Allame Teherani
  • Duhovni put
  • TPL_GK_LANG_POSTED

Poslanica o srži duhovnog putovanja - sažeto upoznavanje sa općim planom putovanja ka Bogu (drugi dio)

 بِسمِ اللّهِ الرَّحْمـنِ الرَّحِيمِ

Neka je blagoslov Božiji na Muhammeda i njegovu čistu porodicu!

Uzvišeni i Moćni Bog je rekao:

سَنُرِيهِمْ آيَاتِنَا فِى الآفَاقِ وَفِى أَنفُسِهِمْ حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُ الْحَقُّ أَوَلَمْ يَكْفِ بِرَبِّكَ أَنَّهُ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ شَهِيدٌ * أَلا إِنَّهُمْ فِى مِرْيَةٍ مِّن لِّقَاءِ رَبِّهِمْ أَلا إِنَّهُ بِكُلِّ شَىْءٍ مُّحِيطٌ

“Mi ćemo im ubrzo pružiti dokaze Naše na obzorjima (Nebesima, Zemlji i prirodi), a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je On istina. A zar nije do­voljno to što je Gospodar tvoj Svjedok svemu? Oni sumnjaju u susret sa svojim Gospodarom, a On zna­njem Svojim obuhvata sve.”[1]

Kako divna zora bi i kako blagoslovljena noć
Te noći sudbonosne kad me tek otkupiše
Od sjaja zrake biti moje kad me onesvijestiše
Vinom iz pehara otkrovenja osobina mojih kad me na­po­ji­še[2]

Ljudi materijalisti, živeći u pustinji tame materijalizma, po­niru u bezobalno more strasti i mnoštva, dok ih u sva­kom trenutku jedan od valova materijalnih ovisnosti i veza baca iz jednog mjesta u drugo. Dok još nisu ni došli sebi od uda­raca i povreda prijašnjeg vala, drugi, još veći i stra­ho­vitiji valovi, koji se uzdižu iz ljubavi prema bogatstvu, nov­cu, ženi i djeci, jedan za drugim udaraju im šamare, povlačeći ih na dno dubokog strašnog mora, a njihovi glasovi zapo­ma­ganja i vapaja gube se u buci valova. Gdje god da po­gle­daju, oni vide nemoć, siromaštvo, žaljenje i kajanje, što je odraz i neodvojiva osobina ispraznog materijalizma koji im prijeti i plaši ih.

U međuvremenu, samo ponekad ih pomiluje nadah­nju­ju­ći povjetarac koji se zove privlačenje (džezbe). Oni uvi­đa­ju da ih ovaj prijatni povjetarac povlači na jednu stranu i vodi ka nekom cilju. Međutim, taj povjetarac ne lahori stal­no, već nadolazi samo s vremena na vrijem

“Znaj da su kod Gospodara vašega u danima ži­vo­ta vaših povjetarci, i zato se trudite da im se izložite, a ne da se okrenete od njih.”[3]

U ovim trenucima duhovni putnik (sâlik) ka Bogu po­živ­ljava novi život i pod uticajem istog Božijeg privlačenja od­lučuje napustiti svijet mnoštva. Na svaki mogući način prti breme puta na se da bi se izbavio iz ove buke pune uz­ne­mirenja i bola. Ovaj put se uobičajeno irfanskom termi­no­logijom naziva duhovno putovanje (سير و سلوك – sejr we sulûk).

Sulûk (سلوك) znači prelazak puta, asejr (سير) označava po­smatranje znakova i karakteristike postaja na tom putu. Za­liha ovog duhovnog puta borba je sa nefsom i ispos­niš­tvo. Prekidanje vezanosti za materijalno veoma je teško i izis­ku­je poseban napor. Nakon nekog vremena provedenog u pri­mjenjivanju ovog metoda, postepeno se kidaju korijeni ve­zanosti za svijet mnoštva sve dok se u potpunosti ne ot­pu­tuje iz svijeta prirode.

