Murteza Mutahhari

Stvoreno i vječno te promjenjivo i nepromjenjivo 8.

Osmo predavanje – stvoreno i vječno

Jedno od najranijih filozofskih pitanja koje je privlačilo pažnju mnogih filozofa je pitanje stvorenog i vječnog.

"Stvoreno" u društvu znači "novo", dok "vječno" ima suprotno značenje, kao što same te riječi kazuju. Međutim, ova dva termina u filozofsko-teološkoj upotrebi imaju potpuno različita značenja od onoga što iz njih shvatamo u uobičajenom govoru. Filozofi kao i svi ostali, kada govore o nastalom i vječnom, žele shvatiti šta je stvoreno, a šta vječno, ali ono što filozofi pretpostavljaju izgovaranjem termina "stvoreno" su stvari koje nisu postojale pre nego što su nastale. Znači da nisu bile, pa su postale. Na drugoj strani kada kažu "vječno", misle na postojanja koja uvek postoje i nije nikada bilo da ona ne budu.

Zato ako zamislimo drvo koje je doživjelo milijardu godina, to drvo je po uobičajenom govoru zajednice ljudi ne samo staro već mnogo staro, ali u filozofskim terminima to drvo je stvoreno i nastalo, zato što tog drveta prije tih milijardu godina nije bilo.

Filozofi definišu "stvorenost" na sljedeći način: “prethodnost postojanja stvari nepostojanjem iste nje”, a "vječnost": “Ne-prethođenje postojanja stvari nepostojanjem nje.” Zato je stvoreno ono čemu prethodi nepostojanje prije njegovog postojanja, a vječno je ono čemu ne prethodi nepostojanja.

Glavno pitanje u vezi stvorenog i vječnog jeste to da li su sve stvari na svijetu nastale i ništa nije vječno? Znači, sve što možemo zamisliti pre nije bilo, pa je postalo? Ili možda su sve stvari vječne i ništa nije nastalo, tj. sve stvari su oduvijek postojale? Da li su možda neke stvari nastale, a neke su vječne? Na primjer, da li su oblici, likovi, i izgledi stvoreni, dok su materije, predmeti i nevidljive stvari vječne ili da kažemo ovako da su osobe i dijelovi nastali, a vrste i univerzalije su vječni? Prirodne i materijalne stvari su stvorene, a nadmaterijalne stvari su vječne? Da li je istina da je samo Bog, znači Stvoritelj svega, tj. Prauzrok [uzrok svih uzroka] vječan, a sve ostalo stvoreno? Na kraju, pitanje je to da li je svijet stvoren ili je vječan?

Islamski teolozi smatraju da je samo Bog vječan, i sve ono što je pored Boga i nazivamo ga "univerzum" ili ما سوی, bilo da je to materija ili oblik, osoba ili vrsta, dio ili cijelina, materijalno ili nadmaterijalno, sve je stvoreno. Međutim, islamski filozofi vjeruju da je stvorenost odlika svijeta prirode. Nadprirodni svjetovi su nadmaterijalni i vječni. U svijetu prirode su osnove i univerzalije vječne, dok su individue stvorene. Zato je svijet prirode, ako mislimo na partikularna bića stvoren, a ako mislimo na univerzalije, on je vječna egzistencija.

Tema stvorenosti i vječnosti svijeta je dovela do velikog nesporazuma između teologa i filozofa. Gazali, iako je više gnostički i sufijski opredeljen, a manje zauzima teološke stavove, osuđuje Ibn Sinu u nekoliko pitanja i predstavlja ga kao nevjernikom, a jedna od tih pitanja je vječnost svijeta. Gazali je napisao poznatu knjigu po imenu تهافت الفلاسفة (Samoopovrgavanje filozofa ili nesuvislost filozofa). U ovoj knjizi je nabrojao 20 kritika koje je uputio filozofima, i kako on tvrdi, objelodanio je kontradikcije koje su filozofi izgovorili. Ibn Rušd Endelusi je odgovorio na Gazalijeve kritike, i svoju knjigu nazavao تهافت التهافت (Nesuvislost nesuvislosti).

