Porodica i društvo u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija
Autor:
Institut SAMT

Porodica i društvo u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija

Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT - Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš

Prethodno: Obrazovanje i odgoj u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija

Muslimanski mislioci vođenje poslova porodice tretirali su pod naslovom “upravljanje domom” (tadbire manzil). Hādže Tūsi u raspravi o ovoj temi porodicu smatra jednom od važnih osnova društva i govori o njenim stubovima. On ističe da je otac činilac jedinstva i prisnosti, glava porodice, osoba koja treba inteligentno i na osnovu spoznaje osobina i karakteristika svakog člana porodice pripremiti plan i program posredstvom kojeg će odgojiti pristojnu djecu i malo društvo porodice zasnovati na ispravan način. Majka, kao činilac opstanka i čuvar interesa porodice, zbližavanjem i ljubavlju također treba organizirati porodicu i podariti joj toplinu.[1]

On osnivanje porodice smatra svetim poslom, a duhovne, psihičke i društvene motive za osnivanje porodice, kao što su opstanak roda, odnosno loze, očuvanje interesa i dobara, smiraj i mir, vidi kao valjane motive za osnivanje porodice. Odabir bračnog druga zbog imetka i ljepote smatra neispravnim.[2]

Hādže Tūsi, naglašavajući temeljnu ulogu žene, karakteristike hvalevrijedne žene predstavlja na sljedeći način: Hvalevrijedna žena je vjernica, povjerljiva, rodna, čedna, poslušna i dobrohotna. Žena koja svojim lijepim moralom i ponašanjem umiruje svoga muža unosi smiraj i toplotu u porodicu[3], dobrohotna je poput majke, iz aspekta pomirljivosti morala poput je saosjećajnog druga, u pogledu pokornosti je poput sluškinje, kratkog je jezika, poslušna je i nije zahtjevna. Nasuprot tome, žena koja nije dostojna braka srdi se poput silnika, razotkriva nedostatke muža poput onih koji gaje zlobu, i poput lopova smatra dozvoljenim pronevjeru muževog imetka.[4]

Hādže Tūsi u pogledu upravljanja porodicom za ispravno vođenje poslova života i postojanost temelja porodice obraća pažnju na tri važna principa:

  1. plemenitost: Očev odnos sa članovima porodice treba počivati na načelu plemenitosti. On mora ukazivati poštovanje prema svojoj supruzi, o porodičnim pitanjima mora se s njom savjetovati i mora osigurati uvjete posredstvom kojih će očuvati njenu vrijednost. Nema sumnje da će ovakav postupak suprugu poticati na pristojno ponašanje prema mužu. Ako na ovaj način plemenitost postane svjetiljka prisnosti porodičnog okruženja, osnova porodice bit će čvrsta i postojana.[5]
  2. strahopoštovanje: Otac kao glava i upravitelj kuće mora biti poštovan od strane članova porodice. Njegove naredbe i zabrane trebaju se poštovati da bi porodični život bio ustrojen. Zato on treba dobro procijeniti svoj položaj i očuvati ga. Ne bude li otac u porodici izazivao neophodno strahopoštovanje i uvažavanje, upravljanje poslovima kuće bit će poljuljano, supruga i djeca neće obraćati pažnju na njega i neće izvršavati njegova naređenja ni kloniti se zabrana pa će se vremenom osnove porodice urušiti.[6]
  3. zaokupljenost: Muž svojim preciznim programiranjem i planiranjem treba učiniti da misli njegove supruge budu zaokupljene odgojem djece, brigom o kući i brigom o mužu tako da joj ne preostaje slobodnog vremena jer žena, ne bude li imala obaveza, može biti odvedena ka iskvarenosti i nemoralu.[7] Hādže Nasīr u vezi sa vođenjem brige o supruzi muževima napominje dvije stvari: prvo, iako prema supruzi mora ukazivati ljubav i saosjećanje, mora se čuvati pretjerivanja u tome; i drugo, treba sprječavati suprugu od druženja sa starim ženama koje su se više puta udavale.[8]

Društvo

Čovjek ima bezbroj potreba čije je osiguravanje izvan moći svakog čovjeka kao pojedinca. Iz tog razloga moraju se organizirati ljudska društva i pojedinci tako da se potpomažu i međusobno sarađuju. Poput dijelova jednog tijela trebaju pripremati uvjete za osiguranje potreba.[9]

Po ovom pitanju od posebne je važnosti društveni sklad pošto su priroda, moral, želje i metode različiti i ukoliko se pojedinci prepuste samima sebi, svako gleda svoju korist i želi svoju korist čak i kada je ostvarenje toga po cijenu žrtvovanja interesa i koristi drugih. Rezultat ovakvog haosa je nepostojanost društva.[10]

Prema tome, društvo, pored toga što ima potrebu za zakonom, ima potrebu i za društvenim odgojem. Hādže Tūsi u svojim djelima opširno je raspravljao o pitanjima vezanim za društvo, upravljanje gradovima i vrste gradova. Naravno, prije njega je Farabi ova pitanja detaljno pojasnio. Farabi zastupa stav da smjer edukacije i odgoja te planiranja i programiranja edukacije i odgoja mora biti idealni grad (madinah fadilah). Hādže Tūsi većinu pitanja vezanih za društvo i društveni odgoj uzeo je od Farabija. Stoga ćemo se ovdje suzdržati od prenošenja onoga što je izneseno u prvom svesku ovog zbornika radova, u dijelu posvećenom Farabiju, i samo ćemo ukazati iz Hādžeovog aspekta na jedan dio pitanja vezanih za društveni odgoj.

