Allame Teherani
  • Duhovni put
  • TPL_GK_LANG_POSTED

Poslanica o srži duhovnog putovanja - sažeti opis puta i načina duhovnog kretanja ka Bogu (četvrti dio)

 

Nakon kratkog prikaza putovanja kroz dvanaest svjetova trebamo se upoznati sa putem i načinom duhovnosg putovanja. U vezi s tim slijede dva opisa - jedan sažeti, a drugi opsežni.

Putnik, prije svega, treba početi proučavati i istraživati sve vjere i različite metode te u skladu sa svojim mo­guć­nos­tima i prema vlastitoj nadarenosti treba uložiti najveći mo­gući trud da bi spoznao Božije jedinstvo i pronašao Nje­govu uputu, pa čak ako to bude zasnovano i na samoj pret­po­stavci ili davanju prednosti nekoj iz mnoštva moguć­nos­ti. Nakon znanstvene potvrde ili pretpostavke veće vjerovat­no­će, on izlazi iz nevjerstva, a ulazi u mali islam i iman. Ovo je stepen za koji se ulema složila da je neophodno da sva­ka punoljetna osoba stekne uvjerenje na osnovu dokaza i osvjedočenja. Ako poslije uloženog truda i istraživanja ne us­pije steći neku ozbiljniju pretpostavku, treba nastaviti sa ve­ćim entuzijazmom i rijekom suza, očajničkim prizi­va­njem i potpunom poniznošću uložiti još veći trud. U skru­še­nosti i preklinjućem zazivanju Boga ne treba se nimalo obe­shrabriti. Na kraju će se ukazati put, kao što se prenosi o stanjima hazreti Idrisa, a.s., i njegovih sljedbenika. Skru­še­nost i preklinjuće zazivanje Boga znači da duhovni put­nik treba priznati svoju nemoć i slabost i iz dubine srca po­že­ljeti svoju uputu. Jasno je da Allah, dž.š., nikada ne pre­puš­ta slabašnog roba tragaoca za istinom samom sebi.

“One koji se budu zbog Nas trudili Mi ćemo sigurno pu­tevima koji vode Nama uputiti.”[1]

