Obrazovanje i odgoj u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija
Autor:
Institut SAMT

Obrazovanje i odgoj u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija

Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš

Prethodno: Etika u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsi

U prethodnim poglavljima istraživali smo osnove edukacije i odgoja kao što su antropologija, epistemologija i etika u djelima Hādže Tūsija. Sada ćemo se pozabaviti njegovim mislima vezanim za edukaciju i odgoj. U ovom poglavlju pružit ćemo uvid u sljedeća pitanja: neophodnost edukacije i odgoja, primanje odgoja, načela i metode edukacije i odgoja, odgoj djeteta, vjerski odgoj i društveni odgoj.

Neophodnost edukacije i odgoja

Čovjek posjeduje razne dimenzije, sposobnosti, talente i pripremljenosti. U njegovoj nutrini usađena je sklonost ka dobru i zlu, blaženstvu i nesretnosti, a i preduvjeti za uspinjanje i propadanje utisnuti su u njegovu bit. I upravo iz ovog razloga on ima jaku potrebu za njegovanjem snaga, upućivanjem sklonosti i procvatom svojih moći da bi dosegao svoje znanstveno i praktično savršenstvo te da bi postigao svoje krajnje blaženstvo i postaju blizine Božije. Očigledno da edukacija i odgoj, upućivanje odgajatelja, učitelja i upućivača mogu riješiti probleme koji postoje na ovom polju.[1]

Hādže Tūsi, nadahnut ajetima časnog Kur'ana i predajama, edukaciju i odgoj djeteta smatra obaveznim za roditelje, učitelje i odgajatelje te odobrava obaveznost obrazovanja.[2] On edukaciju smatra obaveznom za svakog muslimana i muslimanku, a vlast učenih i mudrih nad narodom neophodnom jer će ovakva vlast omogućiti i pripremiti preduvjete za obrazovanje naroda i pozivat će ih ka vrlini i savršenstvu, a put kojim se postiže Božija blizina i blaženstvo učinit će prohodnim.[3]

On položaj i vrijednost učitelja smatra većim od položaja i vrijednosti oca budući da učitelj obilježava duhovni život, način življenja i postojano blaženstvo djeteta, a otac priprema uvjete za njegov materijalni život. Dakle, položaj učitelja naspram položaja oca je poput položaja duše u odnosu na položaj tijela.[4]

Prihvatanje odgoja

Kao što u svijetu postojanja primanje forme od strane materije predstavlja stub i osnovu usavršavanja i promjena, i na polju duhovnog razvoja i usavršavanja prihvatanje odgoja i edukacije ubraja se u osnove edukacije i odgoja čovjeka.[5] Čovjek iz raznih uvjeta i stanja, unutrašnjih i vanjskih činilaca, druženja i društvenih odnosa, također i iz svojih djela i postupaka prima utjecaje i tako formira svoju ličnost. Kada ne bi bilo ove bitne odlike čovjeka, razvoj i usavršavanje, edukacija i odgoj, uputa, vjerovjesništvo i poslanstvo ne bi imali smisla.[6] Usljed toga može se reći da jedna od velikih blagodati koje nam je Bog Slavljeni darovao jest blagodat prihvatanja odgoja i mi Mu se moramo zahvaljivati na njoj.[7]

Stupnjevi prihvatanja odgoja 

Po uvjerenju Hādže Tūsija, čovjekovo prihvatanje odgoja razlikuje se iz triju aspekata:

  1. čovjekove moći i prihvatanje odgoja: Čovjek posjeduje životinjsku, divljačku i melekansku dušu. On je ove tri duše uporedio sa dušom koja naređuje zlo (nafsi ammarah), dušom koja sebe kori (nafsi lawwamah) i smirenom dušom (nafsi mutmainnah). Dalje, pozivajući se na stavove mudraca on smatra da melekanske i divljačke duše prihvataju odgoj, a da životinjska duša ne posjeduje odgoj niti ga prihvata, tako da pred čovjekom stoje mnoge poteškoće na putu odgoja duše pa je mora odgajati tražeći pomoć od drugih moći.[8]
  2. pojedinci i prihvatanje odgoja: Po Hādže Tūsijevom uvjerenju, ljudi se u pogledu prihvatanja odgoja razlikuju. Neki su spremniji na ovom polju i takvi se mogu lahko odgojiti i lahko im se jedno moralno svojstvo može zamijeniti drugim moralnim svojstvom. Ovakvi pojedinci posjeduju plemenitost, nježno srce, stid i posebnu sramežljivost. Neki pojedinci ne posjeduju ovu spremnost i opiru se odgoju i upućivanju. Oni su poput crnog kamena koji nikada ne prihvata svjetlost. Kolika li je razlika između providnog stakla koje s jedne strane prima svjetlo a s druge strane osvjetljava, i crnog kamena nepropusnog za svjetlo, koji nema nikakvu srodnost sa svjetlošću?[9]
  3. djeca i prihvatanje odgoja: Stav Hādže Tūsija je da djeca i adolescenti više prihvataju odgoj od mladih ljudi i ljudi srednjih godina. On prenosi da su upitali Sokrata zašto se više druži sa djecom i adolescentima, a on je u odgovoru rekao: Zato što se svježe i tanke grane stabla, kada se iskrive, mogu s lahkoćom ispraviti, a staro i suho drvlje, u kojem nema ni traga svježini, nikada se ne može ispraviti.[10]

Prema tome, prihvatanje odgoja kod djeteta je važna stvar koja nikada ne smije biti predmet nemara. Na nju se mora obratiti posebna pažnja i od samog početka duše djece treba obasuti ljubavlju[11] i sačuvati ih od druženja i prijateljstva sa neprikladnim osobama.[12]

U svakom slučaju, iako se prihvatanje odgoja razlikuje iz nekoliko aspekata, ono se ubraja u čovjekove osobine po biti i u dijelove onoga što čovjekovo biće čini onim što jeste. Slijedom ovog prihvatanja odgoja oblikuju se razni unutrašnji i vanjski činioci čovjekove ličnosti.[13]