Načela koja vladaju društvom

Hādže Tūsi za pojavu i opstanak idealnoga grada i ostvarivanje čestitog i savršenog društva neka načela smatra neophodnim, da bi se pod okriljem njihove vladavine osigurale potrebe društva i da bi svi pojedinci postigli zbiljsko blaženstvo. To su sljedeća načela:

  1. ljubav (mahabbat): Ljubav je neophodan uvjet za postizanje čestitog, savršenog i postojanog društva. Ako vođa idealnoga grada bude postupao s ljudima poput oca i prema njima bude gajio ljubav, ako i narod, poput odnosa djece prema ocu, bude postupao sa ljubavlju i poštovanjem, ako sve jedinke srednjeg društva (ummat) budu poput braće i svako od njih bude svoje dužnosti izvršavao kako priliči, te ako svi pojedinci u društvu protiv svojih neprijatelja budu jedinstveni poput prstiju jedne ruke, društvo će ostvariti svoje ciljeve.[11] Hādže smatra da je ljubav bolja od pravde jer je ljubav činilac pojave prirodnog jedinstva, a ovakvo jedinstvo, bez ikakve sumnje, bolje je od vještačkog jedinstva koje proizlazi iz pravde.[12]
  2. vjera i politika (din wa siyasat): Hādže Tūsi vjeru i politiku vidi međusobno povezanim i ovisnim te vjeruje da se međusobno dopunjavaju i usavršavaju, a razdvojenost vjere i politike smatra činiocem destabilizacije urušavanja temelja društva. U vezi s tim kaže: “Vjera je temelj a vlast stub. Kao što temelj bez stuba nema smisla, a stub bez temelja je uništen, tako je i vjera bez vlasti beskorisna, a vlast bez vjere uzaludna.”[13]
  3. mudrost: Hādže Tūsi insistira na vladavini mudrosti nad gradom i napominje: “Kao što je činilac (qiwam) tijela priroda, činilac prirode duša, a činilac duše um, tako je i činilac grada vladar ili vođa, činilac vođe je politika, a činilac politike je mudrost, tj. ako se mudrost uvriježi među ljudima i vlada njima, svi će ljudi postupati po zakonu i društvo će postići svoje ciljeve.”[14]
  4. pravda: Osnova, opstanak i prosperitet idealnoga grada zavise od pravde i zakona. Hādže Tūsi kaže da je činilac države pravednost i da je kralj dužan voditi računa o stanju svoga naroda i insistirati na očuvanju pravičnih zakona.[15] Da bi se postigao postojan temelj pravde, potrebno je ostvarenje nekih uvjeta: vladar, odnosno vođa, mora imati jedinstven pogled prema svim klasama društva, jednako postupati sa misliocima, piscima, naučnicima, zanatlijama, umjetnicima, poljoprivrednicima, trgovcima i čuvarima vlasti i naroda, te treba svima željeti dobro i korist i sve smatrati jednakim pred zakonom;[16] on mora uzimati u obzir zasluge jer svaki član idealnoga grada ima udio u njegovim mogućnostima, bogatstvima i dobrima. Vođa takvoga grada svakog njegovog člana treba učiniti korisnikom tih mogućnosti i dobara, naravno svakog u skladu sa zaslugama, jer je zabranjivanje ili smanjivanje udjela bilo kojeg pojedinca nepravda prema njemu, kao što je i povećanje njegovog udjela nepravda prema društvu.

Prema tome, da bi se ostvarila pravda, svakome treba dati udio prema njegovim zaslugama, a ako neko bude kršio zakon i prelazio granicu pravde, treba se suočiti sa kaznom koja odgovara njegovom nedjelu.[17]

Vjerski i umni odgoj

Hādže Tūsi vezu između vjere i filozofije smatra čvrstom i dubokom vezom. Njihove misije vidi zajedničkim i usklađenim. Vjeru smatra pomagačem uma i za čovjekov odgoj vjeru imenuje prvim, a filozofiju drugim odgajateljem.[18] On je u sferi edukacije i odgoja učenja vjere i filozofije međusobno izmiješao. Naučavao je da je obaveza oca i majke da svoje dijete prvo obavežu Božanskim zakonom budući da vjera može uputiti čovjeka ka mudrosti, pravednosti, hrabrosti i čednosti. Pored toga, umjerenost kao ustaljeno svojstvo duše, a to je Pravi put Božiji (sirati mustaqimi ilahi), vjera može učiniti ukorijenjenom u duši i može spriječiti čovjeka od pretjerivanja i uskraćivanja (ifrat wa tafrit).[19] Znači, roditelji i odgajatelji na početku djecu trebaju educirati o Kur'anu, sunnetu i vjerskim dužnostima te voditi računa o njihovom izvršavanju tih dužnosti.[20]

