Presudbe o štastvu

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 25), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

Prethodno: Egzistencija i esencija (štastvo)

Obuhvata:

Obzirnosti štastva

Prirodne univerzalije

Uzrok upojedinačenja štastva

Obzirnosti štastva

U prethodnoj lekciji prenijeli smo izjavu filozofa da je štastvo svakog egzistenta u vanjskom svijetu izmiješano s individuirajućim akcidentima, a čisto i razgovijetno štastvo događa se jedino u umu. Imajući ovo na umu, mogu se razmotriti dvije obzirnosti za štastva: prvo je ograničeno ili izmiješano štastvo (māhijjat-e muqajjed-e ja maĥlūt), koje se ostvaruje u vanjskom svijetu, a drugo je razgolićeno[1] štastvo (māhijjat-e modžarrad), koje se može zamisliti jedino u umu. Prva obzirnost naziva se obzirnost uvjetovana nekom stvari (be šart-e šej’), a druga se naziva negacijom uvjetovana obzirnost (be šart-e lā). Ono što se dijeli na ovo dvoje također se smatra obzirnošću štastva i zove se neuvjetovana obzirnost (lā be šart) – nema ni aspekt bivanja u vanjskom svijetu, to jest, bivanja izmiješanim s akcidentima (da je ograničeno egzistencijom), niti aspekt bivanja u umu i lišenost od akcidenata (da nema bivanja u vanjskom svijetu), a zove se prirodnom univerzalijom. Vjeruje se, budući da prirodne univerzalije nemaju ograničenja ni uvjeta – ni uvjeta bivanja izmiješanim, niti uvjeta bivanja razgolićenim – da su one sastavljene iz obiju obzirnosti. To jest, ona je i u vanjskom svijetu s ograničenim štastvom ali, također, i u umu s razgolićenim štastvom. Iz tog razloga se kaže: “Štastvo s aspekta u kojem ono nije ništa do ono samo, nije ni egzistent, a nije ni neegzistent, nije ni univerzalno, a nije ni partikularno.”[2] Odnosno, kada se osvrnemo na samo štastvo a ne razmatramo ni jedan drugi aspekt, imat ćemo samo pojam koji ne uključuje ni značenje postojanja niti značenje nepostojanja, ni značenje univerzalnosti, niti značenje partikularnosti. Iz tog aspekta on može biti nositeljem atributa postojanja, a može biti nositeljem atributa nepostojanja; može biti nositeljem atributa bivanja univerzalnim, a može biti nositeljem atributa bivanja partikularnim – ali će ovi atributi biti izvan njegove bīti. Drugim riječima, svi ovi atributi prediciraju se u formi ustaljene predikacije neuvjetovanom štastvu, prirodnoj univerzaliji – i nijedan od tih atributa ne predicira se u formi primarne predikacije, jer oni nemaju pojmovnog jedinstva s njom.

Neophodno je napomenuti da filozofi izraze neuvjetovano (lā be šart) i negacijom uvjetovano (be šart-e lā) koriste u drukčijem kontekstu, kako bi se istakla razlika pojma roda i vrsne razlike od pojma materije i forme. Stoga u pojašnjenju stoji da kada se neki vanjski egzistent sastoji od materije i forme, dobije se pojam za svaku od njih [to jest, i za materiju i za formu], a moguće je da ti pojmovi čine rod i vrsnu razliku tog štastva. S ovom razlikom na umu, ukoliko razmatramo te pojmove kao rod i vrsnu razliku, oni se jedno drugom mogu predicirati. Naprimjer, u slučaju roda i vrsne razlike čovjeka može se kazati da: “onaj koji je racionalan jeste životinja”. Ali, ukoliko ovi pojmovi govore o materiji i formi, tada se oni ne mogu predicirati jedan drugome. Naprimjer, ne može se predicirati duh tijelu, a ni tijelo duhu. Zbog toga se kaže da ono što razlikuje pojam roda i vrsne razlike od materije i forme jeste to da su rod i vrsna razlika neuvjetovani, dok su materija i forma negacijom uvjetovani.

