula, materia prima), koja sama po sebi nema nikakav oblik, ali može biti podmetom svakoga oblika (pripravna je primiti svaki oblik; to je ona materija lišena ikakve aktualnosti, ona postoji tek in potentia, tj. za nju se ne može reći da aktualno postoji, a postojat će tek kad primi kakav oblik, nap. prev.). Nekad, opet, motriteljska moć je povezana sa univerzalnim nematerijalnim oblicima potencijalno mogućom vezom, a to je onda kada se u tvarnoj potenciji nadaju savršenstva prvih inteligibilija, putem kojih i pomoću kojih se ostvaruju drugotne inteligiblije. Prvotne inteligibilije su upravo ona uvodna načela koja bivaju potvrđena bez kakvoga stjecanja (saznanja) i bez da njihov potvrditelj bude svjestan toga da može jednom izbjeći njihovo potvrđivanje, kakav je slučaj sa našim uvjerenjem da je cjelina veća od dijela, ili s našom potvrdom teze po kojoj su dvije stvari koje su jednake sa trećom stvari, zacijelo jednake i međusobno. Kada se kod čovjeka ozbilji ova mjera uma, onda se njega imenuje posjedovanim umom ('aql bi al malaka; lat. intelellectus in habitu), a može ga se u usporedbi sa potencijalnim umom (intellectus in potentia) nazvati i odjelovljenim umom (intellectus in actu), jer onaj prvi nije kadar bilo šta aktualno umovati, za razliku od ovoga potonjeg koji to može. Nekad je, opet, um povezan sa nematerijalnim oblicima potencijalno savršenstvom vezom, a to je onda kada se (ti nematerijalni oblici) ozbilje u njemu (umu) u obliku prvotne inteligibilije, ali ga on (um) ne razmatar aktualno niti mu se aktualno vraća, već kao da su ti oblici kod njega pohranjeni, pa kad god htjedne moći će ih razmatrati i umovati i, također, biti svjestan da ih umuje. Tada se on imenuje odjelovljenim umom ('aql bi al-fi'l), jer je i umovao a i može umovati kad god hoće, bez ikakve poteškoće i osobita pregnuća, bez potrebe za kakvim stjecanjem tih oblika. No, i ovaj se um može u usporedbi sa onim koji dolazi poslije njega, nazvati potencijalnim umom. Nekad je, međutim povezanost motriteljske moći sa univerzalnim nematerijalnim oblicima apsolutno aktualna, na način da je oblik inteligibilije prisutan u njoj (u moći, tj. u umu), te taj oblik može aktualno razmatrati i umovati i također umovati to svoje aktualno umovanje. Tada um nazivamo stečenim umom ('aql al mustafad, intellectus acquisitus), jer kao što ćemo vidjeti, potencijalni um pomoću jednog drugog uma prelazi u aktualnost, a taj drugi um je uvijek aktualan i uvijek djelujući (riječ je o djelatnom umu, 'aql fi'al). Čim potencijalni um ostvari kakvu povezanost, spajanje sa ovim umom, u njemu (potencijalnom umu) se formiraju stanoviti oblici koji dolaze izvana. To su stupnjevi motriteljskog uma. Stečeni um je posljednji stupanj s kojim se završava životinjski rod i ljudska vrsta.”[2]

Kao što smo vidjeli, po Ibn Sinaovom mišljenju, sve što je potencijalno biva aktualnim snagom kakvoga uzroka. Tako je i sa djelovanjima uma, tj. nešto biva uzrokom da inteligiblije pređu iz potencijalnosti u aktualnost. E, i taj uzrok bi trebao biti um, i to aktualni um, jer ako bi i sam bio potencijalnim, stvar bi se nizala u beskonačnost. Ibn Sina ovaj um, u poređenju sa potencijalnim umovima koje ovaj čini aktualnim, imenuje djelatnim umom ('aql fi'al)[3]. Tvarni um ('aql hayulani)[4] je u odnosu na djelatni um u stanju trpnosti, kao i onaj koji je na razini između njih, tj. stečeni um ('aql mustafad)[5]. Odnos ovoga djelatnog uma prema našim umovima i inteligibilijama je poput odnosa sunca prema našim očima (koje potencijalno mogu gledati) i bojama koje potencijalno mogu biti viđene; pa kada zraka sunčeve svjetlosti dopre do potencijalno vidljivih stvari, te stvari postaju aktualno vidljivim i naše oči postaju aktualno gledajuće. Takav je i učinak djelatnoga uma, iz njega se, naime, na potencijalno imaginiliziorane stvari spušta moć koja te stvari čini aktualno inteligibilnim. I, baš kao što je i Sunce samo po sebi vidljivo i biva uzrokom da potencijalno vidljive stvari postanu aktualno vidljivim, tako je i ova supstanca (djelatni um) sama po sebi inteligibilna i uzrokuje da druge potencijalne inteligibilije postanu aktualno inteligibilnim. Sad, s druge strane, ono što je po sebi inteligibilno, po sebi je i intelekt (um) te ono što je po sebi inteligibilno jeste oblik lišen tvarnosti, nematerijalan oblik. Posebno ako je nematerijalno po sebi, ne po drugome. Ta je stvar, isto tako, i aktualni um, te uvijek je, po sebi, i aktualna inteligibilija i aktualni intelekt.[6] Ibn Sina ovaj djelatni um oslovljava i sa “darovatelj oblika” (Wahib al suuwar, lat. Dator formarum). Dakle, najviši stupanj umske spoznaje jest spajanje ljudskoga uma sa djelatnim umom, kako to Ibn Sina veli: “Potpuna usavršenost u spoznaji ozbiljuje se snagom spajanja (ljudskoga uma) sa djelatnim umom. Ako steknemo ovu odliku, i ne bude nikakve prepreke, možemo se s njim povezati kad god to hoćemo, jer djelatni um nije nešto što bi nekad bilo odsutno, a nekad prisutno, već je on po sebi uvijek prisutan. Ali, mi smo ti koji, okrećući se drugim stvarima, bivamo odsutnim i kad god hoćemo ponovo ga uprisutnimo (tačnije, vratimo se u njegovo prisustvo).”[7]

