Odgojne metode i Gazalijeva perspektiva
Autor:
Institut SAMT

Odgojne metode i Gazalijeva perspektiva

Preuzeto iz trećeg sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Prethodno: Nastavna građa i obrazovne faze po Gazaliju

U Kur'anu stoji: Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je čestitost u tome da se Allaha bojite. U kuće na vrata njihova ulazite i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite.[1] Prenosi se da je imam Bakir, a.s., o tumačenju ovog ajeta rekao: “Svaki posao treba uraditi na njemu odgovarajući način.”[2]

U ovom ajetu naglašava se metodološki princip, a to je izbor onog ispravnog od postojećih puteva za obavljanje bilo kojeg posla. Ovo ima veliki značaj u odgoju i obrazovanju i provedbi njihovih ciljeva, jer ukoliko nije moguće ostvariti odgojne ciljeve na ispravan način, onda se čini da je cjelokupan odgojni sistem krnjav i neplodan. Stoga se u raspravama o odgoju raspravlja i govori o metodama odgoja i obrazovanja.

Do sada smo u ovoj knjizi nastojali pojasniti i prepoznati dio Gazalijevih pedagoških stavova o temeljima, definiciji, granicama, filozofiji, principima, činiocima i ciljevima odgoja. Sada, u posljednjem poglavlju ove knjige treba odgovoriti da li je Gazali kao jedan veliki muslimanski pedagog za provođenje svojih odgojnih ciljeva koristio ispravne puteve i metode ili ne? Ukoliko je odgovor potvrdan, koje su to metode?

Za odgovor na ova pitanja prvo je potrebno pojasniti značenje metode, a potom se posvetiti pitanju razlike između metoda, procedura i tehnika. Također, govorit ćemo o metodi, proceduri i tehnici u islamskoj obrazovnoj kulturi i nakon toga ćemo definirati odgojnu metodu i ukazati na odnos metoda i ostalih elementa odgojnog sistema, a na kraju ćemo ukazati na koji način prepoznajemo odgojne metode u Gazalijevim djelima i pojasniti neke njegove odgojne metode.

Definicija metode

U knjizi Bahsi darbareje raveš (Rasprava o metodi) stoji: “Metoda predstavlja skup pouzdanih i jednostavnih pravila čije precizno pridržavanje ne dopušta da se neispravan put smatra ispravnim i koji pomaže da se bez nepotrebnog truda i putem postepenog povećanja znanja dođe do spoznavanja istine za kojom se traga. Metoda ima četiri principa:

1. Očitost i jasnoća - To znači da metoda treba biti očita i jasna, jer će inače rezultati rada biti neodređeni.

2.Analitičnost - To podrazumijeva dijeljenje i raščlanjivanje složenih i općih značenja na jednostavne elemente i dijeljenje ovih sitnih elemenata na još sitnije.

3. Organiziranost - To znači uređivanje misli na način da djeluju kao povezan niz.

4. Stizanje od jednog suda do drugog posredstvom neprekinutog kretanja misli tako da to rezultira jasnoćom cijeloga sklopa.”[3]

U knjizi Farhange tovzihi ulume tarbijjati u vezi sa pojmom metoda piše sljedeće: “Metoda je skup procedura i mjera koje se koriste za spoznavanje istine i izbjegavanje greške. Tačnije rečeno, izraz metoda se koristi za tri stvari:

1. Skup puteva i načina koji pomažu čovjeku da otkriva nepoznanice i rješava probleme.

2. Skup pravila koja treba koristiti prilikom istraživanja i proučavanja zbilje.

3. Skup instrumenata i tehnika koje vode čovjeka na putu od nepoznatog ka poznatom.

Prema tome, metoda je neophodna za nauku i ni jedna nauka nije moguća bez metoda.”[4]

Sad ćemo vidjeti kakav je odnos između metode i procedure.

Razlika između metode i procedure

Veliki broj pedagoga i stručnjaka za odgoj, govoreći o aktivnostima na polju obrazovanja i predavanja, ne prave razliku između metode i procedure i ove dvije riječi smatraju sinonimima. Koriste ih u istom značenju i jednu umjesto druge.

Moris Dobs, poznati francuski pedagog, vjeruje da u odgoju i obrazovanju metoda nije isto što i procedura da ih, nasuprot uobičajenom mišljenju, nije moguće koristiti kao sinonime.

Dobs je nastojao pojasniti položaj ova dva termina u epistemiološkoj strukturi koja predstavlja specifičnu teoriju na polju odgojnih metoda i procedura.

Na vrhu ove strukture nalazi se nešto što se naziva pristup, iz čega proizlazi metoda. Nakon metode dolazi procedura, a nakon procedure tehnika. Svaki od ova četiri semantička elementa ima posebno pojmovno značenje, koje se ne susreću kod drugih. Pored toga, svi ovi elementi su međusobno povezani u skladnoj strukturi.

Tumačenje ova četiri elementa:

1. Pristup

Ovaj element govori o vladajućoj ideologiji unutar odgojnog sistema prema kojoj su usmjereni krajnji i odgojni ciljevi. Pristup izravno i na jedan detaljan način ne utiče na značenja i primjenu odgojnih metoda, procesa i tehnika. Pristup se bavi temeljnim značenjima, koja su u skladu sa kakvoćom odgojnih ciljeva i upravo ova značenja predstavljaju osnove koji pristup svakog odgojnog sistema preobražavaju u opću okosnicu djelovanja tog odgojnog sistema. Pristup svakog odgojnog sistema može biti religijski, filozofski, psihološki i sociološki. U svakom slučaju, pristup prevladava svim poljima odgojnog djelovanja i nadzire ih i u skladu sa njegovim zahtjevima utemeljuju se metode, određuju procesi i preciziraju tehnike.

2. Metoda

Ovaj termin označava skup poslova koje čovjek na jedan organiziran i uređen način poduzima u cilju postizanja nekog cilja i izvršavanja neke aktivnosti. Metoda je strateški pojam koji određuje način djelovanja, precizira faze i načine prelaženja tih faza u dostizanju zadatih ciljeva.

Metoda kao strategija temelji se na principima i vrijednostima koje proizlaze iz prvog elementa (pristup) i predstavlja pokazatelj njihovog prisustva u različitim fazama odgojnog djelovanja. Svaka metoda ima izabrane procedure i specifične tehnike, koje su u skladu sa vrstom metode i pristupa koji im prethodi.

3. Procedura

Obrazovne procedure su djelatni obrasci čija primjena i pridržavanje rezultira ostvarenjem strateško-obrazovnih planova (metoda). Postoji više vrsta procedura i to opće i specifične.

Opća procedura je ona procedura za koju se, ukoliko dođe u jednom uređenom obliku i ukoliko u nastavi i obrazovanju postane uobičajena, može reći da se nalazi na istom nivou sa metodom. Neke od tih procedura su sljedeće: držanje govora, čitanje i tumačenje, poučavanje putem prakse i iskustva i samo poučavanje.

Specifične procedure se nalaze na nižem nivou od općih, slijede ih i na neki način im služe, kao npr.: pamćenje, vježba, posmatranje, dijalog i ponavljanje naučenog.

4. Tehnika

To je instrument ili sredstvo pomoću kojeg dolazi do ostvarenja obrazovnog procesa, kako bi u konačnici obrazovna metoda u okviru posebnog pristupa stigla do svog krajnjeg cilja. Naprimjer, u tradicionalnim metodama podučavanja jeziku (o čemu ćemo podrobno govoriti) za ostvarenje procedure čitanja i tumačenja se koristi knjiga, za ostvarenje procedure citiranja i diktiranja se koristi govor, a za ostvarenje procedure testiranja i procjene se koristi ispit.

U živopisnoj metodi (o čemu ćemo govoriti podrobnije) koriste se slikarstvo, reljefasti crteži, deskriptivne slike, kao i igre za pojedince i grupe.

U dinamičkoj metodi (kasnije ćemo o ovome šire govoriti) koriste se posebni instrumenti i sredstva odgojnih projekata i obrazovnih programa poput vrtlarstva, uzgajanja životinja, štampanja u školi, ručnih radova i umjetničkih aktivnosti.

Treba reći da procedure nisu uvijek odvojene od tehnika, jer postoje procedure koje su pomiješane sa svojim tehnikama, tako da je procedura tehnika, a tehnika procedura, a takve su poučavanja na daljinu, poučavanja putem dopisivanje i obrazovne radionice.[5]

Također, spomenuti elementi nemaju istu vrijednost u pojmovnoj strukturi svakog odgojnog sistema i što se više povećava broj podgrupa jednog elementa, time se više smanjuje njihov vrijednosni i isključivi položaj. Pojašnjenje toga je sljedeće: Ukoliko navedenu strukturu smjestimo i pojasnimo u obliku piramide, onda će se pristup naći na vrhu, a tehnike na dnu te piramide. Pristup se nalazi na pročelju piramide kako zbog vrijednosti koju ima, tako i zbog malobrojnosti, a ponekad i jedinstvenosti. Što smo bliže dnu piramide, smanjuje se vrijednost elemenata i povećava njihov broj. Prema tome, možemo utvrditi da ni jedan odgojni sistem ne može imati više od jednog ili dva pristupa. U nekim odgojnim sistemima postoji samo jedan pristup i on je nepromjenjiv i nemoguće ga je nadomjestiti. Drugim riječima, ukoliko se promijeni pristup, promijenit će se i sam sistem.

Na temelju ove strukture, kao što je već rečeno, nakon pristupa dolaze metode čiji broj je dosta veći od broja pristupa i koje su u određenoj mjeri promjenjive, čime se smanjuje njihova dimenzija isključivosti. Očit je uticaj odgojnih pristupa na odgojne metode.

Nakon metoda dolaze procedure. Procedure su mnogobrojnije od metoda, moguće ih je mijenjati u većoj mjeri, zamjenjive su i mnogo su manje pod uticajem odgojnih pristupa od metoda.

Tehnike se nalaze odmah iza procedura. Ovi elementi su mnogobrojni, različiti, njihova odlika promjenjivosti i zamjenjivosti je mnogo izraženija od metoda i nisu izraženo pod uticajem odgojnih pristupa. Kada su u pitanju tehnike bilo kojeg odgojnog sistema, mogu se smatrati elementima koji slijede napredak znanosti i koji se lahko preobražavaju i zamjenjuju. Međutim, procedure i tehnike ne smiju biti u nesuglasju sa principima proisteklim iz pristupa odgojnog sistema.

Vrste metoda

U jednoj najopćenitijoj, hronološkoj, podjeli metode možemo podijeliti na tradicionalne i moderne. Iz usporedbe ovih metoda proizlazi da tradicionalna metoda počiva na epistemologiji “prenošenja” a moderni na epistemologiji “strukture modela”. Kod tradicionalnih metoda odgajatelj ima središnju ulogu, a kod modernih ima samo motivacijsku ulogu. Kod tradicionalnih metoda poučavanje se ostvaruje putem riječi i jezika, a kod modernih preko verbalnih, vizualnih i auditivnih pomagala. Tradicionalne metode počivaju na ponavljanju, oponašanju i pamćenju, a moderne na aktivnosti učenika u postavljanju i rješavanju problema.[6]

U nastavku ćemo nabrojati neke moderne odgojne metode koji su pod uticajem psihološkog, sociološkog ili filozofskog pristupa odgoju i obrazovanju:

Metoda živopisnog poučavanja

Kod ove metode suhoparnost, mrtvilo i dosada nastave nestaju, a učenik je tokom procesa usvajanja znanja dinamičan i raspoložen. U ovoj metodi se za pojašnjavanje nastavne građe koriste slike, aktivnosti obrazovanja su popraćene igrom, a odnos učitelja i učenika počiva na prijateljstvu i međusobnom razumijevanju.

Metoda posmatranja

Ova metoda počiva na čulima i umnim aktivnostima kao ličnim sredstvima učenika pomoću kojih upoznaju pojave. U ovoj metodi, ukoliko nastavna materija nije opipljiva i vidljiva, učenici za njeno upoznavanje pribjegavaju mentalnim aktivnostima i međusobnim povezivanjem pojmova kako bi na taj način došli do istine. Kod ove metode učenik je aktivna ličnost i neovisno razmatra pojave, međusobno povezuje pojmove i značenja kako bi na taj način došao do novih značenja i otkrio nove odlike pojava.[7]

Metoda aktivnosti

Kod ove metode učenik se bavi samostalnom aktivnošću i umjesto da uči od učitelja ili pomoću knjige, on je sam sebi odgajatelj, može vlastitim zalaganjem naučiti ili otkriti određenu materiju, kao i lično učestvovati u izgradnji vlastite spoznaje. Ova metoda počiva na tri temelja: aktivnosti, neovisnosti i samoodgoju.[8]

Od ostalih metoda možemo spomenuti sljedeće: Evid Dekorli metoda – koja uglavnom počiva na Geštalt psihologiji, Marija Monteseri metoda – koja počiva na psihologiji percepcije kod Kondiaka, Skinerova metoda – koja proizlazi iz teorije stimulacija-odgovor, Makarenkova metoda – koja predstavlja odraz marksističkih filozofskih stavova[9] i Deweyeva metoda – koja počiva na njegovom sociološkom i empirijskom pristupu odgoju i obrazovanju.[10]

Odgojna metoda, procedura i tehnika u odgojnoj kulturi muslimana

Muslimanski odgajatelji, profesori, pedagozi i etičari su svoje odgojne i obrazovne metode, procedure i tehnike primjenjivali u okviru religijskog pristupa odgoju, obrazovanju i moralu. Tačno je da oni u svojim teorijama nisu pravili razliku između metoda i procedura, ali su zasigurno posjedovali metode i procedure, koje je moguće u njihovim odgojno-obrazovnim djelima prepoznati i predstaviti drugima.

Najvjerovatnije je prevladavajuća obrazovna metoda vremena u kojem su oni živjeli –bar na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja – bila tradicionalna lingvistička metoda (pojašnjenje, čitanje, izlaganje i tumačenje teksta). Međutim, u njihovim djelima je moguće pronaći i druge metode, koje su aktualne u modernom odgoju i obrazovanju, kao što su: poučavanje preko iskustva, prakse i posmatranja, samopoučavanje, aktivno učenje i međusobno poučavanje.[11]

Muslimanski pedagozi su za ove metode, kojima nisu odredili naziv, koristili različite procedure i tehnike, međutim, raspon ovih procedura i tehnika je bio toliki da su bile na nivou metoda ili su ih nadilazile te su sve zajedno nazivane metodama.

Svakako, kao što je već rečeno, muslimanski pedagozi kao što su Ibn Sina, Miskevejh, Gazali, Zornudži, Ibn Haldun itd., govorili su o odgojnim metodama, međutim većina metoda koje se spominju u njihovim djelima predstavljaju odgojne procedure i tehnike.

U pedagoškim djelima savremenih muslimanskih pedagoških stručnjaka većinom, i to u jednom širokom rasponu, odgojne procedure i tehnike u islamu nazivaju se odgojnim metodama. Koliko je meni poznato, samo trojica savremenih muslimanskih stručnjaka za odgoj govore o razlici između metoda i procedura ili u praksi prave razliku između ovog dvoga. Jedan od njih je doktor Mahmud Kamber. On nakon analize Dobsove teorije o dualnosti metode i procedure prvo govori o uobičajenoj tradicionalnoj metodi islamskog odgoja, da bi potom pojasnio neke odgojne procedure koje se naslanjaju na tu metodu.[12] Drugi je doktor Ebul Fazl Izzeti. On, bez ukazivanja na razliku između metode i procedure, govori o islamskim odgojnim metodama i o načinima njihovog ostvarenja, što su u stvari procedure.[13] Treća osoba je doktor Muhammed Ataran, koji ne govoreći o razlici između metoda i procedura, naviku ubraja u odgojne metode muslimanskih pedagoga i pojašnjava različite procedure njenog ostvarenja.[14]

Čini se da će, ukoliko ova tema bude analizirana onako kako treba, bez sumnje rezultirati logičkom i čvrstom diferencijacijom metode i procedure u islamskoj odgojnoj kulturi.

Definicija odgojne metode u njegovom specifičnom značenju (procedura)

Uvijek kada odgajatelj želi – u okviru posebnog odgojnog sistema i na temelju odgojnih principa koji su prihvaćeni u tom sistemu – kod odgajanika ustaliti određeno stanje, svojstvo ili ponašanje i na taj način ukrasiti odgajanika ili ga očistiti od navedenog, neizbježno je prinuđen da djeluje na jedan metodičan i organiziran način. Takvo ponašanje se može nazvati odgojna metoda. Prema tome, odgojna metoda je djelatna kategorija sa normativnom suštinom, a proteže se između principa i ciljeva. Pridržavanje metode u dovoljnoj mjeri može odgojnu djelatnost tako urediti i okončati da dođe do ostvarenja odgajateljevog cilja kroz odgojne djelatnosti kod odgajanika.

Na temelju ove definicije, metode je moguće podijeli na negirajuće i afirmirajuće. Ova definicija u prvi plan stavlja učitelja i obuhvata odgojno-obrazovne metode. Ono što je u ovoj definiciji nazvano odgojnom metodom može se naći u pedagoškim djelima savremenih muslimanskih pedagoga i stručnjaka za odgoj. Naravno, to nije isto ono što je Moris Dobs smatrao metodom.

Odnos metoda i drugih elemenata odgojnog sistema

Nužno je da između sastavnih dijelova svakog misaonog sistema postoji sklad i harmoničnost, bar s ontološkog, antropološkog i epistemiološkog aspekta, kako navedeni dijelovi ne bi bili u međusobnom sukobu i sučeljavanju i kako bi sistem mogao djelovati kao jedinstven. Ova značajna činjenica je u potpunosti tačna kada je u pitanju odgojni sistem. Ostvarenjem navedenog međusobna odgojna sučeljavanja i sukobi će biti na najnižem nivou u svakom odgojnom sistemu. U principu, dijelovi svakog odgojnog sistema ne samo da ne smiju biti u međusobnom sukobu i sučeljavanju, već se trebaju međusobno upotpunjavati i potpomagati. Međutim, ponekad između dijelova odgojnih sistema postoji nesklad i sučeljavanje. Što je neki odgojni sistem oslobođeniji ovog nesklada, za njega se pouzdanije može ustvrditi da je harmoničan, logičan i odbranjiv.

Naprimjer, između dijelova islamskog odgojnog sistema, zbog njegovog nebeskog karaktera ne postoji nikakvo sučeljavanje i sukob. Međutim, unutar odgojnih sistema u islamu može postojati nesklad i sukob, jer su ti sistemi proizvod razumijevanja i zaključivanja muslimana na temelju iščitavanja vjerskih tekstova. Potom, ovi sistemi su, također, pod uticajem različitih intelektualnih i kulturoloških izdanaka izvan islama. Stoga, nemoguće je očekivati da odgojni sistemi budu u potpunosti islamski, usklađeni sa suštinom i revelacijskom strukturom islamskog odgojnog sistema te da među njima ne postoji sukob.

Svakako, nužnost navedenog sklada otežava, ograničava i uvjetuje izbor metoda, kao što, naprimjer, na temelju nužnosti usklađenosti između metoda i osnova nije moguće koristiti bilo koju metodu za postizanja određenog cilja. Neophodno je uskladiti metode sa ontološkim, aksiološkim i dr. principima. Također, treba spomenuti odnos između metoda i ciljeva odgoja, jer filozofija postojanja metoda u osnovi jeste ostvarenje ciljeva. Za svaki cilj postoji određena metoda ili metode tako da promjenom cilja dolazi i do promjene metoda.