Ova terminologija nema veze s onom prethodnom i jednostavno je slučaj višeznačnosti.

Ovdje treba istaći da je različitost i brojnost obzirnosti štastva nešto čisto umsko i iz naziva je jasno da su one obzirnosne te da nemaju opredmećenog i objektivnog izvora a ispred njih nema raznih opredmećenih egzistenata, pa ako se čak i uspostavi fundamentalnost štastva, ispred obzirnostī štastva neće biti brojnih štastava.

 

Prirodne univerzalije

Iz pregleda različitih oblika obzirnosti štastva može se izvući i definicija prirodne univerzalije jer je ona isto što i djeljiva obzirnost, neuvjetovano štastvo u kojem nema nikakve vrste ograničenja, pa čak ni onog razgolićenosti i lišenosti od akcidenata, niti onog objektivne egzistencije. Ona je univerzalija jer je zajedničkom među jedinkama, a prirodna da bi se istakla njena razlika od logičkih univerzalija i razumskih univerzalija. Prva podrazumijeva pojam univerzalija koji je akcident drugim pojmovima u umu, a druga, to jest, razumska univerzalija, podrazumijeva univerzaliju koja nosi akcidente, a koja je razgolićeno štastvo, negacijom uvjetovano, te se ostvaruje samo u okrilju razuma i koja je umski primjer pojma logičke univerzalije.

Mi smo prethodno istakli da se jedna od tema o kojoj se najčešće raspravljalo u historiji filozofije odnosi na postojanje prirodnih univerzalija, bilo da se može kazati da one također imaju postojanje u vanjskom svijetu, ili se mora reći da je njihovo postojanje isključivo u umu. U tom slučaju one odgovaraju samo razumskim univerzalijama, to jest, štastvima razgolićenim od akcidenata, tako da bi trebale biti poput univerzalija koje imaju isključivo jednu jedinku.

Moguće je zamisliti kako je vjerovanje u postojanje prirodnih univerzalija u vanjskom svijetu nespojivo s onim što je rečeno prije, a to je da ni jedan vanjski egzistent ne može biti ozbiljen s atributom univerzalnosti. Kako onda možemo prihvatiti da u vanjskom svijetu postoji nešto što se zove prirodna univerzalija?

Zastupnici egzistencije prirodnih univerzalija pojasnili su da pod egzistencijom u vanjskom svijetu oni ne misle da se atribut univerzalnosti sa svojom univerzalnošću ozbiljuje u okrilju vanjskog svijeta, već da u vanjskom svijetu ima nešto postojeće zajedničko među jedinkama, što se opredmećeno događa i u umu, gdje je ono nositeljem atributa univerzalnosti.

Zastupnici vanjske egzistencije prirodnih univerzalija argumentirali su da je prirodna univerzalija ono što se dijeli na dvije druge obzirnosti štastva, pomiješanu i razgolićenu obzirnost (e‘tebār-e eĥtelāt wa tadžrīd), a od onog što se dijeli na dva diobena člana zahtijeva se da postoji u oba diobena člana. Naprimjer, kada se čovjek podijeli na dva diobena člana, na muškarca i ženu, čovjek, koji je ono što se dijeli, postoji u oboma – i u muškarcu i u ženi. Tako bi prirodne univerzalije trebale postojati i u razumskim ili razgolićenim štastvima, kao i u izmiješanim ili ograničenim štastvima. Budući da je okrilje egzistencije izmiješanog štastva vanjski svijet, prirodne univerzalije postoje u vanjskom svijetu.

Zdravost ovog rasuđivanja trebala bi se temeljiti na tome da je izraz “izmiješano štastvo” stvarni izraz bez ikakve površnosti, to jest da je vanjski egzistent stvarno mješavina štastva koje nosi akcidente i individuirajućih akcidenata, ili se sastoji iz štastva i egzistencije, ali se ovo oboje ne može dokazati – kao što je spomenuto kada se govorilo o načinu na koji se um upoznaje sa štastvom – a daljnje objašnjenje bit će dano u sljedećim lekcijama.

