Kretanje

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 55), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013

Prethodno: Nastajanje i propadanje

Obuhvata:

Pojam kretanje

Egzistenciju kretanja

Nedoumice poricatelja postojanja kretanja i njihovo rješenje

Pojam kretanje

Kroz prethodne rasprave pojam kretanja postao je jasan, a dobijena je i njegova jednostavna definicija koja glasi: “kretanje je postepena promjena”. Date su i druge definicije kretanja od kojih su neke navedene u prethodnim raspravama, uključujući onu koja glasi: “kretanje je postepeni izlazak iz potencijalnosti u aktuelnost”, ili druga definicija koja se pripisuje Aristotelu, a koja glasi: “kretanje je prvo savršenstvo potencijalnog egzistenta sve dok je potencijalan”, koja je navedena u 40. lekciji, a kojom se namjerava sljedeće: egzistent koji posjeduje potencijalnost i pripravnost za savršenstvo, ali mu ovo savršenstvo trenutno nedostaje, ka njemu će, pod specifičnim uvjetima napredovati, a ovo napredovanje je uvod za dosezanje poželjnog savršenstva. A ograničenje aspekta izrazom “sve dok je potencijalan”, to jest, iz onog aspekta u kojem je potencijalan dodano je kako bi se isključila vrsna forma (ṣūrat-e nou‘ijje) egzistenta u kretanju, jer svaki potencijalni egzistent svakako ima vrsnu formu, koja se može smatrati njegovim prvim savršenstvom, ali se ovo prvo savršenstvo odnosi na njegovu aktuelnost radije nego na njegovu potencijalnost i nema veze s kretanjem. Međutim, savršenstvo kretanja za tijelo jeste s obzirom na njegovu potencijalnost, a njegovo bivanje prvim jeste u pogledu njegove prioritetnosti spram dosezanja kraja.

Međutim, prvoj definiciji se daje prednost nad ostalim definicijama jer je ona sažetija i pojmovno jasnija od drugih, iako se ni jedna ne može smatrati onim što se u logičkoj terminologiji naziva potpunom definicijom (hadd-e tāmm), jer je potpuna definicija specifična štastvima koja posjeduju rod i vrsnu razliku, dok je pojam kretanja sekundarna filozofska inteligibilija apstrahirana iz načina egzistencije krećućeg tijela, a u vanjskom svijetu nema supstance ili akcidenta nazvanog kretanjem, radije, kretanje je postepenost egzistencije supstance ili akcidenta i njeno protjecanje (sajalān) kroz protezanje vremena. Čak se i prema Šejh Išraku, koji je smatrao da je kretanje akcidentalna kategorija, za njega ne može dati potpuna definicija jer je najviši rod kategorije i ne posjeduje rod i vrsnu razliku.

Druga napomena koju treba naglasiti je da se nagle promjene apstrahiraju iz dva egzistenta, ili najmanje iz postojanja i nepostojanja jedne stvari, dok se kretanje apstrahira iz jednog egzistenta i njegovog pružanja kroz okrilje vremena. Brojnost između mijenjajućeg i promijenjenog (motaġajjer wa motaġajjerun ilajh) jeste samo s obzirom na njegove potencijalne dijelove koji neprestano nastaju i nestaju, iako niti jedan od njih nema aktuelno postojanje. Drugim riječima, kretanje nije skup egzistenata koji dolaze u postojanje jedan nakon drugog, radije se ono apstrahira iz protezanja jednog egzistenta i beskonačno je djeljivo, iako njegova dioba u vanjskom svijetu implicira pojavu mirovanja i uništenje njegovog jedinstva.

Egzistencija kretanja

U 51. lekciji rečeno je da je skupina starih grčkih filozofa, poput Parmenida i Zenoa Eleačanina, poricala da postoji postepena promjena ili kretanje. Ovaj stav je na prvi pogled čudan i on odmah u umu čitaoca ili slušaoca izaziva pitanje: zar nisu primijetili sva ova raznolika kretanja?! Zar se oni sami nisu kretali zemljom?! Ali pažljivijim ispitivanjem njihovih riječi postaje jasno da ova tema nije tako jednostavna. Čak i stavovi nekih koji vjeruju u kretanje i tvrdoglavo ga brane (poput marksista) potječu od Elejaca!

