Otvaranje vrata otkrovenja

Otvaranje vrata otkrovenja

Prijevod: Ibrahim Avdić

Prethodno: Kratak životopis realiziranog arifa Sejjid Qazija

Ka ljubavi

Dragi moji!

“Bolno srce u zaljubljenosti i čežnji ka Tebi krv postade,

niti teži oštrici odvojenosti a ni do pripojenja da stigne.

Godinama jadniku ovom promiču jutra i večeri a iz sokaka mog od onog Divnog i Zavodljivog ni glasnika, ni selama, ni pisma ni poruke. Ne znam da li je ovoj ljušturi bez duha obećana Ejubova strpljivost ili Nuhova dugovječnost. Stalno bdijem u iščekivanju a habera niotkuda. Spavam li nigdje traga nikakva. Kuda god da se zaputim nigdje ne stižem. Koga god da upitam znaka nikakva ne nalazim. A s druge strane vatra nimrudovske odvojenosti šiklja ‘mene... pa mene”, šta da činim.”[1]

Ovo je prikaz halova (stanja) čovjeka velikana, koji četrdeset godina života proveo u boli traganja i ljubavi.  Čovjeka koji bijaše lišen mira, spokoja, spavanja i jedenja. On bijaše poput ptice u kafezu zatočene. Kucao je na razna vrata i zidove ne bi li put spasa pronašao. A sve to zato što je iz nutrine svoga bića osluškivao Božanski zov koji ga je pozivao u Svijet svetosti. A i sam želio naći puta do sokaka (obitavališta) uzvišenih duša i po bilo koju cijenu osloboditi se stega ovog profanog svijeta materije i vinuti se u Svijet svjetlosti, u Nebesko carstvo (Melekut).

Znao je da da se nalazi tik pored ogromnog eška (ljubavi) i da to ne smije ispustiti. Eto zašto je cijelih četrdeset godina posvetio samolišavanju i borbi.

Četrdesete je godina kako se podučava Adabima

robovanja, a Voljeni mu još Sebi pristupa ne da.

Mnogo, mnogo puta je jecajući kucao na vrata Njegova predvorja, dizao glavu prema nebu i u vremenima melanholije zbog odvojenosti od Voljenog sricao stihove:

Kuda god svrati i kome god se obrati traga za Voljenim bez obilježja ne bi li se dokopao Cilja, kazajući:

“Odsijedao bih kod svake osobe za koju sam smatrao da kod nje nešto mogu saznati, kojoj je Uzvišeni Sam dao neku blagodat, a ako bih shvatio da kod nekoga nema ništa od toga ne bih mu se više ni obraćao.”[2]

Koliko god je Voljeni dragocjeniji za Nj valja biti neustrašiviji i požrtvovaniji. On već godinama, u svojoj potrebitosti prema Dostu u Njegovu sokaku, na lice svoje lije krv džigere svoje, u melanholiji i tuzi odvojenosti. S velikom strpljivošću i nutarnjom snagom prima svaku nepodobštinu i nasrtaj na svoju ličnost i smjerno o vratu svom nosi ogrlicu robovanja jer, najzad, trpeći sve to treba se na bilo koji način domoći zadovoljstva Voljenog.

Zašto da ne, jer sluga se ne treba ustručavati od bilo kakvog trika da osvoji srce Ljubljenog (Boga).

Šerijatski adab

Upravo iz navedenih razloga Qazi je sebe prinudio na toliko revnosno obavljanje dobrovoljnih bogougodnih djela (mustehaba) i ostavljanja najsitnijih nepoželjnih djela (mekruha), sve to da mu ne bi slučajno promakla neka zapovijest Voljenog. Toliko je bio ustrajan na tome da mu ne promakne nijedan mustehab da je to bilo na granici ljudske moći, da bi neki protivnici i inadžije opet kazali:

“Unatoč tome što je Qazi bio toliko privrženi i odan adabima vjere, on je ipak bio pritvoran i egoističan čovjek.”[3]

A neki drugi opet, unatoč svome oponiranju Qaziju, ne mogavši a da ga ne pohvale. Tako jedan od njih zbori:

