Presudbe o uzroku i posljedici

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 37), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

Prethodno: Veze uzroka i posljedice

Obuhvata:

Neke napomene u vezi s uzrokom i posljedicom

Nemogućnost kruga

Nemogućnost beskonačnog niza

Neke napomene u vezi s uzrokom i posljedicom

Ispravna predodžba značenja uzroka i posljedice dovoljna je za znanje da nijedan egzistent ne može biti uzrokom vlastite egzistencije, jer značenje uzročnosti počiva na činjenici da egzistent ovisi o egzistenciji drugoga tako da se iz njih, s obzirom na ovisnost jednog o drugome, apstrahiraju pojmovi uzroka i posljedice, što znači da je ovo primarni po sebi očiti sud koji ne treba argumentaciju.

Pokatkad se u filozofskim raspravama može naići na izjave koje mogu voditi do takvih uobrazilja kao da egzistent može biti uzrokom vlastite egzistencije. Primjerice, za Uzvišenog Boga se kaže: “Egzistencija Nužnog Egzistenta jeste zahtjev Njegove Bīti.” Čak se u vezi s izrazom Nužni Egzistent po Sebi, koji se koristi nasuprot nužnom egzistentu po drugome, može uobraziti da upravo kao što je drugo (ġajr) uzrokom u slučaju nužnog egzistenta po drugome, tako i u slučaju Nužnog Egzistenta po Sebi ona bīt (źāt) jeste Njegovim uzrokom, to jest, povodno / uzročno “po” (bā’ sababijje) – u izrazima po sebi (biź-źāt) i po drugom (bil-ġajr) – ukazuje na ovu uzročnost.

Istina je, zapravo, da je ovaj način rasprave rezultat jezičkih ograničenja i namjera nikada nije bila utvrditi uzročnu vezu između svete Božije Bīti i Njegove Egzistencije, već se time ovoj uzvišenoj postaji želi nijekati bilo kakva posljedičnost.

Da bismo navedeno lakše shvatili, možemo spomenuti primjer iz svakodnevnog jezika. Bude li neko upitan: “Čijom dozvolom si učinio ovo djelo?” i on odgovori: “Učinio sam to vlastitom dozvolom”, to ne znači da je on zaista dao sebi dozvolu, već da nije tražio dozvolu ni od koga drugoga. Izrazi “po sebi” ili “zahtjev bīti” ustvari se koriste da bi se naglasilo nijekanje uzročnosti, a ne da bi se dokazala uzročnost bīti.

Drugi primjer po kojem nastaje uobrazilja jeste onaj u kojem filozofi smatraju da su materija i forma uzroci složenih tijela, dok između njih zapravo ne postoji ni brojnost ni drugost, odnosno tijelo nije ništa do li združenost materije i forme, a to nužno podrazumijeva jedinstvo uzroka i posljedice. Ova nedoumica izložena je u filozofskim tekstovima i na nju se odgovara na sljedeći način: ono što je nositeljem atributa uzročnosti jesu sama materija i sama forma, a ono što je nositeljem atributa posljedičnosti jeste njihova združenost, pod uvjetom da su oni spojeni i da imaju složenu strukturu. Dakle, ukoliko se materija i forma promatraju odvojeno od bivanja združenim i bivanja složenim, svaka od njih se može smatrati uzrokom cjeline. Kad god se one razmatraju pod uvjetom bivanja združenim, složenim i u formi cjeline, tada to nazivamo posljedicom vlastitih dijelova, jer egzistencija cjeline ovisi o egzistenciji njenih dijelova.

Međutim, ovaj odgovor se vraća na to da je drugost između uzroka i posljedice podređena našem uglu promatranja i obziru, dok je uzročna veza stvarna i noumenalna stvar koja je neovisna o obzirima (premda se u drugom smislu, s obzirom na štastvene pojmove, zove obzirnošću – e‘tebari).