Duhovni putnik još uvijek se nije odmorio od umora s puta, a već ulazi u svijet Berzaha, koji predstavlja mnoštvo nef­sova. Tek ovdje jasno uočava koliko je materijalno i mno­štvo spoljnog svijeta pohranilo zaliha u njegovoj kući pri­rode. To su njegove uobrazilje i imaginarna nefsanska stvo­renja proizašla iz veza i aktivnosti u spoljnjem svijetu, kao i iz naklonjenosti ka njemu. Ove uobrazilje i imagi­nar­na bića smetnja su njegovom putovanju i remete mu mir­no­ću. Htjedne li duhovni putnik samo trenutak provesti u mi­ru i zikru, misli kao bujica navale na njega s namjerom da ga unište.

Duši svakog dana od navale slutnji
I od briga da ne izgubi ili dobije
Niti radosti ostane niti od plemenitosti bijega
Niti puta kojim bi se povela do neba

Potpuno je jasno da je uznemiravanje i smetnja mnoštva nefsa jača od izvanjskog mnoštva zato što se čovjek od ovih drugih može svojom voljom i izdvojenošću udaljiti, ali se istim metodom ne može spasiti od nefsanskih uzne­mi­renja i imaginalija jer su one sjedinjene s njim i bliske su mu iznutra.

Putnik Božijeg puta, puta iskrenosti i robovanja Istini, ne plaši se ovih neprijatelja, nego odlučno i sa entuzi­jaz­mom kreće naprijed. Pomoću svetoga glasa slijedi svoj put do odredišta. Izlazi iz svijeta imaginacije, zvanog Berzah. U ovim trenucima salik treba biti veoma trezven i oprezan da mu ne bi zaostalo u kutovima kuće srca nešto od ovih imaginacija, jer je njihov običaj da se prilikom istjerivanja skrivaju u tajne kutove srca. Prevareni putnik pretpostavlja da se oslobodio njihovog zla i da uza se nema ništa od os­ta­taka svijeta Berzaha. Međutim, kada pronađe put do iz­vo­ra života i poželi da se napije sa izvora mudrosti, odjed­nom ga napadnu mačem ljutnje s namjerom da ga unište.

Primjer ovog putnika je kao primjer čovjeka koji je kod svo­je kuće napunio bazen vodom i jedno vrijeme je nije do­ticao da bi se sva prljavština slegla na dno. Nakon nekog vre­mena, pretpostavljajući da je bistrina i čistoća vode po­sto­jana i stalna, zaranja u bazen ili nešto pere u njemu, ali samo što je dotakao vodu, odjednom talog zamuti njenu bis­trinu i na površini se ukažu crne mrlje. Prema tome, put­nik treba uz pomoć velikog truda i isposništva steći tak­vu mirnoću misli da se novorođenčad njegove imaginacije okamene u njegovom umu, ali tako da ne mogu ponovo oživjeti i uznemiriti ga dok se zadubljuje i dok je okrenut Obožavanom.

Nakon svijeta prirode i Berzaha putnik ulazi u Svijet duše i putuje različitim postajama, o čemu će uskoro biti dosta govora, ako Bog bude htio tako.

Na ovoj razini, ukratko rečeno, ako putnik uspije po­sma­trati, tj. spoznati svoj nefs, Božija imena i atribute, po­ste­pe­no će napredovati do stepena potpunog iščeznuća, da bi po­tom stigao do razine opstojanja kroz opstojanje Oboža­va­nog (beqâ). Na ovom stepenu on dostiže vječni život.