On u nastavku ove rasprave ističe: Kada završi doba djetinjstva, treba ga pozivati na proučavanje mudrosti, da se ono što je na početku naučio slijeđenjem učini argumentiranim i dokazanim. Neka se trudi na polju djelovanja da bi se okrenuo prema umjerenosti i da bi pravdu učinio vladarom,[21] iako je postizanje pravednosti na svim poljima teško, kao što stoji u vjerskim učenjima da je put Božiji tanji od dlake i oštriji od mača.[22]

Hādže Tūsi zastupa stav da čovjek zbiljsko blaženstvo postiže u slučaju kada svoje strasti, srdžbu i želje podredi umu, a um podredi vjeri i učini da mu volja iščezne u Božijem htijenju.[23]

S ciljem osiguranja primjene vjerskih pitanja kod adolescenata i mladih, Tūsi preporučuje tri stvari: 1) poticanje i korenje: Roditelji i odgajatelji posredstvom hvaljenja i veličanja djece i adolescenata u prisustvu drugih, također i posredstvom prisnosti s njim mogu ga motivirati prema pitanjima vjere;[24] 2) hvaljenje Božanskih ljudi: Dijete prihvata uzor pa stoga, ukoliko se u njegovom prisustvu budu hvalili Božanski ljudi i dobročinitelji, a kudili zli ljudi i grješnici općenito (bez navođenja imena itd.), i ako se dobro opiše ružnoća grijeha, bez sumnje ono će se ugledati (na Božanske ljude), okrenuti ka pobožnosti i udaljiti od grijeha;[25] 3) strpljivost i podnošenje: Za postizanje Pravog puta Božijeg strpljivost i podnošenje su neophodni i bez njih je nemoguće postići savršenstvo.[26]

Hādže Tūsi, pozivajući se na mudrace, ibadet spominje kao jedan od najvažnijih činilaca vjerskog odgoja i dijeli ga na tri ibadeta: 1) nutarnji ibadet: ova vrsta ibadeta tiče se čovjekovog srca i u nju spadaju vjerovanja i misli; 2) tjelesni ibadet: ibadeti koji su u vezi sa tijelom, kao što je namaz, post i hadž; 3) društveni ibadeti: ova vrsta ibadeta dolazi do izražaja u društvenim odnosima, a primjeri ovog ibadeta su poštivanje pravde, pravičnost, dobročinstvo i udjeljivanje.[27]

On namaz smatra činiocem skrušenosti (khudu‘) i srčane poniznosti koja se ispoljava na spoljašnjosti čovjeka (khushu‘) pred Bogom, kao i uzrokom slabljenja utjecaja moći srdžbe i udaljavanja od oholosti. Smatra da post uzrokuje pojavu strpljivosti, podnošenja i kontroliranja nagona, dok hadž vidi kao selidbu ka Bogu, činilac približavanja Njemu i činilac spoznaje Imama[28], a u vezi sa džihadom, zekatom, odricanjem i prihvatanjem zaštitništva (tabarra wa tawalla) govori opširno.[29]

Nastavak: Klasifikacija naukapo Hādže Nasīruddīn Tūsiju


[1] Ibid., str. 207-209.

[2] Ibid., str. 215-216.

[3] Akhlaqe Nasiri, str. 215-216.

[4] Ibid., str. 220.

[5] Ibid., str. 217-218.

[6] Ibid.

[7] Ibid.

[8] Ibid., str. 219.

[9] Ibid., str. 255; Akhlaqe muhtashami, str. 216.

[10] Akhlaqe Nasiri, str. 252.

[11] Ibid., str. 269-275.

[12] Ibid., str. 149, 158, 233, 259.

[13] Ibid., str. 275.

[14] Ibid., str. 309.

[15] Ibid., str. 304-305.

[16] Akhlaqe Nasiri, str. 305.

[17] Ibid., str. 305-307; Talkhisu-l-muhassal, str. 502-503.

[18] Akhlaqe Nasiri, str. 106.

[19] Ibid., str. 64, 85, 94, 106, 135, 223.

[20] Ibid.

[21] Ibid., str. 227.

[22] Ibid., str. 118.

[23] Ibid., str. 142, 562-564.

[24] Ibid., str. 222; Rawdatu-t-taslim, str. 73.

[25] Akhlaqe Nasiri, str. 222.

[26] Ibid.

[27] Ibid.,str. 141.

[28] Rawdatu-t-taslim, str. 139-141; Akhlaqe Nasiri, str. 214.

[29] Akhlaqe Nasiri, str. 214.

Zadnji put promjenjen: %AM, %26 %370 %2015 %07:%Maj