Uvodna riječ za knjigu: Fragmenti iz života Allame Tabatabaija

Uvodna riječ za knjigu: Fragmenti iz života Allame Tabatabaija

Uvodnik

U ime Aliaha, Milostivog, Samilosnog!

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka je mir i blagoslov Njegov našem Prvaku Muhammedu, njegovoj čistoj porodici i vrlim ashabima!

Srce i razum sa stanovišta islamskog vjerozakona

Svaki čovjek, bez mnogo razmišljanja, može zaključiti kako posje duje dva centra percepcije - razum i srce.

Razum obavještava čovjeka o koristima i štetama, te otvara put razlučivanja istine od neistine i dobra od zla. Svakako ovdje treba podsjeti­ti da filozofi obično prave razliku između tzv. spekulativnog razuma (uz pomoć kojeg dolazimo do spoznaje o bitku uopće) i tzv. djelatnog razuma čije se djelovanje tiče spoznavanja koristi i štete. U svakom slučaju, svako od nas je u stanju otkriti da u svome biću posjeduje sposobnost razluči­vanja istine od neistine, dobra od zla. S druge strane, pomoću srca i sav­jesti, čovjek u sebi otkriva tajne, osjećanja i saznanja koja čine jedan niz odnosa i veza sa okolinom a ta saznanja nisu svojstvena razumu. Čovjeku je jasno da privlačnost koju osjeti prema nečemu nije djelo njegova razu­ma, nego jedne duboko skrivene nutarnje sile koju zovemo srcem. Nedvojbeno je da i jedna i druga sila postoje u čovjekovom biću odvojeno - i svaka za sebe izvršava svoju zadaću na sebi svojstvenom obzorju per­cepcije. Jasno je i to da čovjeku nije dovoljna jedna od njih, jer bi tada čov­jek bio uskraćen za čitav jedan svijet poimanja. I u časnome Kur'anu nalaz­imo uzvišene riječi koje govore o ova dva dara Božija čovjeku. Između ostalog, Kur'an podsjeća na nužnost njihovog uzajamnog nadopunjavanja i međuovisnosti. "Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, kla­njate! Zašto se ne opametite?"1

Ovdje vidimo da su mnogobošci koristili svoje srce kao spososbnost spoz­navanja i čuli glas sopstvene savjesti, jer bili su teisti, osjećali su svoju povezanost sa nekim božanstvom, ali pošto nisu razmišljali, nisu koristili razum - taj uzvišeni dar Božiji - zalutali su i pogriješili u identificiranju božanstva. "Gluhi, nijemi i slijepi, - oni ništa ne razmišljaju."2 U ovom ajetu osoba koja ne koristi razum izjednačava se s onim koji ne vidi, ne čuje i ne govori. Jer, ako čovjek ne razmisli o onome što je vidio, ne izvuče pouku i ne priskrbi sebi određenu korist, ne poveže to stoje vidio sa uzrokom njegova nastanka - te ako riječi koje je čuo ne podvrgne ispravn­im mjerilima pa ih bez razmišljanja prihvati ili bez razloga odbaci - i ako gov­ori bez prethodnog razmišljanja, on je poput osobe koja nije ništa vidjela, niti čula, niti kazala. Dakle, razum čini vrijednim naše gledanje, sluša­nje i govorenje. On je vaga kojom se mjere njihove vrijednosti. Kur'an časni vrlo lijepo određuje granicu između onih koji robuju Uzvišenom Allahu i onihkoji su robovi taguta:

"...zato obraduj robove Moje, koji riječi pažljivo slušaju i slijede ono najljepše. Njih je Allah na pravi put uputio i oni pamet i razum posje­duju."3

Ovaj ajet ukazuje na tri načela na kojima treba počivati uspješan život čovjeka, navodeći i koristi koje će sebi priskrbiti oni koji ih se budu pridržavali:

1.Pažljivo slušanje

U arapskome jeziku, postoji semantička razlika između glagola "sema" = "čuti, slušati" i "istima" = "slušati, pažljivo slušati". (Svakako, ova je razlika primjetna i u bosanskome jeziku, op.prev.) Dakle, slušamo da bismo čuli, razumjeli i shvatili ono što se govori. Zato, Kur'an pohvalno govori o onima koji slušaju ono što neko govori, da bi to razumjeli, da bi shvatili suštinu tog kazivanja, jer sud o prihvatanju ili odbijanju nekog kazivanja posljedica je njegova razumijevanja. A prihvatiti nešto ili odbaciti, potvrditi ili poreći bez razmišljanja i razumijevanja, sa stanovišta Kur'ana, nije ni ljudski ni razum­no.

