Šta je filozofija? - prvo predavanje 1.

Šta je filozofija? - prvo predavanje 1.

Prvu stvar koju moramo saznati u vezi sa filozofijom je odgovor na pitanje šta je filozofija?

Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, moramo se osvrnuti na kratak uvod iz logike, s obzirom na greške i dvosmislenosti koje se događaju pri nuđenju odgovora na ovo pitanje. 

Literalna i pojmovna definicija

Logičari kažu: Kada postavimo pitanje, šta je neka stvar, odgovor se može odnositi na različite smislove pitanja.

Nekada se pitanje odnosi na doslovno značenje riječi, što znači da kada pitamo: “šta je ta stvar”, ta stvar je, ustvari, riječ koju smo upotrebili, i pitanjem "šta je to" hoćemo da saznamo značenje te riječi, doslovno i terminološko. Zamislimo da smo čitanjem knjige naišli na riječ "simorg" (سيمرغ) čije značenje ne znamo te pitamo šta je "simorg"? U odgovoru nam će se reći da je to ime jedne ptice. Takođe, nalazimo da se u logici raspravlja o "kelime" (کلمه - riječ), i pitamo se šta to znači u terminologiji logike? Logičar će odgovoriti da je to isto što i glagol kod sintaktičara.

Jasno je da odnos i veza između riječi i značenja jeste pitanje dogovora i saglasnosti govornikâ jednog jezika, bila ta riječ termin ili obična opća riječ.

Da bi odgovorili na ovu vrstu pitanja moramo pogledati upotrebu te riječi ili rječnike i enciklopedije koje mogu sadržavati tu riječ. Ovakva pitanja mogu imati više odgovora i da svi ti odgovori budu ispravni, zato što je moguće da jedna riječ ima više različitih značenja u različitim društvima. Tako jedna riječ kod filozofa i logičara ima različito značenje od onoga kakvog ista ta riječ ima kod književnika. Riječ "kelime" među ljudima i u književnosti ima značenje "riječ", dok u filozofiji i logici ovaj izraz podrazumjeva smisao i pojam "glagola". Takav slučaj je i sa riječju قياس "kijas". Ova riječ u logici ima jedno značenje [a to je značenje silogizma], a u pravu i metodologiji fikha ima drugačije značenje [a to je značenje analogije].

Kada jedna riječ ima dva ili više značenja u jednom društvu, u takvom slučaju moramo reći da ova riječ po ovom terminu znači ovo, a po drugom terminu ima različito značenje. Odgovore koje smo do sada ponudili su "literalna definicija".

Međutim, nekada pitamo šta je ta stvar, ali ne mislimo na značenje te riječi, već ne znamo smisao tog značenja. Namjera nam nije da pitamo šta je značenje te riječi, jer ga znamo, ali nam je nepoznat smisao tog pojma i srž značenja. Pitanje je upućeno smislu značenja. Kao kada pitamo šta je čovjek, nije nam cilj da dobijemo odgovor za koje značenje koristimo riječ "čovjek". Svi znamo da je riječ "čovjek" određena da označi biće koje stoji na dvije noge i može da priča i razmišlja, već je, ustvari, pitanje šta je istina i esencija čovijeka. Jasno je da odgovor na ovu vrstu pitanja ne može biti više od jednog, dok su istovremeno svi ti odgovori tačni. Odgovore koje možemo dati na ova pitanja nazivamo "pojmovna definicija".

Literalna definicija prethodi pojmovnu definiciju, što znači da prvo moramo odrediti značenje riječi, a onda pojmovno definisati to određeno značenje, i ako uradimo na neki drugi način osim ovog, zarobit ćemo se falacijom i besmislenim prepirkama, zato što ako jedna riječ ima nekoliko literalnih ili terminskih značenja, a strane dijaloga ne obraćaju pažnju na mnoštvo tih značenja, svaka grupa u dijalogu može pretpostaviti posebno značenje za riječi i tako je definisati, ne znajući da svako od njih govori o različitoj istini, suprotno od ostalih koji govore o samo naizgled istoj riječi. Dijalog u ovom slučaju neće imati smisla.