Pored ovoga može se reći da se pod postojanjem prirodne univerzalije u vanjskom svijetu i njene pomiješanosti s individuirajućim akcidentima ili egzistencijom ne misli ni na šta više do da je razum kadar apstrahirati raznolike pojmove iz objektivnog egzistenta. Drugim riječima, pojam prirodne univerzalije i štastava primjenjiv je na vanjske egzistente, tako da se pojmovi akcidenata i pojam egzistent njima prediciraju. Ali, ovim se ne bi trebalo smatrati da poricatelji postojanja prirodnih univerzalija također poriču i njihovo postojanje u ovom značenju.

S druge strane, poricatelji postojanja prirodnih univerzalija u vanjskom svijetu argumentirali su da u objektivnom okrilju nema ničega osim jedinki štastava, stoga nema mjesta postojanju još nečeg pod imenom prirodna univerzalija.

S ovim rasuđivanjem može se dati odgovor da je svaka jedinka štastva, koju možemo razmatrati, praćena akcidentima koji su drugo do samo štastvo, kao što je pojedinačni čovjek praćen svojom visinom, širinom, bojom i drugim akcidentima. Ove stvari, bez sumnje, nisu dio ljudskog štastva, zato razlike i promjene u njima ne impliciraju brojnost i pretvorbu u štastvu. Tako u svim jedinkama postoji zajednički aspekt koji je prirodna univerzalija.

Jasno je da se u ovom odgovoru uočava brkanje između jedinke po bīti (fard biź-źāt) i jedinke po akcidentu (fard bil-‘arad). Drugim riječima, ono što se zove ljudska jedinka jest, ustvari, skup jedinki raznih štastava, supstancijalnih i akcidentalnih, koje se zbog površnog prihvatanja smatraju ljudskom jedinkom, dok je osnovna individua, koja je čovjek po bīti, ista ona supstancijalna individua koja je nositelj raznolikih akcidenata, to jest, ista stvar koja se smatra bītskim aspektom čovjeka i zajedničkom među svim jedinkama i pored toga nema ničega što bi se moglo nazvati prirodnom univerzalijom čovjeka.

Napokon, zastupnici egzistencije prirodnih univerzalija tvrdili su da oni pod njihovim postojanjem u vanjskom svijetu nisu mislili da pored postojanja jedinki postoji egzistencija koja je neovisna i odvojena od njih, već su smatrali da je egzistencija prirodnih univerzalija po egzistenciji njihovih jedinki.

Kao što je ukazano ranije, ovaj govor je otvoren za dva različita tumačenja. Prvo, da je postojanje jedinke posrednik u uspostavi postojanja prirodnih univerzalija i da je ona uzrok njihova događanja te da se na ovaj način postojanje prirodnih univerzalija u vanjskom svijetu odista može dokazati. Ali, takva stvar nije dokaziva jer u vanjskom svijetu nema ničega osim jedinke po akcidentu, uključujući jedinku po bīti, i nema ničega što se može smatrati njihovom posljedicom. Nadalje, univerzalije se ne mogu smatrati posljedicama jedinki. Drugo tumačenje je da je posredovanje jedinke za događanje prirodne univerzalije posredovanje u akcidentiranju, to jest, standard za predikaciju pojma čovjek osobama u vanjskom svijetu (jedinkama po akcidentu) je postojanje ljudske supstance (jedinke po bīti) u njemu. Ovo znači da je sam aspekt nečije čovječnosti stvarni primjer po bīti za pojam čovjek. Odavde uočavamo kako implikacija ovog tumačenja nije ništa do ustanovljavanje da ne postoji ništa drugo osim jedinke po bīti uz jedinku po akcidentu.