Nikad ne umire onaj čija je duša u ljubavi oživljena
Upisan je on u našem svitku Vječnoga svijeta[4]

Pažljivim posmatranjem kur’anskih ajeta uviđa se za­ko­ni­tost koja kaže da putnici poginuli na Božijem putu ni­kada ne umiru. Zauvijek su živi, kao što i Allah, dž.š., kaže u Časnom Kur’anu:

وَلاَ تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ قُتِلُواْ فِى سَبِيلِ اللَّهِ أَمْوَاتًا بَلْ أَحْيَاءٌعِندَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ

“Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Ne, oni su živi i kod Gospodara svoga su opskrbljeni.”[5]

كُلُّ شَىْءٍ هَالِكٌ إِلا وَجْهَهُ

“Sve propada osim Lica Njegovog.”[6]

مَا عِندَكُمْ يَنفَدُ وَمَا عِندَ اللَّهِ بَاقٍ

“Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.”[7]

Sagledavanjem ovih ajeta postaje očito da su oni koji su živi i kod Gospodara svoga opskrbljeni izraz Lica Bo­ži­jeg te, u skladu sa izričitim kur’anskim tekstom, nikad ne ne­sta­ju; vječni su. Isto tako, neki drugi ajeti jasno uka­zu­ju na to da izraz Božije Lice simbolizira Božija imena, koja ne ne­staju. Objašnjenje ovoga nalazi se u drugim aje­tima koji Lice Božije tumače upravo Njegovim ime­ni­ma, a ka­rak­te­ris­tične osobine Lica su veličanstvenost i ple­menitost.

كُلُّ مَنْ عَلَيْهَا فَانٍ * وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلالِ وَالإِكْرَامِ

“Sve što je na njoj (Zemlji) prolazno je. Ostaje samo Lice Gospodara tvoga koje posjeduje Veličanstve­nost i Plemenitost.”[8]

Mišljenje svih tumača Kur’ana vezano za riječ posjed­nik (ذو) u gornjem ajetu jedinstveno je u tome da je ona, gra­matički gledano, atribut riječi Lice, što znači da je Lice tvoga Gospodara vječni posjednik veličanstvenosti i ple­me­nitosti. A kao što znamo, lice svake stvari je ono sa čime se saobraća u kontaktu s tom stvari. Prema tome, lice sva­ke stvari njena je manifestacija i očitovanje, a sve ma­ni­festacije upravo su Božija imena, posredstvom kojih se os­tvaruje Božije suočavanje sa stvorenjima.

Posljedica rečenog jeste da sva stvorenja nestaju i iš­če­za­vaju, osim Božijih imena uzvišenosti i ljepote.

Iz ovoga jasno proizlazi da su putnici ka Bogu, na kojese odnosi ajet: Ne, oni su živi i kod Gospodara svoga su op­skrbljeni, manifestacija Božijih imena uzvišenosti i lje­po­te.

Nakon shvatanja predočenog postaje jasno i značenje riječi Čistih Imama, neka je mir Božiji na sve njih: “Mi smo Božija imena i Njegovi znakovi”, jer upravljanje i vla­da­nje narodom kao i provođenje spoljnjih aspekata vjer­skog zakona nije položaj da bi sebe opisali ovim svojstvima. Značenje ovih riječi predstavlja iščeznuće u Biti jedinstva Bo­žijeg, što je nerazdvojivo od bivanja manifestacijom Lica Božijeg i bivanja potpunom manifestacijom Njegovih atributa veličanstvenosti i plemenitosti. Ovo sigurno nije upo­redivo ni sa jednim položajem i namjesništvom.

Jedna od najvažnijih stvari na duhovnom putu jeste op­ser­vacija.[9] Putnik se od početka do kraja putovanja treba pri­državati opservacije, što za njega predstavlja neopozivu i neophodnu potrebu. Treba znati da samopromatranje ima ni­voe i u zavisnosti od stepena razlikuje se i opservacija. Što putnik više bude napredovao prema savršenstvu i pro­šao više postaja, njegova opservacija će biti strožija i tač­ni­ja. Tako, ako bi visoki stepeni opservacije bili nametnuti po­čet­niku, on ih ne bi mogao podnijeti i ispuniti njihove za­htje­ve, što bi uzrokovalo njegovo stradanje. Ali, idući malo-
-pomalo, pod uticajem prakticiranja opservacije u njenim prvim oblicima i jačanjem duhovnog putnika na putovanju, on stiče potencijal primjenjivanja opservacije većih ste­pe­na na sljedećim razinama. Na tim razinama njemu postaju zabranjene mnoge dozvoljene stvari prvih razina.