Sjećam se dok smo bili u Nedžefu pod okriljem mo­ral­nog i irfanskog odgoja merhuma hadži Mirza Alija Kazija, r.a., da sam pri samom kraju jedne večeri sjedio na sedžadi na krovu kuće.[2] Savladao me lagahni san. Posmatrah na­su­prot sebe dva čovjeka kako sjede. Jedan od njih je bio haz­reti Idris, a.s., a drugi moj brat hadži sejjid Muhammed Ta­batabai, koji trenutno živi u Tabrizu. Hazreti Idris ot­po­če voditi razgovor sa mnom, ali tako što je on pričao, a ja sam ga slušao posredstvom mog brata. On reče: “U mom ži­votu desili su se strašni događaji, a njihovo rješenje je iz­gle­­dalo nemoguće u skladu sa ustaljenim prirodnim took­vi­­ma. Ali i pored toga, ti problemi bi se neočekivano rje­ša­va­li. Bilo je jasno da ih rješava ruka iz skrivenog svijeta, mimo uo­bičajenih uzroka i posljedica.” Ovo je bio moj prvi pre­la­­zak iz svijeta prirode u metafizički svijet, čime je ot­po­čeo moj odnos sa njim. Tada sam shvatio da su iskušenja Idri­sa, a.s., tegobe i teškoće s kojima se suočavao u dje­tinj­stvu, a pouka njegova govora je da ako čovjek istinski za­tra­ži od svoga Gospodara uputu, On će mu sigurno po­mo­ći. U ovom stanju veoma je važno i djelotvorno tra­že­nje po­mo­ći iz kur’anskih ajeta. Allah, dž.š., kaže: “...A srca se, doi­sta, kada se Allah spomene smiruju.”[3] Tako­đer su dje­lo­tvor­ni i virdovi, kao što je: “Jâ Fettâhu, Jâ Delîlel-mu­te­haj­jirîn!”,[4] i slični, naravno, pazeći na to da prilikom obavljanja zikra isti treba biti iz dubine srca i sa dovoljnom prisutnošću duše. Jedan od prijatelja ispričao nam je sljedeće: “Sjedio sam u autobusu za Kerbelu. Putovao sam iz Irana. Pored me­ne je sjedio obrijan mladić, u evropskoj odjeći. Zbog toga razgovor između nas nije ni otpočinjao. Odjednom plač mladića postade veoma glasan. Bio sam veoma iznenađen. Pi­tao sam ga: ‘Zašto plačeš?’ Reče: ‘Ako Vama ne kažem, pa kome onda da kažem. Ja sam inžinjer visoke i niske grad­nje. Od djetinjstva sam odgajan daleko od vjere i pri­rod­no je bilo da nisam vjerovao u proživljenje. Međutim, u srcu sam osjećao ljubav prema ljudima vjernicima, bilo da su muslimani, kršćani ili jevreji. Tako sve do jedne večeri kada sam bio u okruženju prijatelja od kojih su mnogi bili be­haije. Proveo sam veče u igri, zabavi i plesu. Nakon ne­kog vremena u meni se pojavi stid i osjetih veliku od­vrat­nost prema svojim djelima. Pod pritiskom sam napustio sobu. Otišao sam na gornji sprat, gdje sam u samoći jedno vri­jeme preplakao i sebi rekao: ‘O Bože, ako postojiš, shva­ti me i pomozi mi!’ Nakon kraćeg vremena sišao sam na pri­zem­lje. Kako je noć prolazila, i mi smo se razilazili. Su­tra­dansam u društvu sa direktorom željeznice i nekoliko vi­so­­kih službenika bio na terenu zbog problema tehničke pri­ro­­de. Neočekivano spazih kako mi jedan prosvijetljen se­jjid priđe izdaleka, pozdravi me i reče: ‘Imam posla s tobom.’ Do­govorili smo se da se vidimo sutra poslije podne. Na­kon nje­­­govog odlaska neki su mi prigovorili: ‘Ovaj čovjek je sejjid (potomak Poslanikov), zašto si mu otpozdravio hlad­no?’ Rekoh: ‘Zato što sam, kada me je ovaj sejjid po­zdra­vio, mislio da ima neku potrebu i da je zbog toga ovdje došao.’ Nakon svega direktor iznenada izda naređenje da su­­tra, baš u vrijeme kada sam imao zakazano sa onim sejji­dom, trebam biti na određenom mjestu i odmah mi dade po­treb­na uputstva koja je valjalo obavezno izvršiti. U sebi rekoh da sutra neću moći otići na dogovoreni sastanak. Međutim, su­tra, pošto se približilo vrijeme predviđenog posla, osjetih ne­moć u tijelu i malo-pomalo dobih temperaturu. Legoh u kre­vet dok je neko otišao dovesti doktora. Tako sam op­rav­dano izostao sa posla.

Čim je direktorov zamjenik zamakao za vrata, tem­pe­ra­tu­ra mi spade i stanje mi se potpuno vrati u normalno. Os­je­ćao sam se potpuno svježim. Shvatih da u ovome mora da je neka tajna. Zbog toga sam ustao i otišao do onog sejjida. Čim sam sjeo, odmah mi je počeo govoriti cijeli jedan krug te­meljnih načela vjerovanja istovremeno navodeći dokaze za svako od njih. Nakon ovoga postao sam vjernik. Dao mi je neka uputstva i rekao: ‘Sutra opet dođi.’ Nekoliko dana uza­stopno odlazio sam do njega. Kada bih kod njega sje­dio, prepričao bi mi i najsitniju pojedinost onoga što bi mi se desilo i obavijestio bi me o mojim namjerama i djelima koje nije znao niko, osim mene.

Nakon kraćeg vremena, jedno veče bio sam u društvu svo­­jih starih prijatelja i nije bilo drugog izlaza nego da uče­­stvujem u kockanju. Sutradan, kada sam otišao do sejji­­da, odmah je upitao: ‘Zar se ne stidiš što si učinio ovaj veliki grijeh?’ Suze pokajanja potekoše iz mojih oči­ju. Rekoh: ‘Po­griješio sam.’ On reče: ‘Uzmi gusul pokajanja i da tako neš­to nisi više ponovio!’ Potom mi je dao još ne­koliko uput­stava. Ukratko, cijeli život mi je promijenio iz ko­ri­je­na. Ovo se dešavalo u Zendžanu. Poslije, kada sam htio otići u Teheran, naredio mi je da posjetim neke po­jedince iz te­he­ran­ske uleme i na kraju je zatražio od mene da posjetim sve­ta mjesta. Ovo putovanje je po nje­go­­vom naređenju.’”