Činioci odgoja

Među činioce koji izgrađuju čovjekovu ličnost spadaju i njegova djela, njegovo ponašanje i njegove misli. Kada se djelo i ponašanje ponavlja, ono prodire u njegovu nutrinu i vremenom postaje duboko ustaljeno svojstvo duše i tako se učvrsti da se ne može lahko izbrisati.[14] Kao što svaka vještina, umijeće i zanat, kada se ponavlja, ostavlja postojane tragove u duši koji se ne mogu lahko izbrisati iz uma,[15] tako i svako nepostojano djelo, postupak i govor, kada se ponavlja, ostavlja postojan trag u čovjekovoj nutrini i pretvara se u duboko ustaljeno svojstvo duše. Prema tome, u čovjeku koji stalno živi s mišlju o početku i proživljenju i koji je svakog trenutka zauzet duhovnim motrenjem Gospodareve ljepote moći potčinjene duši primaju oblike koji su u skladu sa ovim svetim poljem. Na ovaj način možemo lijepo protumačiti pitanje vječnosti u Džennetu. S druge strane, za onog koji trenutke svoga života provodi u grijehu i nasilju i kome je nevjerovanje i nasilje duboko ustaljeno duhovno svojstvo, vječno ostajanje u patnji potpuno je razumljivo.[16]

Još jedan činilac koji utječe na čovjeka jest prijatelj i drug s kojim se dijete igra. Uloga i utjecaj koji on ima na oblikovanje čovjekove ličnosti su neporecivi. Po Hādže Tūsijevom vjerovanju, utjecaji ponašanja, osobina i moralnih karakteristika njegovog prijatelja i druga na čovjeka prinudni su i neizbježni.[17] Stoga čovjek ne smije biti nemaran prema ovim prinudnim utjecajima i mora nastojati da se druži sa ljudima koji su čisti od poroka i ukrašeni vrlinama. On dobrog prijatelja vidi poput prodavača lijepih mirisa, od kojeg se, ako ništa bolje, onda bar može osjetiti lijep miris.[18]

Na osnovu rečenog, oni koji žele savršenstvo moraju slijediti savršenog čovjeka, s njim se družiti i prihvatati njegov govor kako bi postigli savršenstvo. Svako stvorenje koje želi postići savršenstvo mora se predati biću boljem od sebe, da bi se na taj način okoristilo njegovim savršenstvom. Kada zemlja postane predmet raspolaganja vegetativne forme, biljka se koristi njenim sokovima i pretvara je u biljni oblik, a kada biljka bude na raspolaganju životinji, u njoj se pojavljuju tragovi životinjskog života.[19] Također i čovjek, da bi ostvario savršenstvo znanjem, uviđanjem i sviješću, treba se družiti sa čestitima (salihan) i slijediti ih.[20] Po ovom pitanju uzvišenije i bolje od svega je druženje sa Bogom i s Njegovim imenom i spomenom te predanost Njemu, koja čovjekovom ponašanju i mislima daruje Božansku boju.[21]

Načela i metode

Edukacija i odgoj izgrađuju se na pravilima, zakonima i općenitim politikama. Ova pravila i zakoni nazivaju se načelima, odnosno načelima edukacije i odgoja koja posredstvom metoda bivaju primijenjena u praksi. Hādže Tūsi je iznio neka od ovih načela i bavio se njihovim pojašnjavanjem. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti iznošenjem njegovih pojašnjenja.

1. Otkrivanje talenata

Ljudi se sa aspekta talenata, pripravnosti uma, mogućnosti, kao i individualnih sklonosti na poljima savladavanja znanja, umijeća i vještina razlikuju.[22] Ako se prepoznaju talenti i posebne mogućnosti svakog pojedinca i mjera njegovog interesa prema znanjima, umijećima, vještinama i umjetnostima; drugim riječima, ako se izvrši procjena talenta i osoba se bude bavila poslom, zanimanjem, vještinom i studiranjem smjera koji je u skladu sa njenim talentom i predmetom interesa, nesumnjivo je da će postići zapažene uspjehe.[23]

Hādže različitost talenata, mogućnosti i predmeta interesa pojedinaca za raznim znanjima, vještinama i umijećima smatra dobrohotnom mudrošću Gospodara Mudrog i to vidi nužnim za opstanak čovjeka i za upravljanje društvenim sistemom. Spoznavanje vlastitih talenata i predmeta interesa na inteligentan i svjestan način smatra dužnošću svakog pojedinca. Pojedinac se, također, treba služiti iskustvima[24] učitelja i odgajatelja s ciljem otkrivanja svojih talenata i predmeta interesa i treba znati da će neobraćanje pažnje na ovo važno pitanje uzrokovati uzaludno trošenje snaga, neplodnost talenata i upropaštavanje života.[25]

On otkrivanje talenata i predmeta interesa kod djece ubraja u dužnosti roditelja, učitelja i odgajatelja te ističe da svaki član porodice posjeduje specifičnu prirodu, osobine, sebi svojstveno ponašanje i pokrete koji su usmjereni ka nekom cilju. Zbog toga glava kuće, odnosno upravitelj kuće, koji je poput ljekara, mora spoznati prirodu, osobine i predmete interesa svakog člana porodice kako bi ih mogao uputiti ka onom pravcu koji se računa kao njihovo savršenstvo.[26]

Pored toga što otkrivanje talenata kod djece i adolescenata vidi kao dužnost roditelja i odgajatelja, Hādže spominje i otkrivanje talenata radnika i službenika. U vezi s ovim on kaže: “Prvo treba otkriti talent, mogućnost i predmete interesa svakog pojedinca u društvu i onda mu povjeriti zanimanje i vještinu koja mu odgovara.” Naglašavajući važnost ovog neospornog načela, on odstupanje od njega smatra sličnim primjeru čovjeka koji volove koristi za trku a konja za oranje.[27]