“Ja sam odviše putovao po svijetu, družio sam se s mnogim svjetskim velikanima i bio poprilično upućen u njihove halove, ali nisam vidio nijednog od njih da je toliko privržen izvršavanju šerijatskih propisa i adaba kao što je Qazi”[4]

Jasno je da je Qazi u punom kapacitetu imao svijest o tome šta je to istinsko robovanje i služenje Bogu, e da bi mogao dospjeti do tog visokog i ogromnog Cilja i da bi mogao otkriti Božanske tajne – “robovanje (‘ubudijet) je dragulj, a srčika mu je gospodstvo Božije (rububijet).”[5]

Jasno je da vrijedi pravilo: koliko god je čovjek bolje upoznat s bogoštovljem i pobožnom praksom, utoliko bolje može upoznati Boga. Upravo ovo od Qazija izgrađuje ličnost koja nije spremna niti jedan korak načiniti na uštrb Božijeg zadovoljstva. On se toliko trudi u nastojanju da dostigne taj duhovni vrh, da provodi i poštuje na djelu sve sunete i adabe – dakle sve ono što ne samo izlazi iz obavezne šerijatske prakse već i ono što transcendira i lijepe običaje.[6]

“Nakon što sam punih dvadeset godina kontrolisao svoje poglede, u meni se sam po sebi pojavljivao strah kada god bi se neko ‘namahrem’[7] pojavio, i moje oči bi se na dvije minute prije toga po automatizmu zatvarale, i Uzvišeni mi je podario takav blagoslov da bi mi se oči opet same otvarale kada bi zabranjeno otišlo.”[8]

Teško dostižni Voljeni

On toliko vidi velikim i veličanstvenim Feniksa zapada (Magreb), onog Voljenog bez znaka i obilježja, koji ne može stati na Zemlju ni na nebesa, Voljenog o kojem prvak svih poklonika (Sejjidul-sādžīdin Imam Sedžad) veli:

“Bože moj, Tvaja vlast je tolika da nadilazi i trascendira sve ono što bilo koja stvar hodeći ka svome krajnjem Cilju može dosegnuti, i tolika je da je najviši opis opisivač ne može opisati ni najsitniji detalj koji Si za Sebe odabrao. Opisi i atributi gube se u Tebi; definicije i epiteti spram Tebe su bespomoćni; prefinjene imaginacije i mašte o Tvojoj veličini smeteni su.”[9]

Da, četrdeset godina ustrajnosti i izdržljivosti, te dvadeset godina kontrole pogleda još uvijek ne rezultiraju nečim velikim. A to je cilj ulaska u sokak duša odabranih i ispijanje barem gutljaja sjedinjenja (wisāl) s Voljenim. Duša treba stići do obale da bi bila u prilici da popije gutljaj sjedinjenja. A sve je to zbog:

Kad ljubavi je dovoljno, dovoljno se i popije,

a nosilac ljubavi manjkave – vino ne pije.

Iskreni zaljubljenik

Ovakav zaljubljenik ne pada u beznadežnost i očaj, jer on zna da zbiljsko traženje nije odvojeno od traženog, baš kao da sluša jeku glasa Uzvišenog: “Ko god se Meni približi za korak, ja ću se njemu približiti za lakat.”[10] Ove korake treba načiniti da bi se Voljeni (Ma’šuq) našao kod ašika i da bi se velovi posve uklonili i sjedinjenje potpuno ozbiljilo. Jasno je dakle da u svoj ovoj duhovnoj avanturi Voljeni uvijek prednjači i pokazuje veću revnost za susretom.

“Naš posvećenik je posve siguran da neotvaranje vrata Svijeta duhovnosti nije znak neuviđavnosti Voljenog te ako se vrata u nevakat otvore, on to dobro zna, u pitanju je izvjesno manjkavost djela njegova.”[11]

Ko zna možda Voljeni želi od njega načiniti jednog od najsavršenijih ljudi te zato tako sporo skida veo sa Lica Svog. A on, usprkos svim ovim nedaćama, nema prigovora već na sve to gleda kao na izvršenje svoje dužnosti. Jedino što mu se pokazuje odveć teškim jeste strpljenje spram vatre čežnje uslijed odvojenosti od Voljenog (Ma’šȗqa).