Naš prijatelj reče: “U blizini Iraka odjednom ponovo glas­­no zaplaka. Upitah ga za razlog, a on reče: ‘Sada smo ušli nateritoriju Iraka i Imam Husejn mi je poželio dobro­doš­li­cu.’”

Pouka priče je zaključak da ako čovjek zaista iskreno učini korak na putu upute i iz srca od Boga zatraži uputu, us­pjet će je naći, čak ako je i sumnjičav u pogledu tevhida.

Nakon uspjeha na ovoj razini duhovni putnik treba sa ve­ćim entuzijazmom krenuti ka dosezanju Velikog islama i Ve­likog imana. Prva stvar koja je potrebna na ovom ste­pe­nu jeste znanje o vjerskim propisima, koje je dužan usvo­ji­ti od fakiha, a potom to znanje provesti u praksu i u tome is­trajati. Ovim njegova spoznaja i uvjerenje postepeno ras­tu. Kao što je znanje baštinik djela, tako je i djelo baštinik zna­nja. U slučaju da je čovjek istinski uvjeren i posjeduje znanje o nečemu, nužno je da mu i djela budu u skladu s tim znanjem i stečenim uvjerenjem. Nepostojanje djela svje­doči da mu znanje nije bilo čvrsto, niti je imao uvjerenje, već samo neki oblik pretpostavke koja se odslikala u nje­go­voj imaginaciji.

Čovjek koji bude posjedovao istinsko znanje o ap­so­lut­noj Allahovoj skrbi neće ni u kom slučaju sebe uništiti po­sve­ćujući se sticanju materijalnih dobara.

Duhovni putnik treba biti zadovoljan onim čime nas Še­ri­jat obavezuje, nastojeći istovremeno da to stekne u pot­punom spokoju i u obimu dovoljnom za njega i njegovu po­rodicu. Međutim, u slučaju da čovjek prilikom sticanja pre­tjera ili sebe dovede u prenapregnutost, ulažući više tru­da nego što je uobičajeno, to govori da on još uvijek ne po­sjeduje istinsko znanje o apsolutnoj Božijoj skrbi ili da Nje­govo skrbništvo smatra uvjetovanim i ograničenim. Ovo je baštinjenje i podsticanje na djelo na osnovu znanja. A baštinjenje znanja na osnovu djela je kada čovjek istin­ski kaže: “Slava mom Uzvišenom Gospodaru i jedino Njemu pri­pada hvala”,[5] istovremeno posmatrajući svoju bezna­čaj­­nost i ništavnost.

Jasno je da beznačajnost i niskost ne postoje bez moći, jer će nasuprot moćnom uvijek postojati bijednik i jadnik koji je zbog svog položaja neizbježno svjestan položaja ap­so­lutne moći. Nakon ovoga, putnik uviđa da uporedo sa tak­vom moći mora postojati znanje i snaga. Dakle, iz ovog veo­ma sitnog čina, kao što je zikr na sedždi, poimamo Bo­ži­ju apsolutnu moć, znanje i snagu. I ovo predstavlja bašti­nje­­nje znanja na osnovu djela. Na isto upućuju i riječi Allaha, dž.š.: “Dobro djelo je uzdiže (lijepu riječ).[6]

U ispunjavanje zapovijedi i napuštanje zabranjenog tre­ba uložiti mnogo truda jer je putovanje na Božijem putu u suprotnosti sa činjenjem grijeha. Cjelokupni putnikov trud daje rezultate i od njega ima koristi tek onda kada putnik is­punjava zapovijedi, a izbjegava zabranjeno. Kao što ni prlja­vo tijelo nema koristi od ukrasa, tako ni sva pohvalna dje­la i isposništvo (koji ne izlazi iz okvira Šerijata) neće os­taviti nikakva traga na uprljano srce i dušu. Putnik, ta­ko­đer, treba uložiti trud i pažnju u obavljanje pohvaljenih i iz­bjegavanje pokuđenih djela, jer ostvarenje razine Veli­kog islama i Velikog imana ovisi o djelima, budući da svako dje­lo posjeduje sebi svojstvene odlike koje donose upot­pu­nja­vanje imana. Na isto ukazuje hadis koji prenosi Mu­ham­med ibn Muslim: “Nema imana (ne ostvaruje se), osim sa dje­lom, a djelo je dio imana, kao što i iman nije postojan, osim sa djelom.”

