Sejjid Dželaluddin Aštijani

Sejjid Dželaluddin Aštijani

 

Moral i karakter filozofa i učenjaka Sejjid Dželaluddina Aštijanija

Sejjid Dželaluddin Aštijani je rođen 1304. god. po iranskom kalendaru u mjestu Aštijan. Prva znanja stječe u svom rodnom mjestu da bi kasnije otišao u Kom na usavršavanje. Kod ajatollaha Burudžerdija uči fikh i osnove islamskog prava.

Zbog neizmjerne ljubavi ka islamskom tesavufu i filozofiji osam godina provodi kod Allame Tabatabaija gdje proučava temeljna djela ovih disciplina, zajedno sa djelima iz teologije kao što su fikh, usuli fikh i tefsir. Da bi usavršio znanje na polju Mulla Sadrine filozofije odlazi u Kazvin i tamo uči kod Sejjid Ebul-Hasana Refija Kazvinija. Nakon toga odlazi u Nedžef gdje provodi naredne dvije godine. Po povratku jedno vrijeme se zadržava u Teheranu kod Mirza Ahmeda Aštijanija, a povremeno koristi i savjete Mirze Mehdija Aštijanija.

Godine 1338., po iranskom kalendaru je izabran za profesora na Teološkom univerzitetu u Mešhedu gdje predaje islamsku filozofiju i tesavuf. Ubrzo postaje redovni profesor na istom Univerzitetu. Punih četrdeset godina, tačnije sve do vremena kada ga teška bolest obhrvava i ne dopušta mu aktivno bavljenje naukom i istraživačkim radom, predaje na univerzitetu i istovremeno se bavi spisateljskim radom i kritičkom obradom klasičnih djela islamske filozofije i tesavufa. Allame Aštijani je gajio veliku ljubav ka islamskoj filozofiji i tesavufu tako da je svo svoje raspoloživo vrijeme trošio na polju oživljavanja tradicionalne islamske misli i širenja ideja islamskih velikana.

Dželaluddin Aštijani, istaknuti poznavalac transcendentne teozofije i islamskog tesavufa, je nakon dugotrajne i iscrpljujuće bolesti u osamdesetoj godini života umjesecu martu 2007. god. po Isau napustio ovaj svijet. On je spadao u manji broj poznavalaca Mulla Sadrine filozofije i iza sebe je ostavio značajan naučni opus.

Njegova najpoznatija djela su: Egzistencija s aspekta filozofije i irfana, Biografija i filozofija Mulla Sadre, Komentar Mulla Sadrinog djela “Zad al-musafirin”, Komentar Kejsarijevog predgovora Fususul hikemu, Komentar Farabijevog djela Fususul hikem, Tefsir sure Tevhid, Trakat “Mešair al Mula Sadra”, “Osnovi spoznaje” Fejz Kašanija, “Smjernice zakonitosti” Ibn Turkea, “Pokazatelji i božansko” Mulla Sadra, “Prapočetak i proživljenje” Mulla Sadra, “Nakd al nusus fi šarh al nakš al nusus” Abdurrahman Džamija i kraći prikazi djela iranskih filozofa Mulla Sadrine filozofije.

Allame Aštijani predstavlja jednog od najistaknutijih poznavalaca transcendentne teozofije preko kojeg su se mnogobrojni učenjaci na zapadu i istoku upoznali sa iranskim tesavufom, filozofijom i mudrošću. On je dao veliki doprinos razvoju nauke i filozofije u Iranu. Dugo vremena sam pokušavao da pomno pročitam i analiziram Ibn Arebijev “Fusus al hikem” i Kejsarijev komentar tog djela, no uvijek sam bio spriječen različitim poslovima ili obavezama. Tako je bilo sve dok jednog dana nisam pronašao Kejsarijev komentar Fusus al hikema sa bilješkama allame Dželaluddina Aštijanija u biblioteci jednog od bosanskih šejhova u Sarajevu. Tom prilikom sam studiozno i s krajnjom obazrivošću pročitao ovo djelo i s obzirom da sam 1999. godine u Mešhedu upoznao karakter i ličnost allame Aštijanija odlučio sam da ga posjetim i da izravno razgovaram s njim u vezi njegovih bilješki kako bih ta saznanja mogao koristiti u svom budućem naučno-istraživačkom radu. Nažalost, u međuvremenu do mene je stigla vijest o smrti profesora Aštijanija što me je jako potreslo.