Hādže i različitost priroda ubraja u činioce koji dovode do različitosti talenata, sposobnosti i predmeta interesa, dalje ukazujući na različite specifičnosti naroda, srednjih društava (ummatha) i rasa.[28] Ukazujući i na različitost prirode svakog pojedinca, spoznaju i otkrivanje ovih osobina i sposobnosti smatra utjecajnim u boljem spoznavanju, ispravnom odabiru i ispravnom putu povjeravanja zanimanja i vještina pojedincima.[29]

2. Usklađenost sa prirodom

Usklađenost sa prirodom i slijeđenje prirode neosporno je načelo edukacije i odgoja. Ovo načelo prisutno je u mislima mudraca prije Hādžea, poput Miskawajha i Ibn Sinaa, a postoji i u govorima učenjaka koji su se bavili pitanjima odgoja prije njega, no Hādže je obratio pažnju na postepenost kretanja razvoja moći.[30] Ibn Miskawajh se više zanimao za prirodni razvoj novorođenčeta. I Jean Jacques Rousseau se oslonio na prirodu i zanimao se za odgoj koji je iznad vremenske i prostorne specifičnosti.

Hādže Tūsi smatra da se u odgoju djeteta moraju spoznati njegova priroda, redoslijed i postepenost kretanja moći njegove duše. Sa edukacijom i odgojem treba započeti u saglasnosti i u skladu sa stupnjevima razvoja njegovih moći usljed toga što je odgoj zanat, zanat je uzet iz prirode, priroda je poput učitelja, a zanat je poput učenika. Stoga (prvo) moramo promišljati o kakvoći pojave čovjekovih moći i o njihovom egzistencijalnom redoslijedu, a onda svoj odgojni program uskladiti s tim postepenim kretanjem.

On redoslijed pojave moći i njihovo postepeno kretanje precizno pojašnjava i napominje: “Prva snaga koja se kod bebe pojavljuje jeste traženje hrane i trud da je dobije. Kada se rodi, bez prethodne edukacije traga za mlijekom, a nakon toga plačem i vrištanjem traži mlijeko. Zatim se u čovjeku pojavljuje moć srdžbe koju koristi da bi se očuvao od opasnosti, postigao svoje koristi i udaljio se od šteta. Potom se pojavljuju perceptivne moći.”[31]

On u nastavku kaže: “Onda tražitelj vrline mora obratiti pažnju na postepenost kretanja moći i na odgoj koji se dobiva iz (posmatranja) prirode. Prvo treba uravnotežiti moć strasti, onda moći srdžbe i zatim se pozabaviti moćima percepcije i razlikovanja.”[32]

Hādže u ovoj raspravi ukazuje i na jednu drugu činjenicu: “Onako kako u prirodi vlada umjerenost i kako je kontinuitet, poredak i red svijeta postojanja izgrađen na pravdi, tako i u edukaciji i odgoju načelo umjerenosti, dobiveno iz prirode, treba poštivati da bi se sve dimenzije čovjekovog postojanja mogle razvijati.”[33]

3. Saglasnost sa fitretom koji želi Boga i vjeru

Po Hādže Tūsijevom vjerovanju, saglasnost sa fitretom i vjerom neosporno je načelo edukacije i odgoja i sve odgojne mjere moraju se izgrađivati na temeljima fitreta i vjere, što on naziva Božanskom politikom (siyasate elahi), jer je Božija volja bila takva dačovjekovu bit stvori na ovoj osnovi i njegov odgoj, razvoj i savršenstvo smatra mogućim ovim putem[34] zato što je vjera čovjekov prvi, a mudrost drugi odgajatelj. Šerijat je poput eliksira života koji čovjeka spašava od uništenja i propadanja i daruje mu novi život[35], osigurava mu blaženstvo i pobjedu na svim poljima.

Na osnovu rečenog, odgojni program treba biti takav da čovjeka upoznaje sa Izvorom svijeta i da ga vodi do toga da svoju volju, moć i znanje učini sljedbenikom Božanske volje, moći i znanja;[36] onako kako je ova saglasnost Haritha ibn Zayda dovela do postaje čvrstog uvjerenja (yaqin), zadovoljstva (rida) i predanosti (taslim). Kada ga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., upitao: “U kakvom si stanju?”, on je odgovorio: “Postigao sam vjerovanje i čvrsto uvjerenje, a znak toga mi je to što upravo sada gledam stanovnike Dženneta koji se posjećuju.” Poslanik islama, s.a.v.a., reče: “Srce ovog mladića je postalo prosvijetljeno svjetlošću vjerovanja.”[37]

Nema sumnje da će zanemarivanje ovog načela uzrokovati da šejtanska politika, koju obilježava vladavina strasti i srdžbe, ovlada odgojnim politikama[38] i odvest će čovjeka u vrtlog propasti. Budući da na Ovom svijetu nije bio usaglašen i usklađen sa vjerom i fitretom i nije mogao razviti svoje egzistencijalne dimenzije, na Onom svijetu mora biti u patnjama koje je sam pripremio, a kada se bude želio spasiti od patnje, ponovo će biti vraćen u nju.[39] Nasuprot njima, oni koji su svoj život izgradili na temelju vjere i koji su se trudili u saglasnosti sa svojim fitretom, vječno će ostati u Džennetu koji su sami pripremili.[40]

Hādže Tūsi na osnovu ovog načela opširno je raspravljao o vjerskom odgoju, o čemu ćemo govoriti u ovom poglavlju.[41]

4. Poštivanje stupnjeva razvoja

Hādže na osnovu slijeđenja prirode i načela po kojem su razvoj i usavršavanje svakog bića postepeni i napreduju iz stupnja u stupanj naglašava da postoje stupnjevi i u edukaciji i odgoju. Prilikom pripremanja edukativno-odgojnih programa treba poštovati te stupnjeve i provoditi ih preko odgovarajućih metoda da bi sve egzistencijalne dimenzije i osobine čovjeka postigle svoju aktuelnost.[42] On na polju odgoja na osnovu postepenosti razvoja i usavršavanja ukazuje na stupnjeve edukacije i odgoja djeteta, kakvoću postepenosti oblikovanja moći i metode educiranja djeteta.