Istina je da primjena pojma uzroka na materiju i formu i primjena pojma posljedice na njihovu združenost nije lišena površnosti, kako je prije istaknuto. I opravdanije je tijelo koje je pripravno dobiti novu formu nazvati materijalnim uzrokom nasljednog egzistenta, jer ono priprema teren za pojavu kasnijeg.

Drugi zaključak je sljedeći: obraćajući pažnju na fundamentalnost egzistencije i s obzirom na tačku da uzročna veza stvarno stoji između dvaju egzistenata, jasno je da se štastvo nečega ne može smatrati uzrokom njegove egzistencije, jer štastvo po sebi ne posjeduje zbilju, e da bi ono stvarno moglo biti uzrokom nekoj zbilji. Slično ovome, štastvo se ne može smatrati uzrokom drugog štastva. Moguće je reći kako su filozofi uzroke podijelili u dvije vrste: uzrok štastva i uzrok egzistencije. Za prvu su dali primjer kod uzrokovanja linija i površine štastva trougla i kod uzrokovanja materije i forme štastva tijela. Što se tiče druge vrste, oni su naveli način na koji egzistencija vatre uzrokuje egzistenciju toplote. Prema tome, poznato je da, po njihovom mišljenju, postoji svojevrsna uzročna veza među štastvima. No, treba smatrati da je ova rasprava nastala radi proširenja značenja termina, odnosno, upravo kao što u pogledu vanjske egzistencije i opredmećenog svijeta među egzistentima stoji uzročna veza i kao što vanjska egzistencija posljedice ovisi o vanjskoj egzistenciji uzroka, ovakva veza se, također, može zamisliti u svijetu uma, u slučaju da zamišljanje štastva ovisi o zamišljanju nečega drugog, kao što zamišljanje trougla ovisi o zamišljanju linije i površine. Međutim, implikacija ovog proširenja značenja termina nije da se za štastva uspostavljaju presudbe o stvarnim i opredmećenim uzrocima i posljedicama.

Slično proširivanje značenja termina može se naći i u slučaju sekundarnih filozofskih inteligibilija, kao kada se kontingentnost smatra uzrokom potrebe za uzrokom – dok ni kontingentnost, a ni potreba nisu opredmećene stvari i među njima je besmisleno pretpostavljati postojanje stvarne uzročne veze ili utjecanja i bivanja pod utjecajem u vanjskome svijetu, tako da se jedno od njih smatra uzrokom, a drugo njegovom posljedicom. Ono na šta se ovdje misli jeste da, obraćajući pažnju na kontingentnost štastva, razum otkriva njegovu potrebu za uzrokom, a ne da kontingentnost, koja se tumači kao nepostojanje nužnosti spram postojanja i nepostojanja, ima zbilju putem koje nešto drugo zvano “potreba za uzrokom” dolazi u postojanje.

Iz ovoga možemo zaključiti da je rasprava, koja je predstavljena pod imenom uzrok i posljedica, a koja je jedna od najosnovnijih filozofskih rasprava i u kojoj se iznose specifične presudbe o uzroku i posljedici, specifična uzrocima i posljedicama u vanjskome svijetu i stvarnim vezama među njima. Ako se u drugim slučajevima koristi izraz uzročnost, onda je to radi svojevrsne površnosti ili radi proširivanja značenja termina.

Nemogućnost kruga

Jedno od pitanja koje je predstavljeno, a pripada uzročnoj vezi, jeste to da je za bilo koji egzistent nemoguće da iz aspekta u kojem je on uzrok i utjecaj za pojavu drugog egzistenta upravo on bude posljedica i u potrebi za tim drugim egzistentom. Drugim riječima, nijedan uzrok ne može biti posljedicom svoje posljedice. Ili, iz drugog ugla, uzrok ne može biti uzrokom svog uzroka. Ovo se može izreći na još jedan način, ako kažemo da je za egzistent nemoguće da bude i uzrok i posljedica drugom egzistentu. I evo nas kod suda o nemogućnosti kružnih uzroka (elal-e dourī), koji se može smatrati po sebi očitim, ili da je bar blizak po sebi očitom. Ukoliko se subjekt i predikat ovog suda pravilno zamisle, o njemu više neće biti sumnje, jer je implikacija bivanja uzrokom bivanjem bez potrebe, a implikacija bivanja posljedicom bivanjem u potrebi, a združenost bivanja bez potrebe i bivanja u potrebi s jednog aspekta jeste proturječnost.