Posljedica intenzivne i brižljive opservacije i istrajnosti na njoj jeste ljubav koja se očituje u srcu putnika. Ljubav pre­ma ljepoti i savršenstvu iskonski je osjećaj čovjeka u nje­govoj prirodi. Međutim, zastori preokupiranosti mnoš­tvom i ljubavi prema materijalnim stvarima ne dopuštaju ovoj iskonskoj ljubavi da se očituje.

Opservacija postepeno slabi ove zastore, sve dok na kra­ju potpuno ne nestanu i ne pojavi se iskonska ljubav, vo­di­lja čovjekove duše ka ishodištu ljepote i savršenstva. Ova vrsta samopromatranja jezikom arifa naziva se mej (مى).

Mejhandžija upita: Kojim se putem ide do spasa
On zatraži pehar vina pa reče: Da se čuva tajna
Put mi pokaži do moga samostana da odsada
S tobom vino pijem i za Ovim svijetom ne brinem

Nakon što putnik bude istrajan u opservaciji, Uzvišeni Bog mu iz svoje dobrostivosti i milosti otkriva svjetlosne prethodnice. Na početku, te se svjetlosti pojavljuju poput kratkih bljeskova. One postepeno bivaju intenzivnije, sve dok ne poprime oblik male svjetlucave zvijezde. Kada te svjet­losti porastu, izgledaju poput Mjeseca, da bi nakon toga prerasle u oblik Sunca. Ponekad se pojavljuju kao plam­­teća svjetiljka ili kao kandilj. U irfanskoj ter­mi­no­lo­gi­ji ove svjetlosti se nazivaju gnostičko spavanje i pripadaju vrstama berzahskih stvorenja.

Kada putnik ojača u opservaciji, potpuno se pri­dr­ža­va­ju­ći njenih zahtjeva, svjetlosti postaju jače, sve dok putnik jed­nim svjetlom ne vidi osvijetljeno nebo i Zemlju, istok i za­pad. To svjetlo se zove svjetlo nefsa koje se pojavljuje pri­likom izlaska iz Berzaha. Međutim, u prvim fazama pro­laska, kada otpočinju prva otkrovenja, putnik posmatra svoj nefs u materijalnoj formi. Drugim riječima, često se de­šava da vidi sebe kako stoji naspram sebe. Ovo je po­čet­na faza tedžerruda[10] nefsa.

Merhum profesor allame hadži Mirza Ali Aga Kazi, r.a.,govorio bi: “Jednoga dana kada sam izašao napolje, na tri­je­mu kuće vidjeh sebe kako stojim šuteći u ćošku. Pogle­dao sam sa većom pažnjom u svoje lice i primijetih na nje­mu mladež. Vratio sam se u sobu da se pogledam u og­le­da­lo. Vi­djeh da na licu imam mladež koji dotada nisam pri­­mje­ći­vao.”

Nekada putnik primjećuje da je izgubio samoga sebe i ko­­liko god da traži, ne uspijeva se naći. Kaže se da su ova po­­smatranja u početnim fazama tedžerruda nefsa. Ona su og­raničena mjestom i vremenom, ali na sljedećim ra­zi­na­ma putnik uz Božiju pomoć može posmatrati cijelu zbilju svoga nefsa u potpunom tedžerrudu.