Teolozi dokazuju da ako nešto nije nastalo, odnosno stvoreno i kažemo da je vječno, to znači da oduvjek postoji i nikada nije bilo da nije postojalo. Takva stvar nipošto neće imati potrebu za stvoriteljem i uzrokom. Zato ako zamislimo da osim Božije Zbilje postoje još neke stvari koje su vječne, naravno one neće imati potrebu za stvoriteljem. Zato će sve one biti uistinu, nužna postojanja po sebi, kao što je Bog nužno postojanje po sebi, dok argumetni dokazuju da je nužno biće po sebi samo jedno, i taj dokaz ne dozvoljava nama da poverujemo u više od jednog nužnog postojanja. Zato ne postoji više od jednog vječnog i sve osim njega jeste nastalo. Zato je svijet, bilo materijalna bića ili nadmaterijalna, osnove i univerzalije ili individue, vrste ili osobe, cjeline ili dijelovi, oblik ili materija, i bilo to vidljivo ili nevidljivo, sve je stvoreno.

Filozofi su odgovorili na ovu kritiku teologa čvrstim dokazom te su rekli da vi (teolozi) griješite u jednom djelu, a to je što mislite da ako nešto ima vječno postojanje i oduvjek zauvek postoji, sigurno nema potrebe za uzrokom, dok istina nije takva. Potreba ili nezavisnost od uzroka neke stvari je u vezi sa esencijom i zbiljom stvari, tako da je odlučujuće u tom pitanju da li je biće nužno ili kontingentno[1], i nema veze sa stvorenošću i vječnošću te stvari. Na primjer, sunčevi zraci su od Sunca. Ovi zraci ne mogu da postoje nezavisno od Sunca. Njihovo postojanje zavisi od postojanja Sunca, i emanisana su njegovim postojanjem i proizvedena su iz njega, zamislili mi da je bilo vrijeme kada sunčevih zraka nije bilo, ili da zamislimo da je uvijek Sunce postojalo i isijavalo zrake. Zamislimo da su zraci oduvjek zajedno sa Suncem i vječno će biti sa njim, ali to ne znači da zracima ne treba Sunce i da mogu bez njega postojati.

Filozofi tvrde da je odnost svijeta i Boga, poput odnosa zraka i Sunca, s tom razlikom da Sunce radi svoj posao ne poznavajući sebe i taj posao koji radi, i ne da tu radnju radi zbog svoje volje (jer nema volju), dok Bog poznaje Sebe i Svoju radnju.

U izvornim islamskim tekstovima nalazimo ovu sličnost odnosa Svijeta prema Bogu i zraka sa Suncem. Ajet iz Kur'ana kaže: “Allah je svetlost nebesa i zemlje.”[2] Komentatori u vezi ovog ajeta su napisali to znači da je Bog osvijetlio nebesa i zemlju. Drugim riječima, egzistencija nebesa i zemlje je Božiji zrak.

Filozofi ne uzimaju dokaz za vječnost svijeta iz samog svijeta. Oni zastupaju ovo mišljenje iz tog razloga što je Bog apsolutno darežljiv i oduvjek dobrostiv, i ne možemo ograničiti Njegovu darežljivost i dobrotstivost. Drugim riječima, filozofi su stigli do vječnosti svijeta preko neke vrste "uzročne demonstracije", znači da su koristili samo postojanje Boga i Njegove odlike i svojstva za premise ovog dokaza. Obično su nevjernici oni koji spominju vječnost svijeta, dok islamski filozofi tvrde da upravo ono čime nevjernici negiraju Božiju egzistenciju, jeste jedan od razloga postojanja Boga (kao apsolutnog dobročinitelja). Dodajući i to da je vječnost svijeta kod nevjernika, samo jedna pretpostavka, dok islamski filozofi to dokazuju na temelju logičke demonstracije.

Promjenljivo i nepromjenjivo (postojano)

Sljedeća tema u filozofiji je o promjenljivom i postojanom, a povezano je i sa pitanjem stvorenog i vječnog.