Između metoda i ciljeva također postoji i jedna vrsta vertikalne veze, što znači da neke metode, kada se uspoređuju sa ciljevima, u odnosu na one koje dolaze prije njih postaju ciljevi, a u odnosu na one koje dolaze poslije njih postaju metode.

Drugi primjer je odnos između metoda i odgojno-obrazovnih ciljeva. Ovaj odnos je toliko pouzdan da su neki stručnjaci za odgoj tvrdili kako između odgojno-obrazovnih metoda i odgojno-obrazovnih principa postoji produktivna veza te da metode treba tražiti unutar principa.[15]

Možda je upravo ova bliska i fundamentalna veza između metoda i drugih elemenata odgojnog sistema uticala da među muslimanskim stručnjacima za odgoj ne postoji jedinstven stav u vezi preciznog određivanja principa, ciljeva i metoda islamskog odgoja i obrazovanja. Naprimjer, doktor Muhammed Bakir Hošjar smatra da je “približavanje Bogu” princip,[16] a drugi to smatraju ciljem[17] ili neki naređivanje dobra i odvraćanje od zla smatraju metodom,[18] a drugi opet principom[19] ili pak sintezu između znanja i djelovanja jedni smatraju principom,[20] a drugi metodom[21] ili postupnost u poučavanju jedni smatraju principom,[22] a drugi metodom.[23] Nije ništa drugačije kada su u pitanju razmišljanje, ljubav, podsjećanje i popravljanje uvjeta.[24]

Odgojne metode[25] prema Gazaliju

U pedagoškoj literaturi, kao i islamskoj etici i tesavufu postoji veliki broj praktičnih uputstava (zapovijedi i zabrana) i normativnih propisa. Naši stručnjaci za odgoj, gnosticizam (irfan) i etiku su nastojali preko ovih normativnih propisa svoje sagovornike podstaći na činjenje ili nečinjenje određenih djela ili pak da ih učvrste u nekom poslu. Ovi normativni propisi u sebi sadrže odgojno-obrazovne metode, koje su po mišljenju pisaca pedagoških, etičkih i gnostičkih djela poželjni na poljima kojim oni djeluju i ovi normativni propisi čine ogroman fond aksioloških i etičkih praktičnih preporuka, zapovijedi i zabrana u okvirima islamske kulture. To predstavlja veoma važan izvor za istraživanja odgojnih metoda na različitim odgojnim poljima islamske kulture.

Gazali je ostavio veliki broj djela o etici i tesavvufu. On je u ovim djelima nastojao da svoje sagovornike upozna sa raznovrsnim metodama na različitim poljima odgoja i obrazovanja, a istovremeno ih i izgraditi upotrebom nekih od tih metoda. Prema tome, moguće je Gazalijeve praktične preporuke, normativne propise, a ponekad i savjete, prijedloge i oporuke smatrati materijalom koji sadrži odgojne metode, koje bi bilo lijepo prepoznati i upoznati druge s njima.

Gazali u odgoju i obrazovanju – između ostalog kada je riječ o odgojnim metodama –uglavnom koristi tri pristupa: vjerski, sufijski i helenistički. S manjim izmjenama moguće je reći da kod vjerskog i sufijskog pristupa govori samo o odgoju odraslih, a u helenističkom pristupu odgoju bavi se samo odgojem djece.

Gazali u svom vjerskom pristupu odgoju, oslanjajući se na pojmove i termine islamskog odgoja i etike, predstavlja čvrst moralni sistem, koji se ubraja u remek-djela na polju pisanja i istraživanja o etici širom islamskog svijeta, a koji ujedno sadrži i Gazalijeve odgojne stavove. Slabost ovog Gazalijevog poduhvata jeste ta što u cilju pojašnjavanja ovog etičko-odgojnog sistema ponekad koristi sufijske nesuvislosti. Kao posljedica ovoga Gazali pri predstavljanju odgojnih metoda ponekad skrene i poziva svoje čitaoce nečemu što ni u kom slučaju nije u skladu sa uobičajenim vjerskim stavovima i što nema utemeljenje i osnove u Kur'anu i sunnetu, već više nalikuje na mišljenje ibahijje.[26] Upravo zbog toga mislioci poput Ibn Dževzija smatraju da je Gazali zalutao[27] i zbog toga ga kritiziraju.[28] Neki prigovori Fejza Kašanija između ostalog odnose se upravo na ove odgojne metode za koje nije moguće naći utemeljenje ni u Objavi, ni kod Vjerovjesnika, ni kod njegovog Ehli-bejta.

Kada govori o odgoju djece Gazali ne govori ništa suprotno vjeri i ono o čemu govori je tačno. Nedostatak je u tome što po pitanju odgoja djece poklanja veoma neznatnu pažnju islamskoj kulturi i učenjima.

Za mene je nepobitna činjenica da je ono što je Gazali govorio o odgoju i oplemenjivanju morala kod djece u djelima Ihjau ‘ulumi-d-dinu i Kimija-je seadat preuzeto iz djela autora kao što su Ragib Isfahani, Ibn Sina, Amiri Nišaburi i Miskevejh, a poznato nam je do koje mjere su, naprimjer, Miskevejh i Amiri bili pod uticajem grčkih djela. Prema tome, ne možemo biti zadovoljni islamskom izvornošću pojedinih Gazalijevih odgojnih metoda.

Metodologija i klasifikacija odgojnih metoda u Gazalijevim djelima

a) Putevi prepoznavanja metoda: Iščitavanjem one skupine Gazalijevih djela koja se najvjerovatnije – neposredno ili posredno – bave odgojnim metodama proizlazi da je Gazalijeve odgojne metode moguće otkriti na nekoliko načina:

1. Kao što je već rečeno u poglavlju o ciljevima Gazali nastoji uspostaviti, preobraziti i potvrditi spoznaju (poznavanje), stanje (osobine) i ponašanje (djelovanje), drugim riječima spoznaju, osjećanja i ponašanje odgajanika[29] kako bi ga na taj način doveo do stepena savršenstva božanskog morala i približavanja Bogu[30].

Čini se da je odgojne metode po Gazaliju moguće, sa manjim odstupanjem, na temelju tri navedena cilja ustanoviti i predstaviti na tri polja: spoznajnom, emocionalnom i djelatnom. Na ovaj način dobit ćemo odgojne metode ostvarivanja spoznajnih, emocionalnih i djelatnih ciljeva po Gazaliju.

2. Drugi način je da se oslanjanjem na odgojne principe – a posebno na tri principa: trajno sjećanje, suprotstavljanje i slaganje, koje smo analizirali u poglavlju o principima – spoznaju i predstave odgojne metode sukladne svakom od principa.

3. Sljedeći način je da se bez obraćanja pažnje na ciljeve i principe razmatraju i analiziraju praktične preporuke, savjeti i oporuke iz Gazalijevih djela i da se iz njih izdvoje odgojne metode.

4. Gazali u nekim svojim djelima, posebno u Ihjau, prilikom analize etičkih pitanja –bilo to u cilju popravljanja morala i iskorjenjivanja poroka ili u cilju uspostavljanja i razvijanja vrlina – donosi opće psihološke teme iz kojih je moguće izdvojiti njegove odgojne metode.

b) Metoda koja je primijenjena u ovoj knjizi: S obzirom da istraživanje odgojnih metoda na prvi, drugi i četvrti način iziskuje opsežno istraživanje i duži vremenski period, ja ću ih zanemariti i primijenit ću treći način kako bih analizirao jedan broj odgojnih metoda po Gazaliju.

c) Podjela odgojnih metoda u Gazalijevim djelima – U svakom slučaju, bilo da koristimo navedene načine ili neke druge, odgojne metode po Gazaliju se razvrstavaju na nekoliko načina. To su metode koje se primjenjuju na: odrasle i djecu, a one se dijele na samoizgradnju i izgradnju drugih; za elitu odnosno puk, teorijske i praktične, negirajuće, afirmirajuće i potvrđujuće; te prevenciju, liječenje i uravnoteženje.

 ODGOJNE METODE  

                            djeca                                         odrasli    

                praktični    teorijski                    samoizgradnja       izgradnja drugih

     potvrdni    negirajući    afirmirajući                 elita                        puk

uravnoteženje   liječenje      prevencija            praktični                teorijski           

                                                               potvrdni    negirajući   afirmirajuć                    

                                                              uravnoteženje   liječenje   prevencija 

Pojašnjenje jednog broja odgojnih metoda po Gazaliju

Prije nego što pređemo na analizu jednog dijela odgojnih metoda po Gazaliju umjesno je da napomenemo da iz nekih Gazalijevih kritičkih opaski upućenih očevima, majkama, odgajateljima, učiteljima, sufijama, propovjednicima, teolozima, filozofima, vjerskim pravnicima i vladarima – od kojih svaki ima određeni uticaj na ličnost, odgoj i sudbinu ljudi – proizlazi da on bilo koju vrstu delinkvencije, kako kod djece tako i kod odraslih – smatra posljedicom neispravnog odgoja. On poput Ibn Halduna[31] tu neispravnost uglavnom povezuje sa odgojnim metodama koje su oni koristili. Stoga se ponekad obrušava na dio njih, podvrgava ih kriterijima i analizira njihove nedostatke i pogreške, što sve zajedno ukazuje na pažnju koju Gazali pridaje odgojnim metodama.

S druge strane, znamo da je Gazali cjelokupan svoj život posvetio odgoju i obrazovanju i da je kao prosvjetni radnik dostigao najveći položaj u to vrijeme, u najvećoj visokoškolskoj ustanovi. Prema tome, on je bez sumnje bio upoznat sa odgojnim metodama u različitim obrazovnim fazama kulture svoga doba, pa zašto onda nije rekao ništa negirajuće ili potvrđujuće o ovim metodama?

Kao odgovor može se reći da Gazali nije spominjao poznate metode svoga vremena kao što su: pravopis i diktat, čitanje i tumačenje, izlaganje, diskusija, rasprava, pamćenje, izdvajanje bilješki, učenje i poučavanje, sažimanje teme, stihovanje nastavne građe radi olakšavanja pamćenja i ponavljanje nastavnog gradiva i zapamćene materije, možda zbog toga što Gazali – kao veliki broj drugih muslimanskih stručnjaka za odgoj i pedagoga – u teoriji nije poklanjao naročitu pažnju odgojnim metodama i nije se bavio njihovim pojašnjenjem. Razlog ovoga može biti taj da su opsežnost i velika primjena ovih metoda, njihova općeprihvaćenost kao i neovisnost učitelja i profesora prilikom njihovog izbora u procesu nastave bile toliko izražene da su naše stručnjake za odgoj i pedagoge podstakli da ovu rasprostranjenost, prihvaćenost i neovisnost tumače kao ispravnost i nužnost ovih metoda i da, htjeli ili ne, prihvate da bilo kakav govor o obrazovnim metodama predstavlja nepotrebno zalaganje. Može se reći da je prema njihovom mišljenju metoda bila upravo ono što su oni imali i što su primjenjivali. Zbog toga je u historiji islama bilo malo onih koji su se bavili pitanjem samih obrazovnih metoda[32] i o tome nema gotovo ništa izuzev kratkih napomena o propisima diktiranja, pisanja, raspravljanja, poučavanja, učenja, pisanja (posebno pisanja i čitanja Kur'ana) kao i dio običaja i obrazovnih tradicija i njihove geografske rasprostranjenosti u islamskom svijetu.

Pored toga, ponekad u ovim napomenama i digresijama nailazimo na neke obrazovne metode za koje su se zalagali naši pedagozi. Međutim, zbog toga što je riječ o digresijama, ova tema nije obrađena onako kako i koliko treba tako da preko njih nije moguće doći do detaljnih podataka o ovom pitanju i do obrazovnih metoda koje su u to vrijeme bile uobičajene.

Odgojne metode koje Gazali preporučuje ili ih sam koristi u svojim djelima su veoma mnogobrojne i raznovrsne.[33] Neke od ovih metoda, koje uglavnom prihvata Gazali, su sljedeće: poduka, pobuđivanje poticaja, uzor, pouka, poređenje inteligibilija sa senzibilijama, upotreba primjera, priča, pripovijedanja i poezije, druženje sa narodom, osamljivanje, slabljenje, jačanje, zaplašivanje, zadovoljstvo sa onim što se posjeduje, predlaganje, uspostavljanje navika, pročišćavanje, nastojanje i duhovna vježba, samoobračunavanje i samonadzor, znanje i djelovanje (ne mješavina znanja i djelovanja), ljubav i osjećaji, podsticanje, kažnjavanje, savjetovanje, vaz i propovijed, razgovor, suprotno djelovanje i nametanje samom sebi, razmišljanje, vježbanje i ponavljanje, dova i obožavanje (Boga), posmatranje, iskustvo, putovanje “u sebi i po obzorjima”, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, popravljanje stavova i pristupa i samoizgradnja. Od navedenih ćemo pojasniti samo njih pet.

1. Obrazovanje

Ovo je najzastupljenija i najuobičajenija odgojna metoda koja je upotrijebljena u Gazalijevog pisanoj odgojnoj praksi.

Obrazovanje predstavlja homonim za tri značenja i to opće, specifično i najspecifičnije. U općem značenju ova riječ uglavnom obuhvata sve odgojne metode, jer svaka od njih na neki način predstavlja obrazovnu metodu. Kad je riječ o specifičnom značenju onda se misli na značenje koje podrazumijeva postojanje obrazovnog centra, učitelja, učenika, nastavne građe... Najspecifičnije značenje ove riječi jeste jednako terminima kao što su procedura i obrazovna tehnika, koje učitelj koristi za provođenje obrazovanja u njegovom općem značenju.

Obrazovna metoda u Gazalijevim djelima ima upravo najspecifičnije značenje ove riječi. Ukazat ćemo na neke primjere ovog značenja u Gazalijevim djelima.

a) Pobuđivanje poticaja: Gazali pokazuje veliki interes za istaknutu ulogu poticaja u pristupanju nekom poslu ili njegovom napuštanju, i također ukazuje na njegov uticaj u procesu učenja. On je uvjeren da prije i poslije započinjanja neke djelatnosti treba ojačati motivaciju i želju pojedinca kako bi bolje i lakše prihvatio ili odbacio neki posao.

Za stvaranje, jačanje i pobuđivanje motivacije kod svakog pojedinca i svake starosne dobi treba koristiti posebne metode koje odgovaraju njihovoj dobi i uvjetima. Naprimjer, za stvaranje ili razvijanje sklonosti djeteta prema školi ili učenju treba iskoristiti ono što odgovara dječijoj prirodi i što dijete voli. Naprimjer, treba mu obećati da će igrati fudbal,[34] dobiti lijepo odijelo ili hranu ili da će se igrati sa pticama.[35]

Gazali, u skladu sa odgojnim principom jedinstvenosti, ističe da prilikom podsticanja djeteta ne treba napraviti grešku i smatrati ga odraslim te mu obećati ono što je privlačno za odrasle. Naprimjer, reći mu da će učenjem i studiranjem postići istaknut položaj u društvu i zadobiti željenu slavu i bogatstvo. Te stvari su daleko iznad shvatanja i očekivanja djece i iste ne mogu kod njih stvoriti ili pojačati motivaciju.

Gazali za podsticanje djece na učenje i pohađanje škole pored pozitivnih i afirmirajućih metoda preporučuje i neke negirajuće i negativne metode. On je pod uticajem kulture svoga vremena vjerovao da je upotrebom metoda kao što su prijetnja i tjelesno kažnjavanje, također, moguće kod djece izazvati motivaciju za učenjem i studiranjem te stoga kaže: “Da bismo podstakli želju djece za mektebom i školom možemo im prijetiti oduzimanjem onog što imaju ili kaznom.”[36]

Ove metode kod djece ne izazivaju motivaciju i ukoliko se primijeti da takvi postupci ponekad dovode do promjene načina ponašanja djeteta to nije zbog toga što je kod djeteta podstaknuta želja, već je više zbog toga da se dijete podvrgava obrazovanju da sačuva neke druge koristi i na neki način se pokorava nepoštenoj razmjeni ili je to zbog toga što osjeća da taj posao i pokoravanje predstavljaju njegovu obavezu i on to čini mada mu ne sviđa. To je kao da je uzeo igračku od drugih i da je oni žele na silu ili uz prijetnju vratiti natrag.

Pozitivne i afirmirajuće metode stvaraju sklonosti i predstavljaju činilac podsticanja na učenje, međutim negativne i negirajuće metode, posebno prijetnja i kažnjavanje, nemaju takve uticaje i u konačnici potiču učenika da se nevoljko pokorava. Jasno je da ovakva metoda, posebno u kategoriji obrazovanja i procesa učenja, nije uspješna i ne može rezultirati uspjehom učenika u učenju, pa je čak moguće i da na kraju odvrati neke od obrazovanja.

Pri ovoj metodi učenik nastavu i učenje vidi kao sredstvo oslobađanja od kazne, prijetnje i drugih nelagoda te se stoga okreće njemu. Međutim, moguće je da se ukidanjem kazne i prijetnje vrati u prvobitno stanje. Drugim riječima rečeno, kod ove metode učenik učenje vidi kao sredstvo, a oslobađanje od nelagoda i teškoća smatra svojim ciljem tako da kod njega dolazi do zamjene cilja i sredstva.

Tačno je da upotrebom pozitivne i afirmirajuće metode, također, može izostati istinska motivacija za učenje kod učenika i da učenik prihvati učenje kako bi došao do onoga što mu je privlačno, što je samo po sebi zamjena pozicije cilja i sredstva. Međutim, postoji jedna suptilna razlika između prve i druge metode, a to je da se u prvom slučaju proces učenja odvija nevoljko i sa teškoćama i neznatan napredak se ostvaruje uz podnošenje duhovnih pritisaka što može završiti bijegom iz škole. U drugom slučaju učenje je praćeno sa relativnim zadovoljstvom, raspoloženjem i nadom i postepeno će dovesti do toga da cilj i sredstvo zauzmu svoje mjesto, doći će do ubrzavanja napretka u procesu učenja, dijete će postepeno napustiti svoje dječije nedostatke[37] i procvjetat će njegova skrivena priroda traganja za znanjem.[38]

Međutim, treba reći da Gazali uglavnom naglašava pozitivnu i afirmirajuću metodu, a pribjegavanje negativnim i negirajućim metodama smatra dozvoljenim samo u nužnim okolnostima. On dva puta u Ihjau preporučuje da je djetetu potrebna igra za podsticaj na učenje i očuvanje obrazovnog raspoloženja učenika. On dječiju igru smatra dvojakom: prvo je obična i svakodnevna igra,[39] a drugo je igra sa didaktičkim implikacijama, koja predstavlja uticajan činilac u nastavnom uspjehu učenika. Ova vrsta igre treba uslijediti nakon nastave, kako bi se djeca oslobodila umora i iscrpljenosti i kako bi se obnovila snaga za nastavak[40] nastave i učenja. S obzirom da Gazali na igru gleda iz perspektive odgoja i obrazovanja, preporučuje da igra treba trajati toliko da može otkloniti zamor koji nastaje kao posljedica nastave i zadaće i dijete se ne treba igrati tako i toliko da se dodatno umori što će otežati situaciju i onemogućiti učenje.[41] Iz ovoga proizlazi da po Gazaliju igra sama po sebi nije bitna i da on na igru gleda iz obrazovne, odgojne i zdravstvene perspektive.

