Potencijalno i aktuelno

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 52), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013

Prethodno: Nepromjenjivo i promjenjivo

Obuhvata:

Uvod

Objašnjenje pojmova potencijalnost i aktuelnost

Diobu egzistenata na aktuelne i potencijalne

Vezu između potencijalnog i aktuelnog

Uvod

Čovjek je oduvijek svjedokom promjena i transformacija u tijelima i dušama koje pripadaju materiji, tako da se može tvrditi da ne postoji materijalni egzistent ili egzistent koji pripada materiji, a koji ne podnosi neku vrstu promjene i preobrazbe. Na prikladnom mjestu dokazat će se nužnost supstancijalnog kretanja za materijalne stvari koje implicira podređeno kretanje u njihovim akcidentima.

S druge strane, područje pretvorbe egzistenta u drugi egzistent, tako da svaki od njih posjeduje neovisno štastvo, postalo je tako široko da se može naslutiti da se svaki materijalni egzistent može pretvoriti u drugi materijalni egzistent. Zato se od davnina drži da za svijet postoji jedna osnova koja se pretvara u različite stvari preobrazbama koje se u njoj događaju. Mnogi filozofi drže da jedini izuzetak ovog pravila jesu nebeska tijela. Drugim riječima, subjekti na koje se ovo pravilo odnosi jesu elementarna tijela.

Pored pogrešnosti pretpostavke o nepromjenjivosti nebeskih sfera, racionalnim dokazom ne može se opovrgnuti vjerovatnoća postojanja neke vrste materijalnog egzistenta u nekom nepoznatom kutu svijeta, koja se ne može promijeniti u drugi materijalni egzistent, iako je ova vjerovatnoća vrlo slabog izgleda. Znamo da je u modernoj fizici općeprihvaćena teorija da se materija i energija, pa čak i vrste energije, mogu pretvoriti jedna u drugu.

Uprkos općenitosti transformacije u odnosu na sve materijalne stvari i širine područja promjena praktično iskustvo pokazuje da se svaka stvar ne može direktno pretvoriti u bilo šta drugo. Čak i ako se svi materijalni egzistenti mogu pretvoriti jedan u drugog, ovo se nikad ne može dogoditi direktno i bez posredništva. Naprimjer, kamen se ne može direktno pretvoriti u biljku ili životinju. Kako bi se pretvorio u biljku ili životinju mora proći kroz nekoliko faza i transformacije se moraju događati sve dok kamen ne bude spremnim za ovakve pretvorbe.

Ovakve misli filozofe su navele na mišljenje da se egzistent može pretvoriti u drugi egzistent jedino kada posjeduje potencijalnost za njegovu egzistenciju. Na ovaj način izrazi potencijalno i aktuelno pojavili su se u filozofiji, a promjena se onda tumačila kao “izlazak aktuelnosti iz potencijalnosti”. Ako se ovo događa trenutno, bez vremenskog razmaka, nazvano je nastajanjem i propadanjem, a ako se događa postepeno i s vremenskim razmacima nazvano je kretanjem.

Objašnjenje pojmova potencijalnost i aktuelnost

Riječ potencijalnost (qowwe), čije je doslovno značenje moć ili sposobnost, u naukama ima brojna stručna značenja, a u filozofiji se koristi u nekoliko smislova. Prvi je djelotvorna / aktivna potencijalnost koja je izvorom proizvodnje (ṣudūr) djelovanja. Izgleda da je ovo prvi smisao koji su filozofi primijetili i čija je povezanost s djelovanjem jasna. Potom je zamišljeno da, upravo kao što neposredno pred izvršenje djela činitelj ima sposobnost da ga ostvari, i materija unaprijed mora imati sposobnost i spremnost za prihvatanje i pasivnost. Na ovaj način proizašlo je drugo značenje za potencijalnost koje se može nazvati pasivna potencijalnost (qowwe-je enfe‘ālī), a u ovoj raspravi namjerava se taj smisao.

Treće značenje potencijalnosti je odupiranje vanjskom faktoru, poput odupiranja tijela bolesti; oprečnost ovome nazvana je nepotencijalnost (lā qowwe), a ovo su dvije vrste pripravnosnih kvaliteta.

Treba primijetiti da filozofi koriste potencijalnost u općenitijem smislu od pripravnosti (este‘dād), jer je izraz potencijalnost također pripisiv supstanci, suprotno pripravnosti koja je vrsta akcidenta. Međutim, prije je spomenuto da supstancijalna potencijalnost (prvotna tvar) nije dokaziva, a i pripravnost je apstrahiran pojam, a ne štastveni pojam.