Merhum hadži Mirza Dževad Malik Tabrizi, r.a., koji je u razdoblju od četrnaest godina bio učenik velikog učitelja ir­fa­na i tevhida merhuma Ahund mulla Husejnkolija Ha­me­danija, r.a., rekao je: “Jednom prilikom učitelj mi pre­pus­ti odgoj jednog učenika na odgovornost. Taj učenik je imao veliki entuzijazam i čvrstu volju. Šest je godina kako ula­že veliki napor i trud u borbu sa nefsom i bavi se samo­pro­matranjem. To je polučilo njegovu spremnost za razu­mi­jevanje tedžerruda nefsa. Međutim, htio sam da ovaj po­sve­ćenik puta blaženstva ovu Božiju milost dosegne uz uči­teljevu pomoć i da se odjene Njegovom časnom odje­ćom. Poveo sam ga sa sobom do kuće učitelja i nakon molbe on reče: ‘Sada to i nije neka stvar.’ Nakon iznenadnog pokreta ruke, pokazujući na nešto, reče: ‘Tedžerrud je kao ovo.’ Taj učenik je poslije govorio: ‘Odjednom vidjeh da sam se od­vojio od tijela dok sam pored sebe posmatrao stvorenje po­put sebe.’”

Treba znati da posmatranje berzahskih stvorenja i nema neku vrijednost. Zapravo, počast je posmatranje nefsa dok doseže savršeni i potpuni tedžerrud. Zbog toga što se nefs u ovom slučaju očituje u svojoj potpunoj zbilji tedžerruda, po­smatranje njega znači posmatranje stvorenja koja nisu og­raničena vremenom ni mjestom, koja ne obuhvata ni istok ni zapad svijeta. Ova spoznaja nije u suprotnosti sa og­raničenim posmatranjem u prvim fazama. Ustvari, to je vrsta općeg univerzalnog zapažanja.

Prenosi se od merhuma Aga sejjida Ahmeda Kerbelaija, r.a., koji je bio istaknuti učenik merhuma Ahunda, da je re­kao: “Odmarao sam se na jednom mjestu kada me probudi neka osoba i reče: ‘Ako želiš posmatrati vječno svjetlo, us­ta­ni sa svoga mjesta.’ Kada sam otvorio oči, vidio sam svjet­­lost koja nije bila ničim ograničena, a obuhvatala je i is­tok i zapad svijeta.” Naš Bože podari i nama! Ovo pred­stav­lja razinu otkrovenja nefsa viđenu kao neograničenu svjetlost.

Nakon što prođe ovu razinu, pod uticajem pojačanog sa­mopromatranja te u skladu sa višim svjetovima i za­htje­vi­ma njihovih postaja, duhovni putnik uspijeva posmatrati atri­bute Uzvišenog Stvoritelja ili postaje svjestan imena Nje­gove Svete Biti na općenit način. Često se dešava da du­hovni putnik u ovoj situaciji odjednom primjećuje da su sva stvorenja svijeta jedno jedinstveno znanje i da nikada, osim jedne jedinstvene moći, nije ni postojala druga moć. Ovo je razina vizije Božijih atributa. Ali na razini vizije ime­na, koja je od prethodne razine ujedno i viša, putnik za­pa­ža da u svim svjetovima postoji samo jedan jedini Zna­lac, i samo jedan Svemogući, i samo jedan Živi. Ova razina spo­znaje i vizije atributa, koja se očituje na nivou srca, ple­me­ni­tija je i savršenija (zato što posvećenik dospije u stanje da ne vidi moćnoga, znalca i živoga, osim Uzvišenoga Bo­ga). Ova vizija javlja se obično u stanju učenja Kur’ana. Često se dešava da učač Kur’ana razumijeva da on nije taj koji uči, nego neko drugi, a nekada, opet, poima da je i slu­ša­lac i učač bila druga osoba.

Treba znati da je učenje Kur’ana veoma djelotvorno za po­stizanje ovog stanja. Duhovnom putniku priliči da to­kom obavljanja noćnog namaza uči sure u kojima se nalaze ajeti obaveznog činjenja sedžde[11] jer učiniti sedždu odjednom iz stanja kijama ima svoj posebni smisao. Iskustvom je po­tvr­đe­no da je učenje sure Sâd na vitr-namazu noću uoči petka veo­ma djelotvorno. Iz predaja koje govore o njenim se­va­bi­ma može se shvatiti osobenost ove sure.