2.Analiza

Ovo je načelo, kako bi to logičari kazali, skriveno u prvom i trećem. Dakle, čovjek kada čuje nešto i shvati, onda to podvrgava vrijednosnim i racional­nim mjerilima, vaga snagom razuma i procjenjuje vrijednost riječi.

3. Slijeđenje najboljeg

Kur'an poručuje da riječi koje su istina i dobro treba prihvatiti i slijediti (djelom). Na kraju citiranog ajeta spominju se i dva ploda ovakvog intelek­tualnog postupka: Allahova uputa i plodonosnost misli i mišljenja.

Fransis Bekon i tri kur 'anska načela

Ovaj poznati engleski filozof kaže: "Analizirajući ljude u pogledu njihova intelektualnog potencijala, došao sam do zaključka da ih se može svrstati u tri osnovne skupine, koje sam nazvao po životinjama sličnih osobina. Prvu skupinu čine ljudi koji su poput mrava, jer mravi uvijek koriste plodove tuđeg rada, a i ako nešto rade, onda je to puko oponašanje drugih. U drugu skupinu spadaju Ijudi-pauci. Oni se, ne obraćajući pažnju na trud drugih i njegove plodove, skrivaju iza mreža koje su plod njihovih maštanja i umiš-Ijanja, te ostaju u tom zatvoru sve do svoje smrti. Mislim da bi ove dvije skupine ljudi trebalo smatrati životinjama, a ne ljudima. A u trećoj su skupini Ijudi-pčele. Oni, ulažući i vlastiti napor, na najbolji način koriste plodove rada drugih, pažljivo ih odabirući i dorađujući sve dok ne nastane med, koji donosi korist kako njima tako i drugima.

Ovo Bekonovo mišljenje ustvari samo drugim riječima obznanjuje načelo koje je Kur'an ustanovio i obznanio ljudima još prije četrnaest stoljeća. A i Božiji Poslanik s.a.v.a. je kazao: "Kada vidite nekoga da mnogo klanja i posti, ne smatrajte ga velikim sve dok ne saznate kakav je njegov razum." Imam Džafer Sadik a.s. je rekao: "Razum je glavni oslonac i stub čovjekov."

Kur'an o srcu

"Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima."4

Ove su riječi namijenjene onima koji razum i pamet posjeduju, ali su sli­jedeći strasti svoje - srce i vlastitu savjest prekrili koprenama griješenja i potpuno oslijepili - te srca njihova nemaju više sposobnost poimanja. Dakle, sa stanovišta islamskog vjerozakona, srce i razum su dvije odvojene sposobnosti percepcije i poimanja, te kao takve djeluju svaka u sebi svo­jstvenom djelokrugu, i jednako su neophodni čovjeku kao sredstva njego­va usavršavanja. Jasno je da između njih dolazi do uzajamnih utjecaja, koji mogu imati pozitivne i negativne dimenzije.

Osvjedočenje srcem dovodi do vjerovanja i uspostavljanja izravne veze između čovjeka (njegovog haqiqata) i uzvišene biti Božije. Bez toga, makar neprestano razmišljao i dolazio do brojnih zaključaka i racionalno-intelektualnih dokaza, čovjek nikada neće biti upotpunosti pokoran i skrušen pred Bogom Uzvišenim. Koliko god čovjek ispravno razmišljao i koliko god ispravno rasuđivao i donosio zaključke, opet će postojati ono unutarnje kolebanje savjesti i duše. Nikada ga (samo) razmišljanje neće uvesti u svi­jet mira i unutarnje sigurnosti.

