Teologija Ibn Sine

Teologija Ibn Sine

Prevod: Nermin Hodžić

Već smo spomenuli kako je rasprava o nužnom i mogućem bitku (biću) u Ibn Sinaovoj ontologiji u tijesnoj vezi sa njegovom teologijom. Ibn Sinaova teologija nudi nam se u različtim oblicima i na različite načine, na ontološkim osnovama nužnog i mogućeg, u više njegovih djela, od Šifaa, Nedžata i Išarata do nekih manjih i manje poznatih djela. Upravo u jednom od takvih djela nalazimo sljedeću elaboraciju: “Dakle, bića su ili wajib al-wujud ili mumkin al-wujud, a wajib al-wujud je ili nužan po sebi (bi zatihi) ili po drugome (bil-gayri). Ono što je po sebi nužno jeste Bog (ilahun), a ono što je nužno po drugome ima uzrok koji jeste nužan po sebi, a samo je u svojoj biti moguće, te biva nužnim tek po drugome; a može biti i po drugome tek mogućim bićem – mumkin al-wujud, to onda ako ga njegov uzrok ne uzrokuje i ne dovede u postojanje, a ako ga, pak, dovede u postojanje, tada biva nužnim i njegova se mogućnost (kontingentnost – ar. imkan) uklanja snagom drugoga (tj. snagom uzroka), s tim što mu ostaje ona njegova kontingentnost po sebi, jer ona je njegova zbiljnost i supstancijalnost, a supstancijalnost nečega nikada mu ne bude uzeta.”[1]

U vezi s Ibn Sinaovom teologijom nalazimo i ovo, nadasve duboko i pomalo začuđujuće objašnjenje: “Ljudski umovi ne percipiraju samu zbilju i suštinu ‘Prvoga’ (tj. Boga). Za Njegovu zbilju mi nemamo imena. Nužnost Njegova bitka je tek samo opis imena za tu zbilju ili jedna od njezinih nužnih implikacija, naravno ona najposebnija i najprva, jer se nalazi u toj zbilji bez posredovanja ikakve druge implikacije. I jednost je, također, jedna od najposebnijih njezinih implikacija, jer istinska jednost pripada samo Njemu, a sve mimo njega posjeduje štastvo i bitak (mahiyyah wa anniyyah).”[2] Ipak, može se kazati da Ibn Sina za glavni kamen svoje teologije uzima upravo pojam nužnoga bića, čiji bitak jeste nužna implikacija njegove biti. Njegova bit je sama nužnost i sam uzrok bitka njegova, dočim je bitak svake druge stvari izvan njezina štastva i biva mu izvana prigođen, a nije niti njezinom nužnom implikacijom. Njegova (tj. nužnoga bića) bit je sama nužnost, tj. aktualni bitak, ne bitak uopće, već jedna od njegovih neizostavnih impliakcija. Istina (haqq) je ono čiji bitak potiče od njega samog, pa onda, Bog je Istina, a sve što je mimo Njega, neistina je (al-batil, što bismo ovdje rado preveli kao besadržajni pričin, nap.prev.). Za nužni bitak nema demonstrativnog argumeta i on je nespoznatljiv osim snagom Njega samog, kao što je sam Sam rekao: ‘Allah svjedoči da nema boga osim Njega’,[3] on nema štastva, već samo bivstvo (bitak, anniyyah), jer sve ono što ima štastvo jeste posljedica, jer njegov bitak nije od njega samoga, već potiče od drugoga. Dakle, nužnost bitka nema nikakvoga štastva mimo samoga bitka.”[4]

Ibn Sina stalno potcrtava da Nužno biće jeste čisti bitak, te da ono nema štastvo. Ovu tezu on sasma jasno razlaže u svome djelu Daneshanmeye 'alayi, gdje, među ostalim, kaže: “Ono što ima štastvo mimo bivstva (bitka, anniyyah), nije nužno biće, i nađeno je da sve što ima štastvo mimo bivstva, njegovo bivstvo ima odliku akcidentalnog, i nađeno je da sve što ima odliku akcidentalnoga, to ima uzrok, odnosno bit one stvari kojoj je pridodano kao akcident, ili što drugo. Ne dolikuje nužnome biću da ima štastvo, koje bi bilo uzrokom njegova bivstva, jer ako to štastvo i samo ima bitak kako bi iz njega proizašlo bivstvo nužnoga bića, onda čemu ovo drugo bivstvo uopće, a pitanje o onom prvotnome i dalje ostaje. Ako pak ono (štastvo nužnoga bića, nap.prev.) nema bitak (dakle, ne biva bićem), onda ono nije uzrok, a šta god nije uzrok uopće, zacijelo nije ni uzrok bivstvodavni . Dakle, štastvo nužnoga bića ne može biti uzrokom njegova bivstva, već je taj uzrok nešto drugo. Otuda, onda, nužno biće ima uzrok, tj. ono biva bićem po drugome (postoji po drugome, a ne po sebi nap. prev), što je nemoguće (tj. nemoguće po samoj definiciji nužoga bića, op.prev.).”[5]