U svakom slučaju, povodom smrti ovog velikana islamske filozofije odlučio sam napisati kraći tekst o njegovom karakteru i moralu na temeljima bilješki, koje je napisao na kometar Fususul hikema Ibn Arebija kako bih se bar djelomično na taj način odužio ovom velikom misliocu i njegovom djelu.

Profesor Aštijani je iskazivao veliku pažnju prema svim onima koji su se bavili istraživanjem islamske filozofije i irfana i s puno pijeteta govorio o njima i njihovim djelima. Njegova pažnja i pijetet nisu bili usmjereni samo ka vrhunskim poznavaocima islamske mudrosti, nego je uvažavao sve one koji su od najranijih dana dali svoj doprinos razvoju i širenju islamske misli. Pisci i istraživači više od ostalih čitaju knjige i ukoliko tokom svog naučno-istraživačkog rada jednu knjigu koriste više od ostalih, onda ona na neki način za njih postaje prijatelj i saputnik. Međutim, ukoliko neki izdavač neprimjereno objavi važno djelo i ukoliko je čitalac prinuđen da uvijek, kada mu je potrebna, traži pomoć porodice ili prijatelja da bi ju pronašao, sabrao i čitao, onda kada bude čitao tu knjigu sjećat će se problema i teškoća koje je imao sa tom knjigom tako da će ta knjiga za njega predstavljati loše uspomene i vjerovatno će ju prezirati. Naši preci su, zbog nesebične ljubavi koju su gajili ka nauci i kulturi, posvećivali veliku pažnju izradi kvalitetnog papira i ljepila, ukrašavanju, koričenju i pisanju knjiga, što je u to vrijeme predstavljalo posebnu vrijednost. Današnji izdavači, koji knjigu posmatraju samo kao unosnu robu, nemaju osjećaj za njenu duhovnu vrijednost, zbog čega pažnju posvećuju samo njenoj vanjštini kako bi na taj način privukli kupce. Čitatelji, koji su prinuđeni kupiti knjigu obično pronalaze knjige sa puno nepotrebnih stranica bez vrijednog sadržaja. Allame Aštijani je posvetio posebnu pažnju Kejsarijevom komentaru Fusus al hikema. To nije djelo koje se jednim čitanjem može razumjeti, nego naprotiv neophodno je dugotrajno iščitavanje različitih komentara na ovu temu što može potrajati i nekoliko godina. Govoreći o kvalitetu starih i novih izdanja allame Aštijani kaže:

“Knjiga komentar Fusus al hikema je i danas nakon sto četrnaest godina u istom stanju u kojem se nalazila kada ju je napravio i ukoričio majstor, no stranice današnjih izdanja se razdvajaju i nakon kraće upotrebe.”[1]

Naravno, postojao je jedan broj izdavača koje je allame Aštijani uvijek hvalio. S tim u vezi, kada je govorio o izdavačkoj kući “Antika” i njenom direktoru Abasaliju Pasebanu rekao je:
“Prije par godina ili još preciznije u mladosti sam napisao komentar na Kejsarijev predgovor Fusus al hikema. Moj prijatelj, neka mu se Allah, dž.š., smiluje, tadašnji direktor izdavačke kuće “Antika” Abasali Paseban je odmah štampao moju knjigu. Gospodin Paseban je svoj život posvetio radu na polju kulture i nakon dugog i plodonosnog rada je preselio na ahiret.”[2]

Profesor Aštijani je žalio zbog dekadense islamskog tesavufa i neobjavljivanja tesavufske literature. S tim u vezi je rekao:

