Ovisnost posljedice o uzroku

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 35), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

Prethodno: Uzročne veze među materijalnim stvarima

Obuhvata:

Nerazdruživost uzroka i posljedice

Uporednost uzroka i posljedice

Opstanak posljedice također je u potrebi za uzrokom

Nerazdruživost uzroka i posljedice

Pri razmatranju definicije uzroka i posljedice lahko je uočiti da ozbiljenje posljedice bez njenih unutarnjih uzroka koji je sačinjavaju nije samo nemoguće, već je to nemoguće i bez događanja bilo kojeg dijela potpunog uzroka – jer je pretpostavljeno da je egzistencija posljedice u potrebi za svim dijelovima potpunog uzroka, a pretpostaviti da bi se ona mogla dogoditi bez jednog od njih značilo bi da ona nije bila u potrebi za njim. Naravno, u slučajevima gdje je uzrok zamjenjiv, bila bi dovoljna egzistencija bilo koje od njegovih varijanti, no nemoguće je pretpostaviti egzistenciju posljedice bez ijedne od njih. U slučajevima u kojima se zamišlja da posljedica dolazi u postojanje bez uzroka (kao u slučaju čuda i neobičnih pojava, mu‘džiza i kerameta) ono što se ustvari zbiva jeste da neuobičajeni, nepoznati uzrok zamjenjuje uobičajeni i poznati uzrok.

S druge strane, u primjerima gdje postoji potpun uzrok bit će nužna egzistencija njegove posljedice, jer je značenje potpunog uzroka zadovoljenje svega potrebnog za posljedicu, a pretpostavka nedogađanja posljedice znači da njena egzistencija treba još nešto, što je nespojivo s izvornom pretpostavkom. Pretpostavka da je nešto prepreka za događanje posljedice znači odsustvo potpunosti uzroka, jer je odsustvo prepreke također uvjet za događanje posljedice, a pretpostavka potpunosti uzroka uključuje ovaj uvjet odsustva. Kada kažemo da se dogodio potpun uzrok nečega, to znači da u dodatku događanja povoda i postojećih uvjeta ne postoji prepreka događanju posljedice.

Neki teolozi zamislili su da je ovo pravilo specifično za prisiljene (džabrī) uzroke koji nisu slobodni (eĥtijārī), a da u slučajevima slobodnih činitelja ipak, nakon događanja svih dijelova uzroka, još ima prostora za upotrebu slobodne volje i izbora činitelja. Oni su propustili primijetiti činjenicu da se racionalna pravila, to jest, njihova univerzalnost ne mogu ovako ograničiti, te da je, u slučajevima voljne radnje, volja činitelja jedan od dijelova potpunog uzroka, i dokle god nema volje za izvršenjem slobodne radnje, potpuni uzrok se neće ostvariti, čak i ako su svi drugi uvjeti prisustva i odsustva osigurani.

Zaključak je da svaki uzrok, potpuni ili nepotpuni, ima odnosnu nužnost (wodžūb-e bil-qijās) spram svoje posljedice. Slično tome, svaka posljedica ima odnosnu nužnost spram svog potpunog uzroka, a ova dva pitanja mogu se skupa nazvati pravilom nerazdruživosti uzroka i posljedice (talāzom-e ‘ellat wa ma‘lūl).

Uporednost uzroka i posljedice

Iz pravila nerazdruživosti uzroka i posljedice mogu se izvesti druga pravila, među kojima je i pravilo uporednosti uzroka i posljedice. U objašnjenju stoji: kad god je posljedica vremenski egzistent i kada je, također, bar jedan od dijelova njenog potpunog uzroka vremenski, uzrok i posljedica će se desiti istovremeno i događanje potpunog uzroka neće imati vremenske distance od posljedice. Jer, ukoliko se pretpostavi da neko vrijeme, bez obzira koliko kratko, protekne nakon događanja svih dijelova potpunog uzroka te se posljedica desi nakon toga, ovo bi značilo da egzistencija posljedice nije nužna upravo u to pretpostavljeno vrijeme, dok zahtjev odnosne nužnosti posljedice spram potpunog uzroka jeste da egzistencija posljedice postaje nužna samim upotpunjenjem uzroka.