Pored ovoga, zastupnici postojanja prirodnih univerzalija mogu se zadovoljiti sljedećom izjavom: “Naše mišljenje je da postojanje prirodnih univerzalija nije ništa drugo do ispravno prediciranje štastva jedinki, a kako je već rečeno, takvo značenje neće se kositi s poricateljima postojanja prirodnih univerzalija.”

Iz ovog razloga neki od velikih učenjaka kazali su da su sporenja između zastupnika i poricatelja postojanja prirodnih univerzalija čisto verbalnog karaktera.

 

Uzrok upojedinačenja štastva

Kao što je već objašnjeno, prirodne univerzalije su ona neuvjetovana štastva za koja se smatra da nemaju ograničenja, ali koja mogu biti združena sa svim vrstama ograničenja i uvjeta, i zbog ovoga se ona u umu združuju s negacijom uvjetovanim razgolićenim štastvom (to jest, razumskim univerzalijama) i nositeljem su atributa univerzalnosti, dok u vanjskom svijetu ona prate izmiješana štastva te su nositeljem atributa partikularnosti.

Naravno, kao što je upravo u ovoj lekciji spomenuto, značenje združivanja prirodne univerzalije s razgolićenim štastvom ili s izmiješanim štastvom nije to da se dva neovisna štastva združe ili stope u jedno, već se smatra da su se dvije obzirnosti (e‘tebār) združile. To jest, kada se štastvo uspostavi u umu, razum ga je kadar motriti na dva načina: u prvom aspektu sam pojam postaje predmetom pažnje, bez obzira posjeduje li on individuirajuće akcidente ili ne, i ovo je već neuvjetovana obzirnost, prirodna univerzalija; u drugom aspektu ono se razmatra bez akcidenata te je ovo negacijom uvjetovana obzirnost (to jest, razumska univerzalija). Na isti način razum može razmatrati štastvo egzistenta u vanjskom svijetu na dva načina: na prvi način, kao samo štastvo zajedničko umu i vanjskom svijetu, što je neuvjetovana obzirnost, prirodna univerzalija; i na drugi način, s obzirom na njegovu izmiješanost s akcidentima, što je ograničena “nekom stvari uvjetovana obzirnost”.

Sada, ukoliko se oni koji na ovaj način pojašnjavaju štastva i njihove obzirnosti upitaju šta zahtijeva da prirodna univerzalija prihvati atribuciju partikularnosti – dok se ovakva atribucija po sebi ne zahtijeva – ili koji je to standard za individuiranje štastva, prirodno je da će oni odgovoriti kako ono što traži da štastvo prihvati atribuciju partikularnosti i individuiranja jeste sama pomiješanost istog s individuirajućim akcidentima, što je zahtjev štastva za postojanjem u vanjskom svijetu, tako da je ono što zahtijeva da štastvo prihvati atribuciju univerzalnosti njegova lišenost od ovih akcidenata, što je zahtjev štastva za egzistencijom u umu. Implikacija ovog odgovora je ta da, ukoliko bi objektivni egzistent bio bez akcidenata, on bi bio nositeljem atributa univerzalnosti i isto tako, ukoliko bi umsko štastvo bilo pridodano akcidentima, ono bi bilo nositeljem atributa partikularnosti.

Ovaj odgovor, međutim, ni na kakav način nije zadovoljavajući, jer se ovo pitanje može ponoviti s obzirom na štastvo svakog akcidenta: šta to uzrokuje partikularnost i individuiranje istih, tako da će štastvo onog što nosi akcidente također postati individuirano i opredmećeno u sjeni njihova individuiranja? Nadalje, implikacija ovog odgovora, da ukoliko se umskom štastvu pridodaju akcidenti, onda ono postaje partikularnim, i ukoliko objektivno štastvo ostane bez akcidenata, tada ono postaje univerzalnim, nije prihvatljiva, jer univerzalnost razumskih pojmova jeste u njihovoj sposobnosti da odgovaraju brojnim primjerima i da reflektiraju bezbroj jedinki, a ova moć se ne negira pridodavanjem akcidenata. Također, vanjski egzistent nije takav da se može pretpostaviti, ako je bez akcidenata, da je sposoban imati bezbrojne primjere. Tako ih oni koji vjeruju da su razgolićeni entiteti (modžarradāt) bez akcidenata ne mogu smatrati univerzalnim samo zato što nemaju akcidente, jer se karakteristika zastupanja bezbrojnih jedinki ne može naći u njima.