Racionalno razmišljanje donosi umjerenost i dovodi osjećanja na nivo puta srednjeg, sprečava pretjerivanje i zapadanje u krajnosti - usmjeravajući tako i osvjedočenja srca i ljudsku savjest ispravnim putem. Vidimo daje sa stanovišta islamskog vjerozakona bespredmetno govoriti o sukobu između srca i razuma, odnosno ljubavi i mišljenja. Naprotiv, svako od njih obavlja svoju zadaću u svom polju djelovanja, a vjerozakon ih sma­tra jednako važnim i neophodnim potencijalima na putu čovjekova upot­punjenja i odlaska u vječnost. Sam Šerijat je njihovo upotpunjenje, pa između njega, srca i razuma vlada potpun sklad i harmonija. To su tri karike jednog lanca, koje su čvrsto spojene, oslanjajući se jedna na drugu. Allama Tabatabai r.a. bio je u pravom smislu ozbiljenje ovoga sklada i na svakom od tri polja (Šerijat, aql, ašk) krasile su ga vrline koje ga čine uzorom ovog vremena. O tome svjedoče i brojna djela koja je iza sebe ostavio. Neka je posvetio samim izvorima Šerijata, islamskom pravu, Poslanikovom sunnetu i, iznad svega, autor je tefsira Kur'na koji ga čini jed-nim od najznačajnijih mislilaca islamskog svijeta. Kada je, opet, riječ o racionalnim raspravama, Allama je uistinu bio učitelj filozofije. Njegova djela iz ove oblasti još uvijek su nezamjenjivi udžbenici, kako u tradicional­nim školama islama, tako i na unierzitetima i drugim znanstvenim i akademskim centrima. Što se tiče njegovih moralnih vrlina (ahlaqa) i spoz­najnih dostignuća {irfana), odgojio je veliki broj učenika, koji danas važe za velike duhovne učitelje u tradicionalni islamskim centrima. Allamu Tabatabaija krasilo je zadivljujuće poštovanje prema Kur'anu. Učio bi nje­gove ajete čitajući (iako je bio i hafiz) polahko, ajet po ajet. Zaranjao bi tako u prelijepe kur'anske vrtove, drugujući sa ajetima njegovim, poput mladića zaljubljenog. Kritički je govorio o onima koji bi se zadovoljavali izučavanjem (islamske) filozofije, ne posvećujući dovoljno pažnje samom vjerozakonu. Govorio bi kako mudrost koja ne uđe u dušu i srce, mudrost koja ne uzroku­je slijeđenje vjerozakona i sunneta Poslanikovog s.a.v.a. i nije mudrost. Omalovažavanje filozofije i iđana, koji uistinu čine dva velika stuba Šerija-ta, smatrao je posljedicom intelektualne slabosti i nedostatka mudrosti kod onih koji to čine. Govorio je: Utječem se Bogu od zla tih neznalica. Oni su nanijeli štetu i samom Poslaniku islama. Da, Allama Tabatabai bijaše jed­nim od utjelovljenja hazreti Alijeva govora, u kojem kaže: "U razdobljima i vremenima svim, kada nije bilo vjerovjesnika, bilo je ljudi kojima je Allah -uzvišeni su darovi Njegovi! - nadahnjivao umove njihove i govorio s njima kroz srca njihova. Oni su, poput vodiča u pustinjama, svjetlom budnosti očiju svojih, ušiju i srca podsjećali na dane Bozije i činili da drugi osjećaju strah stajanja pred Njim. Svakoga ko bi izabrao Put srednji pohvalili bi, te ga obveselili izbavljenjem. Ali, osuđivali bi put onoga koji bi skrenuo desno ili lijevo te ga upozorili na propast. Tako su oni bili svjetiljke u tminama tim i vodiči u nejasnostima tim."5

Molimo Allaha Uzvišenog da učini da se svi mi okoristimo svjetlom upute Kur'ana i sunneta Njegova poslanika, s.a.v.a., te da nas pomogne u promi­canju poruka Kur'ana i podari snagu islamu i muslimanima, a ponizi sve one koji ustrajavaju u neprijateljstvu.

Jasno je da cilj predstavljanja i upoznavanja velikih ličnosti islama nisu oni sami, nego je cilj predstavljanje svijetlog kur'anskog učenja koje je u stan­ju odgojiti takve ljude. I ko god s iskrenom vjerom u Jednoću Božiju, pod okriljem racionalne (intelektualne) spoznaje ispruži svoje ruke prema Kur'anu i postupa prema Poslanikovom s.a.v.a. sunnetu, sigurno je da će se okoristiti kur'anskom uputom. Svaki takav čovjek može na horizontima islama zasjati poput Allame Tabatabaija. Jer, milost Allahova je sveopća i obuhvata sve ljude. Na nama je da je prigrlimo ili odbijemo. Kako Allah Uzvišeni kaže u knjizi Svojoj: "Inna hadejna al-sabil, amma šakrian, amma kafura - Mi upućujemo na pravi put, a na njima je da li će biti zahvalni ili poricatelji."

Val-hamdu-lillahi rabbil-alemin - Hvala Allahu Gospodaru svjetova!

Prijevod uvodnika s perzijskog: Nermin Hodžić

1  Kur'an, XXI:67.

2  Isto, 1:171.

3  Isto, XXXIX:17-18.

4  Isto, XXVII:46.

5 Staza rječitosti, Govor 220., str. 176.

Zadnji put promjenjen: %PM, %02 %800 %2014 %18:%Jul