Pošto je salik uz Božiju pomoć prošao ove razine i upot­­punio svoja posmatranja, Božija privlačenja ga obuhvataju i svakog trenutka sve više ga približavaju istinskom iščez­nu­ću, da bi ga na kraju privlačenje potpuno obuhvatilo i uči­nilo svjesnim apsolutne ljepote i savršenstva. Spalio je bit svoju i sve drugo mimo nje, dok naspram opča­ra­va­ju­ćeg rađanja ne vidi ništa, osim Voljenog.Bio je Bog i ništa nije bilo s Njim.U ovom stanju putnik je izašao iz doline pu­tovanja i biva uronjen u beskonačno more posmatranja Go­spodareve Biti.

Potrebno je podsjetiti da duhovno putovanje putnika nije u sukobu sa njegovim prisustvom u materijalnom svi­je­tu ispunjenom izvanjskim mnoštvom. Salik istovremeno dok je u mnoštvu nalazi se i u jedinstvu. Neko je rekao: “Tri­deset godina sam bio među ljudima, a oni su mislili da sam im ja saputnik i sagovornik, a ja u tom vremenu, osim Boga, nisam vidio niti upoznao nikoga drugog.”

Ovo stanje je od velike važnosti i značaja. Moguće je da se ovo stanje na početku manifestiranja ispolji samo na trenutak, ali malo-pomalo stiče intenzitet da bi kasnije tra­ja­lo deset minuta ili više, a potom jedan sahat i više. Uz Bo­žiju naklonost i milost, moguće je da pređe u stalno sta­nje. Ovaj položaj u rječniku predaja i velikana naziva se “op­stojanje po opstojanju Obožavanog”. Do ovog stepena sa­vršenstva ne može se stići, osim nakon ostvarenja pot­pu­nog iščeznuća stvorenja u Svetu Bit jedinstva. U ovom sta­nju čovjek ne vidi ništa, osim Svete Biti Božije.

Zapisano je negdje: “Kazali su jednom od Božijim pri­vla­čenjem privučenih, po imenu Baba Faradžullah: ‘Opiši nam Dunjaluk!’ On u odgovoru reče: ‘Otkad sam otvorio oči, nisam vidio Dunjaluk da bih ga sada vama opisao.’”

Ova vizija se u početku, dok još nije ojačala, naziva hal. Ona je još uvijek van salikovog izbora i kontrole, ali pod uti­cajem jačeg intenziteta opservacije, a uz pomoć Božiju, pre­lazi iz stanja u položaj i postaje slobodni izbor putnika.

Napredan putnik je onaj koji je u isto vrijeme dok ima vi­ziju svjestan i posmatra svijet mnoštva, te kontrolira oba svi­jeta istovremeno. Ova razina je veoma visoka i uzvi­še­na. Pristupiti joj je moguće samo krajnjim naporom i možda se odnosi samo na vjerovjesnike, evlije i ljude kojima se Bog smi­luje. Dok je zaokupljen blagodatima: “Ja imam stanja sa Bogom koja ne može podnijeti niti jedan bliski me­lek”,[12] on očituje manifestacije bljeskova: Ja sam čovjek kao i vi.[13]

Ako neko kaže da su ovi položaji posvećeni maloj sku­pi­ni i da je dosezanje vrhunaca ove Božije spoznaje ogra­ni­čeno samo na velike vjerovjesnike i Čiste Imame, dok os­tali ni na koji način ne mogu postići takvo šta, u od­go­vo­ru kažemo: Položaji poslanstva i imameta jesu privilegije, ali dosezanje položaja apsolutnog tevhida i iščeznuća u Biti jedinstva, koji se tumači kao velajet, ni na koji način nije privilegija neke manje skupine. Vjerovjesnici i Imami po­zivali su ljude ka ovom stepenu savršenstva. Hazreti Mu­hammed, s.a.v.a., pozivao je svoj Ummet da ga slijedi u sto­pu, a iz ovakvog poziva nužno proizlazi mogućnost pu­to­vanja do ovog cilja jer bi, u suprotnom, njegov poziv bio bez smisla i čista igrarija. Kur’an kaže:

لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِى رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا

“Uistinu vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahu i Onome svijetu i koji čes­to Allaha spominje.”[14]

U knjigama ehli-sunneta prenesena je sljedeća predaja: “Da nije bilo mnoštva vaših riječi i uznemirenja, te zbrke i ne­reda u vašim srcima, sigurno biste vidjeli ono što ja vi­dim i čuli biste ono što ja čujem.”

Ova predaja od časnog Poslanika, s.a.v.a., na jasan na­čin ukazuje na razloge neostvarenja ljudskih savršen­sta­va, a tu spadaju šejtanska priviđenja, uobrazilje i bes­mi­sle­ni poslovi.

U šiijskim izvorima također je zabilježeno da je Po­sla­nik rekao: “Da šejtani ne kruže oko srca sinova Ademovih, si­gurno bi vidjeli kraljevstvo Nebesa i Zemlje.”

Jedno od svojstava ovog visokog stepena za čovjeka jeste sažimanje Božanskih svjetova u sebi na općenit na­čin u skladu sa predispozicijama i mogućnostima kontin­gen­t­nog bića, iz čega proizlazi da čovjek može biti oba­viješten o prošlosti i budućnosti, da može imati vlast nad stvore­nji­ma, kao i biti prisutan kod svih ljudi i na svakom mjestu.

Arif Abdul-Kerim Džejli u svojoj knjizi Savršeni čo­vjek kaže sljedeće: “Sjećam se trenutka kada mi je u vre­me­nu jed­­nog bljeska dato stanje jedinstva sa svim stvo­re­nji­ma tako da sam prisustvo sviju njih vidio izravno, ali ovo sta­nje nije trajalo više od jednog trenutka.”

Naravno, smetnju trajnosti i produženju ovog stanja pra­­vi zaokupljenost poslovima nužnim za održanje tijela. Os­­tvarenje i dostizanje cjeline ovih stepena moguće je tek na­kon napuštanja upravljanja i okupiranosti tijelom. Jedan in­dijski arif, Šejh Valijullah Dehlavi, u svojoj knjizi Ha­meat kaže sljedeće: “Obavijestili su me da se napuštanje tra­gova materijalnog svijeta ostvaruje proticanjem pet sto­tina godina nakon svijeta prirode i smrti, a ovo vrijeme se po­dudara sa pola Gospodareva dana. Allah Uzvišeni u Svo­joj Knjizi kaže:

“Uistinu samo jedan dan kod Gospodara tvog traje ko­liko hiljadu godina po vašem računanju.”[15]

Jasno je da su preostale razine i Božije milosti Budućeg svi­jeta neograničene i beskonačne, ali zbog zahtjeva pri­li­kom kovanja i osmišljavanja riječi, kao i zbog mnoštva ljud­skih potreba, opseg riječi se širio, ali i pored toga nikada nije mogao predočiti zbilju svjetlosti bezmaterijalnih bo­žan­skih svjetova, tj. nije mogao tu zbilju obuhvatiti u obliku ri­ječi. Šta god da se kaže, samo je znak, aluzija ili me­ta­fo­ra, a uzvišena zbilja se ne može spustiti u nama jednostavno ra­zumljivom obliku. Materijalni čovjek, koji, prema rije­či­ma predaje: “Ti si u najmračnijem od svjetova”, živi u naj­mrač­nijem od Božijih svjetova, šta god da vidi svojim oči­ma i dotiče materijalnom rukom, za to ima osmišljene ri­je­či u okviru svakodnevnih potreba. Međutim, čovjek nema saznanja o ostalim svjetovima i njihovim zakonima, o isi­ja­vanju svjetlosti kao i o dušama da bi za njih skovao ri­je­či. Budući da ni u jednom jeziku svijeta ne nalazimo riječi ko­je bi mogle prenijeti uzvišena značenja, kako onda da se one jezikom izreknu i objasne!?