Bez sumnje, mi u svijetu koji nas okružuje vidimo promjene. Mi sâmi od kada smo se rodili neprekidno se mijenjamo u nove oblike i nova stanja. Do dana današnjeg prošli smo kroz mnoge perioda, kao što ćemo i na dalje prolaziti sve do naše smrti. Isto vrijedi i za Zemlju i mora, planine, drveća, životinje, zvijezde, Sunčev sistem i galaksiju.

Da li su ove promijene odnos na izgled svijeta, znači da se dotiče samo oblika, formi i akcidencija, ili su pak te promijene duboke i korjenite, tako da u svijetu ne postoji ništa stalno? Dodajući i ovo pitanje da li su promijene koje se događaju na svijetu u trenu i odjednom ili se te promijene dešavaju kroz vrijeme i postepeno?

Ovo pitanje, kao i nekoliko prethodnih, je staro pitanje i aktuelno je još kod drevnih grčkih filozofa. Demokrit, poznat kao osnivač atomističke ontologije, a nekad kao i nasijani filozof, vjeruje da su sve promijene površne, zato što su osnova svijeta prirode atomi, i ta zrnca su oduvijek i zauvijek u jednolikom stanju i ne mijenjaju se. Ove promijene koje posmatramo su kao promijene koje se događaju u brdu pijeska. Brdo pijeska je nekada u jednom obliku, a nekada u nekom drugom obliku, dok se esencija tog brda pijeska nikada ne mijenja i uvek je ista.

Ovaj pogled na svijet je poznat kao mašinski pogleg i ova filozofija ne može biti više od mehaničke filozofije.

Međutim, drugi grčki filozof po imenu Heraklit, nasuprot Demokritu, smatra da nijedne dvije stvari nisu iste u dva različita trena. On je rekao: “Čovjek se ne može kupati dva puta u istoj vodi”, zato što u drugom trenu, niti je osoba ista ona što se kupan prvog trena, niti je voda ista ona voda. Naravno, ova filozofija, zato što vidi sve stvari u pokretu i nestabilnosti, je tačno nasuprot Demokritovoj filozofiji, ali ova filozofija ne zauzima stav što se tiče dinamičnosti svijeta i mehanizma.

U Aristotelovoj filozofiji nema sumnje u tome da su svi dijelovi prirode promjenljivi, nego je pitanje koje promjene su postepene i vremenske, a koje su odjednom i trenutačne. U ovoj filozofiji postepene promjene se nazivaju “kretanje”, a promjene u trenu “generacija i korupcija”. Pojavljivanje u trenu se zove generacija, a nestajanje u trenu je korupcija, i pošto sve osnovne promjene u svijetu, a posebno one koje se događaju u supstancijama, jesu u trenu, nazvao je ovaj svijet "svijet generacije i korupcije".

Tamo gde se promjene dešavaju odjednom, znači da se događa sve samo u jednom trenu, u ostalim slučajevima je sve stalno, što znači da su u vremenu stalna bića. Ovako promjenljive stvari su relativno promjenljive i relativno stalne. Zato ako promjena bude u obliku kretanja, ona je apsolutna, ali ako promjena bude u obliku generacije i korupcije, tj. u trenu, onda je promjena relativna.

Zbog toga, iako po Aristotelovom mišljenju ne postoji apsolutno stalna nepromjenljiva stvar (nasuprot Demokritovog mišljenja), nego je sve promjenljivo, ali pošto su najviše u prirodi supstancije uprisutnjene, i promjena supstancija je u obliku generacije i korupcije, zaključujemo da svijet ima relativnu promjenu, i to je postojanost koja je više prisutna i više preovladavajuća od promjene u svijetu.

Aristotel i njegovi sljedbenici, kao što znamo, podijelili su stvari na jedan poseban način, i ukupno sve stvari su svrstali u deset najviših rodova, koje nazivaju "kategorije", a to su: supstancija, kvantitet, kvalitet, mjesto, položaj, vrijeme, odnos, imanje, aktivnost i pasivnost.