Da, od ljubavi do sabura hiljadu je farsanga. [12]

Odista Qazi bijaše gromada od čovjeka, jer četrdeset godina stajati iza vrata i neprestano i strpljivo čekati, to može samo čovjek veličine moralne planine. A i oni poslije koji učiše ders od Sejjida Qazija, koji četrdeset godina čekaše, posvjedočiše njegovu iskrenost prema svom vječnom Voljenom, kroz njegove riječi:

“Ako tragate za vodom u zemlji ne smijete gubiti nadu. Ako dođe suđeni vakat naićićete na vodu, a ako ne, ni tada ne očajavajte – ipak ćete nekada stići do vode, čak će vam se prirediti obilna voda.”[13]

Opis jednog iskrenog ašika i zaljubljenika ide ovako:

“Treba znati da prvo što iskreni ašik i tragalac žrtvuje jeste njegova društvenost i spokoj, potom ono što posjeduje i što se veže za nj – pa čak i obraz te slobodu izbora.”[14]

Qazi, iskreni ašik veli:

“Četrdeset godina kucao sam na vrata Gospodara svjetova. Nekoliko puta htjeli su me ubiti. Ajatollah Sejjid Abul Hasan Isfahani nije to dopustio, a i Bog mi je pomogao. Za svo ovo vrijeme nisam se naspavao, niti sam doživio kakvo otkrovenje, niti sam imao prijatelja i tješitelja – četrdeset godina kucam na vrata, a habera nema!”[15]

Planina robovanja, posvećenosti i žrtvovanja spram Voljenog, tolika je da se posvećenikovo srce u tome ne zadovoljava otkrovenjima i kerametima a niti se plaši ljudskih uznemiravanja i samoće. Duhovni putnik ovdje samo želi da ispoštuje sva pravila i običaje robovanja. Zato on veli:

Nije nasilje kada u mrežu uloviš lovinu,

nasilje je kada sebe pustiš u pustolovinu.

Izdržljivost i otpornost

On je sam to iskusio i drugima je to preporučivao:

Položaj poticaja hadžija jeste položaj oduzetih

Zapravo, svako ko želi tragove svoga Gospodara i ko traži Boga i Imam Mehdija, trebao bi se ponašati poput oduzetog i sapetog čovjeka – tj. kada ga negdje smjeste da se dalje ne mrda i ne miče. Vele ako ti je najednom nadošla pobožnost, sačekaj malo, ne žuri, svoje traženje dostojanstveno drži i čuvaj.

I ne budi kao onaj kojem kad se otvore vrata on iziđe,

Budi poput onog kome se otvore vrata a on pouzdan postaje.[16]

Ako se, dakle, vrata otvore ti još pojačaj ustrajnost i prijegor. Reci: Bože moj, ojačaj me. Treba u robovanju pokazati izdržljivost i sabur. Pa ako te žele i ubiti, ti ćeš samo reći: Ja se Boga ne lišavam! Ako žele da te liše hljeba i vode, ti izdrži. Pa čak ako se cijeli svijet sabere i kaže ti: A sada odustani! Ti nipošto ne odustaj.

Da, sve ove ustrajnosti i prijegori izgradili su Qazija. Upravo je njegov veliki duh taj koji je izdržao sva ona uznemiravanja i zlostavljanja. To je onaj duh koji se nije zadovoljavao malim i sitnim. Njegov virtuozni duh je onaj koji je trebao savladati sve scile i haribde, i koji se ne nije zaustavljao na usputnim darovima i odbljescima. Riječju, nije obraćao pažnju na izvanjska znanenja i tragove svoga Gospodara – to zato što je on želio samo isključivo svoga Voljenog.

“Iskreni ašik ne samo da treba žrtvovati svoju društvenost, spokoj, obraz i slobodu, već treba sebe kompletnog žrtvovati. To je upravo tačka u kojoj suočen sa velikom opasnošću i velikim strahom, stiže do svoga Voljenog. A ti vidi gdje si, i razmotri koliko ti treba da bi dostigao ovako visoke duhovne položaje putem punim teškoća i nevolja – a koliko li je to daleko, koliko daleko!?Rekoh: Stvar jer upravo takva kako je kazana, ako trebam volju i izdržljivost – tu sam!”