Ovaj znanstveni i obrazovni pristup igri i odmoru nakon nastave susreće se prije Gazalija i kod mislilaca kao što su Miskevejh[42] i Ibn Džeme.[43]

b) Ponavljanje i vježbanje: na početku smo imali priliku pročitati priču o Gazalijevom susretu sa drumskim razbojnicima i otimanju njegovih knjiga i spisa. Gazali je nakon toga sadržaje tih spisa pohranio u svoje pamćenje. Ovo memoriranje podrazumijeva da je neposredno nakon što je zapamtio ili savladao ovu materiju Gazali ponavljao sve dok je nije u potpunosti savladao.

Činjenica je da nije samo Gazali koristio ovu obrazovnu metodu, jer neprekidno i umjereno ponavljanje i uvježbavanje predstavlja jednu od metoda zadobivanja ustaljenih mentalnih i spoznajnih bihevioralnih osobina i vještina u odgojnoj kulturi islama. O ovoj temi su u svojim pedagoškim spisima govorili Zornudži,[44] Ibn Džeme,[45] Ibn Dževzi[46] i Ibn Haldun.[47]

Ponavljanje i uvježbavanje ponekad ima za cilj pohranjivanje određenih činjenica i postizanje ustaljene spoznajne i mentalne osobine, a ponekad je cilj uvježbavanja i ponavljanja dostizanje manualnih vještina i bihevioralnih osobina. Gazali ovu odgojnu metodu posmatra iz obje perspektive, a ponekad je podvrgava psihološkoj analizi.

Ponavljanje i uvježbavanje predstavlja osnovu učenja i bez toga nije moguće ništa postići u domenu spoznaje i djelovanja. Gazali smatra da stepen učenja ljudi ovisi o pripravnosti, kakvoći i količini ponavljanja i uvježbavanja.[48] On ne smatra da ljudi po pitanju usvajanja znanja i vještina nisu jednaki i ističe da nejednakost i razlika u učenju ljudi ovisi o njihovim pripravnostima (inteligencija, memorija i prirodna sklonost) i stepenu ponavljanja i uvježbavanja.[49] Drugim riječima, po Gazaliju između pripravnosti pojedinaca i njihovog stepena ponavljanja i uvježbavanja u cilju usvajanja postoji obrnuti odnos. To znači da što je u procesu učenja pripravnost učenika veći – manja je potreba za ponavljanjem i uvježbavanjem, a što su im pripravnost manje – veća je potreba za uvježbavanjem i ponavljanjem. Ovim Gazali želi reći da ponavljanje i uvježbavanje u pojedinim slučajevima i kod nekih osoba do određene mjere mogu nadomjestiti slabosti njihovih pripravnosti.[50] Stoga kaže: “U ponavljaju postoji učinak koji se ne susreće kod drugih stvari”[51] zato što se kod ponavljanja i uvježbavanja čula, razum i dijelovi ljudskog tijela koriste u skladu sa jednim uređenim planom i u cilju postizanja određenih ciljeva i kao rezultat toga usvajanje znanja se odvija lakše i brže.

Gazali ističe važnost uloge ponavljanja i uvježbavanja na polju olakšavanja i ubrzavanja procesa učenja na spoznajnom, emocionalnom i praktičnom planu. On poziva učenike na ponavljanje i trajno djelovanje u jednom dužem razdoblju i na jedan jedinstven način[52] kako bi se na kraju, pod uticajem organiziranog ponavljanja i uvježbavanja, kod njih pojavila ustaljena spoznajna, emotivna i djelatna osobina i navika.

Za pojavljivanje ustaljene spoznajne osobine Gazali ukazuje na sljedeći primjer. Osoba koja želi steći znanje vjerskog pravnika i postati fakih (vjerski pravnik) nema drugog puta osim da poput vjerskog pravnika vjersko pravo usvaja čitanjem, ponavljanjem i uvježbavanjem te da oponaša njihovo ponašanje kako bi se postepeno, kao posljedica ponavljanja i uvježbavanja, u njemu pojavila ustaljena osobina fikha (razumijevanja vjere) i kako bi stekao uvid u vjeru i postao u biti fakih.[53]

Za zadobivanje ustaljene emocionalne osobine Gazali navodi sljedeći primjer: Osoba koja želi zadobiti moralna svojstva kao što su darežljivost, plemenitost i poniznost mora jedan duži period uvježbavati poniznost, plemenito i darežljivo ponašanje kako bi se postepeno, kao posljedica ponavljanja i uvježbavanja, u njemu pojavila moralna osobina darežljivosti, plemenitosti i poniznosti tako da bi nakon toga ponašanje ovisno o ovim moralnim osobinama kod njega postalo lahko.[54]

Za postizanje ustaljene praktične osobine navodi sljedeći primjer: Kad god neko želi postati kaligraf treba duže vrijeme ponavljati i oponašati ponašanje nekog kaligrafa. To znači da nastoji putem stalnog i preciznog ponavljanja i uvježbavanja od njega naučiti način kaligrafskog pisanja. Kada god učenik ponavlja i uvježbava onoliko koliko njegova prirodna pripravnost iziskuje u njemu će se pojaviti ustaljena djelatna osobina kaligrafskog pisanja i on će tako pisati kaligrafski, kao da je kaligrafija dio njegove biti.[55]

c) Aktivno učenje -  Jedan od primjera ove vrste obrazovanja jeste međusobno podučavanje učenika. U ovoj obrazovnoj metodi, koja se ostvaruje na temelju različitih odgojnih ciljeva, učenik usvojeno znanje pod nadzorom učitelja prenosi na druge. Ova vrsta učenja može biti bez ozbiljne i profesionalne dimenzije, za učenika može imati pripremne dimenzije i može predstavljati uvod za glavno učenje, a za osobu koja vrši podučavanje može predstavljati činilac ponavljanja naučenog i njegovog produbljivanja, ali naravno u određenim slučajevima može biti ozbiljno i stručno, tako da može rezultirati otkrivanjem kreativnih sposobnosti osobe koja vrši podučavanje.

Nije poznato koliko je Gazali koristio ovu metodu i koliko je i na kom nivou pozivao svoje učenike da je koriste, ali je jasno da je prihvata i da ju je primjenjivao u svrhu kvalitetnijeg poučavanja svojih učenika.

Gazali u poglavlju “Sabur i zahvala”, u dijelu “Spasenja“ svoje knjige Ihjau ‘ulumi-d-din ovo svoje metodološko uvjerenje pojašnjava na jedan usputan način i u obliku primjera te kaže: “Čovjek koji ima dijete koje je poučio nauci i Kur'anu, nastoji da mu to znanje trajno ostane i da ga ne zaboravi. Ukoliko kaže djetetu da ponavlja kako ne bi zaboravilo, dijete neće imati motiva da to čini i često će reći da to dobro zna, da je zapamtilo i da nema potrebe za ponavljanjem. Stoga, otac mora dijete posrednim putem podstaći da ponavlja ono što je naučilo tako da od njega traži da druge poučava i da mu za to obeća lijepu nagradu.

Na ovaj način biti će pojačana želja djeteta za ponavljanjem, a putem poučavanja drugih svoje znanje će učiniti trajnim, dubljim i prodornijim.[56]

Obrazovna vrijednost ove metode – kako za onoga koji poučava tako i za onoga kojeg poučavaju – na višem i visokom nivou obrazovanja je daleko veća i ona je djelotvornija od osnovnog obrazovanja. Gazali je uvjeren da ova metoda predstavlja put za povećanje znanja i da uzrokuje intelektualno uzdizanje, razvoj i povećanje znanja kod pojedinca. Po njegovom mišljenju, razlog zbog kojeg većina ljudi ne može putem promišljanja doći do znanja i novih činjenica jeste ta što nemaju ništa vrijedno. Oni nemaju ništa što mogli razmjenjivati i uvećati ono što posjeduju.[57] Međutim, učenik i student putem učenja od drugih stiču naučno bogatstvo i putem poučavanja drugih oni mogu proširiti i produbiti ovo svoje bogatstvo, otkriti svoje skrivene posebnosti i ukloniti koprenu sa svojih kreativnih sposobnosti.

2. Metoda suprotnog djelovanja ili nametanja sebi ili suprotstavljanja

Tačno je da je nemoguće objediniti dvije suprotnosti, međutim, to ne znači da su dvije suprotnosti poput dva ostrva, međusobno udaljene i da nemaju nikakve veze i odnosa. Jedna od veza i odnosa koje je moguće zamisliti i pretpostaviti za dvije suprotnosti jeste odnos međusobnog neprijateljstva, što proizlazi iz suštinskog odbijanja dvije suprotnosti. Suprotnosti se međusobno ne podnose i uvijek postojanje jednog znači nepostojanje drugog. Prema tome, uz pomoć jedne suprotnosti moguće je drugu izbrisati.

U islamu je svojstvo međusobne netrpeljivosti između dvije suprotnosti upotrijebljeno u cilju popravljanja odgojnog ponašanja. U cilju popravljanja i uklanjanja spoznajnih, emocionalnih i djelatnih problema moguće je, u zavisnosti od slučaja, koristiti pomoć njihovih suprotnosti. Naprimjer, moguće je neznanje izbrisati uz pomoć znanja, izliječiti škrtost pomoću darežljivosti i iskorijeniti uznemiravanje ljudi uz pomoć ljubavi prema čovjeku.

Ova metoda predstavlja jednu od kategoričkih metoda borbe protiv spoznajnih, emocionalnih i praktičnih zastranjivanja, zbog čega joj današnja bihevioristička i spoznajna psihologija poklanja veliku pažnju u kliničkom liječenju ponašanja.[58]

Kod odgojne metode “suprotnog djelovanja” ciljana spoznaja, osjećanje i ponašanje se nameću odgajaniku, a on pod teretom ovog pritiska i sukoba sa samim sobom malo-pomalo nastoji djelovati, kako bi postojeće okolnosti zamijenile ciljane okolnosti. U konačnici, podnošenjem ove teškoće – koja je popraćena ponavljanjem, uvježbavanjem, suprotstavljanjem svojim prohtjevima, napuštanjem želja, jačanjem poticaja ka stanju koje je poželjno i slabljenjem poticaja vezanog za postojeće stanje – dolazi do spoznajnog, emocionalnog i bihevioralnog preobražaja.

Veliki broj ibadeta i islamskih obreda temelji se na odgojnoj metodi suprotstavljanja sebi, nametanja sebi i suprotnog djelovanja: žrtvovanje slatkog jutarnjeg sna radi namaza, podnošenje teškoća posta, izvršavanje teških obreda Hadždža, pokoravanje džihadu, plaćanje petine (humsa) i zekata, poštivanje prava drugih ljudi, zatvaranje očiju, svijesti i jezika pred haramima – sve ovo predstavlja suprotno djelovanje. Prema Gazalijevim riječima: “Nema nijednog ibadeta, a da u njemu nema teškoća i zbog toga su podsticanje i obećanje nagrade i stepena u Džennetu, jer nijedan ibadet se ne može obaviti bez obuzdavanja i potpunog nadzora nad prohtjevima duše.”[59]

U Kur'anu postoji veliki broj primjera suprotstavljanja duši, suprotnog djelovanja i nametanja samom sebi. Među najboljim i najuzvišenijim primjerima toga su priča o ponašanju poslanika Jusufa, a.s., prema upravnikovoj ženi u Egiptu,[60] a posebno apsolutna predanost Ibrahima, a.s., i Ismaila, a.s., pri naredbi žrtvovanja.[61]

Nije mi namjera da više produbljujem ovu temu, ali šteta bi bila da u vezi ove teme ne citiramo riječi hazreti Alije, a.s.

Hazreti Alija, a.s., oslanjajući se na ovu odgojnu metodu, kaže:

اذا هبتَ امراً فقع فیه، فان شدّة توقیّه اعظم مما تخاف منه

“Kada se bojiš nekog posla – uradi ga, jer je uzdržavanje od obavljanja tog posla je mnogo gore od onoga čega se bojiš!”[62] To znači ukoliko se neko, naprimjer, boji mraka, mrtvaca ili boravka među ljudima, on ima kognitivnih (spoznajnih) teškoća i u cilju njihovog rješavanja i ispravljanja treba se osmjeliti i prepustiti se mraku, provesti jedno vrijeme sa mrtvacima i govoriti na skupu, kako bi postepeno shvatio da je njegov strah bezrazložan i da proizlazi iz neispravnog zamišljanja te da je to epistemiološka pogreška.

Hazreti Alija, a.s., djelima koja se nameću duši i koja se izvršavaju sa teškoćom i bezvoljno pridaje aksiološki značaj i kaže:

افضل الاعمال ما اكرهت نفسك علیه

“Najbolji posao je onaj na koji se nevoljko tjeraš da ga obaviš.”[63] Zašto? Zato što se kod ovakvih poslova treba suprotstaviti svojim željama, zaustaviti svoje prohtjeve i sebi nametnuti nešto izvan nas samih. Možda je upravo zbog odgojne vrijednosti ove metode Poslanik, s.a.v.a., rekao:

افضل الاعمال احمزها

“Najbolji su oni poslovi koji su najteži.”[64]

Danas se u biheviorističkoj i kognitivnoj psihologiji u cilju liječenja ponašanja i poboljšanja kognitivnih sposobnosti koristi metoda suprotnog djelovanja.[65] Međutim, imam Gazali je prije desetine stoljeća, pod uticajem islamskih odgojnih metoda, ustrajavao na upotrebi ove metode.

Gazali se na ovom polju nije zadovoljio samo teorijskim postavljanjem problema i razvojem teorije, već se pozabavio praktičnom primjenom ove metode i navođenjem stvarnog primjera i obrasca.[66] On je u djelima Ihja i Kimija naveo da ukoliko se neko želi osloboditi nepoželjnih spoznajnih, praktičnih i emocionalnih svojstava, kako bi njegova ličnost sa kognitivnog, emocionalnog i bihevioralnog aspekta bila zdrava, treba se predati metodi suprotnog djelovanja, nametanja samom sebi i suprotstavljanja duši. Ko god želi da se oslobodi neke loše karakterne crte nema drugog puta do da djeluje suprotno onome što mu njegov karakter zapovijeda. Strast ništa ne može slomiti osim njene suprotnosti i svaku stvar slama njena suprotnost, kao što je lijek bolesti koja potiče od topline jedenje hladnog. Svakoj bolesti koja proizlazi iz srdžbe lijek je strpljenje.[67] Osoba kojom ovlada oholost izliječit će se ako se natjera da bude ponizna, a ukoliko prevlada poniznost i dostigne stepen ponižavanja izliječit će se ukoliko se natjera da ispoljava oholost.[68] Također, onaj koji je zahvaćen bolešću neznanja bit će izliječen podučavanjem[69], kao što će osoba koja ne poznaje Kur'an – ukoliko bude djelovala u skladu sa metodom suprotnog djelovanja, posveti se učenju Kur'ana, pretrpi teškoće učenja, posveti se u dovoljnoj mjeri ponavljanju i uvježbavanju – na kraju tako naučiti Kur'an da će s ga krajnjom lahkoćom čitati, pa čak će ga ispravno čitati bez srčanog pristupa, nemarno i u vrijeme dok razmišlja o drugim stvarima. Ista situacija je i sa usvajanjem praktičnih vještina kao što je kaligrafija.[70]

U prilog tumačenju ove odgojne metode i za njeno ispravno ostvarenje Gazali ukazuje na neophodnost pridržavanja principa jedinstvenosti,[71] postupnosti[72] i uzajamnog uticaja unutarnjeg i vanjskog[73] o čemu smo opširno govorili u šestom poglavlju.

3. Metoda uklanjanja lošijeg manje lošijim

Provođenje metode suprotnog djelovanja ovisi o postojanju određenih uvjeta kod odgajanika. Ponekad ne postoje odgovarajući uvjeti i pretpostavke za primjenu ove metode i ukoliko se ova metoda primijeni, odgajanik će na nju odgovoriti negativno. Ponekad je situacija takva da uopće nije moguće primijeniti metodu suprotnog djelovanja i nametanja samom sebi.

U ovakvim slučajevima Gazali preporučuje drugu metodu, koja iako ima određenih sličnosti sa metodom suprotnog djelovanja od nje se ipak razlikuje. Ova metoda se temelji na principu postupnosti i na temelju uvažavanja stanja odgajanika. Ova metoda počiva na pretpostavci da se odgajanik ne želi odmah osloboditi određenih kognitivnih, emocionalnih i djelatnih odlika i ukrasiti se njihovim suprotnostima.

Gazali za odgoj ovakvih osoba, te brisanje i izgradnju određenih kognitivnih, emocionalnih i djelatnih odlika preporučuje da se kroz nekoliko faza i u jednom procesu kretanja od lakšeg prema težem odgajanik podstakne da prihvati postupan preobražaj kako bi u konačnici prešao iz postojećeg u željeno stanje.[74]

Na temelju ove metode, u odgojnom procesu odgajanika i njegovom oslobađanju od lošeg karaktera treba ga usmjeriti od lošeg karaktera prema onom koji je manje loš i taj proces treba nastaviti kroz jedan duži vremenski rok dok se ne promijeni njegov neprihvatljivi karakter i dok ne zadobije prihvatljiv karakter ili nešto tome slično.

Gazali ovu metodu smatra istančanom vježbom duše te je nastoji pojasniti uz navođenje primjera. Ukoliko duša ne želi odmah napustiti samoljublje i ne želi se posvetiti suprotnom, treba je odvratiti od ovog pokuđenog karaktera i zabaviti nečim što je manje loše. To je kao kada neko želi da očisti tijelo ili odjeću koje je uprljano osušenom krvlju, a nema dovoljno vode. Može prvo mokraćom otkloniti samu nečistoću, a potom vodom saprati to mjesto. Također, osoba koja ne želi odmah napustiti karijerizam, prvo će se posvetiti onome u čemu ima manje karijerizma[75] kako bi se postepeno oslobodio ove pokuđene osobine.

Danas je ovu metodu moguće koristiti kod popravljanja, poboljšavanja i liječenja ovisnika o drogama i djece delinkvenata smještenih u centrima za rehabilitaciju i preodgoj. Ova metoda može imati primjenu kako u kući, tako i u školi pri popravljanju i poboljšavanju nekih kognitivnih, emocionalnih i poremećaja ponašanja kod djece.

4. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla predstavlja postulat islama oko čije obaveznosti se slažu svi muslimani.[76] Ova kategorija je toliko važna da je veliki broj kur'anskih ajeta i hadisa naglašava, a neke skupine u islamu kao što su muteziliti, zejdije i haridžije čak je smatraju principom vjere.