Po Aristotelovom mišljenju kretanje je moguće samo u kategorijama kvantiteta, kvaliteta i mjesta, dok u ostalim kategorijama na postoji kretanje. Promjene u ostalim kategorijama su uvijek odjednom i drugim riječima ove kategorije imaju relativnu stalnost, a one tri kategorije u kojima je moguće kretanje, pošto samo kretanje nije stalna pojava – jer nekad postoji, a nekad ne postoji – u ovim kategorijama je također vladajuća relativa stalnost. Zato možemo reći da je u Aristotelovoj filozofiji stalnost više pristna nego promjena, i stabilnost je jača od mijenjanja.

Ibn Sina vjeruje da može postojati kretanje i u kategoriji položaja, znači da je on dokazao da neki pokreti kao kretanje lopte oko svog centra je položajno kretanje, a ne kretanje u mjestu. Zato je kretanje u mjestu posle Ibn Sine ograničeno samo na kretanje u kojem se događa premještanje (kretanje kugle oko svog centra više nije kretanje u mjestu, već u položaju). Ono što je otkrio Ibn Sina, a drugi su prihvatili, nije neka nova vrsta kretanja, nego je on objasnio jednu vrstu kretanja koju su prije toga smatrali da je kretanje u mjestu, dok je Ibn Sina dokazao da je to ustvari kretanje u položaju.

Revolucionarno mišljenje po ovom pitanju koje se rodilo u islamskoj filozofiji jeste supstancijalno kretanje, a osnivač ove teorije je Mulla Sadra Širazi. Mulla Sadra je dokazao čak po Aristotelovim principima materije i oblika moramo prihvatiti da se supstancije u svijetu kreću uvek i trajno. Ni jednog trenutka ne postoji stalnost i jednakost u supstancijama, i akcidencije (tj. ostalih 9 kategorija) su upravo zbog supstancija u kretanju. Po Mulla Sadrinom mišljenju priroda je jednaka sa kretanjem, a kretanje je jednako sa nastalošću, a nastalost je jednaka sa trajnim i neprekidnim nestankom.

Po teoriji supstancijalnog kretanja, mijenja se opći izgled Aristotelovog svijeta. Prema ovom temelju priroda i materija je jednako sa kretanjem, a vrijeme je mjera i količina ovog supstancijalnog kretanja, dok je stalnost (postojanost i nepromjenjivost) jednaka sa nadmaterijom. Ono što postoji mora biti ili u apsolutnom kretanju (kao priroda), ili u apsolutnoj stalnosti (kao nadpriroda). Stalnost prirode, tj. stalnost koju vidimo u prirodi jeste stalnost reda, ne stalnost postojanja i egzistencije. Znači da svijetom vlada postojan i nepromjenljiv sistem, dok je sadržaj tog sistema koji je unutar sistema sav promjenljiv, i ne samo to, nego je sama promjena. Ovaj svijet tj. njegovo postojanje, ustvari, potiče od nadsvijeta, kao i njegov sistem reda, i da nije vladanja drugog [nad]svijeta, ovaj svijet bi u cijelosti bio u mjenjanju i nestabilnosti. Veza prošlosti i budućnosti bi bila apsolutno prekinuta.

گشت مبدل آب این جو چند بار عکس ماه و عکس اختر برقرار

“Voda ovog potoka se nekoliko puta promjenila

Slika meseca i zvezda je još uvek stalna.”

***

U šestom predavanju smo rekli da su samo prvotne podijele bića, znači one podijele koje se direktno odnose na bića kao bića, uključene u pitanja primarne filozofije.

Sada govorimo da je tema “stalno i promjenljivo” sve do Mulla Sadre ubrajana u prirodna znanja, zato što je svaka podjela u vezi tijela kao tijela, u vezi sa prirodnim znanjem. Prije su podijelu na stalno i promjenljivo definisali na sljedeći način: tijelo je ili stalno ili promjenljivo, ili drugim riječima, ili se kreće ili se ne kreće, ili na ovaj način, kretanje i stalnost su odlike tijela, i zbog ovih podijela je govor o stalnom i promjenljivom samo raspravljan u prirodnim znanjima.