Sejjid Qazi nije olahko posustajao, govoreći:

“Neka udaraju vjetrovi i oluje kakvi hoće, ja stupam u more zaluđenosti. Zapuhao mi noćas povjetarac otkrovenja ili ne, budem li noćas vidio u snu nešto ili ne! Ali ne, ja ne želim nikakvo otkrovenje. Cijelih ovih četrdeset godina nisam protračio zarad nekoliko darova, svjetlosnih bljeskova, otkrovenja i kerameta. – Ne! Ja želim izravnu spoznaju Njega. Ja samo Njega hoću!”[17]

Hoću Prijatelja svog i sve firdevske blagodati vaše.

Nagrada istinskih obožavaoca

Sejjid Qazi Veliko Božije ime (Ism a’zām) poznaje kao izdržljivost spram Jedincatosti (vahdanijeta) uzvišenog i veličanstvenog Boga – te veli:

“Ako neko u svom potraživanju stekne izdržljivost, u duhu njegovom nastanit će se Veliko ime (Ism a’zām) Božije i on će tada biti dostojan raskrivanja tajni Njegovih.”[18]

A budući da je stekao izdržljivost i ustrajnost, najednom čuće zov meleka:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَلَا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ

“Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ostanu pri tome - dolaze meleci i govore: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.’” (Fussilet, 30)

Sejjid Qazi uvijek bi akšam i jaciju klanjao u svetim haremima Imama Huseina i h. Abu Fazla. Ali ovog puta kada se htio uputiti ka svetom haremu, jezikom svoga hāla obraća se Gospodaru:

Prijatelju moj, Utočište moje, ljubavi džigere ponizne moje,

Ti si Prijatelj, ti si Utočište, Ti Gospodar i Čuvar moj si,

Ti si moj jecaj, moj duh, osvajač i osvojeni – sve si Ti,

Otvorena prsa moja spram tajni mojih, opet si Ti,

Svjetlost Ti si, gozba Ti si, snaga pomagača u Tebe je,

Orao planine Tur koji me zgrabio u kljun Ti Si.[19]

I kada je stigao do harema Abul Fazla naupade mu: U ovih 40 godina ništa ne vidjeh iz svijeta skrivenog, ali sve što imam, imam zahvaljujući pažnji i blagodarnosti Uzvišenog. Na putu ugleda kako prema njemu trči jedan sejjid turskog porijekla, koji inače bijaše luckast, govoreći mu: “Sejjid Ali, sejjid Ali! danas je Abul Fazl merdža svih evlija svijeta!”, ali on (Qazi) je toliko usredotočen na nevoljnike i garibe kao da uopće nije čuo šta mu sejjid turčin govori. On smjerno nastavlja put prema haremu, uči dovu ulaska (izun duhūl) i ostale ziajrete, i taman se spremio da klanja akšam namaz[20] kad najednom osjeti kako se djelić po djelić njegova bića utapaju u ašku Voljenog i kako se on sam preinačava u kolorit svog Ljubljenog. Ovog puta kad je zakucao na vrata, pa kad je s onu stranu došlo pitanje: Ko je! Qazi prozbori:

Na vratima Tvojim ja sam, o Ljubavi moja!

A onda mu Voljeni njegov otvara vrata.

Reče: Sada pošto si Ja - Ja dolazeći,

nema mjesta za dva Ja u ovoj Kući.

“Izgovarajući tekbirul-ihrām, primjećuje kako se stanje oko harema Abul Fazla potpuno mijenja u takve prizore koje do sada ljudsko oko nije vidjelo, uho nije čulo a ni srce nije osjetilo. Još malo se nastoji zadržati u namaskom kiraetu ne bi li ga malo popustilo te da ponovo krene s namazom – zato namaske mustehabe umanjuje i namaz brže otklanjava nego obično, stižući tako do kraja namaza. Potom ne odlazi do harema Imam Husejna, a.s., već odlazi prema kući tražeći neko usamljeno mjesto ne želeći se susresti ni sa članovima svoje porodice – odlazi na krovnu terasu. Gore liježe, a onda ga snalazi isti hal, ali sada to traje duže. Čim je neko iz kuće donio tacnu s čajem, njemu prestade ovaj hal. On otklanjava jaciju i opet mu se vraća onaj hal. I to takav hal kakvog, prema vlastitom kazivanju, do sada nije vidio ni u jednom djeliću. A ono što je sada vidio ne može zadržati u sebi a niti to može iznijeti vani. Ponovo kad mu donesoše večeru hal ode, ali sve se vrati ponovo polovicom noći u još dužem trajanju.”[21]