Međutim, ovo pravilo ne primjenjuje se na nepotpune uzroke, jer s egzistencijom bilo kojeg od njih egzistencija posljedice neće biti nužna. Naprotiv, ukoliko se izuzme samo jedan od dijelova potpunog uzroka, egzistencija posljedice će biti nemoguća; u protivnom, posljedica ne bi trebala taj dio.

No, ukoliko su uzrok i posljedica nematerijalni i nijedan od njih nije vremenski, u tom slučaju bi njihova vremenska uporednost bila besmislena. Isto vrijedi i za slučaj u kojem je posljedica vremenska, a uzrok je potpuno nematerijalan, jer je značenje vremenske uporednost da se dva egzistenta dogode u isto vrijeme, dok se nešto potpuno nematerijalno ne može desiti u okrilju vremena i nema vremenski odnos ni s jednim egzistentom. Međutim, takav egzistent ontološki obuhvata vlastitu posljedicu i prisustven je u odnosu na nju, te bi skrovitost posljedice od ovog uzroka bila nemoguća. Ova stvar biva jasnijom kada se uzme u obzir bivanje relacijom (to jest, relacionost) posljedice spram njenog uzroka koji joj daruje bivanje.

S druge strane, vremenska prioritetnost posljedice u odnosu prema bilo kojem uzroku, potpunom i nepotpunom, nemoguća je, jer bi ovo nužno zahtijevalo da posljedica ne bi bila u potrebi za spomenutim uzrokom u trenutku kada se on desi i da egzistencija uzroka u odnosu na posljedicu nije nužna. Jasno je da je ovo pravilo svojstveno vremenskim egzistentima.

Uzimajući u obzir ovo pravilo biva posve jasnim da tumačiti uzročnu vezu kao uzastopnost dviju pojava nije valjano, jer uzastopnost nužno zahtijeva vremenski prioritet uzroka u odnosu na posljedicu. I ne samo da je ovo besmisleno za nematerijalne stvari i stvaralačke uzroke već je nemoguće i za potpune uzroke koji uključuju nevremenske elemente. Jedini slučaj za koji načelo uzastopnosti vrijedi jesu nepotpuni vremeniti uzroci, za koje je moguća njihova vremenska prioritetnost u odnosu na svoje posljedice, poput pojave pojedinca prije izvršenja nekog zadatka.

S druge strane, već je kazano da redovita uzastopnost dviju pojava nije nešto svojstveno samo uzroku i posljedici; mnoge pojave dolaze u postojanje jedna poslije druge, bez postojanja ikakve uzročne veze među njima, poput dana i noći. Odnos između slučajeva uzročnosti i slučajeva uzastopnosti stručnom terminologijom se naziva interferirajućim[1].

No, neka ne ostane nedorečeno da se uporednost dvaju egzistenata ne ograničava na uzroke i njihove posljedice. Vjerojatno postoje mnoge pojave koje se događaju istovremeno bez ikakvih uzročnih veza među njima. Čak je moguće da se dvije pojave neprestano događaju uporedno i istovremeno, a da ni jedna od njih ne bude uzrokom druge. Naprimjer, ukoliko jedan uzrok dovede u postojanje dvije posljedice, pretpostavljene posljedice uvijek zajedno dolaze u postojanje, dok ni jedna od njih nije uzrok onoj drugoj. Tada je odnos između slučajeva uzročnosti i slučajeva uporednosti također interferirajući. To jest, u nekim slučajevima postoji oboje, i uporednost i uzročnost, kao kod potpuno vremenskog uzroka i njegove posljedice, dok u nekim drugim slučajevima uzročnost postoji a vremenska uporednost ne, kao kod nematerijalnih uzroka i nepotpunih uzroka koji egzistiraju prije nastanka njihovih posljedica. U nekim slučajevima postoji uporednost bez uzročnosti, kao kod istovremenog pojavljivanja svjetla i toplote u električnoj žarulji.