Problem ljubavi izvan je dometa našega znanja
Ta stvar je ovom mišlju pogrešivom nerješiva

Dvije skupine ljudi govorile su o ovim zbiljama. Prva je sku­pina poštovanih vjerovjesnika, neka je mir na sve njih. Pot­puno je jasno da su oni imali vezu sa nadma­te­ri­jal­nim svje­tovima. Ipak, prema predaji: “Mi, skupina vje­ro­vjes­ni­ka, dužni smo govoriti sa ljudima u skladu sa nji­hovim razumijevanjem”, bili su prisiljeni ovu zbilju pre­do­čavati na način shvatljiv običnom svijetu. Zbog toga nisu obraćali pažnju na tumačenje svjetlosnih zbilja i nji­ho­ve krajnje blistavosti, niti su se upuštali u objaš­nja­va­nje onoga što nije ni palo na pamet običnom ljudskom umu. Zbilju, za koju je rečeno: “Ono što nije vidjelo oko i nije čulo uho i nikome nije ni palo na pamet”, objaš­nja­vali su terminima kao što su Džennet, Džehennem, hurije, dvorci itd. I sami su govorili da zbilje drugih svjetova nisu opisive. Druga skupina ljudi, kojoj je zbog slijeđenja puta vjerovjesnika dodijeljena čast spoznaje ovih zbilja i Božija milost, srazmjerno razlikama među pojedincima u njihovim mogućnostima i njihovoj spremnosti, također je govorila o ovome, ali iza zavjese metafora i navođenjem primjera.

Sa perzijskog preveo: Amar Imamović


[1]  Fussilet, 53-54.

[2]  Hafiz Širazi:Divan.

[3]  Sehedže, sv. 5, str. 15.

[4]  Hafiz Širazi:Divan.

[5]  Âli ‘Imrân, 169.

[6]  El-Kasas, 88.

[7]  En-Nahl, 96.

[8]  Er-Rahman, 26-27.

[9]  “Opservacija, odnosno samopromatranje (مراقبه) u općem smislu zna­­či pridržavati se onoga što je Bog učinio obaveznim i ne­prelaženje tih granica. Prolaskom kroz postaje ove granice bivaju sve uže. Za du­hov­nog putnika na početku putovanja to predstavlja konstantno vi­đe­nje srca u prisustvu Gospodara.” Vidjeti: Latâiful-a‘lâm fî išârâti ehlil-ilhâm od Abdur-Rezaka Kašanija, str. 515, Mirase Maktub, Te­he­ran 2000. (Prim. prev.)

[10]Značenje riječi tedžerrud (تجرّد) jeste odvajanje, guljenje, skidanje, iz­dvajanje iz omotnih listića, lišavanje, oslobađanje, odvajanje, ot­kla­njanje. U irfanskoj terminologiji, međutim, ovo predstavlja od­stra­njivanje svega stranog srcu i duši, prekidanje svih ovosvjetskih veza radi pripreme za posmatranje zbilja. Tedžerrud može imati ra­zli­čite stepene intenziteta i različite razine. Zbog nepostojanja odgo­va­rajuće riječi u našem jeziku u nastavku ćemo se služiti izrazom te­dže­rrud. (Prim. prev.)

[11]Naravno, ovo se odnosi samo na mustehab-namaze jer njihovo uče­nje po Šerijatu nije dozvoljeno na vadžib-namazima. (Prim. prev.)

[12]Predaja. (Prim. prev.)

[13]El-Kehf, 110.

[14]El-Ahzâb, 21.

[15]El-Hadždž, 47.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %833 %2014 %19:%Maj