I tako mu se napokon otvoriše vrata nebesa, a on se utopi u stanje mistične izgubljenosti.

“Ova duša iz duša unaprijeđena je, ili je postala džennetskim stanišetem, dobri naš napajač ili vino duše naše; grudva šećera poput zlata i srebra trgovačkog. Ona poput radosti i spokoja je. Ona je moj (junak) Rustem iz straha i nade, a odakle ljubav i odakle strah? Neka sram i stid prekrije prašina dok na ovom čelu su.”

Dalje on veli:

“Sve što sam želio sve sam to sebi priskrbio i Imam Husejn, a. s., mi je otvorio svoja vrata. Ibn Farez skladao je jednu Kaside ta’ije svome učitelju i ja sam također jednu prvorazrednuKaside ta’ije priredio Imamu Husejnu, a on mi je sredio ‘moje poslove’ i otvorio mi je vrata gajba.

On je na temelju zbiljskog traženja, sabura i izdržljivosti dospio do kuće, ali ne i kuće bez Domaćina. Njegov Voljeni uvede ga u unutrašnjost kuće te on raskri dunjalučke tijesne okove, koji nisu više do umišljaji i maštarenja. Kada iziđe iz svijeta imaginalnog, uđe u vječni i nepromjenjivi duhovni svijet, svijet duhovnih bića i zbilja. Tu se uvejri da od svijeta umišljenog i imaginalnog (hijāl) nema ni traga, tada se vrata umišljenog (hijāl) za nj zatvoriše.[22]

Za ljubav sve što imaš treba da žrtvuješ,

a kufru ako tražiš zijan vidjećeš.

Od ajatollaha Nedžābeta se prenosi da je kazao:

“Kada smo prvi puta vidjeli Qazija, puno nas je prijatno i srdačno primio. Zbog ove njegove usrdnosti moj jezik se otvori i ja rekoh: ‘Poštovani, je li ovo vaše arifsko stanje (ma’rifat) umišljenog (hijāli) ili zbiljskog (haqiqi) karaktera?’ Najednom se njegove oči iskolačiše te on reče: ‘E dijete moje, ja sam sa uzvišenim Hakom već četrdeset godina, kucam na njegova vrata – je li to nešto umišljeno (hijāl)!?’”

Razlog za zakašnjenje otvaranja vrata

Ajatollah Nedžābet o razlogu za zakašnjenje otvaranja vrata kaže sljedeće:

“Čovjek kojem je Uzvišeni dao visoki stupanj znanja i čije je srce prosvijetlio – koje je ponad aktuelnog stanja običnog čovjeka – srce je koje je obogaćeno sa svake strane i prema kome je svaki čovjek sa svakog aspekta potrebit. Ako bi ovakvo srce u ovom duhovnom stanju ostalo i sa tim dobrim stanjem nastavilo s duhovnom vježbom, to bi išlo tako sve dok mu se privremene vrline ne bi pretočile u ustaljenu vrlinu (meleke) što je ustvari zbilja njegova znanja. A kako su njegova zbilja i tajna znanje postajali, njegova distanca prema Uzvišenom se smanjivala – a to je u zbilji upravo ono stizanje na cilj (wasl).”

Upravo kao što Svevišnji kaže:

وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنْ حَبْلِ الْوَرِيدِ

“...a Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.” (Qaf, 16)

مَا يَكُونُ مِن نَّجْوَى ثَلَاثَةٍ إِلَّا هُوَ رَابِعُهُمْ وَلَا خَمْسَةٍ إِلَّا هُوَ سَادِسُهُمْ وَلَا أَدْنَى مِن ذَلِكَ وَلَا أَكْثَرَ إِلَّا هُوَ مَعَهُمْ أَيْنَ مَا كَانُوا

“Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, niti među petericom a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili…” (Mudžādele, 7)

Dakle kada se čovjek snabdije ovom vrstom zbiljskog znanja, svjetlo Gospodnje raskriva zastore i topi razdaljinu i takav čovjek se najednom nađe sučeljen sa Božijim predvorjem.