a) stupnjevi edukacije i odgoja djeteta

  1. dojenje: Ovaj stupanj počinje od samog rođenja i traje do druge godine života. Dužnost roditelja je da odaberu lijepo ime svom djetetu, jer ako mu nadiju neodgovarajuće ime, tokom čitavog svog života čovjek će biti uznemiren zbog njega.[43] Ako se unajmi dojilja za dijete, ona treba biti lijepog morala, a sa aspekta talenta i inteligencije treba biti na zadovoljavajućem nivou i ne treba biti glupa jer mnoge osobine dojilje posredstvom mlijeka ostavljaju trag na dijete.[44]
  2. odgoj: Nakon završetka doba dojenja mora se početi sa odgojem djeteta i braniti mu druženje sa neprikladnim osobama jer je ono veoma podložno utjecajima svojih vršnjaka, drugova s kojima se igra i onih s kojima se druži. Ukoliko u ovom dobu dijete bude hvaljeno zbog dobrih djela, plemenitosti i vrijednosti koje iskazuje, to će kod njega uzrokovati težnju ka tim vrijednostima.[45]
  3. edukacija o vjeri i moralu: Kada dijete bude spremno za edukaciju, prvi materijali kojim će se educirati trebaju biti vjerska i moralna učenja. Dijete se od početka treba upoznati sa Kur'anom, vjerskim propisima, sunnetom i vjerskim dužnostima tako da mu ta učenja ostanu utisnuta u duši.[46]

Hādže Tūsi u vezi s tim kaže: “Zatim neka ga poduče sunnetu i vjerskim dužnostima, neka ga potiču na njihovo očuvanje, neka ga upozoravaju na neodbijanje njih, neka hvale dobre ljude i neka kude zle ljude u njegovom prisustvu itd. Na ovom stupnju dijete treba upoznati sa moralnim vrlinama[47] i odvraćati od lošeg ponašanja i ružnih stvari pošto se dijete na početku razvoja više okreće ka lošim stvarima.”[48] On preporučuje podučavanje djece predajama i poeziji, naravno poeziji koja potiče moralne vrline, te čuvanje od podučavanja maloumnoj poeziji koja govori o udvaranju, putenoj ljubavi, vinu i alkoholu.[49]

  1. dopunske edukacije: Nakon završetka osnovne, odnosno početne edukacije, treba započeti sa dopunskom edukacijom. S obzirom da ovaj stupanj označava kraj doba djetinjstva, on iziskuje precizno izgrađen edukacijski i odgojni program. Stoga ovo programiranje može biti realistično samo ako se obraća pažnja na talente i predmete interesa pojedinca. Ako je on zainteresiran za stjecanje znanja, onda na početku treba učiti nauku etiku, a nakon nje se educirati u spekulativnim naukama i mudrosti da bi usavršio ono što je na prethodnom stupnju naučio.[50]

Na ovom stupnju neophodno je upoznavati ga sa pravilima društvenog ophođenja i činiocima suživota u društvu a udaljavati od konformizma, uživanja i luksuza.[51]

  1. posao i zanimanje: Kada se završi ciklus dopunske edukacije, trebaju biti spremni i osigurani preduvjeti za zapošljavanje mladića, kako bi on na ovaj način mogao okusiti slast rada i posla i osigurati svoje životne potrebe.[52] Po Hādže Tūsijevom mišljenju, ako otac primijeti da mu se sin zanima za neki zanat, onda je najbolje da ga prvo oženi i odvoji, da bi on imao veći poticaj prema zanatu i vještini kojom se bavi.[53]

b) kakvoća postepenosti oblikovanja moći

Kao što smo i prije ovoga napomenuli, Hādže Tūsi kaže: “Čovjek posjeduje moći strasti, srdžbe i percepcije i ove moći se pojavljuju postepeno i ovim redoslijedom. Prvo se pojavljuje moć strasti, zatim moć srdžbe i onda moć percepcije. Prilikom pripremanja edukacijskih i odgojnih programa mora se uzeti u obzir postepenost kretanja i pojavljivanja ovih moći.”[54]

c) metode educiranja djeteta

Hādže Tūsi ističe: “U čovjekovoj prirodi je postavljena težnja ka spekulativnom i praktičnom savršenstvu. Ukoliko edukacijski i odgojni programi budu uređeni na osnovu spoznaje, mudrosti i koristi, čovjek će morati ostvariti razvoj koji mu priliči, postići potpuni oporavak te znanstveno i praktično savršenstvo.[55] Jedna od tačaka na koje se prilikom pripremanja programa treba obratiti pažnja jeste to da postepeno kretanje ide od lahkog ka teškom, od osjetilnog ka inteligibiliji, od očiglednog ka spekulativnom.[56] Ova odgojna politika zahtijeva da se štivo i tekstovi koji se proučavaju od početka urede na način da se s lahkoćom mogu savladati.”[57]

Po Hādže Tūsijevom uvjerenju, uspinjuće kretanje, duhovni odgoj i čovjekovo postizanje savršenstva postepeni su i posjeduju mnoge stupnjeve, kao što je i njegovo propadajuće kretanje postepeno i posjeduje različite stupnjeve. Nadahnut predajom Poslanika islama, s.a.v.a., u kojoj on kaže: “Onome ko bude iskren četrdeset dana radi Allaha, poteći će vrela mudrosti iz njegovog srca na njegov jezik”, Hādže čovjekovo savršenstvo smatra postepenim i ističe da onaj kome pomaže Voljeni nastoji svaki dan dodati novu osobinu svojim vrijednim osobinama i postepeno prelaziti stupnjeve savršenstva.[58]

5. Poštivanje (nivoa) poimanja i razumijevanja sagovornika

Bez sumnje, nivoi razumijevanja i poimanja učenika i odgajanika su različiti. Uzimanje različitosti pojedinaca u obzir i obraćanje pažnje na mjeru njihovog shvatanja pitanja, kao i spuštanje na njihov nivo i pronalazak zajedničkog jezika s njima spada u neosporna načela edukacije i odgoja.