Zbog značaja koji pridaje ovoj odgojnoj metodi Gazali jedno od četrdeset poglavlja djela Ihjau ‘ulumi-d-din posvećuje njegovom tumačenju. Po Gazalijevom mišljenju navraćanje na dobro i odvraćanje od zla predstavlja najveći stub vjere i to je onaj važni posao kojim je Bog zadužio sve poslanike. Ukoliko se ova metoda napusti i zaboravi, i ukoliko se zapostavi znanje i djelovanje prema njemu – poslanstvo će na zemlji ostati bez uticaja, vjerovanje će nestati, stranputica će sve zahvatiti, proširit će se neznanje, rasplamsati će se propast i nered, bit će uništeni gradovi i nestat će njihovi stanovnici.[77]

Tumačeći navraćanje na dobro i odvraćanje od zla u okviru svog vremena Gazali dodaje: “Desilo se ono čega sam se bojao – Allahovi smo i Njemu ćemo se vratiti (إنَّا لِلهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعونَ) – zbog toga što je znanje i djelovanje prema ovom velikog temelju zaboravljeno, nestali su suština i propisi naređivanje dobra i odvraćanje od zla, slabost je ovladala srcima, ljudi su se udaljili od svoje čiste prirode, krenuli su za strastima i prohtjevima i više nema vjernika koji ne zaslužuje prijekor.”[78]

U cilju potvrđivanja obaveznosti navraćanja na dobro i odvraćanja od zla, Gazali pored slaganja muslimana navodi kur'anske ajete, hadise i izreke velikana, te u konačnici navraćanje na dobro i odvraćanje od zla smatra zajedničkom obavezom muslimana. Između ostalih, poziva se na ajet:

وَلْتَكُن مِّنكُمْ أُمَّةٌ يَدْعُونَ إِلَى الْخَيْرِ وَ يَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَ يَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَ أُوْلَئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.[79]

Sintagmu: I neka među vama bude tumači kao pokazatelj obaveze, a rečenicu: Oni će šta žele postići smatra pojašnjenjem zajedničke dimenzije obaveze navođenja na dobro i odvraćanja od zla.[80] Ajet:

كُنتُمْ خَيْرَ أُمَّةٍ أُخْرِجَتْ لِلنَّاسِ تَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَ تَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ

Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete[81] smatra dokazom vrijednosti navraćanja na dobro i odvraćanja od zla zbog toga što Bog kvalifikaciju najbolji ummet povezuje sa navraćanjem na dobro i odvraćanjem od zla.[82]

Gazali u cilju opsežnije analize ove odgojne metode nastoji protumačiti temelje i uvjete navraćanja na dobro i odvraćanja od zla. S obzirom da nadzor (hasabe) predstavlja drugi izraz za navraćanje na dobro i odvraćanje od zla[83], okreće se toj temi i umjesto da se bavi pitanjima kao što su: onaj koji navraća na dobro i onaj koji odvraća od zla, onaj kome se naređuje dobro i kome se zabranjuje činjenja zla, ono što se naređuje ili što se zabranjuje i samo naređivanje i zabranjivanje – on se posvećuje pitanjima kao što su: ko je vjerski nadzornik (muhtesib), ko se nadzire, šta se nadzire te samom činu nadziranja. U nastavku ćemo navesti sažetak njegovih stavova o ovom pitanju:

a) Uvjeti za vjerskog nadzornika (muhtesiba)

Vjerski nadzornik (muhtesib) je osoba koja uspostavlja nadzor i koja naređuje dobro, a odvraća od zla. Vršenje nadzora ima nekoliko uvjeta:

Prvo je vjerska obavezanost. Biti vjerski obavezan je uvjet obaveznosti nadzora. Prema tome, navraćanje na dobro i odvraćanje od zla nije obavezna osobi koja nije vjerski obavezna, međutim, dijete i rani pubertetlija mogu i dozvoljeno im je da navraćaju na dobro, a odvraćaju od zla.

Drugo je vjera. Vjerski nadzor ima svrhu da čuva i pomogne vjeru i da odgoji vjernike, a onaj ko je neprijatelj vjere ne može je pomagati.

Treće je pravednost. Jedna skupina među učenjacima pravednost smatra ispravnim uvjetom i smatraju da grješnik ne može vršiti vjerski nadzor, međutim Gazali smatra da grješnik, također, može navraćati na dobro, a odvraćati od zla.

Četvrto je posjedovanje dozvole vjerskog predvodnika ili upravnika. Neki ovaj uvjet smatraju ispravnim, ali ga Gazali ne prihvata.

Peto je moć. Nemoćnom nije obavezna ova vrsta nadzora izuzev srcem, jer je onome ko voli Boga omražen grijeh. Pod nemoći se ne misli samo na tjelesnu nemoć. Drugim riječima rečeno, ukoliko će vjerski nadzor imati negativne posljedice ili neće imati nikakvih koristi ili uticaja njena obaveznost prestaje.

b) Uvjeti onoga što se nadzire:

Pod onim što se nadzire misli se na svako zlo djelo, koje aktualno postoji i koje vjerski nadzornik može primijetiti bez istraživanja i da je nedozvoljenost takvog djela jasna, bez potrebe za idžtihadom (zaključivanjem i izvlačenjem novog propisa iz za to predviđenih izvora). Prema tome:

Prvi uvjet jeste da djelo bude loše, a to znači da nije vjerozakonom dozvoljeno i da činjenje tog djela povlači vjerske kazne.

Drugi uvjet je da to djelo trenutno postoji, jer nije moguće nekoga optužiti za činjenje lošeg djela, naprimjer konzumiranja alkohola, u prošlosti ili mogućnosti pijenja alkohola u budućnosti.

Treći uvjet je da djelo bude takvo da je sasvim očito vjerskom nadzorniku bez ikakvog istraživanja, jer ukoliko neko tajno čini neko zlo djelo nije ga moguće uhoditi.

c) Uvjeti onoga koji se nadzire

Pod ovim se misli na osobu koja se odvraća od lošeg djela i poziva da čini dobro djelo. Prvi uvjet je da se djelo od kojeg se odvraća smatra lošim po njega, drugi, nije uvjet da bude vjerski obavezan, i treći, nije nužno da ima moć rasuđivanja.

d) Uvjeti vjerskog nadzora, navraćanja na dobro i odvraćanja od zla

Pojašnjavajući ovaj dio Gazali se bavi stepenima i propisima nadziranja, što ustvari predstavlja vrste navraćanja na dobro i odvraćanja od zla. Navedeni stepeni idu sljedećim redom:

Prvi stepen su znanje i spoznaja, a to je saznanje o činjenju lošeg djela bez uhođenja. Drugi stepen je upoznavanje sa nevaljalošću djela. Ponekad neko iz neznanja čini neko loše djelo i ukoliko bi saznao da je loše ne bi ga više činio. Prema tome, prije daljih koraka treba čovjeka upoznati sa stvarnim propisom u vezi tog čina.

Treći stepen je odvraćanje uz propovijed, savjetovanje i zastrašivanje Bogom. Osobu koja svjesno čini pokuđeno djelo i koja u tome istrajava treba savjetovati, zaplašiti Bogom, govoriti joj o životu prvog naraštaja muslimana i metodi bogobojaznih, prema njoj se ponašati blago i s ljubavlju, treba se uzdržavati od grubosti u govoru i ponašanju i njeno griješenje treba smatrati vlastitom nesrećom, jer muslimani su kao jedno tijelo.

Četvrti stepen je djelovanje riječima i grubost u govoru. To slijedi onda kada osoba ne daje pozitivan odgovor na blagost, ljubaznost i savjetovanje i kada ismijava propovijed i učtivost vjerskog nadzornika. U tom slučaju moguće je koristiti neku vrstu blagog ukora u skladu sa stanjem onoga koji se podvrgava nadzoru i to pod uslovom: 1: Da upotreba blagosti, savjeta i zastrašivanja Bogom kod njega ne daje rezultate. 2: Da se prilikom ukora ne kaže ništa drugo osim istine i da to ne vodi ka nedoličnostima, vulgarnosti i ružnim riječima, čak ukoliko je moguće namrštenim izrazom lica odvratiti onoga koji čini ružno djelo, bez pribjegavanja djelovanju riječima.

Peti stepen je tjelesno djelovanje. To znači uklanjanje sredstava uz pomoć kojih se čine loša djela, kao što je uništavanje kockarskih pomagala i sredstava za pijenje alkohola. Gazali i ovdje upozorava na određene propise:

Prvo, vjerski nadzornik se mora uzdržavati od tjelesnog djelovanja sve dok ono nije postalo neizbježno, pa čak ukoliko je moguće da nagovori prijestupnika da sam uništi kockarski i alkoholski pribor, ne treba to on činiti. Dovoljno je djelovati riječima.

Drugo, u tome se treba zadovoljiti samo onim što je nužno i što odgovara djelu i treba se uzdržavati nepotrebnog nanošenja štete imovini onoga koji se nadzire.

Šesti stepen je prijetnja i zastrašivanje. Naprimjer, da kaže: ukoliko se ne okaniš ovog posla bit ćeš kažnjen. Prijetnja mora biti ostvariva i u skladu sa počinjenim prijestupom.

Sedmi stepen je udaranje i korenje i to u mjeri u kojoj nije potrebno posezanje za oružjem. To treba činiti u onoj mjeri koliko je nužno i kada prijestupnik odustane od pokuđenog djela, treba prekinuti i više ne nastavljati.

Osmi stepen nastupa onda kada sam vjerski nadzornik ne može obaviti posao i smatra da mu je potrebna pomoć drugih kako bi spriječio prijestupnika da čini hrđavo djelo.[84]

Za ostvarenje i izvršavanje odgojne metode navraćanja na dobro i odvraćanja od zla koriste se različite procedure i tehnike, kao što su: propovijed, savjetovanje, prijetnja, zastrašivanje, podsticanje, kažnjavanje, uskraćivanje, poduka, jačanje i slabljenje motivacije i uklanjanje lošeg manje lošim.

Gazali u poglavlju “Navraćanje na dobro i odvraćanje od zla” u djelu Ihjau ‘ulumi-d-din spominje ove procedure i tehnike, međutim ovdje nije mjesto za njihovu analizu.

5. Posmatranje i promišljanje

Jedan od načina razvoja kognitivnih sposobnosti čovjeka jeste razmišljanje. Kao što ističe Gazali Kur'an ustrajava na promišljanju, razmišljanju i uzimanju pouke, hvali one koji razmišljaju[85] i naziva ih onima koji imaju razum:

اِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَ الأَرْضِ وَ اخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَ النَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الألْبَابِ الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللهَ قِيَامًا وَ قُعُودًا وَ عَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَ يَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَ الأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلًا سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene,za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!”[86] Iz perspektive Kur'ana važnost razmišljanja o stvaranju i uzimanju pouke iz toga je tolika da se u nekim kur'anskim ajetima kude oni koji ne obraćaju pažnju na pojave u svijetu stvaranja:[87]

كَأَيِّن مِّن آيَةٍ فِي السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ يَمُرُّونَ عَلَيْهَا وَهُمْ عَنْهَا مُعْرِضُون

A koliko ima znamenja na Nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću![88]

U predajama se, također, naglašava vrijednosti razmišljanja. Tako se prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

تفكر ساعة خیر من عبادة سنة

“Jedan sat razmišljanja bolji je od godinu dana ibadeta.”[89]

Značaj ovih ajeta i predaja koji pozivaju razmišljanju i govore o njegovoj nužnosti postaje jasan tek onda kada ih uporedimo sa sljedećim ajetom:

وَ مَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَ الْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.[90] Iako se u ovom ajetu govori da je cilj stvaranja obožavanje Boga, a pobožni hode tim putem, u Kur'anu pobožni nikada nisu opisani sa svojstvom “razumni”.

Važnost ove teme je podstakla Gazalija da čitavo poglavlje u dijelu pod naslovom “Spasenja” svoje knjige Ihja posveti njenoj analizi. Po Gazalijevom mišljenju razmišljanje je ključ svjetlosti, pojilište duhovnog viđenja i mreža plijena znanja i spoznaja.[91] On je uvjeren da, iako je većina ljudi upoznata sa vrlinama razmišljanja, nije upoznata sa zbiljom, kakvoćom, filozofijom, plodovima i putevima ispravnog razmišljanja. Stoga, da bi svoje čitaoce upoznao sa ovim kategorijama u Ihjau se posvećuje njihovoj analizi i pojašnjavanju.[92] Naprimjer, o plodovima razmišljanja kaže: “Razmišljanje ima dvije vrste plodova: Posebne i opće, odnosno neposredne i posredne. Posebni i neposredni plodovi razmišljanja su preobražaj i razvoj ljudskih kognitivnih sposobnosti. Opći i posredni plodovi razmišljanja su preobražaj i razvoj kognitivne, emocionalne i praktične dimenzije čovjeka. Drugim riječima, tačno je da razmišljanje u biti djeluje na spoznajne sposobnosti čovjeka, ali s obzirom da spoznajne sposobnosti čovjeka djeluju na emocionalne, a emocionalne na praktične, preobražajem i razvojem kognitivnih dolazi do preobražaja i razvoja emocionalnih i praktičnih sposobnosti čovjekove ličnosti.[93]

Kada razmišljanje ima ovakve opće i posebne plodove zašto razmišljanje većine ljudi ne postiže takve plodove? U odgovoru na to pitanje Gazali kaže: “Ukoliko budu dobro pripremljeni uvjeti i pretpostavke za razmišljanje, neizbježno će to uroditi posebnim plodovima razmišljanja, a odmah potom će doći do ostvarivanja i općih plodova razmišljanja. Prema tome, razlog neplodnosti razmišljanja većine ljudi jeste nepripremljenost uvjeta i pretpostavki razmišljanja. Jedan od temeljnih uvjeta razmišljanja jeste plodotvorno znanje, koje se ubraja u osnovnu materiju razmišljanja. Drugi uvjet je poznavanje ispravnog načina razmišljanja.”[94]

Poznavanje metoda ispravnog razmišljanja ili je plod božanskog svjetla, koje prirodno svijetli u srcima osoba kao što su poslanici ili je posljedica učenja, ponavljanja i uvježbavanja. Gazali se ovoj temi ne posvećuje puno, već se bavi pitanjem znanja i spoznaje kao putevima razmišljanja.

Predmet i tema razmišljanja mogu biti vjerski i oni koji nisu vjerski. Gazali zanemaruje raspravu o razmišljanju o stvarima koje nisu vjerske i spominje samo razmišljanje o vjerskim stvarima. Gazali pod vjerom podrazumijeva jednu vrstu odnosa između Boga i roba. Rob ili razmišlja o sebi i svojim svojstvima i stanjima ili razmišlja o Bogu i Njegovim svojstvima i djelima. Razmišljanje roba o sebi, svojim svojstvima i stanjima mora biti ograničeno na ono što je poželjno i nepoželjno kod Boga, a razmišljanje o Bogu i Njegovim svojstvima i djelima može biti o Božijoj biti, svojstvima i lijepim imenima ili o djelima, materijalnom i duhovnom svijetu i općenito o svim fizičkim stvarima.[95]

Ova pitanja su razmatrana u poglavlju “Razmišljanje” u dijelu pod naslovom “Spasenja” knjige Ihjau ‘ulumi-d-din. Gazali pridaje veliki značaj razmišljanju o stvorenjima i stvaranju materijalnog svijeta i o ovom pitanju naširoko raspravlja u Ihjau.[96] S obzirom koliki značaj pridaje ovoj temi, Gazali je čak razmišljanju posvetio zasebno djelo pod naslovom El-hikmetu fi mahlukatillahi azze ve dželle, koje govori o posmatranja i istraživanja prirode. On je tu pojasnio čudesa stvaranja u skladu sa dometima nauke tog vremena, kako bi na taj način podstakao svoje čitaoce da preko očiju i ušiju (čula), koje su lovačka mreža za neke nauke i sredstva spoznaje prirode,[97] upoznaju stvorenja i da tu spoznaju iskoriste za razmišljanje o egzistenciji kako bi uz pomoć srca (razuma) stigli od stvorenja do stvoritelja.[98] Bog je stvorio razum i uz pomoć blagodati objave upotpunio je njegovu uputu i razumne je pozvao da ciljano i svjesno posmatraju stvorenja, da razmišljaju o pojavama i da od njih uzimaju pouku.[99]

اذا المرء کانت له فکرة                      ففی کل شیء له عبرة

Ako čovjek ima razuma

U svemu je za njega pouka.[100]

Gazali je – kao što sam kaže –pod uticajem Kur'ana kada poziva razmišljanju.[101] Plemeniti Kur'an kaže: Reci: “Posmatrajte ono što je na Nebesima i na Zemlji!”[102] Jedan od ciljeva pojedinih kur'anskih ajeta jeste stvaranje poticaja kod ljudi da posmatraju i razmišljaju o fizičkim pojavama:

اِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَ الأَرْضِ وَ اخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَ النَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الألْبَابِ

U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene.[103] Ovaj cilj i poziv je veoma očit u svim ajetima u kojima dolazi sintagma I od Njegovih ajeta.[104]

Iz metodičnog razmišljanja o stvaranju proizlazi spoznaja Stvoritelja i spoznaja Božije veličine i uzvišenosti. Što je razmišljanje i spoznavanje pojava dublje i veće, potpunija i savršenija je spoznaja Božije veličine i uzvišenosti.[105]

Upotreba ovih odgojnih metoda i postizanje ovakve relativne spoznaje ovisi o stepenu bogobojaznosti robova.[106]

Ova odgojna metoda ima tri vrste uticaja i posljedica: Prvo – spoznaju Uzvišenog Gospodara, što po Gazaliju predstavlja glavni i stvarni cilj istraživanja prirode i ove odgojne metode.[107] Drugo – predstavlja sekundarni cilj ove odgojne metode, a to je upoznavanje prirode i njenih tajni što vodi ka širenju ljudskog znanja i mijenja kakvoću ljudskog života. Treće – izazivanje preobražaja kognitivne, emocionalne i djelatne dimenzije čovjeka. Drugim riječima, ova odgojna metoda obuhvata sve spoznajne, duhovne i duševne aktivnosti čovjeka[108] i upućuje svaku osobu, u skladu sa njenom bogobojaznošću, razumijevanjem i stepenom i kakvoćom istraživanja prirode, i na kraju vodi čovjeka od početnog koraka spoznaje, odnosno posmatranja, do krajnjeg koraka to jeste duhovnog osvjedočenja. Osoba koja je na ovaj način odgojena – u najmanju ruku – čuje uhom vlastite duše kako sve stvari veličaju Uzvišenog Gospodara[109] kao što stoji u plemenitom Kur'anu:

تُسَبِّحُ لَهُ السَّمَاوَاتُ السَّبْعُ وَ الأَرْضُ وَ مَن فِيهِنَّ وَ إِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ يُسَبِّحُ بِحَمْدَهِ

Njega veličaju sedmera Nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga.[110]

BIBLIOGRAFIJA

1. Literatura na arapskom i perzijskom jeziku

-Kur'an, prijevod na perzijski jezik, Muhammed Mehdi Fuladvand.

-Aštijani, Sejjid Dželaluddin, Šarhe mokaddeme Kejsari bar Fususu-l-hikem, treće izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1370.

-Amadi, Abdulvahid, Gureru-l-hikem ve dureru-l-kelim, prijevod na perzijski jezik Muhammed Ali Ensari Komi, Teheran, Izdavač nepoznat, 1337.

-Amuli, Sejjid Hajdar, Džamiu-l-esrar ve menbai-l-envar, sa ispravkama (kritičko izdanje), dva predgovora i indeksi Henri Korben i Osman Ismail Jahja, Teheran, Kasmate iranšenasi anstituje Iran va Faranse, 1347/1969.

-El-Ibraši, Muhammed Atijje, Et-terbijjetu-l-islamijje ve felasifetuha, prvo izdanje, Kairo, Dar Isa el-Babi el-Halebi ve šurekauhu, 1389/1969.

-Ibrahimi Dinani, Gulamhusejn, Mantek va ma'refat dar nazare Gazali, prvo izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1370.

-__________________, Nakd va barrasi barhi az asar va nazarate Ahmed Hamiduddin Kermani, Avvalin jadname allame Tabatabai, prvo izdanje, Teheran, Moassese motaleat va tahkikate farhangi, Andžomane eslami hekmat va falsafe Iran, Godina izdanja nepoznata.

-Ibn Ebi el-Hadid, Šerhu nehdžu-l-belagati, Tahkik Muhammed Ebul Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Bejrut, Dar al Džil, 1407/1987, Deset tomova.

-Ibn Ebi er-Rebi', Ahmed ibn Muhammed, Suluk al malik fi tedbir al memalik, priredio Hamid Abdullah Rebi', Kairo, Dar uš ša'b, 1400/1980.