Imam Ali, a. s., kazuje:

“Odstojanje između čovjeka i i uzvišenog Gospodara jeste samo jedno iskreno la ilahe ilellah – nema božanstva osim Allaha. I vježbanje u ovom znanju umanjuje neznanje i djetinjarije, te ga svjetlo Uzvišenog obujmljuje i on se tamo povezuje (s Gospodarom), unatoč tome što sa nj još nisu uklonjeni (svi) zastori i što on ne nije svjestan veličine svog položaja.”[23]

Voljeni je Onaj koji svog zaljubljenika vuče prema sebi i On je Onaj Koji ne želi da Sejjid Qazi ostane manjkav i nedostatan. Štaviše, On je Onaj Koji ga želi uvesti među potpune i savršene ljude. Četrdestet godina drži ga pod svojom paskom, e da bi mu počeo skidati zastor po zastor, sve dok među njima nije prestala postojati distanca. On je tako želio od Qazija načiniti savršenog čovjeka. A i Qazi je ustrajan čovjek staze koji nije spreman zbog manjih prijekora, gorčina ili nevolja napustiti borilište koje vodi ka ciljnim Vratima, iza kojih je Uzvišeno odredište.

Prašina na kraju bi

Ajatollah Nedžābet prenosi:

“On je u poznijim godinama svog života tražio od Boga stepen tadžarroda, odnosno oslobađanja duše od svih vidova materijalnih i drugih veza i to mu je darovano, ali ne samo to već mu je to dato kao trajna osobina i trajni stupanj. Dakle, sve ono što spada u krajnje ljudske domete – Uzvišeni je sve te privilegije njemu darovao.”

Ajatollah Nedžābet o potpunom oslobađanju duše od materijalnog (tedžerrud) veli:

“Kada se dogodi da Uzvišeni postane nečiji zastupnik u raspoznavanju, taj prolazi kroz svijet oblika – dakle dolazi u poziciju da pouzdano i izvjesno zna da Bog jest – ali u vidu njegovih tragova i učinaka kroz forme. Ali onoga momenta kada upozna samog Uzvišenog Boga i kada stupi u Njegovo Božansko predvorje – položaj koji nadilazi mjesto i vrijeme – tada se uvjeri da stvaranje nečega ni za vrh igle ne uveća niti umanji Božije posjedstvo, a to je položaj gdje ne postoji ništa drugo osim Njega. Baš kao što se kaže u predaji: “Bio je Allah i nije postojalo ništa mimo Njega, a sada je tako što je bilo.” I sve što jest i što egzistira iz tog Božanskog predvorja je. Drugi su tek ozračja, očitovanja, forme i emanacije Njegove. On, zapravo razumijeva, da je sve drugo fatamorgana. Shvaća da koliko god je neko poštovan, posredstvom darivanja Gospodnjeg je to. Dakle sada on vidi i doživljava Svevišnjeg kao onog Koji sve vodi, Koji svima podaruje i Kojeg ljudi zamišljaju kao svoj vrhunaravni cilj. Rob Božiji, dakle, stiže do položaja na kojem iako vidi kapiju Imena i Atributa, ali same Atribute i Imena ne vidi, te nužno između nikakvog stvorenja ne vidi. Vidi samo Boga i ništa drugo.

Čovjek stiže na mjesto kada osim Boga ništa drugo ne vidi. Dakle, ako se dogodi da Uzvišeni postane nečiji zastupnik u raspoznavanju, tada uopće gledano u pravcu stvorenja, stvorenja za nj vrijednosti nemaju, i sve drugo osim Boga vidi tek fatamorganom. Našavši se u predvorju Božijem vidio je da tamo nema nikakvih stvorenja. Vidio je samo Uzvišenog, a ovaj pogled nije bio pogled mašte ili iluzije već pogled neposrednog osvjedočenja Hakka. Riječju, Hakk je gledao Hakka.