Aristotel, Ibn Sina i njihovi sljedbenici su govorili na ovu temu u pitanjima prirode, ali nakon teorija “primarnosti egzistencije” i “supstancijalnog kretanja” u Mulla Sadrinoj filozofiji pojašnjeno je da su prirode u svijetu pokretne kao takve i promjenljive kao takve, što znači da nije tijelo nešto da je kretanje dodano njemu ili slučajno nekada kretanje oduzeto od njega da bi to novo stanje u njemu nazvali nekretanje, nego je priroda svijeta samo kretanje. Suprotna tačka supstancijalnog kretanja je stalnost, a ne nekretanje. Nekretanje je u vezi dodanih kretanja i to samo kada ne postoji takva vrsta kretanja, nazivamo stanje bića nekretanje, ali u vezi bitnih supstancijalnih kretanja, nekretanje nema značenja. Suprotna tačka ovakvog supstancijalnog kretanja, kojem je kretanje bitno, su supstancije kojima je stalnost cijela bit supstancije. To su bića iznad vremena i mjesta i bez potencije, talenta i vremenskih i mjesnih dimenzija. Pored svega, nije tijelo što može biti stalno ili pokretno [promjenljivo], nego je biće kao biće što je ili sama stalnost (nadmaterijalna bića) ili samo kretanje i promjenljivost i trajno nastajanje (prirodni svet). Zato biće kao što može da se podijeli na nužno i moguće po svojoj biti, također se dijeli po sebi i na stalno i promjenljivo.

Iz ovog razloga, Mulla Sadra misli da je samo jedna vrsta kretanja, tj. dodatna kretanja tijela kojima je na suprotnoj tački nekretanje, zaslužna da bude spomenuta u prirodnim naukama, dok ostala kretanja ili ista kretanja, ali ne zato što se dodaju prirodnom tijelu, jesu tema istraživanja i rasprave samo jedne nauke, a to je primarna filozofija. Mulla Sadra je studije o kretanju napisao u djelu o "potenciji i aktualitetu", jedan od dijelova opće ontologije, u svojoj knjiziAsfar, iako bi bilo bolje da je u vezi ove teme namjenio zasebno djelo.

Od važnih doprinosa ovog naučnog velikog otkrića, to što se biće po sebi dijeli na stalno i promjenljivo, i to što je stalno biće jedna vrsta bića, a promjenljivo biće druga vrsta, jeste to da postajanje i nastajanje bude jedan stepen postojanja [a ne nešto između postojanja i nepostojanja]. Iako bi mogli da nastajanje znamo kao mješavinom postojanja i nepostojanja, ali ova mješavina nikada neće biti istinska, već samo misaona i figurativna.[3]

Istina je to da nas primarnost egzistencije i sekundarnost esencije dovodi do shvatanja ove nove teorije [supstancijalnog kretanja], što znači da nije bilo primarnosti egzistencije, kao prvo nemoguće bi bilo zamisliti supstancijalno kretanje, a kao drugo ne bi mogli shvatiti to da je nastajanje i postajanje također jedan stepen same egzistencije.

U novoj evropskoj filozofiji je kretanje dobilo na drugi način svoje mjesto u filozofiji, tako da je neka grupa filozofa povjerovala da je kretanje osnovni stub prirode. Drugim riječima, po njihovom vjerovanju priroda je jednaka sa nastajanjem. Međutim, pošto ova teorija nije zasnovana na temelju primarnosti egzistencije i podijele po biti egzistencije na stalno i promjenljivo, ovi filozofi su tako pomislili da je nastajanje upravo sastavljanje kontradikcija, za koju su stari naučnici tvrdili da je nemoguće, i također su pomislili da iz nastajanja proizlazi i pokvarenost zakona identiteta, za kojeg su opet stari naučnici govorili da je siguran zakon.