-Ibn Babavejh el-Kommi, Muhammed Ibn Ali Ibn al Husejn (Šejh Saduk), El-Hisal, Ispravke i glose Ali Ekber Gaffari, Kom, Merkezu-l-menšurati-l-islamijjeti-l-marbutati bi džamiati-l-muderrisin bi-l-havzeti-l-ilmijjeti, 1403/1362.

-Ibn Hazm Endelusi, Ali ibn Ahmed, El-faslu fi-l-milal ve-l-ehvau ve-l-nihal, priredio Muhammed Ibrahim Nasr, Abdurahman Gamiret, Bejrut, Daru-l-džil, bez godine izdanja, V tomova.

-____________________, Meratibu-l-ulum, priredio Ihsan Abbas, prijevod na perzijski jezik Muhammed Ali Haksari, Prvo izdanje, Mešhed, Bonjad pažuhešhaje eslami, 1369.

-Ibn Hanbel, Ahmed, Musned, Bejrut, Daru Sadir, bez godine izdanja, VI tomova.

-Ibn Džemae, Bedruddin Muhammed, Tezkiretu-s-sami' ve-l-mutekellim fi edebi-l-alim ve-l-muteallim (Zabilježeno u: El-fikru-t-terbevijju inde Ibn Džemae, priredio i analizirao Abdulemir Šemsuddin, prvo izdanje, Bejrut, Eš-širketu-l-alemijjetu li-l-kitab, 1990).

-Ibn Dževzi, Ebul Feredž Abdurrahman, Telbisu-l-iblis, priredio Sejjid el-Arabi, Bejrut, Muessesetu-l-tarihi-l-arebi, bez datuma izdavanja.

-______________, Telbisu-l-iblis, prijevod Ali Reza Zekavati Karagozlu, Teheran, Markaze našre danešgahi, 1368.

-________________, Risaletun ila veledi, priredio Amr Abdulmun'im, prvo izdanje, Kairo,Dar as selam, 1412/1991.

-________________, Et-tibbu-r-ruhani, Glose, priredio i analizirao Mustafa Ašur, Kairo, Mektebetu-l-Kur'an, bez godine izdanja.

-______________, El-muntezimu fi tarihi-l-muluk ve-l-umem, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1412, XVII tomova.

-Ibn Haldun, Abdurrahman, Mukaddima, prijevod Muhammed parvin Gonabadi, peto izdanje, Teheran, Šarkate entešarate elmi va farhangi, 1366, II toma.

-____________, Mukaddima, Teheran, Esteklal, 1410.

-Ibn Hallikan, Ahmed ibn Muhammed, Vifajatu-l-a'jan ve ahbaru ebnai-z-zeman, priredio Ihsas Abbas, Kom, Eš-šerifu-r-Rida, 1367.

-Ibn Zekerija, Jahja ibn Adi ibn Hamid, Tehzib-l-ahlak, Predgovor, kritičko izdanje, prijevod i glose Sejjid Muhammed Damadi, Dizajn Kobad Šiva, drugo izdanje, Teheran, Moasseseje motaleat va tahkikate farhangi, 1371.

-Ibn Sahnun, Muhammed, Adabu-l-mu‘allimin, priredio Hasan Hasani Abdulvehhab, Alžir, Širketu-l-vatanijje, 1981.

-Ibn Sad, Et-tabekatu-l-kubra, Bejrut, Daru sadir, bez godine izdanja, IX tomova.

-Ibn Sina, Husejn ibn Abdullah, El-išarat ve-t-tenbihat, Teheran, Daftare našre ketab, 1403/1361.

-______________, Tedabiru-l-menazil, glose Džafer Nakdi, Bagdad, 1347/1929.

-___________________, Et-ta'likat, kritičko izdanje i predgovor Abdurrahman Bedevi, Kom, Mektebu-l-a'lami-l-islami, 1404.

-_________________, Risale nefs, predgovor, glose i kritičko izdanje Musa Amid, Andžomane asare melli, 1331/1371.

-___________, Eš-šifa, Kairo, El-hej'etu-l-ammetu li šu'uni-l-metabi-l-emirijje, 1380/1960.

-Ibn Arebi, Muhjiddin, Inšau-d-devair, Lejden, Matbeatu Beril, 1336.

-____________, El-futuhatu-l-Mekkijje, Bejrut, Daru sadir, bez godine izdanja, IV toma.

-_______________, Fususu-l-hikem, glose Ebu Ala Afifi, Teheran, Az-Zehra, 1370.

-Ibn Arebi al Meafiru aš Šibli, Ebu Bekir Muhammed ibn Abdullah, Kanunu-t-te'vil, priredio Muhammed Sulejmani, drugo izdanje, Bejrut, Daru-t-turaseti-l-arebi, 1990.

-Ibn Asakir, Ali ibn Husejn, Tebjinu kezbi-l-muftera fi ma nusibe ila imami Ebi el-Hasan el-Aš'eri, Bejrut, Daru-l-džil, 1416, II toma.

-Ibn Kajjim El Dževzi, Šemsuddin Ebu Abdullah Muhammed ibn Ebu Bekr ibn Ejjub Ez Zer'i ed-Dimeški, Tuhfetu-l-vedud bi ahkami-l-mevlud, priredio Bessam Abdulvehhab al Džabi, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-bešairi-l-islamijjeti, 1409/1989.

-_______________, Er-Ruh, bez mjesta izdanja, Daru-l-hadis, 1410.

-Ibn Kesir, Ebul Fida, El-bidajetu ve-n-nihajetu, kritičko izdanje i priređivanje Ebul Mulham i drugi, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, bez godine izdanja, VIII tomova.

-Ibn Madže, Muhammed ibn Jezid, Sunen, priredio Muhammed Fuad Abdulbaki, Bejrut, Daru-l-ihjai-t-turasi-l-arabi, bez godine izdanja, II toma,

-Ibn Mukaffa, Abdullah ibn Daduje, El-edebu-s-sagir ve-l-edebu-l-kebir, Bejrut, Mektebetu daru-l-bejan, Muesssesetu az Zejn, bez godine izdanja.

-Ebu Hamid Gazali fi-z-zikri-l-mie'vijeti li miladihi, Kairo, 1962.

-Ebul Hasan Abdul Džabbar, (El-Kadi Abduldžabbar), El-Mugni fi ebvabi-t-tevhid ve-l-adl, priredio Abdulhalim Mahmud i Sulejman Dunja, Kairo, Ed-daru-l-misrijje, bez godine izdanja.

-Ahmedi, Ahmed, Usul va ravešhaje tarbijjate eslami, treće izdanje, Teheran, Moessese entešarate džehade danešgahi (Madžid), 1372.

-Ihvanu-s-safa, Resailu Ihvani-s-safa ve fulanu-l-vifa, prvo izdanje, Kom, Merkeze našr, Mektebu-l-a'lemi-l-islami, 1405, IV toma.

-Aristotel, Nikomahova etika, prijevod Sejjid Ebul Kasim Purhusejni, Teheran, Azar, 1369, II toma.

-____________, Sijasat, prijevod Hamid Inajet, četvrto izdanje, Teheran, Džepna izdanja, 1364.

-______________, Metafizik, prijevod Šerefuddin Horasani Šeref, prvo izdanje, Teheran, Hikmet, 1377.

-Spinoza, Baruh, Ahlak, prijevod Muhsin Džahangiri, prvo izdanje, Teheran, Markaze našre danešgahi, 1364.

-El-Aš'ari, Ebul Hasan Ali ibn Ismail, El-ebanetu an usuli-d-dijane, priredio Abbas Sabbag, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-nefais, 1414/1994.

-_________________, Mekalatu-l-islamijjin ve ihtilafu-l-musallin, kritičko izdanje Helmut Riter, bez mjesta izdanja, Bez izdavača, 1382.

-El-A'sem, Abdulemir, El-fejlesufu-l-Gazali iadetu takvimi li munheni-t-tetavuri-r-ruhi, Bejrut, Daru-l-Endelus, 1981.

-El-Aflaki el-Arifi, Šemsuddin Ahmed, Menakibu-l-arifin, kritičko izdanje, bilješke i glose Tahsin Jaziči, Teheran, Džahane ketab, 1362.

-Ikbal Lahori, Muhammed, Kullijate aš'are farsi Ikbal Lahori, Predgovor i biografija Ahmed Soruš, četvrto izdanje, Teheran, Ketabhane Sinai, 1368.

-Ilahi Komšei, Muhijiddin Mehdi, Hekmate elahi am ve has, treće izdanje, Teheran, Eslami, Bez godine izdanja, II toma.

-El-imam emiru-l-mu'minin Ali, alejhi as selam, Nehdžu-l-belaga, priredio Subhi Salih, prvo izdanje, Teheran, Daru-l-usve, 1415.

-El-imam Džafer ibn Muhammed es-Sadik, (pripisuje mu se) Misbahu-š-šeriati ve miftahu-l-hakikati, prijevod i komentar Hasan Mustafavi, prvo izdanje, Kalem, 1363.

-El-imam Ali ibn Husejn, Sahife Sedždžadijje, prijevod Sadru Belagi, Teheran, Husejnije Iršad, bez godine izdanja.

-Indžile Barnaba, prijevod Hajdar Kolihan Kizilbaš (Serdar Kaboli), predgovor Sejjid Muhammed Talakani, Teheran, Daftare našre ketab, 1362.

-Ubejr, Runije, Usulu-t-terbijeti-l-amme, prijevod Abdullah Abduldaim, Bejrut, Daru-l-ilm li-l-melajin, 1983.

-El-Ehvani, Ahmed Fuad, Et-terbijjetu fi-l-islam, Kairo, Daru-l-mearif, 1980.

-El-Babi Halebi, Tekijuddin Abdulmelik ibn Ebi el-Muti, Nazhet an nazirin fi ahbari ve asari-l-enbija ve-s-salihin, predgovor Halid Abdurrahman el-Ak, Damask, bez imena izdavača, 1412/1992.

-Basil, Fektur Said, Minhedžu-l-bahs ani-l-ma'rifeti inde-l-Gazali, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-lubnanijjetu, bez godine izdavača.

-Bakeri, Hosrov, Tarbijjate herfei dar bastare didgahe eslami, Faslane houze ve danešgah, Br. 14-15, proljeće-ljeto 1377.

-_____________, Negahi dubare be tarbijjate eslami, prvo izdanje, Teheran, Vezarate amuzeš o parvareš, Daftare umure komakamuzeši va ketabhaneha, Ljeto 1368.

-El-Bakillani, Muhammed Ibn At Tajjib, Temhidu-l-avail ve telhisu-d-delail, priredio Imaduddin Ahmed Hajdar, Bejrut, Muessesetu-l-kutubi-s-sekafijjetu, 1414.

-Bedri, Malik, Et-teffekuru mine-l-mušahedeti ile-š-šuhud, Dirasetu nefsijjetu-l-islamijje, Četvrto izdanje, Rijad, Ed-daru-l-alemijjetu li-l-kitabi-l-islami, 1415/1995.

-Bedri, Abdurrahman, Duveru-l-arab fi tekvini fikri-l-urubijje, Kuvajt-Bejrut, Vekaletu-l-matbuatu, Daru-l-kalem, 1979.

-____________, Muellifatu-l-Gazali, Drugo izdanje, Vekaletu-l-matbuatu, 1977.

-El Berdžis, Arif Mufda, Et-tevdžihu-l-islami li-l-neš'i fi felsefeti-l-Gazali, prvo izdanje, bez mjesta izdavanja, Daru-l-Endelus, 1401/1981.

-Bergson, Henri, Madde va jad, Prijevod Alikoli Bejani, Prvo izdanje, Teheran, Daftare našre farhange eslami, 1375.

-El-Berizat, Abdulhafiz Ahmed Alavi, Nazarijjetu-t-terbijjeti-l-halefijjetu inde imami-l-Gazali, Omman, Daru-l-furkan, 1984.

-Buzun, Hasan, El-ma'rifetu inde Gazali: Ani-n-nazarijjeti-t-terbevijjeti-t-ta'limijjeti, Bejrut, Muesseseti-l-intišari-l-arabi, 1977.

-El-Bukra, Abduldaim Ebul Ata, I'tirafatu-l-Gazali, Kairo, Daru nahdati-l-misrijjetu, 1971.

-El-Belazuri, Ahmed ibn Jahja ibn Džabir, Ensabu-l-ešraf, priredio i predgovor napisao Suhejl Zekar, Rijad, Zerkeli, Mektebu-l-mabhus ve-d-dirasat fi dari-l-fikr, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-fikri, 1996, XIII tomova.

-Belagi, Sadruddin, Kisasu-l-Kur’an, Jedanaesto izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1359.

-Behai Lahidži, Resale nurijje dar alame mesal, predgovor, glose i kritičko izdanje Sejjid Dželaluddin Aštijani, drugo izdanje, Teheran, Emir Kebir, Ljeto 1372.

-Behešti, Muhammed i drugi, Daramadi bar ta'lim o tarbijjate eslami II: Ahdafe tarbijjat az didgahe eslam, priredio Ali Reza A'rafi, prvo izdanje, Teheran, SAMT, jesen 1376.

-Paro, Fransoa i Dolan De'roun, Mevsuatu ilm ani-n-nefs, preveo na arapski jezik Fuad Šahin, prvo izdanje, Bejrut, Menšurat uvejdan, 1997, III toma.

-Purdževadi, Nasrullah, Ro'jate mah dar aseman (barrasi tarihi mas'ale likaullah dar kelam va tasavvof), prvo izdanje, Teheran, Markaze našre danešgahi, 1375.

-Puše, Viktor, Kudak va raveše ta'lim o tarbijjate kudakan, prijevod Amirkoli Emini, Isfahan, Edare mearef va oukafe Esfahan, 1316.

-Et-Temimi Es-Sem'ani, Abdulkerim, Edebu-l-imla ve-l-istimla, komentar i prijevod Said Muhammed el-Liam, Bejrut, Daru ve mektebetu-l-hilal, 1409.

-Et-tevhidi, Ebu Hajjan Ali ibn Muhammed, El-imtau ve-l-muanese, komentar i kritičko izdanje Ahmed Emin, Kom, Eš-šerifu-r-Rida, bez godine izdanja, III toma.

-________________, El-mukabesat, kritičko izdanje i predgovor Tevfik Husejni, Prvo izdanje, Teheran, Markaze našre danešgahi, 1366.

-Tomas, Edvard, Gazali dar Bagdad, Prijevod Zebihullah Mensuri, Teheran, Zarrin, 1363.

-Tomas, Henri, Tarihe tamaddon, prijevod Abdulhusejn Azarang, prvo izdanje, Teheran, Kejhan, proljeće 1366 - proljeće 1368. II toma.

-Et-Tehavuni, Muhammed Ali, Mevsuatu keššafi istilahati-l-funun ve-l-ulum, priredio Ali Devdedž, prijevod Abdullah Halidi, Bejrut, Mektebetu Lubnan, 1996.

-Servat, Mensur, Gandžineje hekmat dar asare Nezami, prvo izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1370.

-Džahiz, Amr ibn Bahr, El-hajavan, komentar napisao i priredio Abdusselam Muhammed Harun, Bejrut, Daru ihjai-t-turasi-l-arebi, 1388, III toma.

-_____________, Resail, izdavač i priređivač Hasan es-Sendubi, prvo izdanje, Kairo, El-mektebetu-t-tedžarijjetu-l-kubra, 1933.

-Džami, Abdurrahman Ahmed, Levami', kritičko izdanje Hikmet el-Aga, Teheran, Bonjade Iran, 1341.

-________________, Nakdu-n-nususi fi šerhi nakši-l-fusus, Uvod, kritičko izdanje i bilješke Vilijam Čitik, predgovor Sejjid Dželaluddin Aštijani, drugo izdanje, Teheran, Muessese mutaleate ve tahkikate farhangi, 1370.

-El-Džurdžani, Ali ibn Muhammed, Šerhu Mevakif, prvo izdanje, Kom, Eš-šerifu-r-Rida, 1412/1370, VIII tomova.

-El-Džemali, Muhammed Fadil, El-felsefetu-t-terbevijjetu fi-l-Kur'an, Bejrut, Eš-širketu li-l-kitabi ve daru-l-kutubi-l-lubnani, 1980.

-Dževadi Amuli, Abdullah, Tabjine berahine esbate hodae teala ša'nuhu, Kom, Isra, 1374.

-______________, Tahriru temhidi-l-kavaid (Sainuddin Ali ibn Muhammed Turke), lektor Hamid Parsa, prvo izdanje, Teheran, Az-Zehra, Zima 1372.

-Džahanmehin, Šukrullah, Tarbijjat va ahlak, Teheran, Miad, 1370.

-Hairi Jazdi, Mehdi, Kavešhaje akle nazari, drugo izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1361.

-Hadži Halifa, Mustafa ibn Abdullah, Kešfu-z-zunun an isami-l-kutubi ve-l-funun, Bejrut, Daru-l-fikri, 1402, VI tomova.

-Hafiz, Šemsuddin, Divan, Kritičko izdanje Kasim Gani i Muhammed Kazvini, ponovljeno izdanje, Teheran, Zavvar.

-Hudždžeti (Husejni), Sejjid Muhammed Bakir, Eslam va ta'lim o tarbijjat, četrnaesto izdanje, Teheran, Daftare našre farhange eslami, ljeto 1368, II toma.

-____________, Čahardah makale va goftar, prvo izdanje, Teheran, Bonjade Kur'an, Ljeto 1361.

-Hasanzade Amuli, Hasan, Innehu-l-hakk, prvo izdanje, Kom, Kijam, 1373.

-El-Hasani el-Muejjidi, Muhibuddin ibn Muhammed ibn Mensur, Levami'u-l-envar fi dževami-l-ulum, Džidda, Mektebetu-t-diraseti-l-islami,1414/1993.

-Husejn, Emin, El-Gazali, Bagdad, 1963.

-Husejni Sardari, Sejjid Ali Ekber, Mabahesi čand piramune mabani ta'lim o tarbijate eslami, Drugo izdanje, Teheran, Daftare našre farhange eslami, ljeto 1364.

-Hakki el-Bursavi, Ismail, Tefsir Ruhu-l-bejan, sedmo izdanje, Bejrut, Daru Ihjau-t-turasi-l-arabi, 1405/1985, X tomova.

-Hakim, Sabit Kamil i ostali, Fi usuli-t-terbijjeti, Kairo, Mektebetu-l-Indželi-l-misrijjetu, 1997.

-El-Hakimi, Muhammed Rida i ostali, El-Hajat, Bejrut, Ed-daru-l-islamijje, 1409-1411, VI tomova.

-__________________, Daneše moslimin, Teheran, Daftare našre farhange islami, 1364.

-Hamdan, Nezir, Fit-terasi-t-terbevi, dirasetu-t-ta'limijjetu turasijje, prvo izdanje, Damask, Daru-l-Me'mun li-t-turas, 1409/1989.

-Horramšahi, Behauddin, Džahane gejb va gejbe džahan (Se makale dar elme kelame džedid), prvo izdanje, Teheran, Kejhan, ljeto 1365.

-El-Hatib, Ilmuddin Abdurrahman, El-ehdafu-t-terbevijjeti tesnifuha ve tahdidudiha-s-suluki, prvo izdanje, Kuvajt, Mektebetu-l-fellah, 1408/1988.

-El-Hatib, Muhammed Šehan i drugi, Usulu-t-terbijeti-l-islamijjeti, prvo izdanje, Rijad, Daru-l-haridži, 1415.