Nadahnut časnim govorom Poslanika islama, s.a.v.a., koji je rekao: “Božiji poslanici imaju dužnost da sa ljudima govore po mjeri njihovog razuma i shvatanja”[59], a koristeći se i metodom mudraca, koji su se prilikom saobraćanja sa ljudima nekada zadovoljavali samo iznošenjem dedukcijskog argumenta, a nekada su se koristili i retorikom, poezijom, dijalektikom i uvjeravanjem[60], Hādže učiteljima, odgajateljima i onima koji planiraju edukacijske i odgojne programe za razvoj i odgoj učenika, odgajanika i sagovornika poručuje da prvo moraju spoznati ove različite osobine i specifičnosti, da moraju različitost shvatanja i razumijevanja uzeti u obzir i da se trebaju spustiti na odgovarajući nivo i pronaći zajednički jezik te za svaku skupinu pripremiti program koji odgovara stanju i uvjetima shvatanja i poimanja te skupine.[61]

On zastupa stav da se učitelj, kada govori sa učenicima i kada je u učionici, mora spustiti na nivo učenika i pronaći zajednički jezik preko kojeg će s njima komunicirati. Govornik i propagator, kada ima posla sa ljudima, nakon što spozna osobine i stanja svojih sagovornika, svoj govor također treba prilagoditi nivou njihovog poimanja i razumijevanja, a ukoliko su njegovi sagovornici običan narod, svoj govor treba započeti elementima retorike, uvjeravanja i imaginacije (takhayyulat) jer ovi više potpadaju pod utjecaj retorike i imaginacije.[62]

Hādže naglašava da oni koji usmeno komuniciraju sa ljudima i oni koji se bave poslom edukacije i odgoja moraju obraćati pažnju na dvije činjenice:

  1. nemoguće je svakog podučiti svakoj spoznaji i nauci. Zapravo, svaka nauka ima svoje ljude i educiranje nekoj nauci onih koji je nisu dostojni jest nepravda. Stoga nije nužno svima predstaviti filozofijske argumente, pitanja apologetike, precizne krive zaključke i načela aqaida, jer je moguće kada se iznosi neki krivi zaključak u vezi sa aqaidom, da ga osoba dobro ne shvati, da ga takvog zapamti, a da ne uspije dobro shvatiti rješenje tog slučaja. Upravo iz ovog razloga mudraci su prije odvraćali obični narod od ulaska u ovakva pitanja i nisu svugdje razgovarali o svim pitanjima.[63]
  2. poznavanje pet logičkih vještina: Učitelji, odgajatelji i propagatori moraju poznavati pet logičkih vještina i koristiti se njima ondje gdje se ukaže potreba za to i sa svakim čovjekom trebaju razgovarati na njegovom specifičnom jeziku[64], a argument i dijalektiku trebaju koristiti na prikladnim mjestima zato što ovakvo postupanje priprema preduvjete za poštivanje razumijevanja i poimanja sagovornika.

6. Savjetovanje

Jedna od prihvaćenih mjera u edukaciji i odgoju je savjetovanje. Hādže Tūsi u vezi sa ovim pitanjem piše: “Čovjek na svim individualnim i društvenim poljima života ima potrebu za savjetovanjem: u poslovima, izdacima i dohotku za život, zanimanju, zaradi, vještini, u poslovima sigurnosti i odbrane grada, u upravljanju državom, pitanjima rata i mira… Svaka klasa u vezi sa poslovima koji se nje tiču također ima potrebu za savjetovanjem, budući da se kroz usaglašavanje, razmjenu misli i savjetovanje dobro i korist lakše mogu ostvariti a zlo i štete spriječiti.”[65] Treba istaći da savjetovanje (mushawarah) ima dva terminološka značenja: jedno je posebno terminološko značenje koje u današnjici više koriste pedagozi i psiholozi, a drugo je općenito značenje koje datira od davnina. Hādže Tūsi savjetovanje koristi u drugom značenju.

On poručuje studentima da se prilikom odabira smjera obrazovanja za koji će se opredijeliti trebaju savjetovati sa onima koji su toga dostojni.[66] I u poglavlju o edukaciji i educiranju naglašava da tragaoci za znanjem trebaju diskutirati o predmetima koje su savladali, pošto je moguće da korist od jednog sahata rasprave bude veća nego od jednog mjeseca obnavljanja gradiva.[67] On je mišljenja da tragalac za znanjem treba za diskutiranje, savjetovanje i razmjenu misli odabrati nekoga ko je pravedan, dobrog karaktera, skromnih očekivanja, marljiv, škrt na riječima i ko cijeni svoje vrijeme, a nikako da za to izabere osobu koja je lijena, koja mnogo govori i ima velika očekivanja.[68]

Savjetovanje i razmjena misli imaju poseban položaj i u irfanskom duhovnom putovanju. Ako čovjek želi ostvariti svoje željeno savršenstvo i dovesti do procvata svoje egzistencijalne osobine i dimenzije, mora se družiti, zbližiti i savjetovati sa onima koji su toga dostojni s ciljem spoznavanja svojih nutarnjih i vanjskih nedostataka i mahana. Od njih uporno i ponizno treba tražiti da mu otkriju mahane kako bi se od njih očistio.[69]

7. Ljubav

Ljubav i milostivost spadaju u red učinkovitih metoda edukacije i odgoja tako da roditelji, odgajatelji i učitelji, primjenjujući ovu metodu, mogu brzo i lahko doseći ciljeve edukacije i odgoja.