Moguće je da se na ovom polju pojave nedoumice koje proizlaze iz pomanjkanja preciznosti po pitanju značenja subjekta i predikata suda, kao što je slučaj za mnoge po sebi očite sudove. Može se, naprimjer, uobraziti da, ukoliko čovjek vlastitu hranu dobija jedino kroz poljoprivredu, onda bi on umro od gladi da nije bilo proizvoda njegove poljoprivrede. Na ovaj bi način spomenuti proizvodi bili posljedice poljoprivrednika, s jedne strane, a, s druge strane, bili bi uzrok poljoprivrednika. Pa bi pretpostavljeni poljoprivrednik bio uzrok svog uzroka, a i posljedica svoje posljedice! Međutim, niti je poljoprivrednik stvarni uzrok pojave poljoprivrednih proizvoda, već je on samo njihov pripremni uzrok, niti su spomenuti poljoprivredni proizvodi uzrok postojanja poljoprivrednika, već su ti proizvodi samo neki od raznih elemenata o kojima ovisi trajanje njegovog života. Drugim riječima, postojanje poljoprivrednika u toku sjetve i žetve je uzrok, a ne posljedica; a kasnije je on posljedicom, a ne uzrokom. Isto tako su poljoprivredni proizvodi u vrijeme njihova rasta posljedice, a ne uzroci, dok su u vrijeme prehranjivanja poljoprivrednika oni uzroci, a ne posljedice. Stoga u ovom slučaju bivanje uzrokom i bivanje posljedicom nije s obzirom na isti aspekt. Jedino što se po ovom pitanju može reći jeste da egzistent u jedno vrijeme može biti pripremni uzrok za nešto što će trebati u budućnosti.

Ono na što se misli pod nemogućim krugom nije ovakva veza; ono što se ovdje podrazumijeva jeste da egzistent iz aspekta iz kojeg je uzrokom i utjecajem na pojavljivanje nečeg drugog ne može, iz tog istog aspekta njegovog bivanja uzrokom i utjecajem, biti posljedica tog nečeg drugog i u potrebi za njim. Drugim riječima, on daje posljedici ono što mu od nje treba da bi tu istu stvar posjedovao i koju mora dobiti od ove posljedice.

Druga nedoumica je ta da uočavamo kako toplota uzrokuje pojavu vatre, dok je vatra, također, uzročnik toplote. Stoga je toplota uzrok vlastitog uzroka. No, rješenje ove nedoumice je također jasno, jer je toplota koja je uzrok vatre različita od toplote koja dolazi u postojanje kao učinak vatre. Mada ove dvije toplote imaju jedinstvo po vrsti, one su mnoštvene u pogledu na njihovu egzistenciju u vanjskom svijetu. A ono na šta se misli pod jedinstvom koje pripada pravilu nemogućnosti kruga uzroka jeste individualno jedinstvo (wahdat-e šaĥṣī), a ne pojmovno jedinstvo. Ustvari, ova nedoumica je rezultat brkanja između jedinstva pojma i jedinstva primjera, ili je rezultat brkanja između dvaju značenja jedinstva.

Neke druge nevažne nedoumice predstavljene su od strane nekih materijalista i marksista, no ukoliko se dovoljno pažnje posveti pojmovima pravila nemogućnosti kruga uzroka i datim odgovorima na dvije spomenute nedoumice, to će nas osloboditi potrebe za njihovim spominjanjem i odbacivanjem.