-Homeini, Ruhullah, Čehel hadis, dvadeset i treće izdanje, Teheran, Moessese tanzim ve našre asare imam Homejni, ljeto 1380.

-Honsari, Muhammed, Dovrei mohtasare manteke suri, Teheran, Danešgahe Teheran, 1360.

-El-Huri eš-Šertuni-l-Lubnani, Seid, Akrebu-l-mevarid fi fashi-l-arebijjeti ve-š-ševarid, Kom, Menšuratu mektebeti Ajatollah Mar'eši Nedžefi, 1403, III toma.

-Dajeretu al mearefe bozorge eslami, Pod nadzorom Kazima musavija Bodžnurdija, Teheran, Markaze dairetul mearife bozorge islami, 1376-1379, VIII tomova.

-Danešname džahane eslam, prvo izdanje, Teheran, Bonjade dairetu-l-mearife eslami, 1372.

-Dahlullah, Ejjub, Et-terbijjetu-l-islamijjetu inde-l-imam Gazali, prvo izdanje, Bejrut, El-mektebetu-l-asrijjjetu, 1417-196.

-Daftare hamkarihouze va danešgah, Daramadi bar ta'lim o tarbijjate eslami I: Falsafeje ta'lim o tarbijat, U suradnji sa Ali Muhammed Kardanom i drugima, prvo izdanje, Teheran, Sazmane motale'e ve tadvine kutube ulume ensani SAMT, 1372.

-Dekart, Rene, Ta'ammolat, Prijevod Ahmed Ahmedi, drugo, izmijenjeno izdanje, Teheran, Markaze našre danešgahi, 1369.

-______________, Goftar dar raveše rah bordane akl, prijevod Muhammed Ali Forugi, Dodatak prvom tomu knjige Sejre hekmat dar Urupa, Muhammed Ali Forugi, Teheran, Zavvar, 1344.

-Ad Davvani, Dželaluddin Ebu Abdullah Muhammed ibn As'ad ibn Muhammed, Nemuzedžu-l-‘ulum, Sadrži tri traktata, Dželaluddin Muhammed ibn As'ad ad Davvani, priredio Sejjid Ahmed Tuvejsirkani, prvo izdanje, Mešhed, Madžmeu-l-mabhusi-l-islamijje, 1411.

-___________, Ed-Davvani, Dželaluddin Ebu Abdullah Muhammed ibn As'ad Ibn Muhammed, Tariku terbijjeti-l-evlad, prijevod i sažetak Sejjid Muhammed Bakir Hudžeti (Husejni), Zabilježeno u: Čahardah makale va goftar, Sejjid Muhammed Bakir Hudžeti (Husejni), prvo izdanje, Teheran, Bonjade Kur'an, ljeto 1361.

-Dunja, Sulejman, El-hakikatu fi nazari-l-Gazali, Kairo, Daru-l-mearif, 1965.

-Dewey, John, Demokrasi va amuzeš o parvareš, prijevod Emir Husejn Arjanpur, Teheran, Ketabfurušije Tehran, 1341.

-______________, Ed-dimokratijjetu ve-t-terbijjetu, Prevod na arapski Munij Akravi i Zekerija Mihail, drugo izdanje, Kairo, Matbaatu ludžneti-t-te'lif ve terdžemetu ve-n-nešr, 1373/1954.

-Ez-Zehebi, Šemsuddin Muhammed ibn Ahmed Ibn Osman, Sejru a'lam an nubela, Bejrut, Muessesetu-r-risala, 1401-1410.

-Er-Razi, Ebu Ala Ahmed ibn Muhammed ibn Jakub (Miskevejh), Tehzibu-l-ahlak ve tathiru-l-a'rak, predgovor Hasan Temim, drugo izdanje, Kom, Bidar, 1400.

-Ragib Isfahani, Tefsilu ani-n-neš'etejn ve tahsilu-s-seadetejn, Predgovor i glose Sa'd Sehmerani, prvo izdanje, Bejrut, Daru-n-nefais, 1408/1988.

-_____________, Ez-zeri'a ila mekarimi-š-šeri'a, Predgovor, Taha Abdurrauf Sa'd, prvo izdanje, Kairo, Mektebetu-l-kelilatu-z-zehrijjetu, 1393/1973.

-_________________, Muhadiratu-l-udeba ve muhaviratu-š-šuara ve-l-bulega, Kom, Mektebetu-l-Hajdari, 1416/1374, IV toma.

-_________________, El-mufredatu fi garibi-l-Kur'an, prvo izdanje, Teheran, Daftare našre ketab, 1404.

-Er-Ravi, Fejsal i drugi, Tetaviru-l-fikri-t-terbevijji-l-islami, prvo izdanje, Kuvajt, Mektebetu-l-fellah, 1420/2000.

-Rida, Muhammed Dževad, El-fikru-t-terbevijju-l-islami: mukaddimetu fi usulihi-l-idžtima'ati ve-l-aklanijjeti, Kairo, Daru-l-fikri-l-arabi, 1400/1980.

-Refi'i Kazvini, Ebul Hasan, Madžmue resael va makalate felsefi, predgovor i kritičko izdanje Gulamhusejn Rezanežad (Nušin), prvo izdanje, Teheran, Az Zehra, 1367.

-Rejjan, Behauddin, El-Gazali ve lamehatu ani-l-hajati-l-fikrijjeti-l-islamijjeti, Egipat, 1958.

-Rišler, Džek. S., El-hadaretu-l-arabijjetu, prijevod Azim Abduf, redaktura Ahmed Fuad Ehvani, Kairo, Ed-daru-l-misrijjeti, bez godine izdanja.

-Rejšehri, Muhammed, El-ilmu ve-l-hikmetu fi-l-kitabi ve-s-sunneti, prvo izdanje, Kom, Daru-l-hadis, 1376.

-Ez-Zubejdi, Murteda, Ittihafu-s-sa'adeti-l-muttekin bi šerhi-l-esrari ihjai-l-lumi-d-din, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1409, X tomova.

-Zornudži, Burhanuddin, Adabe faragiri elm (Ta'limu-l-muteallim), prijevod Ni'metullah Kašani, prvo izdanje, Zahedan, Sadiki, 1379.

-_____________, Ta'limu-l-muteallim tariu-t-te'allum (Zabilježeno u: El-fikru-t-terbevijju-l-arabi-l-islami, Muhammed Nasir, prvo izdanje, Kuvajt, Vekaletu-l-matbuat, 1977).

-Zeruk, Abdullah Hasan, Nazarijjetu-l-ma'rifet inde-l-Gazali, El-muslimu-l-muasiru, Br. 48, ševal 1407; juni 1987.

-Zarrinkub, Abdulhusejn, Fararu az madrese, Teheran, Emir Kebir, 1369.

-__________, Karname eslam, Treće izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1362.

-Zakzuk, Mahmud Hamdi, El-menhedžu-l-felsefi bejne Dikart vel Gazali, prvo izdanje, Kairo, Mektebetu-l-endželu, 1973.

-Zej'ur, Muhammed Šefik, El-fikru-t-terbevi inde-l-ilmevi, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kura, 1406/1986.

-Ez-Zejn, Semih Atif, El-imamu-l-Gazali: dirasetu ve tahlil, Bejrut, Eš-širketu-l-alemijjeti-l-kitab, 1408.

-Žilson, Etin, Nakde tafakkore felsefije garb, prijevod Ahmed Ahmedi, treće izdanje, Teheran, Hekmat, 1402.

-Es-Salim, Mahmud Adluddin, Insanu fi felsefeti-l-Gazali ve tesavvufuhu, Išraf Atif Iraki Medine Nasr, Daru-l-fikri-l-arabi, bez godine izdanja.

-Sabzevari, Mulla Hadi, Resaile Hakime Sabzevari, Glose, kritičko izdanje i predgovor, Sejjid Dželaluddin Aštijani, prvo izdanje, Teheran, Usve, 1370.

-Es-Subki, Abdulvehhab Ibn Ali, Tabekatu-š-šafiijjeti-l-kubra, priredio Mahmud Muhammed Tanahi i Abdulfettah Muhammed Hulu, Bejrut, Daru Ihjai-l-kutubi-l-arabijje, bez godine izdanja, X tomova.

-Surur, Taha Abdulbaki, Gazali, Kairo, 1955.

-Sadi Širazi, Muslihuddin, Bustan, kritičko izdanje Muhammed Ali Forugi, peto izdanje, Teheran, Koknus, 1373.

-________________, Đulistan, Kritičko izdanje Muhammed Ali Forugi, Teheran, Emir Kebir, 1357.

-Sullemi Samarkandi, Ebu Nasr ibn Muhammed Mesud ibn Ajjaš, Et-tefsir, priredio, kritičko izdanje i glose napisao Sejjid Hašim Resul Mahallati, prvo izdanje, Teheran, Mektebetu-l-ilmijeti-l-islamijje, 1380, II toma.

-Suhraverdi, Šihabuddin Jahja, Bustanu-l-kulub (Madžmue mosannefate šejh ešrak), III tom, kritičko izdanje, glose i predgovor napisao Sejjid Husejn Nasr), drugo izdanje, Teheran, Muesseseye motaleat ve tahkikate farhangi, 1373.

-______________, Safire simorg (Madžmue mosannefate šejhe ešrak), Treći tom, kritičko izdanje, predgovor i bilješke napisao Sejjid Husejn Nasr), drugo izdanje, Teheran, Muesseseye motaleat ve tahkikate farhangi, 1373.

-______________, Madžmue mosannefate šejhe ešrak, kritičko izdanje i predgovor napisao Henri Korben i Sejjid Husejn Nasr, Teheran,_____________, 1372, II toma.

-__________, Jazdan šenaht (Madžmue mosannefate šejhe ešrak), Treći tom, kritičko izdanje, predgovor i glose napisao Sejjid Husejn Nasr), drugo izdanje, Teheran, ____________, 1373.

-Sijasi, Ali Ekber, Ilmu ani-n-nefsi Ibn Sina va tatbike an ba ravanšenasije džadid, Teheran, Danešgahe teheran, 1333.

-Sujuti, Abdurrahman ibn Abu Bekr, El-muzhiru fi ulumi-l-lugati ve envaihi, Predgovor, kritičko izdanje i bilješke napisao Fuad Ali Mensur, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1418, II toma.

-Šato, Žan, Morabbijane bozorg, prijevod Gulamhusejn Šokuhi, Teheran, Danešgahe Teheran, 1369.

-Eš Šafi, Ibrahim Muhammed i drugi, El-minhedžu-l-muderrisi min menzuri-l-džedid, prvo izdanje, Rijad, Mektebetu-l-Abikan, 1417/1999.

-Šabber, Sejjid Abdullah, Tefsiru-l-Kur'ani-l-Kerim, Drugo izdanje, Kom, Daru-l-Hidžra, 1408.

-Šabestari, Mahmud, Seadatnama, (Madžmue asare šejh Mahmud Šabestari, kritičko izdanje i pojašenja Samed Muvehhid), prvo izdanje, Teheran, Tahuri, 1361.

-________________, Golšane raz, Priredio Sabira Kermanija, prvo izdanje, Teheran, Tahuri, 1361.

-_________________, Madžmue asare šejhe Mahmud Šabestari, priredio Samed Muvehhid, Drugo izdanje, Teheran, Tahuri, 1371.

-Šeriatmedari, Ali, Usule ta’lim o tarbijjat, osmo izdanje, Teheran, Danešgahe teheran, 1373.

-________________, Ta'lim o tarbijjate eslami, dvanaesto izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1375.

-_______________, Džame'e va ta'lim o tarbijjat, šesnaesto izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1376.

-Šerijati, Ali, Felsefe ta'lim o tarbijjat, peto izdanje, Teheran, Be'sat, Bez godine izdanja.

-Šerif, M.M., Tarihe felsefe dar džahane eslam, priredio i preveo Nasrullah Purdževadi, Teheran, Markaze našre danešgahi, IV toma.

-Ša'ja, Ibn Hazigul, Džavamiu-l-ulum, bez mjesta izdavanja, bez imena izdavača i bez godine izdavanja.

-Šokuhi, Gulamhusejn, Ta'lim o tarbijjat va merahele an, trinaesto izdanje, Mešhed, Astane Kodse Rezavi, 1372.

-_______________, Mabani va usule amuzeš o parvareš, peto izdanje, Mešhed, Astane Kodse Rezavi, 1372.

-Šelbi, Ahmed, Tarihe amuzeš dar eslam, prijevod Muhammed Husejn Sakit, prvo izdanje, Teheran, Daftare našre farhange eslami, 1361.

-______________, Tarihu-t-terbijjeti-l-islamijjeti, Bejrut, Daru-l-keššaf, 1954.

-Šemsuddin, Abdulemir, El-fikru-t-terbevi inde Ibn Džemae, prvo izdanje, Bejrut, Aš Širket al alemijjet al kitab, 1990.

-_____________, El-fikru-t-terbevi inde imam Gazali, prvo izdanje, Bejrut, Eš-širketu-l-alemijjetu li-l-kitab, 1990.

-Šehrzuri, Šemsuddin Muhammed, Šerhu hikmeti-l-išrak, kritičko izdanje i priređivanje Husejn Zijai Torbeti, prvo izdanje, Teheran, Moessese motaleat ve tahkikate farhangi, 1372.

-Šahrestani, Muhammed ibn Abdulkerim, El-milal ve-l-nihal, kritičko izdanje Muhammed ibn Fethullah As'ad bedran, Kairo, Mektebetu-l-endželu-l-misrijeti, bez godine izdanja, II toma.

-Šahla, Džordž i drugi, Al-Via at-terbevi ve mustakbelu-l-biladi-l-arabijje, Bejrut, Daru-l-ilmi lil melajin, 1978.

-Šejhul Erd, Tejsir, Gazali, Bejrut, 1960.

-Šejh Behai, Muhammed ibn Husejn, Kullijate aš'ar va asare šejh Behai, priredio Abdulhusejn Dževahiri, Teheran, Mahmudi, bez godine izdanja.

-Eš-Širazi el-Bejdavi, Nasiruddin Abdullah Omer ibn Muhammed, Envaru-t-tenzil ve esraru-t-te'vil (Tefsire Bejdavi), Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1408, II toma.

-Širazi, Sadruddin Muhammed (Mula Sadra), Ikazu-n-naimin, predgovor i kritičko izdanje Hasan Muejjidi, Teheran, Vezarate farhang va amuzeše ali, Andžomane eslami hekmat ve felsefeje Iran, 1361.

-__________________, Tefsiru-l-Kur'ani-l-kerim, kritičko izdanje Muhammed Hadžui, Kom, Bidar, 1361-1362, VII tomova.

-__________________, El-hikmetu-l-mutealijje fi asfari-l-aklijjeti-l-erbe'a, treće izdanje, Bejrut, Daru-l-Ihjai-t-turase, 1981, X tomova.

-________________, Resale se asl be enzemame montehabe masnevi va robaijjat, kritičko izdanje Sejjid Husejn Nasr, ponovljeno izdanje, Teheran, Moula, 1360.

-________________, Šerhu-l-usuli-l-kafi, Teheran, Mektebetu-l-Mahmudi, 1391.

-Eš Šavahidu-r-rububijje, Bilješke, kritičko izdanje i predgovor Sejjid Dželaluddin Aštijani, Mešhed, Danešgahe mašhad, 1346.

-____________, Mabda' ve mead, prijevod Ahmed ibn Muhammed Husejni Ardekani, priredio Abdullah Nurani, prvo izdanje, Teheran, Markaze našre danešgahi, 1362.

-________________, Mefatihu-l-gajb, Kritičko izdanje i predgovor Muhammed Hadžui, prvo izdanje, Teheran, Moasseseje motaleat ve tahkikate farhangi ve andžomane eslami hekmat ve felsefeje Iran, 1363.

-Širazi, Kutbuddin, Durretu-t-tadž, priredio Sejjid Muhammed Meškut, prvo izdanje, Teheran, Hekmat, 1365.

-Sadekzade, Alireza, Mururi bar mabani, usul o šivehaje tahzibe ahlak az nazare Gazali o Fejz, Faslname houze va danešgah, Br. 14-15, proljeće-ljeto 1377.

-Sadiki, Muhammed, El-furkan fi tefsiri-l-Kur'an bi-l-Kur'an ve-s-sunnet, prvo izdanje, Bejrut, Muessese el-Vifa, 1405/1985, III toma.

-Sadik, Isa, Merkadu-l-Gazali, prijevod Ali Asgar Hekmat, Teheran, Andžomane asare melli, 1394/1974.

-As Safdi, Safijuddin Halil ibn Ejbek, El-Vafi bi-l-vefijat, treće izdanje, Kisbadan, Darun našri Frants Štajner, 1381.

-Sanai, Mahmud, Azadi va tarbijat, četvrto izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1356.

-Taš Kubra Zade, Mustafa, Miftahu-s-se'ade ve misbahu-s-sijade, priredio Ša'ban Halife i Velia Muhammed Avz, Kairo, Daru-l-fikri-l-arabi, 1413.

-Tahiri Iraki, Ahmed, Taksimbandije ulum az nazare Gazali, Me‘arif, Br. 3, 1363.

-Tabatabai, Sejjid Muhammed Husejn, Usule felsefe ve raveše realism, Bilješke Murteza Mutahari, ponovljeno izdanje, Teheran, Sadra, 1364, IV toma.

-_______________, El-mizan fi tefsiri-l-Kur'an, Kom, Džamiatu-l-muderrisin fi-l-havzeti-l-ilmijje, bez godine izdanja, XX tomova.

-___________, Nihajetu-l-hikme, trinaesto izdanje, Kom, Muesssset an našri-l-islami tabiatu li džema'ati-l-muderrisin, 1416.

-Et-Tabersi, Eminuddin Ebu Ala al Fadl ibn al Hasan, Tefsiru džavamiu-l-džami', Kritičko izdanje Ebul Kasim Karadži, prvo izdanje, Teheran, Danešgahe Teheran va SAMT, 1378, IV toma.

-Tusi, Hadže Nasiruddin, Adabu-l-muteallimin, priredio Muhammed Reza Husejni Dželali, prvo izdanje, Širaz, Mektebetu medreseti Imami-l-asr, 1414.

-______________, Ahlake Nasiri, Kritičko izdanje i redaktura Mudžteba Minuvi i Ali Reza Hejdari, treće izdanje, Teheran, Harazmi, 1364.

-_______________, Kešfu-l-murad ve šerhu tedžridi-l-i'tikad, Komentar Džemaluddin Hilli, Prijevod i komentar Ebul Hasan Ša'rani, osmo izdanje, Teheran, Selametije, 1376.

-Tahtavi, Refaat Rafi, El-muršidu-l-eminu li-l-benati ve-l-benin (El-e'malu-l-kamiletu li Refaat Rafi et-Tahtavi), II toma, Priredio Muhammed Imaret, prvo izdanje, Bejrut, El-muessesetu-l-arabijjeti li-d-dirasati ve-n-našr, 1973, IV toma.

-Akil, Fahir, Mealimu-t-terbijjeti, peto izdanje, Bejrut, Daru-l-ilmi li-l-melajin, 1983.

-El-Amiri en-Nišaburi, Muhammed ibn Jusuf, Es-se'adetu ve-l-is'ad fi sireti-l-insanijjeti, predgovor, indeksi, prijepis i redakcija Mudžteba Minuvi, Teheran, Danešgahe Teheran, 1336.

-Al Amili, Zejnuddin ibn Ali (drugi šehid), Munjetu-l-murid fi adabi-l-mufid ve-l-mustefid, priredio Reza Muhtari, prvo izdanje, Kom, Mektebu-l-a'lemu-l-islami, 1409.