Hādže Tūsi ljubav i milostivost smatra čovjekovim osobinama po biti i tvrdi da izraz čovjek (insan) nije izveden iz osnove zaborav (nisyan), već iz prisnosti (uns). S obzirom da se ljubav ubraja u čovjekove osobine po biti i njegovo savršenstvo, a savršenstvo svake stvari je u očitovanju njene osobenosti, čovjek mora prihvatati i gajiti ljubav. Stoga um i vjera čovjeka pozivaju na gajenje ljubavi, a pripremili su i uvjete za to. U islamu je naglašeno skupno obavljanje ibadeta, jer kada se ljudi okupe na jednom mjestu i obavljaju ibadete, nema sumnje da se zbližavaju jedni s drugima pa ljubav i prisnost postepeno ovladaju društvom.[70]

Bez sumnje, ovlada li ljubav domom, školom i društvom, pristupi li se ozbiljno planiranju edukacijskih i odgojnih programa od strane odgovornih lica te osiguraju li se uvjeti za njihovu primjenu, većina pokvarenosti, nakaradnosti i problema bit će osujećena.[71]

Hādže Tūsi ljubav vidi boljom od pravde jer pravda uzrokuje pojavu vještačkog jedinstva, dok je ljubav činilac koji dovodi do pojave prirodnog jedinstva, a prirodno jedinstvo je bolje od vještačkog. Prema tome, ako ljubav bude vladala u domu, u školi i u društvu, neće biti potrebe za pravdom.[72]

On čovjekovu ljubav dijeli na prirodnu i voljnu ljubav. Prirodna ljubav je poput ljubavi roditelja prema djetetu, koja proizlazi iz biti i nutrine, a voljna ljubav je ljubav čiju pojavu uzrokuju razni činioci. On ukazuje na tri činioca:

  1. brzo prolazeći, umišljeni ili stvarni užici uzrokuju pojavu ove vrste ljubavi. Ova vrsta ljubavi više se pojavljuje među adolescentima i mladima te veoma brzo nestaje;
  2. tamo gdje je činilac ljubavi stvarna ili metaforička materijalna korist, a obično se javlja među ljudima srednjih godina i starijim;
  3. činilac koji dovodi do pojave ljubavi je želja za savršenstvom i blaženstvom. Ova vrsta ljubavi više se uočava među tražiocima savršenstva. Naravno, nekada pojavu ljubavi uzrokuje nekoliko činilaca.[73]

Bolja i uzvišenija od svih ljubavi jeste ljubav koja je čista od pomiješanosti sa bilo kojom vrstom materijalnosti, afektivnosti, hrđe i tame, a to je ljubav prema Bogu Slavljenom, koja je usađena u čovjekovu bit i izmiješala se s njegovom biti i suštinom. Kada čovjek razvije ovu ljubav, u njemu se pojavljuje stanje potpune predanosti bogu (walah) i iščezavanje (fana), a u njegovoj nutrini se pojavljuje čisti izvor dobra i blaženstva te postiže postaja zadovoljstva, predanosti, čežnje (shawq) i prisnosti (uns). U ovom stanju vidi samo Boga i želi Njegovo zadovoljstvo.[74]

Nakon čovjekove ljubavi po biti prema Bogu Slavljenom, ljubav roditelja prema djetetu i ljubav učitelja prema svome učeniku Tūsi smatra najboljim ljubavima.[75]

8. Poticanje i korenje

Hādže Tūsi poticanje i korenje smatra neophodnim sredstvima koja jamče primjenu edukacije i odgoja, njihovo proširivanje, činjenje porodičnog, školskog i društvenog okruženja zdravim i stvaranje motiva za uzdržanost od kršenja zakona. Radosne vijesti i opomene Božijih poslanika, odnosno nagradu i kaznu o kojima se govori u vjeri, smatra postavljenim upravo na ovoj metodi.[76]

On u vezi sa ovim pitanjem kaže: “Ljudi nisu isti. Neki se moraju posredstvom opominjanja kaznom, plašenja i skretanja pažnje privlačiti edebu i moralu, a neki drugi, opet, posredstvom poticanja i davanja radosnih vijesti.”[77] Možemo reći da se odgoj zasniva na poticanju. Zbog toga, ako kod djeteta primijetimo pohvalno ponašanje, trebamo ga poticati i hvaliti u prisustvu drugih, a ako učini nešto ružno i vidimo da to od nas skriva, i mi se trebamo ponašati kao da to nismo primijetili i pokrijmo mu to. Ali ako ponovi taj ružan postupak, kritizirajmo ga nasamo, taj postupak prikazujmo kao veoma ružan i opomenimo ga da se ne bi vratio na činjenje toga. Svakako, naša kritika ne treba biti takva da ga ohrabri i učini bezobraznim. Dakle, i poticanje i korenje trebaju biti upotrijebljeni valjano, u mjeri koliko je neophodno i sa posebnom istančanošću.[78]

9. Vježbanje i ponavljanje

Vježbanje i ponavljanje su od neospornih metoda edukacije i odgoja, a dovode do procvata talenata i do činjenja mogućnosti aktuelnim. Hādže Tūsi smatra da čovjek na poljima edukacije i odgoja, vještine, tehnike, zanata i etike postiže umješnost, razvoj, savršenstvo i napredak onda kada postane prisan sa svojim predmetom izučavanja, poslom i vještinom, kada ga učini svojim motom i trudi se posredstvom vježbi, ponavljanja i prakse da stvori odgovarajuće navike i vještine, te na kraju, kada ih učini ustaljenim svojstvima u duši i oblicima u duši.[79]

Jasno je da se pojavom ustaljenih svojstava i oblika u duši djela iz duše očituju bez razmišljanja i oklijevanja i to svojstvo u duši postane nepromjenjivo i stalno te ona nikada neće doživjeti tugu zbog nestanka onoga što je stekla.[80]

Tūsi učenicima i studentima nakon što savladaju određenu lekciju preporučuje da pažljivo promišljaju o njoj i da je ponove s motivacijom i raspoloženjem jer vježbanje i ponavljanje, kao prvo, uzrokuju da čovjek bude imun na nesreću koja se naziva zaborav, a u vezi s tim je rečeno: “Lekcija je jedan a ponavljanje je hiljada”, i kao drugo, vježbanje i ponavljanje su sredstvo za bolje korištenje talenta i mogućnosti.[81]