Isto tako, pojam pasivna potencijalnost apstrahira se pomoću uporedbe dva egzistenta, prethodnog i narednog, s onog aspekta u kojem prethodnom egzistentu nedostaje naredni egzistent, a za prethodni je moguće da posjeduje naredni. Zato najmanje dio prethodnog egzistenta mora opstati i imati vrstu kompozicije i ujedinjenja s narednim egzistentom. Suprotno ovome, izraz aktuelnost dobija se kao rezultat apstrahiranja iz događanja narednog egzistenta. Zato su potencijalnost i aktuelnost dva apstrahirana pojma od kojih se nijedan ne smatra štastvenim pojmom.

Nekada se izraz aktuelno (bil-fi‘l) koristi u širem smislu kako bi uključio egzistente koji nemaju prethodnu potencijalnost, a u ovom se smislu potpuno nematerijalni egzistenti nazivaju aktuelnim egzistentima.

Čitaoca treba podsjetiti da se u nekim filozofskim raspravama zanemaruje egzistencija zajedničke stvari između potencijalnog i aktuelnog egzistenta, pa se, naprimjer, prethodni dijelovi vremena i kretanja nazivaju potencijalnim u odnosu na naredne dijelove, ali, kako izgleda, ovakvo korištenje nije bez površnosti.

Dioba egzistenata na aktuelne i potencijalne

Ako se izraz aktuelno uzme u svom općenitom smislu kako bi uključio i nematerijalne egzistente, onda se može razmotriti još jedna primarna dioba egzistenata, a to je dioba na aktuelne egzistente i potencijalne egzistente. Potencijalni egzistenti mogu se naći među materijalnim, dok aktuelna egzistencija obuhvata nematerijalne egzistente i aktuelne aspekte materijalnih stvari. Međutim, mora se primijetiti da je ova dioba u jednom smislu slična diobi egzistenata na uzroke i posljedice ili njihovoj diobi na objektivne egzistente i umske egzistente, a nije poput diobe egzistenta na nematerijalne i materijalne.

Ovo se objašnjava činjenicom da se ponekad dioba čini pridodavanjem dva ili više samostojnih pojmova[1] onome što se dijeli, odnosno diobenoj cjelini (maqsam), tako da se diobeni članovi (aqsām) ne preklapaju kao u diobi egzistenata na nematerijalne i materijalne; to jest, materijalni egzistent se ni na koji način ne može smatrati nematerijalnim egzistentom, a nematerijalno se nikada ne može promatrati kao materijalno. Ponekad se dioba čini s obzirom na relativne i suodnosne pojmove[2] i zato je moguće da neki diobeni članovi iz nekog aspekta budu smatrani kao da su unutar drugog diobenog člana, poput diobe između uzroka i posljedice, to jest, egzistent se s obzirom na jednu stvar može smatrati uzrokom, a s obzirom na drugu posljedicom. Isti je slučaj i s umskim pojmom koji se naziva umskim egzistentom u poređenju s onim objektivnim o kojem govori, ali, s obzirom na postojanje, u okrilju uma smatra se objektivnim egzistentom.

Dioba egzistenata na aktuelne i potencijalne iste je vrste jer se potencijalni egzistent naziva potencijalnim u odnosu na aktuelnost koju može posjedovati, iako će s obzirom na aktuelnost koju sada posjeduje biti aktuelni egzistent. Zato aspekti potencijalnosti i aktuelnosti nisu opredmećeni aspekti i njihovi pojmovi ne smatraju se samostojnim pojmovima. Oni su prije relativni i suodnosni pojmovi koji govore o razumskim i poredbenim aspektima. Ovo je važna tačka na koju smo ukazali u našem kriticizmu dokaza koji su aristotelovci ponudili za prvotnu tvar.

Drugo, postoji razlika između diobe egzistencije na uzrok i posljedicu i diobe na umsko i objektivno, jer u diobi na uzrok i posljedicu, može se razmatrati uzrok koji nema nikakvu posljedičnost, poput svete Božije Bīti, a također se može zamisliti i posljedica koja nema nikakvu uzročnost. No, drugi egzistenti će iz jednog aspekta biti uzrocima a iz drugog posljedicama. Ovo je različito od slučaja diobe egzistenata na objektivne i umske, jer se ne može naći nijedan egzistent koji uopće nema nikakvu objektivnost (ĥāredžijjat), već su radije svi umski egzistenti, pored činjenice da govore o drugim stvarima, objektivni egzistenti.