U istoj knjizi Ibn Sina zaključuje: “Postalo je jasno da svijet ima Prvoga koji one opstoji po svijetu, već je i bitak svijeta od Njega, a bitak Njegov je nužan, čisti Bitak, i bitak svih stvari je od Njega.”[6] Ukratko, “Bitak Nužnoga bića njegovo je štastvo.”[7]

Druga osobina Nužnoga bvića jeste Njegova jednost, jer Nužno biće s aspekta opredmećenja Njegove biti jest jedno, i nipošto se pojam nužnoga bića ne može upotrijebiti za mnoštvo (kesrat). Naime, da je bit nužnoga bića složena sintezom dvije stvati, ili pak okupljanjem više njih, onda bi to nužno biće bivalo nužnim po njima (tim sastavnim “komponentama”, nap. prev.), te bi jedna od njih ili, pak, svaka od njih, njemu prethodila bivajući njegovim ontičkim konstituentom. Dakle, nužno biće nije djeljivo ni značenjski (u svome semanitčkom sadržaju, nap.prev.) niti kvantitativno.[8]

Sljedeća osobina nužnoga bića jest ta da ono nije sudionikom štastva nijedne stavri, jer štastvo koje pripada svakoj stvari mimo njega, nužno implicira kontingentnost bitka, dok bitka nije štastvo nijedne stvari. Drugim riječima, bitak onih stvari koje imaju štastvo nije unutar njihova pojma, već se izvana nad njima zbiva. Otuda, nužno biće ne sudjeluje u rodnom ili vrsnom značenju niti jedne stvari, te onda i nema potrebu da se od njih odvaja snagom odlike vrsne razlike ili akcidenta, već je eo ipso od njih odvojen. Znači, njegova se bit ne može definirati, jer naprosto nema roda niti vrsne razlike.[9] I, konačno, nužno biće nema ni parnjaka, ni sličnoga, ni opozita, ni roda, ni vrsne razlike, niti definicije, te se na njega i ne može ukazati osim putem čistog umskog otkrovenja.[10] Nužno biće je još i potpuno biće, biće savršena bitka, jer nema ničega od bitka i egzistencijalnih vrlina i savršenstava što bi mu nedostajalo, te ništa od roda njegova bitka nije izvan njegova bitka da bi se našlo u drugome (što je slučaj sa bićima mimo njega). Trebalo bi, ustvari kazati da Nužno biće jeste potpuno i nadvisujuće savršeno, jer ne samo da ima bitak koji mu pripada, već je svaki bitak ustvari blagorod njegova bitka (tj. slijedi iz njegova bitka i neki je od stupnjeva njegovih, nap.aut.), bitak za njega i emaniran iz njega. Nužno biće, je usto i po sebi Čisto Dobro (Samo Dobro), jer dobro je ono čemu sve željno teži, a ono čemu sve željno teži jeste bitak ili savršenstvo bitka u dokučivim granicama njegovim. Niko ne žudi za nebitkom kao takvim, već samo za nebitkom kojega prati kakav bitak ili savršenstvo bitka. Dakle, bitak je taj koji ustvari jeste istinskim predmetom žudnje. Bitak je, onda, Samo Dobro i Samo savršenstvo. Zlo, pak, nema biti, već je ili nebitak (odsustvo) supstancije ili odsustvo kakve dobrobiti za supstanciju; te je bitak dobrota i savršenstvo bitka je njegova dobrota (radije bismo ovdje kazali dobrost umjesto dobrota, nap.prev.), a bitak kojega ne prati nebitak – ni nebitak supstancije niti čega njezinog – već je uvijek akutelan (bi-l-f'il/in actus nasuprot in potentia, nap.prev.) jeste Samo dobro. Isto tako, svako nužno biće je istina, jer istinitost i zbiljnost svake stvari jest osobenost njezina bitka koja je u noj ozbiljena. Stoga, nema ništa istinskije i istinitije od nužnoga bića.