Hādže Tūsi i na polju duhovnog putovanja zastupa stav da postojanost u vjeri i ustaljenim svojstvima u duši spada u utvrđene i neosporne uvjete duhovnog putovanja. Za postizanje postojanog vjerovanja i pohvaljenih u duši ustaljenih etičkih svojstava vježbanje i ponavljanje postupaka koji odgovaraju dotičnom u duši ustaljenom svojstvu on smatra nužnim i neophodnim jer, kao što smo i prije rekli, izvor pojave etičkih oblika koji ne mogu iščeznuti u čovjekovoj duši jest višestruko ponavljanje djela i postupaka koji odgovaraju tim oblicima. Prema tome, putnik koji traga za postizanjem vrlina i savršenstava mora ponavljati djela koja proizvode željenu vrlinu.[82]

On u svojim djelima često i jasno ukazuje na činjenicu da duhovni putnik mora posredstvom ambicioznosti i podnošenja teškoća u svojoj duši ustaliti strah od Boga, iskrenost (sidq), sustezanje od Ovog svijeta (zuhd), blagost (hilm) i dostojanstvenost (waqar), te treba biti siguran da ono što je postigao teškom mukom i trudom neće olahko izgubiti.[83]

10. Čišćenje duše od poroka (takhliyah)

Čišćenje duše od poroka ili čišćenje nutrine od prljavština i poroka prvi je korak samoizgradnje i bez toga je nemoguće ukrasiti se moralnim vrlinama. Hādže Tūsi naglašava ovu metodu i ističe: “Kao što se njiva prvo treba očistiti od trnja i grmlja pa onda u njoj sijati da bi poljoprivreda bila plodonosna, tako se i srce i um čovjekov prvo moraju očistiti od poroka, prljavština i nutarnjih bolesti pa onda uljepšati ukrasima morala da bi mogućnosti prešle u aktuelnost i savršenstvo.”[84] Stoga je u islamu naređena čistota duše, čišćenje od prljavština, činjenje tevbe i osamljivanje s Bogom, a bez čišćenja nutrine duhovno putovanje, samoizgradnja i odgoj neće uroditi plodom.[85]

Hādže, naglašavajući metodu čišćenja nutrine od tmina i prljavština, preporučuje: “Učenik od samog početka treba biti suzdržljiv i srce treba očuvati od hrđe da bi njegovo znanje davalo plodove.”[86] On jasno ističe da je nemoguće ozdravljenje bolesnika dok postoje poremećaj, nedostatnost i bol, a ni vatra nikada neće planuti u vlažnom prostoru.[87]

11. Duhovno vježbanje (riyadat)

Jedna od metoda samoizgradnje i odgoja je duhovno vježbanje. U rječniku se mjere koje se preduzimaju s ciljem pripitomljavanja neposlušnog konja da bi prestao s neposlušnošću i bio poslušan svome jahaču nazivaju vježbom (riyadat), a u etičkoj i odgojnoj terminologiji odvraćanje duše od poslušnosti moćima strasti i srdžbe naziva se duhovnim vježbanjem (riyadat).[88]

Neophodnost duhovnog vježbanja proizlazi iz toga što čovjekova duša, ako bude slijedila moći strasti i srdžbe, potpada pod njihovu upravu i pada na nivo životinjske i divljačke duše, a ako ih bude željela napustiti, onda teži nepravednosti i svoje moći čini nefunkcionalnim. Dakle, moći strasti i srdžbe moraju se uputiti i kontrolirati i treba ih uposliti u službu uma i vjere. Metoda kojom se moći strasti i srdžbe mogu odvratiti od neposlušnosti i uposliti u službu uma i vjere jest duhovno vježbanje.[89]

Duhovno vježbanje u početku izgleda teško, ali budući da ostavlja vrijedne rezultate kao što su čednost, sačuvanost duše, skromnost, pouzdavanje na Boga, darežljivost, hrabrost i suzdržljivost, ono je slatko i lahko.[90]

12. Nadzor (muraqabah) i svođenje računa sa sobom (muhasabah)

Nadzor i svođenje računa sa sobom metode su utjecajne u samoizgradnji i duhovnom putovanju duše. Znalci etike i gnostici duhovni putnici pridaju im posebnu važnost. Hādže Tūsi u vezi s ovim kaže: “Nadzor je to da čovjek sebe stalno udaljava od grijeha, zastora, preokupiranosti i prepreka na putu savršenstva te da svoje postupke i govor, spoljašnjost i nutrinu očuva i nadzire da ne bi postupio suprotno od Božijih naređenja i zabrana i da se ne bi kod njega javilo djelo koje će uništiti njegova dobra djela.”[91]

Svođenje računa sa sobom je da čovjek izvrši pregled svojih pokornosti, ibadeta i grijeha da bi vidio šta od ovoga preovladava, kako bi to zatim uporedio sa blagodatima koje mu je Bog darovao, iako pokornost i ibadeti ljudi naspram Božijih blagodati nisu nešto što bi bilo vrijedno spomena. Upravo usljed toga ljudi se pred Bogom stalno izvinjavaju zbog svojih nedostatnosti, priznaju svoju poniznost, nemoć i kude sami sebe.[92] Dakako, čovjek izgubi svoju čast onda kada pogleda i vidi ne samo da naspram beskrajnih i bezbrojnih Božijih blagodati nema pokornosti i ibadeta, nego je počinio i mnoštvo grijeha.[93]

U svakom slučaju, uloga nadziranja sebe i svođenje računa sa sobom ogleda se u tome da se čovjek udostoji svoju prošlost ispraviti i posredstvom ibadeta, pokornosti, duhovnog vježbanja i nametanja sebi poteškoća očistiti svoje grijehe, kao što je rekao Ya‘qub Kindi: “Na kraju svake noći moramo sagledati sve svoje govore i djela koja smo počinili u toku dana i noći, pa kada se suočimo sa grijehom koji smo počinili, intenzivirajmo kuđenje i kritiku duše, a izvršavajući kaznu (had) nad sobom, ne dozvolimo sebi činjenje grijeha.”[94]

Nastavak:


[1] Ibid.,str. 64-65, 69-71, 247; Akhlaqe muhtashami, str. 22.