Tako su neki filozofi odlučili da traže standard individuiranja štastava u drugim stvarima, kao što su materija, vrijeme i prostor. Ali, jasno je da pribjegavanje takvim stvarima nije od koristi jer za sve njih ostaje problem šta je normom za individuiranje štastva materije, vremena i prostora, e da bi njihovo pridodavanje, to jest, pridodavanje individuirane materije, vremena ili mjesta, zahtijevalo individuiranje drugih štastava.

Da zaključimo, dodavanje hiljadu univerzalnih štastava, kojima nedostaje individuiranje, drugoj univerzaliji i neindividuiranom štastvu neće ga individuirati bez obzira je li u pitanju supstancijalno ili akcidentalno štastvo.

Kako je nama poznato, ispravan način za rješenje problema kriterija upojedinačenja štastva prvotno je prezentirao veliki islamski filozof Farabi. U skladu s ovim rješenjem individuiranje je bītska nužnost egzistencije, a štastvo će biti načinjeno određenim, to jest opredmećeno jedino u sjeni svoje egzistencije. To jest, nikakvo štastvo ne može biti upojedinačeno i opredmećeno u onom njegovom aspektu u kojem je ono univerzalni pojam koji može odgovarati brojnim jedinkama i primjerima, bez obzira koliko mnogo desetaka ograničenja se doda kao sredstvo za njegovo svođenje na jednu jedinku – jer, najzad, razum neće smatrati nemogućim da se baš taj isti ograničeni pojam može zamisliti primjenjivim i na brojne druge jedinke – čak i ukoliko u vanjskom svijetu ne postoji više od jedne takve jedinke.

Tako se kriterij individuiranja ne može naći u dodavanju i pridruživanju drugih štastava. Međutim, opredmećena egzistencija je ta koja po sebi ne može biti primijenjena na druge egzistente, pa čak ni na jedan drugi pojedinačni egzistent. U osnovi, odgovaranja i predikacije ove vrste jesu karakteristike pojmova.

U zaključku, egzistencija je ta koja je po sebi individuirana. Svako štastvo koje je nositeljem atributa partikularnosti i individuiranja čini to jedino u sjeni sjedinjenja s egzistencijom.

Ovaj Farabijev odgovor je izvor preobrazbi u filozofskim gledanjima i zaista se morao smatrati prijelomnom tačkom u historiji filozofije, jer su do tada sve filozofske diskusije, bez obzira koliko nesvjesno, bile utemeljene na ideji da se egzistencija u vanjskom svijetu jedino može spoznati putem štastva, te je uistinu štastvo smatrano osovinom svih filozofskih rasprava. Međutim, od tada se pažnja filozofa vraća ka egzistenciji i oni su smatrali da opredmećena egzistencija posjeduje specijalne presudbe koje se ne mogu upoznati putem presudbi koje se tiču štastva.

Međutim, nažalost, prosvjetljenje ove tačke nije moglo brzo prodrijeti u sve filozofske rasprave i načiniti brze transformacije lica filozofije. Prošla su stoljeća dok je ova mladica porasla i napokon dočekala da veliki islamski filozof Mulla Sadra zvanično uspostavi fundamentalnost egzistencije kao temeljno načelo transcendentalne teozofije. Naravno, on u većini svojih diskusija nije napustio put svojih prethodnika. Tek je u konačnom izlaganju svojih stavova i zaključaka iznio mišljenje utemeljeno na fundamentalnosti egzistencije.