Zato se uzročnost ne tumači na ispravan način putem uzastopnosti dviju pojava, niti pomoću njihove uporednosti. Uzastopnost i uporednost ne mogu se čak smatrati ni uzajamnom implikacijom uzroka i posljedice, niti se tumačenje uzročnosti pomoću njih može smatrati oblikom specifične nužnosti (lāzem-e ĥāṣṣ), jer nijedno od njih nisu svojstveni uzroku i posljedici. Slično tome, putem njih se tumačenje uzročnosti ne može smatrati oblikom općenitije nužnosti (lāzem-e a‘āmm), jer nijedno od njih nije istinito za sve slučajeve uzroka i posljedice. Nadalje, u osnovi je neispravno nešto definirati pomoću nečeg općenitijeg, jer takva definicija ni na kakav način pobliže ne specificira definirani objekt.

 

Opstanak posljedice također je u potrebi za uzrokom

Drugo pravilo koje se može izvesti iz pravila nerazdruživosti uzroka i posljedice jeste da potpuni uzrok mora opstajati koliko i njegova posljedica, jer ukoliko bi posljedica opstajala i poslije uništenja potpunog uzroka, ili čak nakon uništenja jednog od njegovih dijelova, to bi nužno iziskivalo da egzistencija posljedice nije u potrebi za svojim uzrokom tokom svog opstanka, dok je ovakva potreba bītski zahtjev egzistencije posljedice koji joj se nikada ne može negirati.

Ovo pravilo je dugo vremena bilo tema rasprave među filozofima i teolozima. Filozofi su uvijek naglašavali da je opstanak posljedice također u potrebi za uzrokom. Oni su argumentirali da kriterij potrebitosti posljedice za uzrokom jeste štastvena kontingentnost posljedice, a ova osobina se nikada ne može negirati štastvu posljedice. Zato će ona uvijek biti u potrebi za uzrokom.

Teolozi, koji su najvećim dijelom smatrali da kriterij potrebe za uzrokom jeste nastanak – ili kontingentnost i nastanak zajedno, ne smatraju da je opstanak posljedice u potrebi za uzrokom, a čak je preneseno da su neki od njih držali da, ukoliko bi bilo moguće da Uzvišeni Bog nestane, ovo ne bi uzrokovalo nikakvu štetu egzistenciji svijeta![2] Da bi podržali ovaj stav, oni pribjegavaju slučajevima opstanka posljedica čak i nakon nestanka njihovih uzroka, kao što je slučaj nastavka života djeteta nakon smrti njegovog oca, ili opstanka zgrade nakon smrti njenog graditelja.

U odgovoru na ovo filozofi vele da je kontingentnost jedini kriterij potrebitosti posljedice za svojim uzrokom, a ne nastanak i ne kombinacija kontingentnosti i nastanka. Da bi ovo dokazali, oni iznose sljedeću racionalnu analizu. Nastanak je atribut egzistencije posljedice i, s racionalno-analitičke tačke gledišta, on je posterioran razini njene egzistencije. Egzistencija je podređena dodjeli egzistencije, a dodjela egzistencije je posteriorna nužnosti (wodžūb) i načinjavanju nužnim (īdžāb). Načinjavanje nužnim pripada stvari kojoj treba egzistencija, to jest, koja ima kontingentnu egzistenciju. Ova kontingentnost je upravo atribucija koja se apstrahira iz samog štastva, jer je štastvo ono koje se jednako odnosi prema egzistenciji i ništavilu i ne traži odnos ni s jednim od njih. Stoga jedina stvar koja može biti kriterij potrebitosti za uzrokom jeste ova sama štastvena kontingentnost koja je neodvojiva od štastva. Iz ovog razloga potreba posljedice također će biti ustrajna, te posljedica nikada neće biti bez potrebe za nekim uzrokom.