Nerazlikovanje značenja riječi i značenja pojma će prouzrokovati to da mi shvatimo neke promjene i procese koji su u vezi značenja riječi, tako kao da su se te promjene dogodile u samom značenju pojma. Kao primjer moguće je da riječ na početku upotrebe ima opće literalno značenje, pa se kasnije promjeni i ista ta riječ dobije novo posebno literalno značenje umjesto prošlog općeg. Ukoliko ne budemo mogli stvoriti razliku u umu između značenja riječi i značenja pojma pomislit ćemo da se taj opći pojam [u pojmovnom značenju] rastavio u posebno pojmovno značenje, dok nije tako, već je samo opće značenje riječi predalo mesto posebnom značenju iste te riječi.

Riječ koja je doživjela ovakvu sudbinu jeste filozofija, kao što su zapadnjaci i njihovi sljedbenici na istoku napravili već spomenutu grešku. Možda u nastavku predavanja uspijemo razjasniti ovaj problem.

Riječ filozofija je izraz koji je poprimio različita terminološka značenja. Brojne filozofske skupine su svaka po sebi dale različite definicije filozofije. Te razlike u definicijama nisu u vezi sa jednom zbiljom. Svaka skupina je ovu riječ shvatila za jedan određen pojam i definisala taj pojam koji su oni sami zamislili.

Ono što jedna skupina filozofa naziva filozofijom, druga ne naziva, ili uopće ne priznaje vrednost nje [filozofije sa drugom definicijom], ili je naziva drugim imenom, ili je ubraja u druge nauke, i zato po principima svake skupine, ostale skupine ne mogu biti filozofi. Zbog svega toga, mi ćemo s obzirom na razne definicije filozofije ponuditi zadnji odgovor. Prvo ćemo odgovoriti na pitanje šta je filozofija, sa tačke gledišta islamske filozofije, a prije svega analizirat ćemo porijeklo riječi filozofije.

Riječ "filozofija"

Ova riječ je grčkog porijekla. Svi stari i novi poznavaoci grčkog jezika kao i naučnici koji poznaju znanstvenu historiju drevne grčke kažu:

Riječ فلسفه "falsafe" [filozofija] jeste arabizovan infinitiv grčke riječi "philosophia". "Philosophia" dolazi od dvije riječi: "philos" i "sophia". Riječ "philos" znači prijatelj, a "sophia" mudrost i znanje te tako philosophia znači "prijatelj znanja". Platon predstavlja Sokrata kao filozofa, što znači prijatelja znanja[1]. Zato će riječ falsafe, kao arabizovan infinitiv, značiti filozofiranje.

Prije Sokrata se pojavila skupina koja je sebe nazivala "sophistes", što znači naučnik. Ovi ljudi su smatrali da je sam čovjek kriterij za istinu i zbilju, i u svojim dokazivanjima koristili su falacije.

Vremenom je riječ "sophistes" izgubila svoje osnovno značenje i dobila značenje varljivih misli i falacije i tako je sofizam izjednačeno sa falacijom. Riječ سفسطه "safsate" u arapskom jeziku je arabizovan infinitiv sofizma, i trenutno kod nas nosi značenje falacija.

Sokrat zbog skrušenosti koju je imao, ili možda da ga ne bi svrstali u istu grupu sa sofistima, nije volio da ga nazivaju sofistom, odnosno naučnikom[2] i sam je želio da ga nazivaju filozofom, odnosno prijateljem znanja. Vremenom je riječ filozofija nasuprot riječi sofizam – koja je izgubila značenje znanja i poprimila značenje falacije – umjesto značenja prijatelja znanja poprimila veći stepen u značenju, odnosno značenje samog znanja, i filozofija je izjednačena sa značenjem znanja. Zbog toga, vidimo da riječ filozof nije u upotrebi prije Sokrata, kao što se i nakon Sokrata taj termin slabo koristi. Riječ filozofija je, također, na početku bila nepoznata i nije imala određeno značenje. Kaže se da Aristotel uopće nije koristio tu riječ, a tek poslije riječi filozofija i filozof postaju uobičajeni termini.