-El-Amili, Muhammed ibn Hasan el-Hurr, Vesailu-š-ši'a ila tahsili mesaili-š-šeri'a, priređivanje Ale bejt alejhi as selam li ihja at turase, treće izdanje, Kom, 1316/1374, XXX toma.

-Abdurrezak, Ebu Bekr, Fi suhbeti-l-Gazali, Kairo, Ed-daru-l-kavmijjetu, bez godine izdanja.

-El-abd, Abdullatif Muhammed, Dirasatu fi-l-felsefeti-l-islamijjeti, Kairo, Mektebetu-n-nahdati-l-misrijjeti, 1398/1478.

-El-Abud, Abdulgani, El-fikru-t-terbevi inde-l-Gazali kema jebdeu min risaletihi (Ejjuhe-l-veled), prvo izdanje, Kairo, Daru-l-fikri-l-arabi, 1982.

-Osman, Abdul Kerim, Ravanšenasi az didgahe Gazali ve danešmandane eslami, Lektura Sejjid Muhammed Bakir Hudžeti, osmo izdanje, Teheran, Daftare našre farhange eslami, 1376, II toma.

-____________, Siretu-l-Gazali ve akvalu-l-mutekaddimin fihi, Damask.

 -Urdžun, Muhammed Sadik, Ebu Hamid Gazali, Bagdad, Ed-daru-l-kavmijjetu, 1962.

-Izzeti, Ebul Fadl, Amuzeše o parvareše eslami, treće izdanje, Teheran, Be'sat, 1366.

-Ataran, Muhammed, Arae morabbijane bozorge mosalman darbareje tarbijate kudak, drugo izdanje, Teheran, Vezarate amuzeš o parvareš – Daftare umure komakamuzeši va ketabhaneha, 1368.

-Ali, Said Ismail, El-eb'adu-t-terbevijetu li-l-emri bi-l-ma'ruf ve-n-nehji ani-l-munker, Menaru-l-islam, br. 3, Es-sunnetu-l-ašire, ša'ban 1045/maj 1958.

-Attar, Nišaburi, Feriduddin, Divane Attar, kritičko izdanje, redaktura i predgovor Said Nefisi, treće izdanje, Teheran, Ketabhane Senai, bez godine izdanja.

-________, Ittidžahatu-l-fikri-t-terbevijjt-l-islami, prvo izdanje, Kairo, Daru-l-fikri-l-arabi, 1412/1991.

-Omer, Ahmed Omer, Menhedžu-t-terbijjeti fi-l-Kur'ani ve-s-sunneti, predgovor Vehbit Zuhejli, prvo izdanje, Damask, Dar al ma'rifet, 1416/1996.

-Ajnul Kuzat Hamadani, Abdullah ibn Muhammed, Namehaje Ajnul Kuzat Hamadani, Priredio Alinaki Munzevi, Afif Airan, Teheran, Manučehri, Zavvar, Esatir, 1362, II toma.

-Galib, Mustafa, El-Gazali, Bejrut, Mektebetu-l-hilal, 1979.

-Garib, Me'mun, Hudžetu-l-islam imam Gazali, Bejrut-Kairo, Merkezu-l-kitab ve-n-nešr, 1417.

-El-Gazali, Ebu Hamid Muhammed, El-edžvibetu-l-gazalijjeti fi-l-mesaili-l-uhravijjeti (El-mednunu-s-sagir), prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-______________, Ihjau ‘ulumi-d-din, Bejrut, Daru-l-ma'rifet, bez godine izdanja, IV toma.

-Ihjau ‘ulumi-d-din, prijevod Muiddin Harazmi, priredio Husejn Hedjudžam, lektor Parviz Šejh Kerimi, drugo izdanje, Teheran, Entešarate elmi ve farhangi, 1364. IV toma.

-_____________, El-edebu fi-d-din, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1409/1988.

-___________, El-erbein, prijevod Burhanuddin Hamdi, drugo izdanje, Teheran, Ettalaat, 1368.

-___________, El-erbein fi usuli-d-din, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1409.

-____________, El-iktisadu fi-l-i'tikadi, Bejrut, Daru-l-hilal, 1421.

-____________________, El-džami‘u-l-avam ‘an ‘ilmi-l-kelam, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-______________, El-imla fi iškalati-l-Ihja, Bejrut, Daru-l-ma'rife, bez godine izdanja.

-______________, Bidajetu-l-hidaje, izdvojio ajete i hadise i napisao bilješke Ahmed Šemsuddin, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1409/1988.

-___________, Tehafutu-l-felasife, priredio Madžid Fahri, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-mašrik, 1990.

-Tehafutu-l-felasefe ja tanakozgui filsufan, prijevod Ali Asgar Halebi, drugo izdanje, Teheran, Zavvar, 1363.

-Dževahiru-l-Kur'an, Nepoznati prevodilac, kritičko izdanje i bilješke Husejn Hedjudžam, treće izdanje, Teheran, Ettalaat, 1365.

-_____________, El-hikmetu fi mahlukatillahi azze ve dželle, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-___________, Hodamuze hekmate mešša' (prijevod djela Mekasidu-l-felasefe), prijevod Muhammed Hazaili, drugo izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1363.

-_________, Ed-durretu-l-fahiretu fi kešfi ulumi-l-ahireti, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1409/1988.

-_______________, Er-risaletu-l-ledunijjetu, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-Revdatu-t-talibin ve iddetu-s-salikin, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-______________, Šak ve šenaht (El-munkizu mine-d-dalal), prijevod Sadik Ajenevand, drugo izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1362.

-______________, Farzand name, Dodatak Gazalijevim spisima na perzijskom jeziku (Fedailu-l-enam min resaili hudžeti-l-islam), kritičko izdanje i priređivanje Abas Ikbal, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-____________, Fejsalu-t-tafreketu, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-_____________, El-kistasu-l-mustekim, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-______________, El-kava‘idu-l-‘ašere, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1409/1988.

-________________, Kimija-je se'adat, priredio Husejn Hedjudžam, drugo izdanje, Teheran, Entešarete elmi ve farhangi, 1368, II toma.

-________________, Miheku-n-nazar, priredio Refik el-Adžam, Bejrut, Daru-l-fikri-l-lubnani, 1994.

-________________, El-mustesfa fi ilmi-l-usul, Egipat, El-matbeatu-l-emirijje, 1322, II toma.

-_______________, Miškatu-l-envar, priredio i kritički obradio Ebu Ala Afifi, Kairo, Ed-daru-l-kavmijje, 1383/1964.

-_______________, El-mednunu bihi ala gajri ehlihi, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-______________, Mearidžu-l-Kuds fi medaridži ma‘rifeti-n-nefs, lektura i bilješke, Mahmud Bidžu, prvo izdanje, Damask, Daru-l-elbab, 1419/1998.

-____________, Miradžu-s-salikin, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-________________, Mi'jaru-l-ilm fi fenni-l-mantik, predgovor, bilješke i komentar Ali Bu Mulhim, prvo izdanje, Bejrut, Daru ve mektebetu-l-hilal, 1993.

-___________, Mekasidu-l-felasifetu, priredio Sulejman Dunja, Kairo, Daru-l-mearif, 1961.

-___________, Mekatibe farsi Gazali (Fadailu-l-enam min resaili-l-hudžeti-l-islam), priredio i kritički obradio Abbas Ikbal, drugo izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1362.

-_______________, El-Maksadu-l-esna fi šerhi-l-esmaullahi-l-husna, prvo izdanje, Bagdad, El-mektebetu-l-hadiseti, 1990.

-________, El-munkiz mine-d-dalale, bilješke, predgovor i klasifikacija hadisa i ajeta Ahmed Šemsuddin, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjetiti, 1409/1988.

-Minhadžu-l-‘abidin, prijevod Muhammed ibn Abduldžabbar Sadi Savi, predgovor, kritičko izdanje i bilješke Ahmed Šerijati, prvo izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1365.

-_____________, Minhadžu-l-‘arifin, prvo izdanje, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1414/1994.

-____________, Mizanu-l-amel, kritičko izdanje Sulejman Dunja, prijevod Ali Ekber Kesmani, prvo izdanje, Teheran, Soruš, 1374.

-___________, Nesihatu-l-muluk, kritičko izdanje Dželaluddin Homai, četvrto izdanje, Teheran, Homa, 1367.

-_____________, Nur ve zolmat, prijevod djela Miškatu-l-envara (dodatak arapskom tekstu Miškatu-l-envara), prijevod Zejnuddin Kijainežad, prvo izdanje, Teheran, Šerkate sahamije entešarat, 1363.

-El-Gazali, Muhammed, Huluku-l-muslim, Aleksandrija, Daru-l-da've, 1988.

-Farabi, Ebu Nasr Muhammed Ibn Muhammed, Ihsau-l-ulum, prijevod Husejn Hedjudžam, drugo izdanje, Teheran, Entešarate elmi ve farhangi, 1364.

-_______________, Andišehaje ehle medine fadile, prijevod i komentar Sejjid Džafer Sedždžadi, drugo izdanje, Teheran, Tahuri, 1401/1361/1982.

-_________________, Et-tenbihu ala tahsili-s-se'ade, kritičko izdanje, predgovor i bilješke Džafer Ale Jasin, prvo izdanje, Teheran, Hikmet, 1412/1371.

-____________, Sijasate medine, prijevod i bilješke Sejjid Džafer Sedždžadi, drugo izdanje, Teheran, Vezarate farhang ve eršade eslami, 1371.

-___________, Fususu-l-hikem, priredio Muhamed Hasan Ale Jasin, Kom, 1405.

-El-Farabi, Abdullatif i drugi, Mu'džemu ulum at terbijjeti mustelahat al bidagodžija vel didaktik, prvo izdanje, Bez mjesta izdanja, Daru-l-Hatabi, 1994, III toma.

-Fani, Kamran-Behauddin Horamšahi, Farhange mouzui Kur'ane medžid, drugo izdanje, Teheran, Al-Hoda, 1369.

-Fahre Razi, Muhammed ibn Omer, Et-tefsiru-l-kebir, treće izdanje, Bejrut, Daru-l-ihjai-t-turasu-l-arabi, Bez godine izdanja, XXXII toma.

-____________, El-mebahisu-l-mešrikijjeti fi ilmi-l-ilahijjeti ve-t-tabijjati, Kom, Bidar, 1411, II toma.

-_______________, Me'alimu usuli-d-din, predgovor i bilješke Taha Reuf Sad, Bejrut, Daru-l-kitabi-l-arabi, 1404/1994.

-______________, En-nefsu ve-r-ruhu ve šerhu kuvvahuma, priredio Muhammed Sagir Hasan Ma'sumi, Teheran, Bez imena izdavača, 1406/1364.

-Farhan, Muhammed Džulub, Dirasat fi felsefeti-t-terbijjeti, Mosul, Džamiatu-l-vasl, bez godine uzdanja.

-Firdusi, Ebul Kasim, Šahname, kritičko izdanje Žil Mol, treće izdanje, Teheran, Entešarat ve amuzeše engelabe eslami, 1369, IV toma.

-Farmehini Farahani, Muhsin, Farhange tousifi ulume tarbijati, prvo izdanje, Teheran, Esrare daneš, 1379.

-Forugi, Muhammed Ali, Sejre hekmat dar urupa, Teheran, Zavvar, 1344, II toma.

-Furastije, Žan, Bohran dar danešgah, prijevod, citati i dodaci Ali Ekber Kesmani, prvo izdanje, Teheran, Šerkate Sehami entešar, 1363.

-Folkije, Pol, Felsefe omumi ja ma ba'du tabi'a, prijevod Jahja Mehdavi, četvrto izdanje, Teheran, Danešgahe Tehran, 1370.

-Fejz Kašani, Mulla Husejn, Usulu-l-me‘arif, bilješke, kritičko izdanje i predgovor Sejjid Dželaluddin Aštijani, drugo izdanje, Kom, Daftare tabligate eslami, 1362.

-______________, Kullijate Fejz Kašani, kritičko izdanje, kometar i predgovor Mustafa Fejz Kašani uz saradnju njegove djece Faize i Firuze, prvo izdanje, Teheran, Usve, 1371.

-Fineks, Filip P., Felsefetu-t-terbijjeti, prijevod i predgovor Muhammed Lebib Nedžihi, Kairo, Daru-n-nahdati-l-arabijje, 1965.

-El-Kajjumi, Muhammed Ibrahim, El-imamu-l-Gazali ve alakatu-l-jekin bi-l-akl, prvo izdanje, Kairo, Mektebetu-l-endželu-l-misrijje, 1976.

-El-Kabusi, Ali ibn Halef, Er-risaletu-l-mufessalati-l-ahvali-l-muteallimin ve-l-muallimin, (Zabilježeno u El-fikru-t-terbevijji-l-arabi-l-islami), prvo izdanje, Kuvajt, Vekaletu-l-matbuat, 1977.

-Kasim, Mahmud, Dirasatu fi-l-felsefeti-l-islamijjeti, Kairo, Daru-l-mearif, 1967.

-Al Kadi, Ahmed Arafat, Et-terbijjetu ve-s-sijasetu inde Ebi Hamid Gazali, Kairo, Daru Kabai, 2000.

-___________, El-fikru-t-terbevi inde-l-mutekellimine-l-muslimin ve devruhu fi binai-l-ferdi ve-l-mudžteme'i, Kairo, El-hej'etu-l-misrijjeti-l-ammeti li-l-kitab, 1996.

-El-Kadi Abduldžabbar Hamadani, Šerhu-l-usuli-l-hamse, priredio Abdulkerim Osman, predgovor Ahmed Fuad Ehvani, drugo izdanje, Kairo, Mektebetu vehbetu, 1988.

-Kardavi, Jusuf, Simaje Gazali az manzare mohalefan ve movafekan, prijevod Farzad Mirzai, prvo izdanje, Teheran, Ihsan, 1378.

-____________, Eš-šejhu Gazali kema areftuhu; Rihletu nisfu karn, Kairo, Daru-š-šuruf, 1420.

-______________, Kejfe neteamilu mea-l-Kur'ani-l-azim, drugo izdanje, Kairo, Daru-š-šuruk, 1421/2000.

-Kazvini, Zekerija ibn Muhammed, Esaru-l-bilad ve ahbaru-l-ibad, Bejrut, Daru Bejrut, 1404.

-Kazvini, Alauddin Emir Muhammed Mehdi, El-fikru-t-terbevi inde-l-ši'ati-l-imamijje, Kairo, Daru-s-sekafe, Bez godine izdanja.

-El-Kušejri en-Nišaburi, Muslim ibn Hadžadž, Sahih, priredio i bilješke Musa Šahin Lašin i Ahmed Omer Hašim, prvo izdanje, Bejrut, Muessisetu Izzuddin, 1047/1987, V tomova.

-Kutb, Sejjid, Fi zilali-l-Kur'an, petnaesto izdanje, Bejrut, Daru-š-šuruk, 1408/1988, VI tomova.

-Kamber, Mahmud, Dirasatu turasijjetu fi-l-terbijjeti-l-islamijjeti, prvo izdanje, Doha, Daru-s-sekafe, 1414/1992, III toma.

-Kamber, Mahmud i drugi, Dirasatu fi usuli-t-terbijjeti, četvrto izdanje, Doha, Daru-s-sekafe, 1415/1995.

-Kamber, Juhanna, El-Gazali, drugo izdanje, Bejrut, Daru-l-mašrik, 1968.

-El-Komi, Ali ibn Ibrahim ibn Hašim, Tefsiru-l-Komi, brojevi: Es-Sejjid et-Tajjib el-Musavi el-Džezairi, prvo izdanje, Bejrut, Daru-s-surur, 1411/1991, II toma.

-El-Kanudži, Sadik Hasan, Ebdžedu-l-ulum: Es-sihabu-l-merkum fi bejani enva'i-l-funun ve aksami-l-ulum, Predgovor Abduldžabbar Zekar, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1307/1978.

-El-Katib el-Bagdadi, Ebul Feredž Kudame ibn Džafer, Nakd an nasr, Bejrut, Daru-l-kutubi-l-ilmijjeti, 1416/1995.

-Karadiko, el-Barun, El-Gazali, prijevod na arapski Adil Zuajtir, drugo izdanje, Bejrut, El-muessiseti-l-arabijjeti li-d-dirasati ve-n-našr, 1984.

-Kardan, Alimuhammed, Akajede tarbijjati Krešner Eštajner, dodatak prvom broju, Godina VI, Madžalle daneškadeje adabijat danešgahe teheran.

-Kazimzade Iranšehr, Husejn, Usule asasi fanne tarbijjat, predgovor Ebul Fadl Hazeki, Teheran, Ikbal, 1357.

-Kant, Emanuel, Ta'lim o tarbijjat, prijevod Gulamhusejn Šokuhi, Teheran, Danešgahe Teheran, 1368.

-Ketabe mokaddes (Stari i Novi zavjet).

-Kerim, Muhammed Ahmed i Muhammed Hilfan er-Ravi, Fi usuli-t-terbijjeti, prvo izdanje, Kuvajt, Mektebetu-l-fellah, 1412/1992.

-Kolabadi, Ebu Bekr, Et-ta'rifu li mezhebi ehli-t-tesavvuf, kritičko izdanje Abdul Halim Muhammed i Taha Abdul Baki Sorur, Kairo, 1380.

-El-Kulejni, Muhammed Ibn Jakub, El-usuli mine-l-Kafi, Teheran, El-mektebetu-l-islamijjetu, 1388, IV toma.

-Golduzan, Iredž, Hokuke džezaije umumi Iran, Teheran, Danešgahe Teheran, 1369.

-Golšani, Mehdi, Tahlili az didgahaje felsefi fizikdanane moaser, prvo izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1369.

-_________, Kur'an ve ulume tabi'ijjat, prvo izdanje,Teheran, Našre Mutahhar, 1375.

-Lahidži, Šejh Muhammed, Šerhe risaleti-l-mešair, Bilješke, kritičko izdanje i predgovor Sejjid Dželaluddin Aštijani, drugo izdanje, Kom, Mektebu-l-a'lami-l-islami, bez godine izdanja.

-________________, Mefatihu-l-i'džaz fi šerhi Golšane raz, predgovor Kejvan Sami'i, šesto izdanje, bez imena izdavača, Teheran, Sadi, 1374.

-El-Maverdi, Ebul Hasan, Edebu-d-Dunja ve-d-din, prijevod Abdulala Sahibi, prvo izdanje, Mešhed, Bonjade pažuhešhaje eslami astane kudse Rezavi, 1372.

-_____________, Edebu-d-Dunja ve-d-din, kritičko izdanje i bilješke Mustafa es-Sika, Bejrut, El-mektebetu-s-sekafeti, Bez godine izdanja.

-Majer, Fridrih, Tarihe andišehaje tarbijati, prijevod Ali Asgar Fejjaz, prvo izdanje, Teheran, Sazmane motaleat ve tadvine kutube ulume ensani, 1374, II toma.

-Mubarak, Zeki, Al Ahlaku indel Gazali, Kairo, Daru-l-kitabi-l-arabi, bez godine izdanja.

-El-Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharu-l-envari-l-džamiatu li dureri ahbari-l-eimmeti-l-athar, Treće izdanje,Bejrut, Muessiseti-l-vifa, 1403/1983, 110 tomova.

-Mahmud, Zeki Nedžib, Tedždidu-l-fikri-l-arabi, Bejrut, Daru-š-šuruk, 1978.