Tajna ove teme je u tome da oni promjene nazvane kretanjem smatraju skupom uzastopnih naglih promjena. Naprimjer, kretanje tijela od jedne tačke do druge smatrano je uzastopnim mirovanjima tijela u tačkama koje se nalaze između dvije pretpostavljene. Drugim riječima, oni kretanje nisu prihvatili kao nešto postepeno i kontinuirano nego prije kao skup uzastopnih mirovanja. Zato ako neko drugi smatra da kretanje ima aktuelne dijelove, ustvari se pridružio redu onih koji poriču kretanje.

Istina je, međutim, da je postojanje kretanja kao jedne postepene stvari neporecivo. Čak se neki njegovi primjeri (poput postepene promjene psihičkih kvaliteta) mogu pojmiti nepogrešivim prisustvenim znanjem. Izvor nesigurnosti Elejaca jesu nedoumice koje se suprotstavljaju svjesnosti, to jest, unutarnjem iskustvu i samoočiglednosti i kada se one jednom riješe, ne ostaje mjesta nikakvoj kolebljivosti.

Nedoumice poricatelja postojanja kretanja i njihovo rješenje

Oni koji poriču postojanje kretanja u vanjskom svijetu i koji ga smatraju umskim pojmom koji govori o uzastopnim mirovanjima drže se nekih nedoumica od kojih su najvažnije sljedeće dvije.

1. Ako kretanje u vanjskom svijetu postoji kao jedna protegnuta stvar, onda se mora držati da ima dijelove, a pošto svaki njegov dio posjeduje protezanje, svaki od njih će također biti djeljiv na druge dijelove, a ova dioba će se beskonačno nastaviti. Ovo nužno iziskuje da konačno kretanje mora biti beskonačno.

Aristotel je na ovu nedoumicu odgovorio tvrdeći da kretanje nema aktuelne dijelove koji mogu biti konačni ili beskonačni, ali ga, naprimjer, neko može podijeliti na dva dijela, u slučaju čega će biti dva kretanja a ne jedno kretanje. Isto tako, svaki dio može se podijeliti u dva ili više dijelova, a sa svakom izvršenom diobom u vanjskom svijetu pojavit će se brojni aktuelni egzistenti i ova dioba se može beskonačno nastaviti. Odavde slijedi da će samo pretpostavljeno kretanje biti konačno, iako će njegovih potencijalnih dijelova biti beskonačno. Između ova dva suda ne postoji proturječnost, jer je jedan od uvjeta proturječnosti jedinstvo aktuelnog i potencijalnog, što se ovdje ne dobija, jer bivanje konačnim je atributom kretanja kao cjeline, dok je bivanje beskonačnim atributom njegovih potencijalnih dijelova.

Ali one koji na ovaj način argumentiraju bolje je upitati šta misle pod tim kada kažu da je konačno kretanje beskonačno. Ako se pod beskonačnošću misli na broj njegovih dijelova, takav broj aktuelno ne postoji ni u jednom kretanju, a pojava bilo kojeg broja, bilo konačnog bilo beskonačnog, u kretanju je usljed njegove objektivne diobe (taqsīm-e ĥāridžī), u slučaju čega neće postojati jedno kretanje. Isto tako, sve što je djeljivo na dvije polovine prije podjele je jedinica, a kad god se podijeli, postaje dvjema jedinicama, ali implikacija ove djeljivosti nije da je ono oboje i jedan i dva!

Međutim, ako se misli da beskonačna djeljivost kretanja nužno implicira da je količina i neprekidni kvantitet (a ne njen broj) s jedne strane konačan a s druge beskonačan, jer će svaki od njegovih beskonačnih dijelova imati količinu a zbroj ovih količina bit će beskonačan, onda odgovor na ovu nedoumicu glasi da, iako je svaka protegnutost djeljiva na beskonačan broj dijelova, količina protezanja svakog dijela bit će upravo količnik količine cjeline (l/µ). Iz ovoga slijedi da će suma količina beskonačnih količnika kretanja biti jednaka konačnoj količini samog kretanja (l/µ ´ µ = 1).