“Pripremio sam za štampu kritičko izdanje Džamijevog i Džandijevog komentara Fusus al hikema, koja su ranije štampana u veoma lošim izdanjima i na slabom papiru. Odlučio sam da pored mnogobrojnih obaveza koje trenutno imam kao što su pisanje komentara Sadruddin Konjavijevog “Nususa”, zatim komentara još jednog njegovog djela koje se koristi kao obavezna literatura na univerzitetima i jednog djela njegovog savremenika Ibn Fenarija, gdje sam namjerno izostavio radove ostalih istraživača na tom polju, objavim Kejsarijevu risalu i još nekoliko drugih djela zajedno sa nekim svojim učenicima. Sve više slabi interes i ljubav prema islamskom tesavufu i filozofiji tako da ova djela sve manje zauzimaju mjesta u našim životima.”[3]
Profesor Aštijani je uvijek pružao korisne savjete i upute čitaocima svojih djela dajući im adekvatne smjernice na polju upoznavanja sa irfanskim i filozofskim temama. Ulagao je maksimalan trud u odgajanju i usmjeravanju mlađih generacija. Smatrao je da je za razumijevanje tesavufskih istina neophodno slijediti put starijih generacija, jer su oni bili bliži samom izvoru. Svojim učenicima je savjetovao da prije svega iščitavaju literaturu na polju logike kako bi bolje razumjeli djela kao što su komentar Sabzivarije “Manzume” i što spremnije mogli pratiti predavanja na temu Mulla Sadrinih djela “Šavahid al rububije” i “Asfar”. Po njemu, najbolji način za upoznavanje sa tesavufom i islamskim misticizmom predstavljaju djela samih arifa i mistika. Kratka tesavufska djela kao što je Irakijevo djelo “Lumeat”, koje je napisano na perzijskom jeziku, je smatrao neophodnim za razumijevanje tesavufa i s tim u vezi je rekao:

“Ovo kratko i koncizno djelo treba čitati zajedno sa jednim od njegovih komentara kod nekog istaknutog profesora.” Nakon dugogodišnjeg iščitavanja komentara, koji su napisani na ovo izuzetno vrijedno i sažeto djelo, zaključio je da je Džamijevo djelo “Zrake svjetlosti” najbolji komentar istog. Kao i većina iranskih učenjaka i poznavalaca tesavufa, on početnicima i simpatizerima tesavufa preporučuje upoznavanje sa djelima “Tamhidatul kavaid” Sainuddina Ali ibn Muhammeda Turkea i Kejsarijevom “Mukadimom”, koja obuhvata najvažnije teme i rasprave u islamskom misticizmu.

Alame Aštijani je bio vrsni poznavalac kako šitske, tako i sunitske vjerske literature, no nikada nije gajio ekstremne stavove u odnosu na neka pitanja u vjeri. Naravno, svaki pripadnik određene religije indirektno ili direktno prihvata njena učenja, tako da niko ne može tvrditi da njegovo vjerovanje nema uticaja na razumijevanje i tumačenje tesavufskih istina. Profesor Aštijani, govoreći o onima koji neutemeljeno smatraju da je svaki sljedbenik šizma arif, kaže:

“Tvrdnja da je svaki sufija šiit i da je svaki šiit arif ni u kom slučaju ne može biti ispravna. Ne treba pristrasno zastupati neutemelje tvrdnje. Svaki čovjek potpada pod uticaj sredine i uslova u kojima živi. Vjerovanje u ovaj princip, iako nekada postoje izvjesna odstupanja, rješava mnoge probleme.”[4]

Govoreći o dekadenci nauke u islamskim zemlja allame Aštijani je rekao: “Islamske zemlje su u potpunosti odbacile istinsku nauku. Egipat je nekada bio ishodište velikog broja islamskih učenjaka. Mnogobrojni učenjaci su odlazili u tu zemlju da slušaju predavanja tamošnjih arifa i alima. Znali su da tamo žive najsposobniji i najpotpuniji arifi. Egipćani su, također, bili mirni i veoma odvažni ljudi. Iran je, isto tako, nekada bio centar velikog broja arifa, gdje su kur'anske nauke doživljavale procvat.”[5]

On je izražavao žaljenje zbog toga što je Ebu Ala Afifi otišao na zapad da bi izučavao islamski tesavuf i što je smatrao da je tamo spoznao Ibn Arebijev Fusus al hikem.
Profesor Aštijani, kao vrsni poznavalac tesavufa i transcendentne teozofije, nije bio ograničen uskim pogledima, niti je jednolično posmatrao božanska znanja. Smatrao je da svaka nauka ima svoje mjesto. Naravno, veliki broj učenjaka svijet posmatra iz jedne perspektive i ukoliko su arifi i sufije ne obraćaju pažnju na fikh ili ukoliko su fakihi izbjegavaju tesavuf, filozofi slično posmatraju tesavuf i fikh, a isti slučaj je i sa poznavaocima prirodnih znanosti kao što su fizika, hemija i sl. No, allame Aštijani nije bio takav. Govoreći o važnosti kur'anskih znanosti on kaže:

“Kur'anske znanosti obuhvataju sve značajnije nauke kao što su tefsir, hermeneutika i ostale naučne discipline, koje u sebi sadrže ostale znanosti između kojih se najviše ističe znanost o Tevhidu. Treba biti svjestan činjenice da Kur'an obuhvata sva Božija imena i njihove specifičnosti i u njemu se preporučuje razmišljanje o ajetima koji govore o svojstvima i djelima Božijih Sifata zatije. Onaj tefsir koji komentatora veže za vanjski smisao Kur'ana je tefsir koji može načiniti svako onaj, koji poznaje arapsku gramatiku i stilistiku i dobro poznaje mutezilitsku i ašeritsku literaturu. Ovdje se ne misli na takve tefsire.”[6]

Aštijani prezentira kriterij za poznavanje načina razmišljanja budućih generacija, koji uz dobro poznavanje može pomoći u rješavanju mnogobrojnih problema. On smatra da ukoliko želimo znati kako će razmišljati buduće generacije, onda moramo dobro poznavati prošlost, jer svaka stvar ima svoju osnovu.

Po njemu poznavanje arapskog jezika i tesavufske literature ne može zasititi onoga koji traga za naukom. Da bismo ispravno spoznali božanski nauk i razumjeli djela kao što je “Fusus al hikem”, moramo otići kod duhovnog učitelja i uz njegovo vođenje preći određeni put, pa čak ukoliko se radilo i o naučnom putu, a ne praktičnom. Aštijani prigovara Afifiju zbog toga što nije otišao kod arifa učenjaka ili učenjaka arifa i što je komentarisao “Fusus al hikem” samo na temelju arapskih znanosti. S tim u vezi kaže:

“Neke pogreške Afifija ili nedostatak razumijevanja sadržaja “Fusus al hikema” proizilaze iz toga što je Afifi sam izučavao ovo djelo bez učitelja i što je smatrao da je arapski jezik ključ svih problema. On je trebao naći učitelja i u islamskim zemljama tragati za znanjem.”[7]

Allame Aštijani je gajio veliku ljubav prema arifima i u svakoj prilici ih je spominjao po dobru. Jedan od tih arifa bio je Abdulkadir Džezairi. Govoreći o njemu jedne prilike je rekao:
“Nedavno sam se upoznao sa velikim islamskim mistikom i arifom iz Alžira po imenu Abdukadir Džezairi iza kojeg su ostala veoma vrijedna djela na polju tesavufa. Često ga nazivaju “Gospodar mača i pera” ili “Prvi duhovni otac vječite alžirske revolucije Emir Abdulkadir Džezairi”. On je bio prvi koji je u Kairu objavio Ibn Arebijevo djelo “Futuhat al mekijje”. Tom prilikom je napisao kraće bilješke u formi fusnota. Iza njega je ostalo nekoliko trakata. Bio je izuzetno pobožan i istaknut islamski mislilac. Kada je podigao ustanak uzdržavao je se od avantura. Bio je izuzetno omiljen i većina Francuza ga je spominjala sa poštovanjem, a Alžirci su ga smatrali svojom kiblom.”[8]

Profesor Aštijani je žalio zbog toga što se ne obraća pažnja islamskom tesavufu, filozofiji, tefsiru i hadisu. Tvrdio je da su i prethodne generacije imale isti stav prema islamskim znanostima zbog čega su ove nauke zapale u duboku krizu. Rekao je:

“Prenosioci i sakupljači šiitskih hadisa kao što su Kulejni, Saduk, Mufid, Sejjid Murteza i šejh Taife poznat kao šejh Tusi nisu komentarisali predaje koje se odnose na vjerovanje, nego su ih više posmatrali s aspekta fikha i usuli fikha. Oni nisu pridavali veliku pažnju temama na polju vjerovanja. Stoga su fikh i usuli fikh u odnosu na ostale nauke, kao što su tefsir i principi vjerovanja, puno razvijenije. Zbog toga su irfan, transcendentna teozofija, hadis i studiranje značenja čvrstih i ispravnih predaja, koji predstavljaju osnovu spoznaje, ostali zanemareni. Na taj način je i Kur'an izgubio na važnosti, jer je u to vrijeme smatrano da ovladavanje gramatikom, retorikom i djelomično kelamom rješava sve probleme i daje ključ razumijevanja Kur'ana. Nažalost, i danas je nastavljen taj metod izučavanja Kur'ana. Tefsir nikada nije izučavan na univerzitetima, niti se danas izučava. Iako se na fakultetima kur'anskih znanosti tefsir ubraja u obavezne predmete, taj predmet se tamo nikada nije izučavao.”[9]
Naravno, da allame Aštijani ne optužuje velike šitske učenjake za nedoslijednost na polju principa vjerovanja i tefsira i površno iščitavanje njihovih djela će pokazati da su djelovali u skladu sa zahtijevima svog vremena i potrebama šitskih sljedbenika i da je bilo potrebe da se više posvete principima vjerovanja sigurno bi to i učinili. Šejh Saduk, čije je pravo ime Ebu Džafer Muhammed ibn Ali ibn Husejn ibn Musa ibn Babuje Komi a koji je poznat po nadimku Ibn Babuje, pored hadisa je posvećivao veliku pažnju akaidu i kelamu. Iako je šejh Saduk bio poznat po svojim djelima “Men la jahduruhu fakih”, “Ilel al šeraje”, “Avab al e'mal”, “El Hisal”, “Ahbar ujun al Rida” i “Kitab al tevhid” i zbog toga je bio priznat kao muhaddis, međutim, njegovo djelo “Al itikadat”, koje govori o temeljnim principa šitskog vjerovanja, spada u najvrijednija djela te vrste. Šejh Mufid je napisao komentar na ovo djelo pod nazivom “Tashih al itikad”.

Međutim, šejh Mufid, čije je puno ime Muhammed ibn Muhammed ibn Numan Bagdadi, je u odnosu na šejh Tusija i Sejjid Murtezu bio na višem naučnom nivou. Historičari Sejjid Murtezi smatraju šiitskim mutekellimom i na tom polju ga drže za najjačeg autoriteta. On je najviše pažnje posvetio kelamu, jer je u njegovo vrijeme kelam dožio vrhunac razvoja. Posjedovao je posebnu sposobnost u vođenju vjerskih rasprava. Poznata je njegova rasprava sa Abdul-Džabirom, predvodnikom Mutezila u Bagdadu i Ebu Bekrom Bakilanijem, jednim od najistaknutijih teoretičara ešaritskog pravca. Prenosi se da mu je Ali ibn Isa Mutezili dao nadimak “Mufid” nakon jedne žestoke rasprave. Također, se pripovijeda da su mnogi, koji nisu mogli voditi rasprave s njim, nakon njegove smrti odahnuli. On je pored dobrog poznavanja islamskog kelama bio vrsni poznavalac tefsira, te stoga nije moguće prihvatiti tvrdnje allame Aštijanija da se šejh Mufid bavio samo hadiskim naukama. Na polju islamskog kelama je napisao veoma vrijedna djela kao što su “Arkanu fi duaim al din”, “Avail al mekalat” i “Tashih al itikad”.