-______________, Džabir ibn Hajjan, Bez mjesta izdanja, Mektebetu Kisr, bez godine izdanja.

-Medkur, Muhammed Salim, El-Medhilu li-l-fikhi-l-islami, Kairo, bez imena izdavača, 1386/1964.

-Modir Šaneči, Kazim, Mahalle kabre Gazali, Madžalle danešgahe elahijat va mearefe eslami Mašhad, Br. 8 i 9, 1352.

-Mustemli Buhari, Ebu Ibrahim Ismail ibn Muhammed, Šerhi-t-ta'rifi li mezhebi ehli-t-tesavvuf, Bilješke Muhammed Roušan, prvo izdanje, Teheran, Esatir, 1366, VI tomova.

-Musahib, Gulamhusejn, Dairetu-l-mearife bozorge farsi, Teheran, Ketabhaje džibi, 1374.

-Misbah Jazdi, Muhammed Taki, Mearife Kur'an, ponovljeno izdanje, Kom, Moessese dar rahe hakk, 1374.

-Mutahhari, Murteza, Šarhe mabsut manzume, drugo izdanje, Teheran, Hekmat, 1370, IV toma.

-Mugnije, Muhammed Dževad, Et-tefisru-l-keššaf, Bejrut, Daru-l-ilmi li-l-melajin, 1968/1990, VII tomova.

-El-Makaddesi el-Hanbeli, Šemsuddin Ebu Abdullah Muhammed ibn Miftah, El-adabu-š-šer'ijjetu ve-l-minhu-l-mer'ijjetu, Bejrut, Daru-l-ilmi li-l-džemi', 1972, III toma.

-El-mukri, Ahmed ibn Muhammed, Ezharu-r-rijad, priredio Mustafa Sika i drugi, Kairo, Ihjau-t-turasi-l-islami, 1358/1939.

-Monši, Ebul Meali Nasrullah, Kelile va Dimne, kritičko izdanje i pojašnjenja Mudžteba Minuvi Tehrani, dvanaesto izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1373.

-El-Mevdudi, Ebul Ala, El-Mustelahatu-l-erbeatu fi-l-Kur'ani-l-kerim, Egipat, Daru-t-turasi-l-arabi, bez godine izdanja.

-Moler, F.N., Tarihe ravanšenasi, prijevod Alimuhammed Kardan, prvo izdanje, Teheran, Markaze našre danešgahi, 1368, II toma.

-El-mevla, Muhammed Ahmed Džan i drugi, Kisasu-l-Kur’an, prijevod Mustafa Zemani, dvadeset i prvo izdanje, Kom, Fatimetu-z-zehra, 1370.

-El-Mahribi, Es-Sejjid Muhammed Akil ibn Ali, El-minhedžu-l-felsefi inde-l-Gazali ve Dikart li-l-usuli ile-l-hakikati, Kairo, Daru-l-hadis, 1405.

-Milare, Gaston, Ma'ni ve hodude ulume tarbijjati, prijevod Alimuhammed Kardan, Teheran, Danešgahe Teheran, 1270.

-Mir Damad, El-Kabesat, priredio Mehdi Muhakik i drugi, Teheran, Moesseseje motaleate eslami danešgahe Mek Gil šo'beye Tehran, 1355.

-Nasir, Muhammed, El-fikru-t-terbevijji-l-arabijji-l-islami, prvo izdanje, Kuvajt, Vekaletu-l-matbuat, 1977.

-Nedžati, Muhammed Osman, Ed-dirasat an nefsanijjeti inde-l-ulemai-l-muslimin, prvo izdanje, Kairo, Daru-š-šuruk, 1414/1993.

-En-Nidžar, Zugul Ragib, Ezmetu-t-ta'limi-l-muasir ve hululihi-l-islamijjeti, prvo izdanje, Virdžinija, El-muahidu-l-alimi, 1410/1990.

-En-Nedžihi, Muhammed Lebib, Mukaddimetu fi felsefeti-t-terbijjeti, drugo izdanje, Kairo, Mektebetu-l-endželi-l-misrijjeti, 1967.

-Naraki, Mulla Ahmed, Miradžu-s-se'adeti, kritičko izdanje, bilješke i lektura, četrnaesto izdanje, Kom Hidžret, 1376.

-Nesefi, Šejh Abdulaziz ibn Muhammed Nesefi, Kešfu-l-hakaik, priredio i bilješke napisao Ahmed Mehdavi Damgani, drugo izdanje, Teheran, Bongahe tardžome ve našre ketab, 1359.

-En-nišar, Ahmed Mustafa, Nazerijjetu-l-ma'rifeti inde-l-Gazali kable Dikart, Madžalle “Istišrak”, Br. 5, jesen 1991.

-En-nišar, Mustafa, El-Gazali ve-n-nazarijjetu-l-ma'rifeti, Alemi-l-kufr, Br. 4, 1999.

-En-Nešteri, Hamza i drugi, Hudžetu-l-islam imamu-l-Gazali, bez mjesta izdanja, bez imena izdavača i godine izdanja.

-Nasri, Abdullah, Mabanije džahanšenasi dar Kur'an, Prvo izdanje, Teheran, Emir Kebir, 1373.

-Nakibzade, Dželali, Mir Abdulhusejn, Negahi be felsefeje amuzeš o parvareš, Teheran, Tahuri, 1368.

-En-Nekib, Abdurrahman Abdurrahman, Et-terbijjetu-l-islamijjetu risaletun mujessire, prvo izdanje, Kairo, Daru-l-fikri, bez godine izdanja.

-En-Nemri Kurtubi, Jusuf, Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi ma jenbegi fi rivajetihi ve hamlihi, kritičko izdanje i predgovor Abdurrahman Muhammed Osman, Medina, Mektebetu-s-selefijjetu, 1388/1968.

-Nevevi, Adabu ostad ve danešdžu dar ta'lime ulume eslami ve matlabe talebel ilm, prijevod Sejfullah Muderris Gordži, Prvo izdanje, Sanandedž, Kurdistan, 1370.

-El-Velid, Ali ibn Muhammed, Tadžu-l-akaid ve ma'danu-l-favaid, priredio Arif Tamir, Bejrut, Muessisetu Izzuddin, 1403/1982.

-Vensenk, I.J., El-mu'džemu-l-mufehris li elfazi-l-hadisi-n-nebevi, Lejden, Mektebetu Beril, 1936, VII tomova.

-Homai, Dželaluddin, Gazaliname, treće izdanje, Teheran, Našre Homa, 1368.

-Hudis, Džudin i Dik Tersi, Džahane šegeftangize magz, predgovor Isak Asimov, prijevod Ibrahim Jazdi, Prvo izdanje, Teheran, Kalam, 1372.

-Hošjar, Muhamed Bakir, Usule amuzeš o parvareš, tom I, Teheran, Danešgahe Tehran, 1327.

-Hitler, Valter, Hoda ve elm, prijevod Ali Ekber Kesmani, Prvo izdanje, Teheran, Be'sat, 1364.

-Jasper, Karl, Agaz ve andžame tarih, prijevod Muhammed Hasan Lotfi, prvo izdanje, Teheran, Harazmi, 1363.

-Jaldžen, Mekdad, Džavanibu-t-terbijjeti-l-islamijjeti, Prvo izdanje, Bejrut, Muessesetu daru-r-Rejhani, 1986.

-Javakitu-l-ulum ve deraru-n-nudžum, kritičko izdanje Muhammed Taki Danešpažuh, drugo izdanje, Teheran, Ettelaat, 1364.

2. Izvori na evropskim jezicima

-Augustine, City of God, Translated by Henri Bettenson, London, Penguin Books, 1979.

-Barzun, J.M., Teacher in American, Boston, 1945.

-Bigge and Hunt, Psychological Foundation of Education, 2nd edition, Harper and Row, Publishers, 1980.

-Boyges, M., Essai De Chronoilogie Des Oeuvres de la Al-Ghazzali, ed. M. Allard, Beirot, 1959.

-Descartes, R., Discours de la Methode, Ed. Sociale, Paris, 1974.

-(.....) Ghazali, La raison et la Miracle, Paris, maisonneuve, Larose, avec le concours de l'Unesco, 1987, XXV+196p.

-Goldziher, I., The Zahiris, Medievel, 1971.

-Grunebaum, Von., L'Islam, Medievel, 1962.

-Locke, John, Some Thoughts Concerning Education.

-Morrison, H.C., Basic principles in Education, London, 1934.

-O'Connor, D.G., An Introduction to the philosophy of Edutacion, Routledge and Kegan, 1957.

-Palmade, G., Les methodes en Pedagoge, Cou. Que sais-je? Ed. PUF, Paris, 1991.

-Peters, R.S., Ethics and Education, 1966.

-Rosenthal, F., Brief Communications, JAOS, 10(1956).

-Tamir, Arif, Al Ghazali-Falsafazi wa-ddin, Riyed el Reyyes Books, London, 1987.

-Throndike, E.L. and A.L. Gates, Elementary principles od Education, New York, 1930.

-Watt, W. Montgomery, The Raith and Prautice of Al Ghazali, London, 1953.

-Wensinck, A.J., La Pense de Ghazzali, Paris, 1940.


[1] Bekare, 189.

[2] Tefsir el-Ajjaši, 1/86 (Preneseno iz El-Hajat, Muhammed Reza Hakimi i drugi, 1/312.)

[3] Descartes, R., Discours de la Methode, Ed. Sociale, Paris, 1974. prenseno iz Mu’džemu terbijjeti mustelahati-l-bidagodžija ve-d-didaktik, Abdullatif Farabi i drugi, str. 197).

[4] Farhange tovzihi ulume tarbijjati, Mohsen Farmehini Farahani, str. 369.

[5] Pogledati: Dirasat turasijje fi-t-terbijjeti-l-islamijje, Mahmud Kamber, 2/165-166.

[6] Ma’na ve hududu ulumu terbijjeti, Gaston Milare, prijevod Alim Muhammed Kardan, str. 73-76.

[7] Za više informacija pogledati: Dirasat turasijje, 2/165-169.

[8] Palmade, G., Les Methodes en pedagoge, Cou. Que sais-je? Ed. PU. F. Parid, 1990. (Preneseno iz Mu'džem at Terbijje, str. 197.)

[9] Ma’na ve hududu ulumu terbijjeti, str. 75.

[10] Mabani va usule amuzeš o parvareš, Gulamhusein Šokuhi, str. 229-230.

[11] Pogledati: Amuzeš o parvareše eslami, Ebu Fazl Izzeti, str. 100-105.

[12] Pogledati: Dirasat turasijje, 2/163-237.

[13] Amuzeš o parvareše eslami, str. 97-111.

[14] Ara'e morabbijane bozorge mosalman darbareje tarbijjate kudak, Muhammed Ataran, str. 36-81.

[15] Negahi dubare be tarbijjate eslami, Hosrov Bakeri, str. 68-69.

[16] Pogledati: Usule amuzeš o parvareš, Muhammed Bakir Hošjar, str. 5.

[17] Pogledati: Daramadi bar ta’lim o tarbijjate eslami II: Ahdafe tarbijjat az negahe eslam, Pod nadzorom Alireze A'rafija, str. 9-10.

[18] Pogledati:Tarbijjat o ahlak, Šukrullah Džahan Mihan, str. 171-195; El-ab'adu-t-terbevijjetu li emri bi-l-ma'ruf ve nehj ani-l-munker, Seid Ismail Ali, Minaru-l-islam, El-adedu es-samin, Es-senetu-l-aširetu, str. 73-78.

[19] Pogledati: Mabahasi čand piramune mabanije ta'lim o tarbijjate eslami, Sejjid Ali Ekber Husejni Sardari, str. 97-101; El-mudhilu li-l-fikhi-l-islami, Muhammed Salim Medkur, str. 20. (preneseno iz Ittidžahatu-l-fikri-t-terbevijji-l-islami, Seid Ismail Ali, str. 72.)

[20] Pogledati: Usul va ravešhaje tarbijjate eslami, Sejjid Ahmed Ahmedi, str. 101.

[21] Pogledati:Ta'lim o tarbijjate eslami, Ali Šeriatmedari, str. 168-171: Također, Tarbijjat o ahlak, str.155-162.

[22] Pogledati: Menhedžu-t-terbijjeti fi-l-Kur'an ve-s-sunnet, Omer Ahmed Omer, str. 177-180.

[23] Pogledati: Dirasat turasijje, 2/279-280; također: Amuzeš o parvareše eslami, str. 123-124.

[24] Ovi pojmovi se u knjizi Negahi dubare be tarbijate eslami ubrajaju u principe, a u knjizi Usul va ravešhaje tarbijjate eslami u metode.

[25] U nastavku ćemo metodu koristiti uvijek u značenju procedure i tehnike, a ne u njegovom današnjem značenju.

[26] Pripadnik skupine koja je svako djelo i svaki grijeh smatrala dozvoljenim. Mazdekijje i batinijje su također nazivani ovim imenom. (Op. prev.)

[27] Telbisu Iblis, Ebul Feredž Ibn Dževzi, prijevod Ali Reza Zekaveti Karagozlu, str. 130, 146 i 164.

[28] Pogledati: Daeretu-l-mearefe bozorge eslami, 7/149-150; Hudžetu-l-islam imam Gazali, Hamza Nešreti i drugi, str. 163-175.

[29] Ihjau ‘ulumi-d-din, Gazali, 4/ 138 i 254.

[30] Ibid, str. 306.

[31] Ibn Haldun u Mukaddimi ističe da su odgajatelji nemoćni da odrede i koriste ispravne odgojne metode i da nisu upoznati sa adekvatnim metodama. Pogledati: Mukaddima, Ibn Haldun, str. 432, prijevod Muhammed Parvin Gonabadi, 2/878 i 1130.

[32] Po mom ličnom mišljenju, od velikih muslimanskih pedagoga i njihovih pedagoških djela u historiji islama niko se ne može porediti sa Ibn Haldunom kada je u pitanju analiza odgojno-obrazovnih metoda. On je jedini koji je posvetio pažnju suštini obrazovnih metoda i samoj kategoriji obrazovnih metoda.

[33] Neki istraživači smatraju da je u Ihjau razmatrano oko 457 metoda moralnog odgoja. Pogledaj: Mururi bar mabani, usul o šivehaje tahzibe ahlak az nazare Gazali o Fejz, Alireza Sadikzade, Univerzitetski i teološki časopis, godina IV, Broj 14-15, str. 80.

[34] U originalu stoji “polo”, igra koja je jako slična današnjoj igri polo, međutim prevodilac radi lakšeg razumijevanja koristi izraz fudbal.

[35] Ihja, 3/62.

[36] Minhadžu-l-‘abidin, Gazali, prijevod Amr ibn Abduldžabar Sadi Savi, Izdavač Ahmed Šerijati, str. 185.

[37] Ihja, 3/31.

[38] Ibid, str. 14.

[39] Ibid, str. 73.

[40] Ibid.

[41] Ibid.

[42] Tehzibu-l-ahlak ve tathiru-l-a'rak, Miskevejh, str. 73.

[43] El-fikru-t-terbevi inde Ibn Džemae, Abdulemir Šemsuddin, str. 113. (Tekst knjige Tezkiretu-s-sami' ve-l-mutekellim fi edebi-l-alim ve-l-muteallim).

[44] Ta‘limu-l-mute‘allim tarika-t-te‘allum, Burhanuddin Zernudži, Zabilježeno u knjizi El-fikru-t-terbevijju-l-‘arebi, Muhammed Nasir, 2/359, 363, 368 i 369.

[45] El-fikru-t-terbevi inde Ibn Džemae, str. 129-134.

[46] Risaletu ila veledi (Risaletu fi-l-bahsi ala talebi-l-ilmi), Ebul Feredž ibn Dževzi, str. 38.

[47] Mukaddima, str. 533; sa prijevodom 2/1131.

[48] Ihja, 1/88.

[49] Ibid.

[50] Ibid, 3/58.

[51] El-kava‘idu-l-‘ašere, Gazali, str. 147.

[52] Ihja, 3/59.

[53] Ibid, str. 60; Također, Mizanu-l-amel, Gazali, prijevod Ali Ekber Kesmani, str. 66.

[54] Ihja, 3/58; Mizan, str. 65.

[55] Ihja, 3/93.

[56] Ibid, 4/138.

[57] Ibid, str. 426.

[58] Pogledati: Ed-Dirasat ‘an nefsanijje ‘inde-l-ulemai-l-muslimin, Osman Nedžani, str. 9.

[59] Minhadž, str. 165.

[60] Pogledati: Jusuf, 23-25.

[61] Pogledati: Saffat, 102.

[62] Nehdžu-l-belaga, Hikmet 175.

[63] Ibid, Hikmet 249.

[64] En-nihaje, Ibn Esir, 1/258 (preneseno iz Nehdžu-l-belaga Ibn ebi Hadid, 30/83.)

[65] Et-tefekkuru mine-l-mušahedeti ile-š-šuhud: Dirasetu nefsijjetu islamijjetu, Malik Bedri, str. 37.

[66] -Ibid.

[67] Kimija-je se'adat, Gazali, Izdavač Husein Hadjudžam, 2/11.

[68] Ibid, str. 13.

[69] Ihja, 3/61.

[70] Ibid, 2/286.

[71] Ibid, 3/61.

[72] Ibid, str. 62.

[73] Ibid, str. 59.

[74] Ibid, str. 62.

[75] Ibid.

[76] Šerhu usuli-l-hamse, Kadi Abdul Džabar, str. 741 (Preneseno iz El-fikru-t-terbevi inde-l-mutekellimine-l-muslimin i Devruhu fi binai-l-fard ve-l-mudžteme', Ahmed Arefat Kadi, str. 392).

[77] Ihja, 2/306.

[78] Ibid.

[79] Ali Imran, 104.

[80] Ihja, 2/307.

[81] Ali Imran, 110.

[82] Ihja, 2/307.

[83] Ibid, str. 312.

[84] Ibid, str. 312-333.

[85] Ibid, 4/423.

[86] Ali Imran, 190-191.

[87] Pogledati: Tefsiru Dževamiu-l-Džami, Eminul islam Ebu Ala Fadl ibn Hasan Tabersi, Izdavač Ebul Kasim Gordži, 2/212.

[88] Jusuf, 105.

[89] Ihja, 4/423; U Biharu-l-envaru, Muhammed Bakir Medžlisi, 71/326 umjesto “razmišljanje” stoji “mišljenje”.

[90] Zarijat, 56.

[91] Ihja, 3/423.

[92] Ibid, 4/323-448.

[93] Ibid, str. 426-427.

[94] Ibid, str. 426.

[95] Ibid, str. 427.

[96] Pogledati: Ihja, str. 435-438.

[97] Ove Gazalijeve riječi predstavljaju aluziju na 78. ajet sure Nahl: I daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.

[98] Al Mustesfa min ‘ilmi-l-usul, Gazali, 1/46.

[99]El-hikmetu fi mahlukatillahi azze ve dželle, Gazali, str. 3.

[100] Ihja, 4/424.

[101] Ibid.

[102] Junus ,101.

[103] Ali Imran, 190. Također pogledati: Bekare, 164; Jusuf, 10; Mu'minun, 80 i Džasije, 5.

[104] Ihja, 4/ 435.

[105] Ibid, str. 447.

[106]El-hikmetu fi mahlukatillahi azze ve dželle, str. 3.

[107] Ihja, 4/447.

[108] Et-tefekkuru-l-mušahedet ile-š-šuhud, str. 39.

[109] Ihja, 1/103.

[110] Isra, 44.

Zadnji put promjenjen: %AM, %19 %499 %2015 %10:%Maj