Sada se nadaje pitanje: kojoj od ove dvije vrste pripada dioba egzistenata na aktuelne i potencijalne? Odgovor je da su aristotelovci pretpostavili da je ova dioba poput one na uzrok i posljedicu jer su na potpuno nematerijalne egzistente gledali kao na aktuelne bez ikakve potencijalnosti, na prvotnu tvar kao na potencijalnost bez aktuelnosti, a na tijela kao da posjeduju oba aspekta potencijalnosti i aktuelnosti. Ali, oni koji ne prihvataju prvotnu tvar kojoj nedostaje sva aktuelnost, sve potencijalne egzistente sa stanovitog stajališta smatraju aktuelnim egzistentima, što zahtijeva pravilo ekvivalentnosti aktuelnosti i egzistencije, stoga je dioba egzistenata na aktuelne i potencijalne potpuno nalik njihovoj diobi na umsko i objektivno.

Veza između potencijalnog i aktuelnog

Kao što je već rečeno, pojmovi potencijalnost i aktuelnost apstrahirani su pojmovi i, pored izvora iz kojega se apstrahiraju, nemaju druge opredmećene uzore. Zato je veza između potencijalnog i aktuelnog ustvari veza između dva egzistenta, koji su izvorom apstrahiranja ovih pojmova. Drugim riječima, ono što se mora razmatrati jeste veza između potencijalnog egzistenta i aktuelnog egzistenta. Ova veza se javlja u jednom od dva sljedeća oblika: prvi je kada potencijalni egzistent ostaje potpuno unutar aktuelnog egzistenta i u tom slučaju aktuelni egzistent će biti savršenijim od potencijalnog, kao što je biljka savršenija od tla iz kojeg je dovedena u postojanje; drugi je kada samo jedan dio potencijalnog egzistenta ostaje unutar aktuelnog egzistenta, u slučaju čega je moguće da se uništeni dio zamijeni drugim dijelom koji, s obzirom na njegovu ontološku razinu, jeste jednak, nedostatniji ili savršeniji od prethodnog (uništenog dijela), a kao rezultat u nekim će promjenama aktuelni egzistent biti nedostatniji ili jednak potencijalnom egzistentu.

No, preciznije gledano može se reći da je potencijalni egzistent ustvari upravo dio koji opstaje i zato je aktuelni egzistent uvijek savršeniji ili jednak dijelu koji je stvarni potencijalni egzistent.

Neki su zamišljali da je potencijalni egzistent uvijek nedostatniji od aktuelnog egzistenta, jer je potencijalnost aspekt odsustva i neimanja, dok je aktuelnost aspekt prisustva i imanja. Kad se potencijalni egzistent pretvori u aktuelni egzistent, on dolazi u posjed postojeće stvari koja mu je prethodno nedostajala. Na ovoj su osnovi oni porekli jednolika i opadajuća kretanja. S druge strane, povratak iz aktuelnosti u potencijalnost smatran je nemogućim, jer je povratak vrstom promjene, a svaka promjena je preinaka prethodno potencijalnog u naredno aktuelno, ali ne i obrnuto. Odavde se zaključuje da ako duh zadobije sva svoja savršenstva tako da nema potencijal s obzirom na bilo koje buduće savršenstvo, on će napustiti tijelo, ili, drugim riječima, dogodit će se prirodna smrt i duh se nikada neće vratiti tijelu, jer bi povratak ovakvog duha tijelu bio povratak aktuelnosti u potencijalnost.

Međutim, s datim objašnjenjem veze između potencijalnog i aktuelnog egzistenta postaje jasno da aspekti potencijalnosti i aktuelnosti nisu dva opredmećena aspekta među kojima se može napraviti uporedba. Međutim, aktuelni egzistent, to jest združenost onoga što od prethodnog egzistenta opstaje plus novodobijena aktuelnost, bit će savršeniji od dijela koji opstaje. Ali nije nužno da će ukupnost aktuelnog egzistenta uvijek biti savršenija od ukupnosti potencijalnog egzistenta, upravo kao što se voda i para ne mogu smatrati savršenijim jedna od druge, iako se naizmjenično pretvaraju jedna u drugu.

Što se tiče jednolikih i opadajućih kretanja, ona će se razmatrati na prikladnom mjestu.[3] Što se tiče povratka duha tijelu, ovo nema veze s povratkom iz aktuelnosti u potencijalnost, jer potencijalno ima vremenski prioritet naspram aktuelnog i protokom vremena ono također prolazi i nema mogućnost povratka, bez obzira je li prošla egzistencija bila savršenija, nedostatnija ili jednaka kasnijoj egzistenciji. Ustvari, tijelo ima potencijal za ponovno prihvatanje duha, a s njegovim pripadanjem tijelu, tijelo dobija novu aktuelnost.