Filozofija u muslimanskoj terminologiji

Muslimani su ovaj termin preuzeli od grka, napravili arapsku verziju i dali joj istočnjački izgled i koristili je da bi označili "općenito racionalna znanja".

Filozofija u muslimanskoj terminologiji nije predstavljala jednu određenu vještinu ili nauku, zato što su sve racionalne nauke koje stoje nasuprot tradicionalnih nauka – kao što su: leksikologija, morfologija, sintaksa, retorika, semantika, znanje o pjesništvu, egzegeza, znanje o tradicijama [hadis], pravo [fikh], metodologija prava [usuli fikh] itd. – spadaju u ovu vrstu, odnosno racionalne nauke, i nazivaju ih općim pojmom filozofije. Pošto je ova riječ imala opće značenje, filozof je bio onaj koji je savladao sve misaone znanosti svog vremena, kao što su: teologija, matematika, prirodne nauke, politologija, etika i sociologija. Shodno ovoj interpretaciji za osobu koja zna filozofiju govorili su da postaje [intelektualni] svijet koji se jednači sa spoljašnjim svijetom.

Kada su muslimani htjeli pojasniti Aristotelovu podjelu nauka, koristili su riječi filozofija ili "hikmet" ( حکمت– mudrost) i govorili su da se filozofija ili mudrost dijele na dvije velike grane: teorijske i praktične.

Teorijska filozofija je bila ona koja govori o stvarima onakvim kakve one jesu, dok je praktična filozofija promatrala čovjekova djela onako kako moraju i valjaju biti. Sama teorijska filozofija se u drugoj podjeli dijeli na tri nauke: teologiju ili višu filozofiju, matematiku ili srednju filozofiju, i prirodne nauke ili nižu filozofiju.

Viša filozofija ili teologija, također, obuhvata dvije vrste znanja u sebi: opća pitanja teologije [teologija u općem značenju] i teologija u užem značenju.

Matematika je podjeljena na četiri vrste znanja i svako znanje je zasebno: aritmetika, geometrija, astronomija i muzika.

Prirodne nauke imaju više vrsta i naravno više podijela. Na kraju, praktična filozofija se dijeli na tri nauke: etiku, upravljanje porodicom i upravljanje, odnosno vladanje državom.

Zato će potpuni filozof biti onaj ko ovlada sa svim ovim znanostima.

Prava filozofija ili više znanje

Po mišljenju ovih filozofa među vrstama znanja koje smo nabrojali u općoj filozofiji jedan vid znanja ima specifičnu prednost, kao da je za stepen viša od ostalih znanja, a to je znanje koje poznajemo po imenima: "primarna filozofija", "viša filozofija", "više znanje", "opće znanje", "teologija" i "metafizika". Prednost ovog znanja, kada ga uporedimo sa ostalim granama znanosti, je prvo u tome što je demonstrativnija i izvjesnija od ostalih znanja, kako kažu raniji naučnici, i drugo, to što vlada svim naukama, i upravlja njima, te zbog toga možemo je nazvati kraljicom znanja, jer ostale nauke univerzalno zavise od nje, dok ona ne zavisi od njih, i treća prednost jeste u tome što je nauka koju smo spomenuli općenitija i univerzalnija od svih drugih nauka.[3] Po mišljenju ovih filozofa, istinska filozofija je ova filozofija, te stoga riječ filozofija u nekim slučajevima označava samo ovu određenu i posebnu nauku, međutim ovo značenje se manje pojavljivalo u govorima.