Treba napomenuti da ova nedoumica nije svojstvena kretanju, nego obuhvata sva protezanja, poput linije i vremena. Iz tog razloga oni koji imaju ovu nedoumicu svaku ograničenu liniju smatraju sastavljenom od konačnog broja bezproteznih tačaka, a svaki ograničeni dio vremena smatraju sastavljenim od određenog broja trenutaka. Oni vjeruju da, iako tačke nemaju protegnutosti, združenost nekoliko tačaka može dovesti u postojanje liniju i, iako trenutak nema dužinu i protegnutost, združenost njih nekoliko može dovesti u postojanje dio vremena; isto tako, skup mirovanja dovodi u postojanje kretanje; ustvari, ono što ima objektivnu egzistenciju jesu tačke, trenuci i mirovanja. Linija, vrijeme i kretanje pojmovi su apstrahirani iz njihovih skupova.

Drugim riječima, oni vjeruju u nedjeljivi dio, to jest, svaka protegnutost može se podijeliti na ograničene dijelove, a oni vjeruju da posljednja dioba okončava dijelovima koji više nisu djeljivi. Ovo je problem o kojem su filozofi mnogo govorili, a dali su i brojne razloge za opovrgavanje nedjeljivog dijela, ali ovo nije mjesto gdje ih treba navoditi.

2. Druga nedoumica je da kada se tijelo kreće od tačke A ka tački C, kada je u prvom trenutku, naprimjer, u tački A, a u trećem trenutku u tački C, onda neizbježno u drugom trenutku mora proći neku tačku B, koja je između ove dvije, jer u protivnom ne bi bilo kretanja. Sada, ako se pretpostavi da je navedeno tijelo u tački B u drugom trenutku, ovo bi nužno impliciralo da je kretanje skup tri mirovanja, jer mirovanje nije ništa drugo do boravak tijela u mjestu, a ako ono ondje ne boravi, onda bi ovo nužno impliciralo da nema kretanja, jer je njegovo kretanje bez prolaska kroz drugu tačku nemoguće. Zato kretanje nužno implicira združenost proturječnosti (bivanje i nebivanje u srednjoj tački).

Odgovor je da su u ovom primjeru pretpostavljena tri međusobno odgovarajuća protezanja: vrijeme, prostor i kretanje. Sada, ako za sve njih razmotrimo tri protegnuta dijela, može se reći da je u prvom dijelu vremena krećuće tijelo bilo u prvom dijelu prostora i da njima odgovara prvi dio njegovog kretanja; isto važi i za drugi i za treći dio. Međutim, dešavanje svakog dijela kretanja u odgovarajućim dijelovima vremena i prostora ne znači da je tijelo bilo kada u mirovanju. No, ako tačke i trenutke uzmemo u njihovom stvarnom značenju, kao ono čemu nedostaje protezanje, onda treba reći da aktuelni trenuci i tačke ne postoje u vremenu i prostoru, a da pretpostavka aktuelne tačke na liniji znači njenu diobu na dvije polulinije, tako da je navedena tačka kraj jedne polulinije a početak druge. Isto važi i za pretpostavku trenutka u vremenu kao i za pretpostavku mirovanja u kretanju. Šta za tijelo znači da je u određenom trenutku u nekoj tački u prostoru jeste to da ako se protezanja vremena, prostora i kretanja presjeku, njihovi presjeci (maqāti‘) međusobno će odgovarati, to jest, korespondirat će jedan drugom. Ovo ne implicira postojanje mirovanja usred kretanja, isto kao što i ne implicira postojanje tačaka na liniji a ni postojanje trenutka u vremenu.

Ustvari, izvor ove filozofske nedoumice jeste taj da se, s jedne strane, bivanje smatra ekvivalentnim nepromjenjivosti (şobāt = postojanost), mirovanju i stabilnosti (sokūn wa esteqrār), dok se, s druge strane, pretpostavlja da je vrijeme sastavljeno od trenutaka (ānāt), a da je linija sastavljena od tačaka. Oni nastoje protezanje kretanja predstaviti kao kompoziciju čestica mirovanja pomoću korespondiranja protezanja kretanja protezanjima vremena i prostora, dok je bivanje i postojanje općenitije od nepromjenjivog i tekućeg bivanja. Trenuci i tačke su krajevi protezanja vremena i linije, i ne smatraju se njihovim dijelovima. Isto tako, mirovanje se javlja prestankom kretanja, a ne kao nešto što postoji usred jednog kretanja kako bi se smatralo njegovim dijelom.