Dakle, putnik treba učiniti mustehab makar samo jedan­put, da bi time dosegao dio imana koji ovisi o tom djelu. Imajući ovo na umu, Imam Ali je rekao: “Savršeni iman rađa se iz djela.” Prema tome, nužno je za putnika da se na svom putovanju ka Velikom imanu ne usteže od činjenja mus­tehaba. Iz ovoga se zaključuje da će onoliko koliko du­hov­ni putnik bude nemaran u njihovom izvršavanju – u istoj mjeri njegov iman biti manjkav. Ako salik na jednom ste­penu očisti i uskladi svoj jezik i ruke sa Božijim mo­ra­lom, a tako i ostale dijelove, ali u dijeljenju sadake ne is­po­lji dovoljan trud, nije prošao taj stepen i njegov iman se nije upotpunio. Upravo ta manjkavost spriječit će ga od dalj­njeg napredovanja. Prema tome, svaki organ tijela treba os­tvariti svoj udio u imanu.

Naprimjer, srce, koje upravlja tijelom, treba zaposliti zik­rom i razmišljanjem. Zikr predstavlja prisjećanje srcem ime­na i svojstava Uzvišenog Stvoritelja, dok razmišljanje pred­stavlja pažnju srcem na znakove obzorja i duše, te du­bo­ko promišljanje o stvaranju i njegovim promjenama i kre­tanjima. Uz pomoć ovih dviju radnji srce se uspijeva na­pojiti sa samog izvora imana. A srca se, doista, kada se Allah spomene smiruju.

Nakon što svakom organu tijela dodijeli njegov udio ima­na, putnik treba otpočeti borbu pomoću koje će ot­klo­ni­ti manjkavosti Velikog islama i Velikog imana, a sumnju i pretpostavke pretočiti u izvjesnost.

“Oni koji vjeruju i vjerovanje svoje sa nepravdom (zu­lu­mom) ne miješaju, takvima pripada sigurnost i oni su upu­će­ni.”[7]

Pored toga što borba putnika učvršćuje na ispravnom putu, ona ga, također, čini sigurnim i zaštićenim od šej­ta­no­vih napada.

“Ni od čega nemaju strah i ni za čim ne tuguju Alla­ho­vi štićenici.”[8]

Strah znači plašiti se nečega što se još nije desilo, a čije os­tvarenje čovjeku predstavlja neprijatnost, dok tuga znači ža­lost za nečim nepovoljnim i ružnim što se desilo u pro­šlo­sti. Ova dva značenja nemaju pristupa putniku zato što je on sve svoje poslove uredio sa Bogom i nema drugog cilja, osim Njega. Nije u strahu od iznenadnog propadanja poslova, niti će biti u strahu od neočekivanog događaja. Ovo je položaj potpune izvjesnosti, a one koji je posjeduju Uz­višeni Bog je nazvao Svojim prijateljima. Na ovo upu­ću­ju riječi Imama Alija: “Svoj put je vidio, proputovao je svoju stazu, spoznao je njegove svjetionike, za sobom je os­tavio huku i rizik mora, prema tome, njegova izvjesnost je kao očiglednost Sunčeve svjetlosti.”

Na drugom mjestu Imam Ali kaže: “Znanje ih vodi zbilj­skom razumijevanju, pa se tako povezuju sa uzvišenim na­dah­nućem povjerenja. Oni smatraju lahkim ono što oni ko­ji su u izobilju smatraju teškim. Njima je omiljeno ono što ne­znalice smatraju čudnim. Oni se druže sa Svijetom ov­im ti­­jelima, dok su im duše povezane za mjesto najuz­vi­še­ni­je.”[9]