Ovi filozofi su rekli da je vladajući temelj u filozofskom razmišljanju starih naučnika bio temelj stalnosti, i zato što su drevni naučnici smatrali da su bića stalna tj. nepromjenljiva, zamišljali su tako da stvari ili postoje ili ne postoje, i upravo zato mora samo jedno od to dvoje da bude tačno, a ne nešto treće (osnova kontradikcije, nemogućnost združivanja ili isključenja kontradikcija). Znači da uvijek postoji samo biti ili ne biti, a trećeg nema. Takođe, pošto su stari naučnici smatrali da su bića stalna, mislili su da je svako biće uvijek samo to biće (osnova identiteta). Međutim, kada smo otkrili promjenu i mijenjanje u svijetu prirode, i to da je priroda uvijek u stanju nastajanja, i ove dvije osnove će biti bezvrijedne, zato što je nastajanje sastavljanje biti i ne biti, i tamo gde je stvar i biti i ne biti, tu je nastajanje ostvareno. Stvar koja nastaje i jeste i nije [i postoji i ne postoji]. Stvar koja nastaje u svakom trenu je ona neka druga stvar, što znači da je ona u istom vremenu kada je ona, nije ista ona, i to znači da je negiramo od same nje. Zato kada bi svijetom vladala osnova biti ili ne biti, bila i osnova kontradikcije bi bila ispravna, kao i osnova identiteta, ali pošto je "nastajanje" vladajuća osnova ne možemo da vrjednujemo ispravnim ove dvije osnove mišljenja.

Drugim riječima, dvije osnove kontradikcije i identiteta su vladale u starim filozofijama bez najmanje sumnje, zbog druge osnove koja stoji iza njih. Ta osnova je kao i dvije prošle osigurana u staroj filozofiji, a to je osnova stalnosti. Ove dvije osnove su bezvrijedne, kada su prirodne nauke otkrile neispravnost osnove stalnosti. Ovo što smo do sada pojasnili mišljenje je mnogih filozofa od vremena Hegela do našeg vremena.

Mi vidimo da Mulla Sadra na drugi način stiže do neispravnosti osnove stalnosti, i kretanje koje on shvaća znači da je priroda jednaka sa nestalnošću, i da je stalnost jednaka sa nadprirodnošću, i pored svih tih tvrdnji, on nije kao novi filozofi zaključio i rekao da zato što je priroda jednaka sa nastajanjem, i kako on sam kaže jednaka sa nastajanjem i pretvaranjem, zato je osnova nemogućnosti združenosti i isključenja kontradikcija nevažeća. Mulla Sadra iako nastajanje vidi kao spajanje bića i nebića, ali ne kaže da je to združivanje kontradikcija. Zašto? Razlog je to što je on otkrio još važniju osnovu, a ona kaže da se egzistencija po svojoj biti dijeli na stalnu i promjenljivu. Promjenljiva egzistencija je jedna vrsta egzistencije, a ne mješavina postojanja i nepostojanja. Mješavina postojanja i nepostojanja u nastajanju nije združivanje kontradikcija, kao što nije ni negiranje stvari od same nje.

Novi filozofi su pogriješili zbog dvije stvari: prvo što nisu shvatili podijelu egzistencije na stalnu i promjenljivu, a drugo što njihova slika o kontradikciji i identitetu nije još savršena.

Sa perzijskog preveo: Seid Halilović

[1]Teozofi za ovo pravilo kažu: “Kriterijum potrebe stvari za uzrokom je mogućnost (kontingentnost) njene egzistencije, a ne stvorenost.” Za detaljnija objašnjenja vidi knjigu “Uzroci naklonjenosti ka materijalizmu” od Murteze Mutaharija.
[2]Nur, 35.
[3]Vidi članak اصل تضاد در فلسفه اسلامی (Osnova oprečnosti u islamskoj filozofiji) u knjizi مقاالات فلسفی (Filozofski članci)od Murteze Mutaharija.
Zadnji put promjenjen: %PM, %07 %878 %2014 %20:%Feb