Nastavak: Osobine kretanja

Sažetak

1. Najpoznatije definicije kretanja su da je kretanje:

a) postepena promjena,

b) postepeni izlazak aktuelnosti iz potencijalnosti,

c) prvo savršenstvo potencijalnog egzistenta s onog aspekta u kojem je potencijalan.

Međutim, prva definicija je jednostavnija i jasnija.

2. Nemoguće je navesti potpunu logičku definiciju kretanja, jer njegov pojam spada među sekundarne filozofske inteligibilije, a apstrahira se iz protjecanja egzistencije supstance i akcidencije. Čak ukoliko bi se i pretpostavilo da je kretanje posebna kategorija, opet ne bi imalo potpune definicije, jer je kategorija viši rod i sama nema ni roda ni vrsne razlike.

3. Nasuprot trenutnim promjenama kretanje se apstrahira iz jedne egzistencije, a brojnost mijenjajućeg i promijenjenog je s obzirom na brojnost njenih potencijalnih dijelova.

4. Elejci ne prihvataju da je kretanje jedna protegnuta stvar, već ga zamišljaju skupom uzastopnih mirovanja.

5. Nepobitno je postojanje kretanja, a neki njegovi primjeri (kretanje u psihičkom kvalitetu) mogu se percipirati nepogrešivim prisustvenim znanjem.

6. Prvi argument Elejaca jeste da pretpostavka izvanjske objektivne egzistencije za kretanje podrazumijeva proturječnost, odnosno da ono prihvata i atribuciju i konačnosti i beskonačnosti.

7. Aristotel je odgovorio da je konačnost atribut samog kretanja, a beskonačnost atribut njegovih potencijalnih dijelova. Prema tome, u pretpostavljenoj proturječnosti nema jedinstva između potencijalnog i aktuelnog.

8. Beskonačnost kretanja pretpostavlja se na dva načina: prvi je beskonačnost broja dijelova, a to je kada se kretanje praktično razlaže na beskonačne dijelove i u tom slučaju više neće postojati jedna konačna stvar; a drugi je beskonačnost njegove količine (neprekidni kvantitet), to jest, pošto svaki od njegovih beskonačnih dijelova ima količinu, onda će i zbir tih količina biti beskonačan. Ali, količina svakog dijela količnik je količine cjeline, a njihov zbir jednak je njenoj konačnoj količini.

9. Ova nedoumica odnosi se i na ostala protezanja, zbog čega oni koji je imaju smatraju da svaka protegnutost ima ograničene nedjeljive dijelove, ali nedjeljivi dio opovrgavaju mnogi argumenti.

10. Drugi dokaz skeptika jeste da kretanje tijela iz jedne tačke u drugu zahtijeva da se isto nalazi u tački ili tačkama između te dvije tačke, a ukoliko se kretanje nalazi u svim tačkama, to znači da miruje. Prema tome, hipotetičko pretpostavljanje kretanja iziskuje njegovu negaciju.

11. Dešavanje jednog dijela kretanja u nekom dijelu rastojanja ne znači da se radi o njegovom mirovanju. Međutim, tačka nije dio rastojanja i ona nema aktuelno postojanje ni u jednoj liniji, kao što ni trenutak nije dio vremena. Prema tome, značenje da se krećuća stvar nalazi u određenom trenutku u specifičnoj tački ne znači ništa drugo do da presjeci kretanja, vremena i prostora korespondiraju jedan drugome. Ovi presjeci ozbiljuju se aktuelno kada dođe do presijecanja njihovih protezanja.

12. Osnova ove nedoumice leži u smatranju da je bivanje jednako mirovanju i zamišljanju da se linija sastoji iz tačaka, a vrijeme od trenutaka, a iz korespondiranja kretanja njima izvodi se zaključak da je kretanje sastavljeno od mirovanja, dok je bivanje općenitije od nepromjenjivog i tekućeg bivanja, a razlaganje linije i vremena ne okončava tačkom i trenutkom.

Zadnji put promjenjen: %PM, %02 %653 %2018 %14:%Jul