Zato, možemo zaključiti da je riječ filozofija kod ranijih naučnika imala dva značenja: jedno je bilo tada uobičajeno značenje, što obuhvata sve racionalne nauke, a to su sve netradicionalne nauke, i drugo značenje koje je bilo manje poznato a označavalo je teologiju ili primarnu filozofiju, jednu od tri veće grane teorijske filozofije.

Ukoliko pokušamo definisati filozofiju po mišljenju ranijih naučnika i pretpostavimo uobičajeno značenje, filozofija će biti opće ime, i neće podrazumijevati određenu nauku i znanje koje bi označila, te zato neće ni imati određenu definiciju. Filozofija po uobičajenom značenju podrazumijeva znanje koje nije tradicionalno, i biti filozof znači poznavati sve racionalne nauke, i upravo zbog ovog općeg značenja govorili su da je filozofija savršenstvo čovijekovog duha, i po teorijskom i po praktičnom aspektu.

Ali ako uzmemo manje poznato značenje i pod riječju filozofija mislili na onu nauku koju su raniji naučnici nazivali "istinska filozofija", "primarna filozofija" ili "viša nauka", tada će filozofija imati određenu definiciju, i odgovor na pitanje: "šta je filozofija?", glasit će da je filozofija poznavanje bića iz onog aspekta što je biće, a ne iz onog aspekta da su neko drugo određenje, kao tijelo, kvalitet, kvantitet, čovjek, biljka, itd.

Objašnjenje prethodno rečenog je moguće na način da naše informacije o stvarima mogu imati dva vida: ili su specifična za jednu vrstu ili nekom određenom rodu, kao naše znanje o brojevima ili kvantitetima ili biljkama ili tijelu čovjeka i sličnih bića. Prvo znanje nazivamo aritmetika ili spoznaja brojeva, drugo geometrija ili spoznaja kvantiteta, treće poznavanje biljki, četvrto medicina ili poznavanje tijela, i ostale nauke kao što su: poznavanje neba, zemlje, minerala, životinja, ponašanja, društva, atoma itd.

Drugi vid spoznaje stvari je takvo da nije specifično za određenu vrstu [niti rodu], znači da nije predmet spoznaje biće zato što je neka određena vrsta i zato što ima posebne karakteristike, nego im se prilazi zato što imaju neke odlike i stanja, ustvari, samo zato što su biće i zato što postoje. Drugim riječima, mi upoznajemo svijet, jedanput, zato što je mnoštven i sadrži u sebi različite stvari, a nekada zato što ima jedinstvo, što znači da u tom slučaju, bića samo zato što su bića zamislimo da su jedna stvar, i onda počnemo izučavanjem te jedne stvari koja obuhvata sve.

Kada bi svijet uporedili sa čovjekovim tijelom, proučavanje tijela bi se moglo odvijati na dva načina: neka naša učenja su povezana sa organima tog tijela, kao što su glava, ruka, noga ili oko, dok, s druge strane, možemo na tijelo gledati kao jednu cjelinu i iz tog aspekta ga proučavati, odnosno postavljati pitanja kao što su: "od kada postoji ovo tijelo i do kada će trajati?", "da li, uopće, ovo do kada ima smisla u vezi sa tijelom ili takvo pitanje nije ispravno?", "da li ovo tijelo ima istinsku jedinstvo, a mnoštvo organa je neistinito, ili je ipak, jedinstvo apstrahirano, a mnoštvo istinito, dok smisao jedinstva ne prelazi više od saradnje dijelova jedne mašine?", "da li ovo tijelo ima početak, od kojeg su ostali dijelovi potekli?", "da li ovo tijelo ima glavu, pa ta glava pokreće tijelo, ili je tijelo bez glave?", "ako ima glavu, da li ta glava ima mozak koji osjeća i opaža ili je prazna glava?", "da li svi dijelovi tog tijela posjeduju život ili ipak ima dijelova koji nisu živi, a život je ograničen u tijelu, tako da je slučajno život pripao nekim bićima kao crvima koji su nastali u mrtvom tijelu i sada ih nazivamo životinje ili ljudi[4]?", "da li ovi organi tragaju za nekim ciljem i kreću se prema istini i savršenstvu ili je to biće bez cilja i budućnosti?", "da li je nastanak dijelova slučajni događaj ili nad tim dijelovima vlada kauzalitet i ne dozvoljava da imamo nastale stvari bez uzroka i da li svaka posljedica ima određen uzrok ili to može biti svako biće?", "da li red koji vlada nad ovim tijelom neprekršiv ili nema nužnost?", "da li je prvenstvo i sekundarnost dijelova ovog tijela realno ili ne?", "koliko tijelo ukupno broji organa?", i druga slična pitanja.