Nemogućnost beskonačnog niza

Doslovno značenje beskonačnog niza (tasalsol) jeste da su to slučajevi koji slijede jedan drugog u lancu, bilo da su karike ovog lanca konačne ili beskonačne, i bez obzira postoji li ili ne između njih uzročna veza. Međutim, stručno značenje specifično je slučajevima u kojima su jedan ili oba smjera lanca neograničeni. Filozofi smatraju da je beskonačni niz nemoguć pod dva osnovna uvjeta: prvi je da među karikama lanca treba postojati stvarni slijed, tako da bi svaka karika slijedila neku drugu u zbilji a ne konvencionalno i obzirnosno; drugi je da sve karike trebaju postojati u isto vrijeme, a ne tako da uništenjem jedne druga nakon nje dođe u postojanje. Iz ovog razloga, beskonačni niz događaja kroz vrijeme ne smatra se po sebi nemogućim.

Istovremeno se pojam beskonačnog niza u uobičajenoj filozofskoj upotrebi ne odnosi isključivo na uzroke. Mnogi argumenti kojima se potvrđuje njegova racionalna nemogućnost uključuju i beskonačni niz u stvarima koje nisu povezane uzajamnom uzročnom vezom. Takav je slučaj s dokazima iz paralelnosti, upoređivanja i postepenosti[1] (borhān-e musāmatah, borhān-e tatbīq, borhān-e sullamī) koji se spominju u opsežnim filozofskim djelima, a u kojima su korištene matematičke premise, mada i oko ovih argumenata postoje određena sporenja. Međutim, neki dokazi se naročito tiču uzročnih lanaca, poput dokaza koji je dao Farabi, poznatog kao “najčvršći i najkoncizniji dokaz” (borhān-e asadd-e aĥṣar), koji se može iznijeti na sljedeći način.

Ako se pretpostavi da svaka karika u lancu egzistenata ovisi o drugoj, tako da ako prethodna karika ne postoji, o njoj ovisna karika se, također, neće dogoditi. Ovo nužno podrazumijeva da ovaj lanac kao cjelina ovisi o drugom egzistentu, jer je pretpostavljeno da sve njegove karike imaju osobinu bivanja ovisnim o drugoj karici i neizbježno se mora pretpostaviti da postoji egzistent na čelu lanca koji sam nije ovisan o nečemu drugom. Dok se ovaj egzistent ne dogodi, karike lanca neće doći u postojanje u slijedu. Stoga takav lanac ne može biti beskonačan u smjeru svog početka. Drugim riječima, beskonačni niz uzroka je nemoguć.

Sličan ovome je i dokaz koji se temelji na načelima uspostavljenim od strane Mulla Sadre u njegovoj transcendentalnoj teozofiji, a za nemogućnost beskonačnog niza uzroka darivatelja bivanja, koji se može iznijeti na sljedeći način.

U skladu s fundamentalnošću egzistencije i bivanjem relacijom egzistencije posljedice u odnosu na uzrok koji je darovatelj bivanja, svaka posljedica u odnosu na svoj uzrok koji joj dodjeljuje egzistenciju upravo je sama ta veza i ovisnost. Ona nema vlastitu neovisnost. Ako je dati uzrok posljedica u odnosu na prethodni uzrok, on će imati to isto stanje (ovisnosti) prema prethodnom uzroku. Pa ukoliko se pretpostavi lanac uzroka i posljedica, takav da je svaki uzrok posljedica nekog drugog uzroka, to će biti lanac pripadnosti i ovisnosti. Po sebi je očigledno da se ovisna egzistencija ne može dogoditi bez događanja neovisne egzistencije o kojoj prethodna ovisi. Tako neizbježno mora, iza ovog lanca veza i pripadanja, postojati neovisna egzistencija u svjetlu koje se sve one događaju. Stoga se ovaj lanac ne može smatrati bespočetnim i bez apsolutno neovisnog člana.

Razlika između ovih dvaju dokaza leži u činjenici da prvi dokaz pokriva sve stvarne uzroke koji nužno moraju postojati sa svojim posljedicama, dok je drugi dokaz specifičan samo uzrocima darivateljima egzistencije, a također obuhvata i potpune uzroke, jer oni uključuju uzroke darivatelje egzistencije.