Uistinu, ova nedoumica potječe iz pretpostavke da je aspekt potencijalnosti štastvo ili ontološka razina prethodnog egzistenta, zbog čega su oni pretpostavili da ako je ontološka razina narednog egzistenta jednaka prethodnoj razini, desit će se povratak iz aktuelnosti u potencijalnost, dok, ako je naredna razina slabija od prethodne, desit će se povratak iz potencijalnosti u potencijalnost. U slučaju u kojem je izvor apstrahiranja potencijalnosti individua prethodne egzistencije (a ne vrsta ili razina njegove egzistencije), individua prethodnog egzistenta prolazi protokom vremena i uopće nema mogućnost povratka, a izvor apstrahiranja aktuelnosti je individua narednog egzistenta, bez obzira jesu li njegova ontološka razina i njegovo vrsno štastvo jednaki ili ekvivalentni, savršeniji ili nedostatniji od onih koje je imao prethodni egzistent.

Nastavak: Nastavak rasprave o potencijalnom i aktuelnom

Sažetak

1. Pored promjena koje su primjetne kod materijalnih bića moguće je, uz pomoć dokaza supstancijalnog kretanja, uspostaviti neprestanu i unutarnju promjenu u svim tijelima. Prema tome, ni jedno tjelesno biće neće biti bez promjene.

2. Tvrdnja da je svako materijalno biće (bez obzira na nekoliko posrednika) moguće pretvoriti u svako drugo materijalno biće nije nikakvo pretjerivanje, mada uz pomoć racionalnih dokaza nije moguće negirati vjerovatnoću postojanja nekog materijalnog bića koje nije pretvorivo.

3. Pretvorba mnogih bića događa se posredstvom nekoliko pojava i nakon prolaska kroz veliki broja faza. Stoga filozofi smatraju da se neko biće može pretvoriti u drugo ukoliko ima njegovu potencijalnost.

4. Riječ potencijalnost dolazi u tri osnovna značenja:

a) djelotvorna / aktivna potencijalnost koja je izvor proizvodnje nekog djela;

b) pasivna potencijalnost kao kriterij prihvatanja nove aktuelnosti; u ovoj raspravi podrazumijeva se upravo ovo značenje;

c) potencijalnost u značenju odupiranja nasuprot koje je nepotencijalnost, a svaka od njih smatra se jednom od vrsta pripravnosnih kvaliteta.

5. Filozofi potencijalnost koriste u općenitijem značenju od pripravnosti jer se potencijalnost, suprotno pripravnosti, pripisuje i supstanci.

6. Pasivna potencijalnost apstrahira se iz uporedbe dvaju egzistenata, prethodnog i narednog, iz onog aspekta u kojem prethodni egzistent može posjedovati naredni egzistent. Stoga je nužno da najmanje dio prethodnog egzistenta opstane u narednom.

7. Ponekad se izraz aktuelno koristi u širem značenju i obuhvata egzistente koji nemaju prethodnu potencijalnost.

8. Imajući na umu ovakvo značenje izraza aktuelno egzistencija apsolutno (to jest, sva egzistencija) može se podijeli na potencijalnu i aktuelnu diobom koja je se dobija s obzirom na suodnosne pojmove, nalik diobi egzistenata na objektivne i umske. Stoga je svaki potencijalni egzistent na neki način i aktuelni egzistent.

9. U slučaju kada kompletan potencijalni egzistent ostaje unutar aktuelnog egzistenta aktuelni egzistent je savršeniji od potencijalnog, ali ukoliko od njega ostane samo dio, moguće je da ukupnost aktuelnog egzistenta bude nedostatnija od potencijalnog egzistenta ili, pak, jednaka njemu. Osim ukoliko aktuelni egzistent uporedimo upravo s onim preostalim dijelom potencijalnog egzistenta, u slučaju čega će on uvijek biti savršeniji ili jednak njemu.

10. Vraćanje duha u tijelo nema nikakve veze s vraćanjem aktuelnosti u potencijalnost. Uistinu, tijelo ima potencijalnost za ponovno prihvatanje duše, a njegovo oživljavanje izlazak je iz potencijalnosti u aktuelitet.


[1] Mafāhim-e nafsī i ġajr-e nesbī = nerelativno.

[2] Mafāhim-e nesbī wa edāfī.

[3] Vidi 57. lekciju.

Zadnji put promjenjen: %PM, %02 %640 %2018 %14:%Jul