‘Tobom sam Te spoznao i Ti si ukazivač ka Tebi, Ti Si me pozvao Sebi i da ne bi za Te ja ne bih znao ko si Ti.’”[24]

Aga-je Qazi na ovaj način stiže do ovog položaja:

“Bijaše to zadnji dan lišenosti i zadnja noć odvojenosti od Prijatelja. Proplamsaj sreće i uznesenosti prohujaše, ukazaše da je stvar pri kraju. U cik zore dok još bijaše u molitvenom kutku, dok posljednje molitve noći bijahu privođene kraju, ukloni se zastor sa skrivenog; onaj utučeni posvećenik dugih noći i ojađenog srca najzad nestade u sjeni uvojka Umjetnika.

Naprosto ne mogu da povjerujem u ugovor iz dana nekadašnjeg dok mi sjeta i melanholija okončavaju u Njegovoj moći. Kao Napajač vina blagodarnost pokaza mi i pehar pun vina ponudi, što bi po planu Tvome bilo odagnavanje straha posljednjeg. Netom poslije ovog svjetlo osobno darujem horizontima, otkad do Sunca stigoh i praška postadoh.”[25]

Treba vidjeti ono što jest

Odista, gdje je to dospio Sejjid Qazi, a gdje smo to mi? Koliko li je samo odstojanje među nama? Gdje god koraknemo samo je mrak za mrakom, a s kim god da se udružimo nemar iza nemara. Čime smo to mi srce zabavili i za kakvim to mi voljenim trčimo, a za čime je on tragao kada je ovosvjetska prolazna dobra, štaviše obadva svijeta, najedanput iz tjeskobna srca istisnuo, e da bi mu oni bili nadomjestak za Voljenog.

K tome još, kako je to on poznavao svoga Boga kada ni koliko treptaj oka nije bio prema njemu nemaran, da bi najzad iskočio iz tjelesne ljušture i našao utočište u društvu svetih, štaviše na mjestu u kome će biti zadovoljni, kod Vladara Svemoćnoga –  فِي مَقْعَدِ صِدْقٍ عِندَ مَلِيكٍ مُّقْتَدِرٍ.

No, prije se da postaviti pitanje kako je to on shvatio tewhid kojeg mi nikako da shvatimo. Međutim, treba prvo krenuti pa se nadati stizanju. Treba požuriti jer onkraj horizonta nema odlaganja i ovaj govor ne treba tretirati kao čulo se i kazalo se. Trebamo se odazvati iskonskom pozivu: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo!” – أَلَسْتَ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى شَهِدْنَا. Čak i ako to bude nakon četrdeset godina, on je jedan od najprivrženijih zadanom ugovoru.

Ne može se Bogu stići preko čula-kazala,

ovog vina ne popi ko isposništvo ne okusi.

Usne treba zalijepiti i uši začepiti,

ukratko, ono što jest treba vidjeti.

Nastavak: Qazijev duhovni životopis 


[1] Tezkiretul muteqīn, str. 160.

[2] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r.a.

[3] Isto.

[4] Isto.

[5] Misbaul šeri’je, sv. 2, str. 536.

[6] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r. a.

[7] Osoba šerijatski nedozvoljena za gledanje. (op. prev.)

[8] Isto.

[9] Sahife Sedžādije, dova 32.

[10] Sohane Hoda (hadis-i qudsi), str. 38

[11] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r. a.

[12] Arapska mjera za dužinu cca 6 km.

[13] Tezkiretul muteqīn, str. 161.

[14] Isto.

[15] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r. a.

[16] Iz riznice stihova šejha Qazija.

[17] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r. a.

[18] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r. a.

[19] Divan-e Šems Tabrizi.

[20] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r. a.

[21] Isto.

[22] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r.a.

[23] Prema prenošenju ajatollaha Nedžābeta, r.a.

[24]Mefatihu dženan, Du’ā-je Ebu Hamze Somali.

[25] Divane Hafiz.

Zadnji put promjenjen: %PM, %20 %584 %2015 %13:%Feb