On je, također, napisao jedno djelo o mudžizama Kur'ana. Šejh Mufid je svoja djela na polju Kelama napisao u cilju odbrane šizma od napada protivnika i spriječavanja zastranjivanja. Šejh Mufidova djela na polju kelama, zatim “Al itikadat” šejh Saduka, poznati tefsir “Tibjan” i Sejjid Murtezin “El Zahire” pobijaju tvrdnje allame Aštijanija i ukoliko ovim djelima dodamo još stotinjak drugih na polju kelama, onda će postati sasvim jasno da su šitski alimi tokom historije konstantno djelovali u skladu sa zahtjevima vremena i potrebama ljudi. Naravno, postoje izuzeci koji potvrđuju navode profesora Aštijanija. Ebu Džafer Muhammed ibn Hasan ibn Ali Tusi šejhu Taife spada u najveće šiitske učenjake tokom historije. On je bio učenik šejh Mufida i Sejjid Murteze. Godinama je u Nedžefu slovio za utemeljitelja Džaferijskog mezheba i obnovitelja vjere u petom stoljeću po hidžri. Šejh Tusi je poznat svim učenjacima svijeta i kada se u šiitskoj literaturi spominje šejh bez oznake imena onda se obavezno misli na šejh Tusija. Nakon Sejjid Murteze on je preuzeo katedru kelama. Prema tome, šejh Tusi je u svoje vrijeme najviše bio poznat kao mutekellim, no on je bio vrstan poznavalac svih islamskih disciplina kao što su fikh, usuli fikh i tefsir. Učenjaci poslije njega ga više poznaju kao muhaddisa, fakiha, mufessira itd. Njegove teorije na polju fikha su dugi niz godina bile temelji ove nauke u šizmu. Njegovi stavovi su uglavnom utemeljeni na racionalnim i tradicionalnim dokazima, koji se koriste u fikhu. Njegova djela “Al Tahzib” i “Istibsar” poslije “Al Kafi” i “Men la jahduruhu fakihi”, nakon kur'ana predstavljaju temelje šitskog mezheba. Njegov tefsir “Tibjan” predstavlja vrhunsko djelo te vrste u islamskom svijetu. Ova knjiga obuhvata sve kur'anske nauke i pojašnjava sva islamska pitanja. On je, također, napisao veliki broj djela na polju kelama kao što su “Principi vjerovanja u kelamu”, “Mushaf” i “Umjerenost u onome što se odnosi na vjerovanje”.

Sejjid Murteza Ebulkasim Ali ibn Husejn poznat kao “Ilm al-huda”, jedan od najistaknutijih šitskih učenjaka, je dao veliki doprinos na polju razvoja nauke kelama. Njegova djela “Zehira“ i “Tanzih al enbija” spadaju u najvažnija djela kelama i još uvijek imaju široku primjenu kod šitskih učenjaka. Pored kelama posvetio je veliku pažnju tefsiru tako da su iza njega ostali komentari sure “Hamd” i “Bekara”.

Sadruddin Konjavi u svom komentaru Ibn Arebijevog Fusus al hikema upotrebljava izraze, koji ukazuju na jednu vrstu tekije, odnosno skrivanja tajne. Profesor Aštijani tumačeći principe vjerovanja u svojim djelima žestoko kritikuje one koji bez logičkih i vjerski opravdanih razloga kriju svoje vjerovanje. Skrivanje vjerskih uvjerenja radi materijalnih interesa smatra najgorim ljudskim svojstvom što po njemu čovjeka udaljava od Boga, iako ga čini materijalno bogatijim. Allame Aštijani smatra da je Konjavi izbjegavao reći istinu zbog toga što se bojao da izgubi položaj, koji je imao u tadašnjoj teološkoj školi ili zbog straha od islamskih pravnika i učenjaka tog vremena.[10]

Njegova odvažnost se uglavnom temelji na jakim naučnim osnovama, a s druge strane, tokom svog života nikada nije uživao poštovanje, niti ga je pružao onima koji sve vrednuju po vanjštini. Ukoliko uporedimo njegov jednostavan, skroman i asketski život sa životom njegovih protivnika, onda će nam njegova odvažnost postati dosta razumljivija. Čini mi se da je Sadruddin Konjavi bio na veoma visokom stepenu duhovnog i moralnog savršenstva tako da predavanje na teološkom fakuletu za njega nije bio dovoljan razlog da krije istinu, ukoliko pored toga nije postojao mnogo veći i važniji razlog. S obzirom na znanje koje je posjedovao ispravnije je reći da je djelovao u skladu sa svojim vremenom, jer da nije bio oprezan do nas ne bi stigao njegov komentar Fusus al hikema i ostala njegova djela, nego bi tadašnji islamski pravnici i zlobnici našli načina da unište njegova djela i na taj način danas ne bismo imali ovako vrijednu baštinu u svom posjedu.

Rahmetli Aštijani je bio jako skroman čovjek i nije pridavao nikakvu pažnju materijalnim vrijednostima, a konstantno je bio u potrazi za istinom, kao da je oduvijek bila dio njega. Bio je najbolji čuvar bogatog islamskog intelektualnog i duhovnog naslijeđa. Jedan od vidova putovanja ka Bogu jeste putovanje uz pomoć noćnog ibadeta na krilima šerijata. Historija je pokazala da su islamski velikani čitave noći provodili u ibadetu.