Međutim, ovaj stav je, kako je naglašeno ranije, u skladu s fundamentalnošću štastva, a kada je u pitanju fundamentalnost egzistencije, kriterij potrebe za uzrokom se mora tražiti u egzistencijalnim osobenostima posljedice. Odnosno, kao što je to istakao Mulla Sadra, kriterij potrebe posljedice za uzrokom jeste njeno bītsko siromaštvo i ovisnost ili, drugim riječima, slabost njene ontološke razine koja je neodvojiva od nje. Što se tiče slučajeva koji teolozi navode kao dokaz za opstanak posljedice nakon uništenja njenog uzroka, treba reći da u ovim slučajevima stvarni uzroci nisu uništeni nego je ono što je uništeno ili ono čiji je utjecaj prekinut samo pripremni uzrok koji je, ustvari, samo akcidentalni uzrok za spomenute posljedice.

Ovo se objašnjava na sljedeći način. Zgrada koja opstaje nakon smrti njenog graditelja ima skup zbiljskih uzroka, uključujući: uzrok koji joj daruje bivanje, unutarnje uzroke (materija i forma), uvjete za postojanje zgrade, kao što su uređenost građevinskog materijala u naročitom obliku i konfiguraciji, kao i nedostatak prepreka koje bi mogle uzrokovati razdvajanje ovog materijala. Dokle god opstaje ovaj skup uzroka, zgrada će, također, opstajati. Međutim, ukoliko opstanak zgrade nije usklađen s Božijom voljom i ukoliko građevinski materijali zbog vanjskih faktora budu istruhli, ili ukoliko se uvjeti koji su neophodni za opstanak njenog oblika izmijene, tada će bez sumnje zgrada biti razrušena. Građevinac koji je sastavio građevinske materijale ustvari je pripremni uzrok za pojavu ove posebne situacije u odnosu na građevinski materijal. Ono što je uvjet postojanja i opstanka zgrade jeste upravo ova posebna situacija, a ne osoba koja pokretom ruku uzrokuje prenošenje građevinskog materijala i pojavu spomenute situacije. Činidba koja se površno veže za graditelja jeste tek akcidentalna činidba, a stvarna činidba graditelja jeste spram pokreta njegovih ruku koje se pokoravaju njegovoj volji. U odsustvu volje pokret će biti zaustavljen i, prirodno, smrću graditelja neće biti mogućnosti za njegov opstanak. Poput ovoga, postojanje djeteta je posljedica njegovih vlastitih zbiljskih uzroka, koji pored uzroka dodjelitelja egzistencije uključuje i specifične organske materijale s naročitim kvalitetima koji čine tijelo pripravnim da mu pripadne duh. Dokle god opstaju ovi neophodni uvjeti za pripadanje duha tijelu, njegov život će se nastavljati. Otac i majka nemaju uloge u opstanku ovih uzroka, povoda i uvjeta. Čak je i njihova činidba u odnosu na prenošenje sperme i njeno smještanje u maternici akcidentalna činidba.

Slično ovome, pokret tijela, ustvari, jeste posljedica neke specifične energije koja u njemu dolazi u postojanje i dok god ovaj faktor opstaje, kretanje će trajati. Pripisivanje pokretanja tijela nekom vanjskom pokretaču je poput pripisivanja posljedice njenom pripremnom činitelju koji ne igra nikakvu ulogu osim prenošenja energije u tijelo. Štaviše, ovim biva jasno da se pripremni činitelji ove vrste, koji su, ustvari, akcidentalni činitelji, ne trebaju smatrati dijelovima potpunog uzroka, a potpuni uzrok je sastavljen od činitelja darivatelja bivanja, unutarnjih uzroka i uvjeta prisustva i odsustva.

Nastavak: Veze uzroka i posljedice

Sažetak

1. Ozbiljenje posljedice bez svakog od dijelova potpunog uzroka nije moguće, jer nemoguće je pretpostaviti posljedicu koja nema potrebe za svojim uzrokom.

2. Ukoliko postoje svi dijelovi potpunog uzroka i nema nikakvih prepreka, postojanje posljedice bit će nužno. Jer njeno nenastajanje značilo bi da postoji potreba za još nečim, odnosno za uklanjanjem postojeće prepreke, a pretpostavka je da su sve potrebne posljedice osigurane i da ne postoje nikakve prepreke.3. Ovaj princip nije u suprotnosti sa slobodom činitelja, budući da je volja činitelja jedan od dijelova potpunog uzroka potrebnog za izvršenje slobodnog čina.