Ibn Sina najviši poseban stupanj spoznaje imenuje kao “hads” (intuicija, oštroumnsot), te o tome kaže: “Inteligibilije koje nastojim dosegnuti bivaju dokučene snagom iznalaženja srednjeg pojma u silogizmu (had al-awsat), koji, opet, biva ozbiljen na dva načina. Nekada snagom intuicije, što je posao uma da sam po sebi izluči srednji pojam, a nekada se inteligibilije dokučuju putem podučavanja i učenja. A osnove učenja opet su u intuiciji i sve se, neizbježno vraća njoj, jer oni koji posjeduju takvu vrstu sposobnosti (oštroumnost, snažnu intuiciju, nap. prev.) izvode osnove i onda ih prenose na one koje podučavaju.”[8]

Ibn Sina na jednom drugom mjestu nudi nešto detaljnije pojašnjenje o “hadsu”: “Učenje bilo da se ozbiljuje od strane nekoga drugog mimo učenika, bilo od njega samog, jest različito, jer među učenicima nalazimo one koji su bliži predodžbi (zamjedbi), jer u njima postoji snažnija darovitost; onaj ko je pripravan, više talentiran za usavršavanje onoga što je između predodžbe i njega samoga, ustvari je obdaren intuicijom. Ova je darovitost kod nekih ljudi toliko izražena i snažna da i za spajanje sa djelatnim umom nemaju potrebu za učenjem. Takav osoba ima, dakle, snažan talenat za takvo što, i u toj mjeri da se čini kako svaku stvar poznaje po sebi (kao da je znanje o stvarima već u sađeno u njega samog, a ne darovano mu izvan njega, nap. prev.) Taj stupanj (na kojemu je dar intuicije toliko snažan da se ima dojam kako osobna koja ga posjeduje sama jest izvorom znanja, nap. prev.) jest najviši stupanj ove darovitosti i takvo bi stanje tvarnoga uma trebalo nazvati svetim umom ('aql qudsi) i on spada u posjedovani um, s tim što je ovdje riječ o izuzetno uzvišenom stupnju, u kojem nisu u stanju sudjelovati svi ljudi... I može biti da se kod jednog čovjeka ovakva intuitivna sposobnost ozbilji sama po sebi i da se u njegovu umu, bez ikakva učitelja i podučavatelja, formira silogizam, s tim da može biti razlika po kvalitetu i kvantitetu takvih intuitivnih prosudbi, tj. da se kod nekih ljudi to intuitivno prepoznavanje srednjeg pojma silogizma desi češće, a kod drugih rjeđe, odnosno (po kvalitetu) da se kod nekih ljudi to dešava brže a kod nekih sporije. I moguće je još i to da neka osoba među ljudima ima toliko čistu dušu i toliko intenzivnu vezanost za umska počela, da u njoj namah bljesne plam intuicije, tj. da u svakoj stvari prima nadahnuće djelatnog uma, te da oblici svih stvari koji obitavaju u djelatnome umu, odjednom ili malo pomalo, budu oslikani u umu takve osobe, i to ne na način puke imitacije, već određenim poretkom koji uključuje srednje pojmove silogizama... To je neka vrsta poslanstvo, ili čak najviša sposobnost poslanika. Dostojnije bi ovu moć bilo nazvati svetom moći. To je najuzvišeniji stupanj ljudskih moći uopće.”[9]

Ovdje treba kazati da je Ibn Sina vrlo vjerovatno za osnove ove svoje teorije o “hadsu” imao inspiraciju u Aristotelovom promišljanju koje nalazimo u njegovoj Analytica posteriora. On tamo, naime kaže: “A oštroumnost je jedno pogađanje u metu, precizno pogađanje (gr. eustokhia) srednjeg pojma u najmanjem vremenu (ili, bez zadrške); to je kao kad neko vidi da je svijetla strana mjeseca uvijek okrenuta suncu i odmah shvati zašto je to tako, zato što je njegova svjetlost od sunca.”[10]


[1]Vidjeti: Farabi, risala fi 'aql, 12; Također i Aleksandar Afrodizijski, 31-42.

[2]Al Nedžat, 165-166; V: Al Šifa, Tabi'iyat, nafs, 39-40.

[3]Što je doslovan prevod grčkog pojma nous poetikos, kojega koristi Aleksandar Afrodizijski.

[4]Doslovan prevod grčkoga pojma nous hulikos kojega koristi Aleksandar Afrodizijski.

[5]Prevod Aleksadrovog „ho thurathen nous“ (doslvno: um koji dolazi izvan).

[6]Al Nedžat, 192-193.

[7]Al Ta'liqat 'ala hawaši..., 95.

[8]Al Šifa, Tabi'iyat, Nafs, 219-220

[9]Al Nedžat, 166-168.

[10]Aristotel; Analytica posteriora I:34, 89 b 10-14.; Vidjeti i: Mantiq, 2/406, Al Takhayyulat al saniyyah.