[2] Akhlaqe Nasiri, str. 105-106, 136.

[3] Ibid., str. 64; Akhlaqe muhtashami, str. 63-64; Tusi Nasiruddīn: Shiwei danesh pezhuhi, str. 54-63.

[4] Akhlaqe Nasiri, str. 271.

[5] Ibid., str. 59-62.

[6] Aghaz wa enjame jihan, str. 35-36, 39.

[7] Akhlaqe muhtashami, str. 449.

[8] Akhlaqe Nasiri, str. 76-77.

[9] Rawdatu-t-taslim, str. 101.

[10] Akhlaqe Nasiri, str. 229.

[11] Akhlaqe Nasiri,str. 258.

[12] Ibid., str. 222-223.

[13] Aghaz wa enjame jihan, str. 59.

[14] Akhlaqe muhtashami, str. 364-377.

[15] Aghaz wa enjame jihan, str. 35.

[16] Akhlaqe Nasiri, str. 282.

[17] Akhlaqe muhtashami, str. 364, 377, 532, 534.

[18] Shiwei danesh pezhuhi,str. 73, 91, 117.

[19] Rawdatu-t-taslim, str. 96-97.

[20] Ibid., str. 96-97.

[21] Aghaz wa enjame jihan, str. 63-64; Awsafu-l-ashraf, str. 142-152; Akhlaqe muhtashami, str. 65; Akhlaqe Nasiri, str. 149.

[22] Akhlaqe Nasiri, str. 281-282.

[23] Ibid., str. 227-228.

[24] Shiwei danesh pezhuhi, str. 76.

[25] Akhlaqe Nasiri, str. 227-228; Shiwei danesh pezhuhi, str. 76.

[26] Akhlaqe Nasiri,str. 209, 304-305.

[27] Ibid., str. 241-242.

[28] Akhlaqe Nasiri, str. 243-244; Asasu-l-iqtibas, str. 568-569.

[29] Akhlaqe Nasiri, str. 243-244; Asasu-l-iqtibas, str. 568-569.

[30] Akhlaqe Nasiri,str. 150-151, 222.

[31]Ibid.

[32] Ibid., str. 151.

[33] Ibid., str. 146-147.

[34] Ibid., str. 109.

[35] Ibid., str. 278-279.

[36] Akhlaqe Nasiri,str. 79, 163, 284.

[37] Aghaz wa anjame jihan, str. 16-18.

[38] Akhlaqe Nasiri,str. 79, 163, 284.

[39] As-Sajda, 20.

[40] Al-Furqan, 16.

[41] Risalatun fi-s-sayri wa-s-suluk, str. 66.

[42] Akhlaqe Nasiri, str. 64-93.

[43] Ibid., str. 222.

[44] Ibid.

[45] Akhlaqe Nasiri, str. 223.

[46] Ibid.

[47] Ibid., str. 222-224.

[48] Ibid., str. 223.

[49] Ibid., str. 223-224.

[50] Ibid., str. 227.

[51] Ibid.

[52] Ibid., str. 229.

[53] Ibid.

[54] Ibid., str. 146-151.

[55] Akhlaqe Nasiri,str. 64-93.

[56] Shiwei danesh pezhuhi,str. 88-89, 113.

[57] Ibid.

[58] Akhlaqe muhtashami, str. 3-5.

[59] Akhlaqe Nasiri, str. 283.

[60] Ibid., 283-284.

[61] Rawdatu-t-taslim, str. 27-30; Asasu-l-iqtibas,str. 345-348, 515, 588.

[62] Ibid.

[63] Talkhisu-l-muhassal, str. 471-472.

[64] Asasu-l-iqtibas, str. 345-348, 586-588.

[65] Shiwei danesh pezhuhi, str. 90.

[66] Ibid., str. 72.

[67] Ibid., str. 72-73, 90.

[68] Ibid., str. 72-90.

[69] Akhlaqe Nasiri, str. 165-166.

[70] Akhlaqe Nasiri, str. 264.

[71] Ibid., str. 243-269.

[72] Ibid., str. 149, 258-259, 333.

[73] Ibid., str. 260-262; Awsafu-l-ashraf, str. 124-130.

[74] Akhlaqe Nasiri, str. 262-263; Awsafu-l-ashraf, str. 124-130; Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-‘itiqad, str. 407-411.

[75] Akhlaqe Nasiri, str. 258-264.

[76] Qawa‘idu-l-‘aqaid, str. 33; Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-‘itiqad, str. 407-411.

[77] Akhlaqe Nasiri, str. 106, 223, 306.

[78] Ibid., str. 224.

[79] Ibid., str. 93-101, 103.

[80] Ibid.

[81] Ibid., str. 152-157.

[82] Akhlaqe Nasiri, str. 152.

[83] Ibid.,str. 157-158; Awsafu-l-ashraf,str. 44-46, 50, 70, 72; Akhlaqe muhtashami, str. 503-508, 546.

[84] Akhlaqe Nasiri, str. 67; Risalatun fi-s-sayri wa-s-suluk, str. 53; Awsafu-l-ashraf, str. 58, 88.

[85] Ibid.

[86] Shiwei danesh pezhuhi, str. 116-117.

[87] Ibid.

[88] Ibid.

[89] Awsafu-l-ashraf, str. 76-77.

[90] Akhlaqe Nasiri,str 156-157; Rawdatu-t-taslim, str. 93.

[91] Awsafu-l-ashraf, str. 80-84.

[92] Ibid., str. 80-84.

[93] Ibid.

[94] Akhlaqe Nasiri, str. 163-167.

Zadnji put promjenjen: %AM, %26 %361 %2015 %07:%Maj