4. Ova dva pravila koja govore o nužnosti međusobne veze svakog uzroka i posljedice (odnosna nužnost) skupa se nazivaju pravilom nerazdruživosti, to jest, uzajamne implikacije uzroka i posljedice.

5. Iz navedenog pravila izvodi se drugo pravilo, koje se osobito tiče vremenskog uzroka i posljedice, a koje se može nazvati pravilom uporednosti, odnosno istovremenosti uzroka i posljedice. Ono podrazumijeva da između vremenskog potpunog uzroka i njegove posljedice nije moguća vremenska distanca, baš kao što je i nemoguće da posljedica ima vremenski prioritet spram uzroka.

6. Prema tome, uporednost je nužnost kada je riječ o vremenskim potpunim uzrocima i njihovim posljedicama, ali nije svojstvena isključivo njima jer su i posljedice jednog uzroka nužno istovremene. Stoga, odnos između slučajeva uporednosti i slučajeva uzročnosti jeste interferirajući.

7. Postojanje uzroka prije ozbiljenja posljedice moguće je samo u slučajevima nepotpunih vremenskih uzroka i upravo stoga ih se može nazvati “uzastopnim”. No, to je besmisleno kad je riječ o nematerijalnim uzrocima, a u slučajevima potpunih uzroka to je nemoguće. S druge strane, uzastopnost se javlja i nevezano za uzrok i posljedicu. Dakle, odnos slučajeva uzastopnosti i slučajeva uzročnosti također je interferirajući.

8. S obzirom na odnos kakav postoji između slučajeva uzastopnosti i uporednosti sa slučajevima uzročnosti, njih se ne može smatrati specifičnostima uzroka i posljedice, niti se uzročnost može definirati preko jednog od njih ili njihove kombinacije.

9. Posljedica do posljednjeg trenutka ima potrebu za potpunim uzrokom (štastvena kontingentnost, u skladu s fundamentalnošću štastva, i ontološko siromaštvo, u skladu s fundamentalnošću egzistencije), što je njen bītski zahtjev neodvojiv od nje. Međutim, neki teolozi, koji su smatrali da kriterij potrebe za uzrokom jeste “nastanak” ili kombinacija “kontingentnosti i nastanka”, bili su uvjereni da posljedica za svoj opstanak nema potrebe za uzrokom, a kao dokaze takvog stava navodili su život djeteta nakon očeve smrti.

10. Osnove takvog stava oboreni su u 22. lekciji, a što se tiče primjera na koje su se pozivali treba reći: uzroci koji u ovom slučaju nestaju prije posljedice jesu pripremni i akcidentalni uzroci koji se ne ubrajaju u dijelove potpunog uzroka.


[1] Kada se upoređuju dva pojma s aspekta njihovih značenja, odnosno primjera, kao što su ptica i crnilo, uočava se da svaki od njih obuhvata samo dio jedinki drugog pojma, odnosno da su im samo neke jedinke zajedničke. S jedne strane, samo neke ptice su crne, dok su preostale drugih boja, a s druge, samo dio jedinki koje obuhvata pojam crno jesu ptice. Zato se može reći: “Neke ptice su crne, a ne sve” i “Nešto od crnog su ptice, ali ne sve jer postoji ugalj koji je crn, a nije ptica.” Ovaj interferirajući odnos (‘umūm wa ĥuṣūṣ min wadžh) se matematičkom simbolikom zapisuje na sljedeći način: A ∩ B. Drugi odnosi među pojmovima su: motasāwijān (ekvivalentni pojmovi), gdje je A = B; mutabājinān (disparatni pojmovi), gdje A ≠ B i ‘umūme wa ĥusūse motlaq (subordinarni pojmovi), gdje je A Ì B ili B Ì A. (op. prev. bos.)
[2] لو جاز على الواجب العدمُ لما ضرَّ العالَم
Zadnji put promjenjen: %AM, %17 %507 %2017 %11:%Jul