Nastavak: Djelotvorni uzrok

Sažetak

1. Samoočigledno je da ni jedan egzistent ne može biti uzrokom vlastite egzistencije, izuzev ukoliko je složen i ima dva dijela ili više njih, pri čemu jedan od njih izaziva promjene na drugome, kao što je, naprimjer, slučaj kod utjecaja duha na tijelo i obratno.

2. Smisao izraza Nužni Egzistent po Sebi / Bīti u kojem je Njegova egzistencija zahtjev Njegove Bīti jeste nijekanje bilo kakve uzročnosti, a ne potvrđivanje uzročnosti između Božije Bīti i Njegove egzistencije.

3. U pogledu unutarnjih uzroka, materije i forme, javlja se pitanje kako se oni mogu smatrati uzrokom od njih složene cjeline, kad sama njihova egzistencija nije ništa drugo nego egzistencija cjeline?

4. U odgovoru je kazano da su sami dijelovi (materija i forma), bez uvjeta njihove združenosti – uzrok, dok je njihova združenost, pod uvjetom bivanja združenim – posljedica. Međutim, činjenica je da je do nazivanja tih dijelova uzrokom došlo usljed površnosti i proširivanja značenja termina, kako je na to i ranije ukazano.

5. Također, pripisivanje uzroka dijelovima štastva i tome slično jeste svojevrsno proširenje značenja termina.

6. Vjerovanje u uzročnost između sekundarnih inteligibilija (poput kontingentnosti i potrebe) također je druga vrsta proširenja značenja termina, jer niti jedna od njih nije obuhvaćena presudbama o stvarnim uzrocima i posljedicama.

7. Ništa ne može biti uzrok samome sebi niti posljedica vlastitoj posljedici. Drugim riječima, krug uzroka je nemoguć, izuzev ukoliko egzistent nije pripremni uzrok za nešto što će u budućnosti trebati. Ili da je jedna jedinka štastva uzrokom nastanka nečeg što je uzrokom nastanka druge jedinke istog tog štastva, kao što, naprimjer, toplota uzrokuje nastanak vatre, a vatra opet uzrokuje nastanak nove toplote.

8. Izraz beskonačni niz podrazumijeva slijed beskonačnih slučajeva. Filozofi beskonačni niz smatraju nemogućim kada njegove karike imaju stvarni slijed i kada postoje skupa.

9. Farabi u vezi s nemogućnošću beskonačnog niza kod stvarnih uzroka iznosi ovakav argument: ukoliko bi u lancu uzroka i posljedica svaki uzrok bio posljedica nekog drugog uzroka, u pogledu cjeline tog lanca može se reći da cijeli lanac ima potrebu za nekim drugim uzrokom. Stoga se na vrhu lanca mora uspostaviti uzrok koji nije posljedica nekog drugog uzroka. Prema tome, lanac uzroka imat će svoje ishodište i svoj početak.

10. Na temelju fundamentalnosti egzistencije i bītske ovisnosti egzistencije posljedice o svom uzroku izvodi se drugi argument vezan za uzroke darivatelje egzistencije, i to u sljedećem obliku: ukoliko povrh lanca uzroka, od kojih je svaki sama ovisnost, ne bude postojala apsolutno neovisna egzistencija, bit će nužno prihvatiti da se ovisnosti događaju bez strane o kojoj ovise.


[1] Radi se o tri čisto matematička dokaza konačnosti dimenzija. Demonstracija jednog od njih (burhān-e sullamī) glasi: Pretpostavimo jedan tupi ugao čiji se kraci beskonačno protežu čime se postepeno uvećava njihovo međusobno rastojanje. Očekivati je da u beskonačnosti ovo rastojanje bude također beskonačno, ali je ono ograničeno samim krakovima. A proturječno je da jedna stvar bude i beskonačna i konačna jer je beskonačnost ustvari odsustvo svake vrste ograničenja. (op. prev. bos.)
Zadnji put promjenjen: %AM, %17 %519 %2017 %11:%Jul