Na ovoj razini putniku se otvaraju vrata otkrovenja i gno­stičke vizije. Naravno, prolaženje ovih razina nije u su­protnosti sa putnikovim bivanjem na Ovom svijetu i nje­go­vom zauzetošću ispunjavanjem svojih osnovnih potreba. Pri­manje stanja srcem nema ništa sa vanjskim okruženjem i okolnostima kao što su brak, trgovina, zemljoradnja i sl. Is­to­vremeno dok boravi među ljudima i obavlja ovosvjet­ske poslove, putnikova duša putuje melekutskim svijetom i kon­taktira sa njegovim stanovnicima. Primjer takve osobe je kao primjer ožalošćenog koji je izgubio voljenu osobu. Dok hoda, razgovara, sjedi i jede hranu među ljudima, nje­go­va je unutrašnjost uzburkana sjećanjem na Voljenog. Sva­ko ko ga gleda, pomislio bi da ga je zadesila velika ne­­sre­ća.

Putnik ka Bogu, dok je zauzet poslovima svijeta pri­ro­de, u isto vrijeme ima niz odnosa sa Bogom. Valovi uzbur­ka­nog mora čežnje dižu se u njegovom srcu, vatra ljubavi sa­gorijeva u njegovoj unutrašnjosti, a tuga odvojenosti ga topi. Njegovu unutrašnju revoluciju ne zna niko, osim Boga, ali ko god da ga pogleda u lice, shvata da su ga ljubav pre­ma Bogu, istinsko obožavanje i pažnja ka Njegovoj Sve­tos­ti učinili takvim.

Iz ovog objašnjenja jasno proizlazi da poniznost, plač iza­zvan tugom, skrušeno moljenje i ponizno preklinjanje Čis­tih Imama, što se može vidjeti iz prenesenih dova, nije bilo izvještačeno, niti radi podučavanja Božijih robova. Tak­vo razumijevanje rezultat je neznanja i neshvatanja zbi­lje. Njihov položaj je mnogo viši od toga da im govor bu­de bez značenja i utemeljenja na Istini, ili da imaju na­mje­ru uz pomoć nekoliko dova i lažnih ispoljavanja poniz­nos­ti pozivati ljude ka Bogu. Da li bi bilo ispravno reći da su svi potresni uzdasi Imama Sedždžada bili izvještačeni ili lažno prikazivanje u svrhu podučavanja? Nikada! Ovi pre­dvodnici vjere, neka je Božiji mir njima, zato što su pro­šli sve razine duhovnog putovanja ka Bogu, ušli su u Ha­rem Božiji, a potom stigli do razine postojanja nakon iš­čez­nuća, što je, ustvari, postojanje po Bogu. Njihovo stanje je sveobuhvatnost između dvaju svjetova, svijeta jedinstva i svijeta mnoštva. Neprestano se pridržavaju svjetla jedin­stva u raznim vidovima kontingentnih svjetova Mulka i Mele­ku­ta. Prema tome, njihov visoki položaj savršenstava izis­ku­je da se uvijek pridržavaju zahtjeva ovih dvaju svjetova, šta­više, da ispune i ne zaborave ni najmanji šerijatski pro­pis, moralni princip ili stanja odgovarajuća ovim svje­to­vi­ma, te da istovremeno čuvaju pažnju prema uzvišenim svje­to­vi­ma. Zbog iznesenog oni su prozvani svjetlosnim bićima.

Nakon što putnik uspješno proputuje sve svjetove i sa­vla­da šejtana, ulazi u Svijet pobjede, nakon čega otpočinje pu­tovanje sljedećim svjetovima. Putnik je prošao svijet ma­terije i otpočinje njegovo putovanje kroz Svijet duša, da bi stigao do uzvišenog cilja, tj. napuštanja svijeta nefsa i pre­mještanja iz okrilja Melekuta u Božanski svijet.

[1]  El-‘Ankebût, 69.
[2]  Krovovi kuća na Istoku, naročito u toplijim krajevima, ravni su zbog rijetkih kiša, a ljudi ljeti u noći spavaju na njima, tražeći osvježenje od dnevne vrućine. (Prim. prev.)
[3]  Er-Ra‘d, 28.
[4]  O Otvoritelju, Koji mnogo otvaraš, O Vodiču zbunjenih!
[5]  Prijevod zikra koji se uči na sedždi. (Prim. prev.)
[6]  Fatir, 10.
[7]  El-En‘âm, 82.
[8]  Jûnus, 62.
[9]  Staza rječitosti, govor 147.
Zadnji put promjenjen: %AM, %01 %404 %2013 %08:%Mar