Allame Aštijani je govorio da pedeset godina nije zaspao noću i da je konstantno činio ibadet i čitao knjige. U svojoj knjizi “Historija filozofije” kaže: “Ja imam samo jedan zadatak, a to je da dokažem da sve nauke moraju biti u službi Ehli-bejta”.

Njegov život je bio ispunjen isposništvom i sav svoj trud je uložio u službi islamske filozofije. Kada bi dobio neki imetak odmah bi ga darivao siromasima kako bi bar neko osjetio promjenu u svom životu. Govorio je: “Želim dokazati da je Mula Sadrina filozofija kelam Ehlu bejta”. On je, uistinu, bio jedan od najistaknutijih poznavalaca, komentatora i historičara islamske filozofije, koji je čitav svoj plodonosni život žrtvovao na polju oživljavanja islamske, iranske tradicije. Njegov doprinos i trud na polju osvjetljavanja zaboravljenih činjenica islamske filozofije je poznat svim ljubiteljima islamske mudrosti i filozofije. Njegov neizmjerni doprinos i oživljavanje zaboravljenih i izgubljenih djela islamskih učenjaka će ostati vječno zapisani u historiji islamske filozofije. Djelo “Izbor iz djela iranskih mislilaca”, koje je objavio zajedno sa Henri Korbenom je učinilo vječnim njegov šezdesetogodišnji rad na polju proučavanja, objavljivanja i prezentacije islamske filozofije i mudrosti. Dovoljno je reći da je Henri Korben, istaknuti francuski filozof, allame Aštijanija nazvao drugi Mulla Sadra.

Toliko je studiozno analizirao logičke teme da su ga prozvali drugi “Sadru mutaehilin” (najveći među teozofima). On je dobro pokazao da svjetlost filozofske misli nikada ne umire u Iranu i da su iranski filozofi oduvijek bili istaknuti na polju mudrosti i filozofije. Bio je odraz božanske tradicije u Iranu, a božanska mudrost je nešto najvrjednije što je ostalo čovječanstvu. Allame Aštijani je bio najveći poznavalac islamske filozofije u svom vremenu. U posljednje vrijeme smo imali veliki broj istaknutih učenjaka na polju racionalnih i tradicionalnih znanosti, no Aštijani je u sebi objedinjavao sve nauke. Nije imalo ni malo licemjerja i oholosti i sve što je mislio to je i govorio. Gajio je iskrenu ljubav i simpatije ka Božijim miljenicima. S velikim entuzijazmom i dalekovidnošću uzdigao je filozofiju i sav svoj život je posvetio nauci. On je započeo taj posao u vrijeme kada je zbog postojećih uslova filozofija bila zanemarena.

Veoma brzo se osamljuje i provodi život u miru i osami. Iran posjeduje veoma bogatu kulturu i naslijeđe, koje se nalazi na izdisaju, a profesor Aštijani je najbolji primjer čuvara te kulture i tradicije. Bio je rječit u govoru i iskren u djelu i nikada nije poginjao glavu ni pred kakvim silnicima. Živio je s irfanom i filozofijom i čitavo njegovo postojanje je bilo ispunjeno pitanjima. Ibn Arebi kaže da čovjek ima tri vrste bliskosti sa Božijim Poslanikom Muhammedom, s.a.v.a., i to duhovna, formalna i unutarnja. Duhovna bliskost je utemeljena na mudrosti, formalna na pokoravanju poslanstvu i šerijatu, a unutarnja na čišćenju duše. Merhum Aštijani je imao sve tri vrste bliskosti. Široko znanje, dalekovidost, otvorenost i prijemčljivost su od njega načinili učitelja, koji je odgojio veliki broj istaknutih i vrijednih učenika širom iranskih i svjetskih univerziteta i naučnih centara.


[1] Predgovor alame Aštijanija na komentar Fusus al hikema, str. 1-2.

[2]Ibid, str. 8-9.

[3] Ibid.

[4]Ibid, str. 12.

[5]Ibid, str. 22.

[6]Ibid, str. 35.

[7]Ibid, str. 22.

[8] Ibid.

[9] Predgovor komentara Fusus al hikema, str. 42-43.

[10] Komentar Fusus al hikema, str. 983. glosa 15.

Zadnji put promjenjen: %AM, %14 %392 %2014 %08:%Sep