Na kraju ove rasprave neophodno je spomenuti da su pitanja o kojima se raspravljalo u ovoj lekciji, o obzirnostima štastva, a naročito egzistencije prirodnih univerzalija u vanjskom svijetu, poprimila potpuno drukčiji aspekt na temelju fundamentalnosti egzistencije. U osnovi, egzistencija izmiješanog štastva također se može smatrati razumskom obzirnosti. Možda će svjesni čitalac iz pitanja ove lekcije otkriti da izvor učenja o fundamentalnosti štastva ustvari leži u vjerovanju u stvarnu egzistenciju prirodnih univerzalija.

Nastavak: Uvod u fundamentalnost (počelnost / autentično) egzistencije

Sažetak

1. Filozofi su razmatrajući štastvo primijetili njegove tri obzirnosti: obzirnost uvjetovana nekom stvari ili pomiješano štastvo, negacijom uvjetovana obzirnost ili razgolićeno štastvo i neuvjetovana obzirnost, što je upravo prirodna univerzalija.

2. Izrazi neuvjetovan i negacijom uvjetovan imaju i druga stručna značenja koja koristimo kada pojašnjavamo razliku između pojmova rod i vrsna razlika te pojmova materija i forma.

3. Pristalice postojanja prirodne univerzalije u vanjskom svijetu svoj su stav argumentirali govoreći da je prirodna univerzalija ono što se dijeli na izmiješano i razgolićeno štastvo, a budući da ono što se dijeli mora biti sadržano u svojim diobenim članovima, a izmiješano štastvo postoji u vanjskom svijetu, shodno tome i prirodna univerzalija postoji u vanjskom svijetu.

4. Ispravnost ove argumentacije uvjetovana je dokazivanjem vanjske egzistencije štastva kojem su dodani akcidenti.

5. Poricatelji postojanja prirodne univerzalije u vanjskom svijetu argumentirali su da u vanjskom svijetu ne postoji ništa drugo osim jedinki štastva. Prema tome, nema mjesta postojanju nečega drugog što se zove prirodna univerzalija.

6. Zastupnici postojanja prirodne univerzalije u vanjskom svijetu odgovorili su: prirodna univerzalija je upravo onaj zajednički aspekt među jedinkama.

7. No, na ovaj odgovor može se uputiti sljedeći jasan prigovor: taj aspekt je upravo jedinka po bīti tog štastva, a ne nešto drugo.

8. Stručnjaci egzistenciju jedinke smatraju posrednikom za egzistenciju prirodne univerzalije.

9. Ako se pod posredništvom jedinke misli na posredništvo u uspostavljanju (postojanju), ovakvo što je nemoguće dokazati, a ako se misli na posredništvo u akcidentiranju, onda za ovo nije nužna stvarna egzistencija prirodne univerzalije.

10. Prijašnji filozofi su mislili da je pridodavanje akcidenata uzrok individuiranja i partikularnosti štastva ili prirodne univerzalije, stoga su kao uzrok njene univerzalnosti navodili njenu lišenost akcidenata.

11. Ovaj stav nemoguće je prihvatiti jer se pitanje može ponoviti u vezi s individuiranjem svakog akcidenta. Osim toga, stav nužno zahtijeva da štastvo treba biti nositeljem atributa partikularnosti kada je u umu zajedno s akcidentima, kao i da u slučaju njegove odvojenosti od akcidenata u vanjskom svijetu treba biti nositeljem atributa univerzalnosti, dok to nije slučaj.

12. Ispravno rješenje ovog pitanja, kako ga je Farabi pojasnio, jeste sljedeće: načelno, individuiranje je bītska nužnost opredmećene egzistencije, kao što je sposobnost odgovaranja i prediciranja bezbrojnim jedinkama bītska nužnost razumskog pojma. Prema tome, štastvo može biti individuirano samo u sjeni sjedinjenja s opredmećenom egzistencijom.


[1] Razgoljeno od specificirajućih akcidenata.

[2] الماهيه من حيث هي ليست الاّ هي، لا موجودة و لا معدومة. و لا كلّية و لا جزئيّة

Zadnji put promjenjen: %AM, %04 %528 %2017 %11:%Apr