[11] Nadalje, nužno biće je i Čisti Inteligencija (Sama Inteligencija), jer ono je bit koja je u svakom pogledu lišena materijalnosti (doslovno, odvojena od materije, nap. prev.). Ono što uzrokuje da neka stvar nije inteligibilija jesu materija i njezini afiniteti, dok je oblikovni bitak ustvari umski bitak (tj. oblik/ideja stvari je ono što biva mišljeno/umovano – inteligibilija, op.aut.). To je onaj bitak snagom kojega neka stvar u kojoj on biva ozbiljen zadobija um. Naime, ono što sprečava neku stvar da postane mišljevina/inteligibilija jeste upravo materija sa svojim afinitetima, materija koja isto tako sprečava tu stvar da postane inteligencijom. Dakle, ono što je daleko od materije i njezinih afiniteta, ozbiljeno bitkom lišenim materijalnosti, jeste mišljeno svojom vlastitom biti (tj. jeste predmetom umovanja svoje biti, nap.prev.), jer je po svojoj biti um ali i umovano, te na ovaj način bit te stvari jeste istodobno i um i umna i umovana (aql wa agil wa ma'qul), ali ne zbog toga što bi se u njegovoj biti našla kakva množnost, jer ono je um s obzirom na činjenicu da je nematerijalni identitet, a s obzirom na to da se kaže kako njegov nematerijalni identitet jeste per se, onda je i umovano sobom samim, a s obzirom da se kaže kako je njegovoj biti imanentan nematerijalni identitet, onda i umuje vlastitu bit, jer, umovano (inteligibilija) je ono čije nematerijalno štastvo jeste za nešto, a umno je ono čemu je imanentno nematerijalno štastvo koje jeste za nešto. Da zaključimo, Prvi (Al-Awwal, Bog, Nužno Biće, op.aut.) je Uman (Aqil) obzirom na to da njegovo nematerijalno štastvo jeste za nešto, a to nešto jeste sama Njegova Bit. Drugim riječima, Uman je zato što posjeduje nematerijalno štastvo koje jeste za nešto, a to nešto je njegova Bit; a Umovan (ma'qul) je zato što njegovo nematerijalno štastvo jeste za nešto, a to nešto je Njegova Bit.[12] Nužno Biće je isto tako i ljubav ('ašq) i ono koje ljubi ('ašiq) i ono ljubljeno (ma'šuq), jer, kako veli Ibn Sina: “Ono biće koje se najviše nečemu raduje jeste Prvi (Bog) koji se raduje Sebi, jer on ima najintenzivniju percepciju onoga što posjeduje najintenzivnije savršenstvo, koje jest daleko od naravi mogućnosti i nebitka. Zbiljska ljubav jest upravo radost/radovanje proizašlo iz zamišljanja prisustva neke biti, a žudnja jest kretanje ka upotpunjenju ove radosti, kada je oblik sa jednog aspekta predočen, kao u imaginaciji, a sa drugog pak aspekta nije predočen, kao što se događa da nije predočen u osjetilu. Prvi (Prvo počelo, Bog, op.aut.) ljubi (voli) Svoju bit i istovremeno je i predmetom Svoje ljubavi, bilo da jest predmetom nečije ljubavi ili ne. No, nije da ga drugi ne vole, naprotiv, ljubljen je za Sebe i od Sebe, ali i za mnoge druge stvari.”[13]* Ibn Sina o ovome na jednom drugom mjestu kaže: “Nužno biće koje jeste krajnje savršenstvo, ljepota i blistavost, umuje krajnjom blistavošću i ljepotom, i to umovanjem potpunim, umujući umno i umovano istodobno budući su oboje jedna zbilja, ono (Nužno biće, nap.prev.) je samo sebi najveći zaljubljenik i ljubljeni, najveći izvor užitka i najveći uživatelj.”[14]


[1]Al Ta'liqat, 175.

[2]Isto, 185-186.

[3]Kur'an, III:18.

[4]Al ta'liqat, 70.

[5]Sdaneshnameye 'alayi, Ilahiyat, 76-77.

[6]Isto, 83.

[7]Isto, 79.

[8]Al Išarat, III, 472-473.

[9]Isto, III, 477-478.

[10]Isto, 481.

[11]Al Šifa, Ilahiyat (3), 355-365.

[12]Isto, 256-257.

[13]Al-Išarat III, 782-784.

*Vidjeti: Abu Ali Sina/Avicenna, knjiga naputaka i opasaka, prevod na hrvatski Daniel Bučan, Zagreb, 2000, 321-322, nap.prev.

[14]Al-Šida, Ilahiyyat (3), 369, i: Al-nedžat, 245.

Zadnji put promjenjen: %PM, %01 %629 %2015 %14:%Jan