Onaj dio proučavanja što se bavi spoznajom dijelova svijeta postojanja je nauka, a onaj dio naših učenja što stoji u vezi sa spoznajom samog postojanja jeste filozofija.

Na ovim primjerima možemo primetiti da postoji posebna vrsta pitanja koja ne pripadaju ni jednoj vrsti znanosti, a dok ta pitanja sâma sačinjavaju svoju posebnu vrstu. Kada govorimo o ovim pitanjima da bi shvatili u koju skupinu znanja ona pripadaju, i da shvatimo, po kriterijima metodologije, u koju skupinu znanja bi mogli svrstati ova pitanja, vidimo da sva ona jesu o “biću kao biću”. Objašnjenje ovog dijela obično pojašnjavaju u opsežnijim filozofskim knjigama i u ovim predavanjima neće biti prilike za to.

Pored gore navedenih pitanja, kada želimo govoriti o esenciji stvari, na primjer, da pitamo šta je prava definicija neke stvari, kao što je čovjek ili tijelo, ili kada hoćemo da govorimo o postojanju i samom bivstvovanju stvari, kao da pitamo da li postoji pravi krug ili da li postoji prava linija ili ne, opet govorimo o istom znanju, odnosno znanju “o biću kao biću”, zato što su ova pitanja sva postavljena iz neznanja nekih stanja i odlika “bića kao bića”. Terminološki rečeno, esencija je odlika bića iz onog aspekta da je biće. I ova tema je šira i obuhvatnija od namjere naših predavanja. U opširnijim knjigama filozofije mnogo više se raspravlja o ovim pitanjima.

Rezultat rečenog je to da ako nas neko pita šta je filozofija, prije nego što odgovorimo na njegovo pitanje, moramo mu objasniti da ova riječ ima različite upotrebe u različitim društvima. Ako vas zanima uobičajeno značenje filozofije kod ranijih muslimana, filozofija je imenica roda za misaone (racionalne) nauke, i nije ime posebnog znanja da bi je mogli definisati. Dok se manje poznato značenje filozofije odnosi na primarnu filozofiju, i to je nauka o najopširnijim pitanjima postojanja, a to su pitanja koja ne spadaju ni u jednu nauku, dok je povezana sa predmetima svih nauka. Primarna filozofija je nauka koja govori o cijelom biću kao jednom predmetu.

Sa perzijskog preveo: Seid Halilović

[1]Šahrestanija,El-Milel ven-nihel, sv. 2., str. 231; Human,Tarihe falsafe (Historija filozofije), sv. 1., str. 20.
[2]Tarihe falsafe, sv. 1., str. 169.
[3]Dokazivanje ovih prednosti nije dužnost ove knjige i ovih predavanja. Da bi videli više o tome, pogledati tri prva dela iz knjige Ilahijat iz knjige Šifa, i početak prvog svezka knjige Asfar.
[4]Ne zaboravimo da smo uporedili tijelo sa svijetom, i zato crve u čovijekovom tijelu upoređujemo sa ljudima u svijetu. (op. prev.)
Zadnji put promjenjen: %PM, %19 %838 %2014 %19:%Maj