Uzročna veza

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 33), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

Prethodno: Načelo uzročnosti

Obuhvata:

Zbilju uzročne veze

Put znanja uzročne veze

Osobenosti uzroka i posljedice

Zbilja uzročne veze

Kada se kaže da uzrok daje egzistenciju posljedici, to um navodi na nekoga koji daje nešto drugome koje to nešto prima. To jest, u ovom procesu postoje tri bīti i dvije radnje. Drugim riječima, pretpostavlja se pet egzistenata: prvi je bīt uzroka koji je darivatelj egzistencije, drugi je bīt posljedice koja je primatelj egzistencije, treći je upravo ta egzistencija koju posljedica dobija od uzroka, četvrti je radnja davanja koja se pripisuje uzroku i peti je radnja primanja koja se pripisuje posljedici.

No, istina je takva da u vanjskom svijetu nema ništa do bīti uzroka i bīti posljedice. Štaviše, da budemo precizniji, ne može se reći da uzrok daje egzistenciju štastvu jer su štastva obzirnosne stvari i prije nastanka posljedice njeno štastvo nema čak ni figurativnu ni akcidentalnu egzistenciju. Isto tako, pojmovi davanja i primanja nisu ništa doli umske slike jer, ukoliko je davanje egzistencije i stvaranje, stvarna i opredmećena stvar, onda bi trebala postojati još jedna posljedica i morali bismo opet u obzir uzeti još jednu uzročnu vezu između radnje davanja egzistencije i njenog činitelja, čime bi se uspostavilo dodatno davanje egzistencije, i tako unedogled. Također, u slučaju posljedice koja se još nije dogodila ne postoji primalac koji bi bilo šta primio, a nakon njenog događanja njeno primanje egzistencije od uzroka bilo bi također besmisleno. Stoga u slučaju stvaranja posljedice ne postoji stvarna i opredmećena egzistencija pored egzistencije uzroka i egzistencije posljedice.

Sada se nameću sljedeća pitanja. Kakve oblike poprima veza uzročnosti između egzistencije uzroka i egzistencije posljedice? Postoji li još nešto nakon događanja posljedice, ili zajedno s njom, pod imenom uzročna veza? Ili, postoji li takva stvar prije njenog događanja? Je li to u osnovi čisto umski pojam koji nikad nema primjera u vanjskom svijetu? Oni koji zamišljaju da je zbilja uzročnosti isto što i uporednost ili uzastopnost dviju pojava držat će da je uzročnost umski pojam. Takvi će držati da uzročnost nema primjera izuzev u relaciji uporednosti ili uzastopnosti (relaciji koja se smatra jednom od devet akcidentalnih kategorija). No, postoje problemi s tumačenjem uzročnosti u smislu veze uporednosti ili uzastopnosti, na neke od njih je već ukazano, a ovome bismo dodali i sljedeće: u osnovi relacija nema nikakvu opredmećenu stvarnost, pa je zato tumačenje uzročnosti vrstom relacije / suodnosa, ustvari, poricanje same uzročnosti kao opredmećene i objektivne veze, što su zastupali Hume i njegove pristalice.

Zabluda je smatrati da apsolutno svaka relacija, ili ova relacija / suodnos posebno, jeste opredmećena stvar i da počiva na njenim dvjema stranama, dok ne postoji njen primjer prije egzistencije posljedice, jer nešto što počiva na ovim dvjema stranama i što im je nametnik (tufajlī) ne može se dogoditi bez tih dviju spomenutih strana. Ako se pretpostavi da veza dolazi u postojanje nakon ili skupa s događanjem posljedice, onda ovo nužno podrazumijeva da posljedica u svojoj bīti nema vezu s uzrokom te da je s njim spojena pukom vanjskom vezom, kao da je prethodno spomenuta veza uže koje ih povezuje. Nadalje, ukoliko je ova veza opredmećena stvar, onda bi ova stvar neizbježno bila posljedica, a onda bi pitanje kvaliteta njene veze s njenim uzrokom bilo ponovljeno, te bi se oko uzroka i posljedice trebalo ostvariti beskonačno mnogo uzročnih veza!

Stoga nijedna od rečenih pretpostavki nije ispravna. Zaista, egzistencija posljedice je zraka kojom zrači egzistencija uzroka, to jest, sama veza i sama ovisnost o njemu, a pojam pripadanja i vezanosti apstrahira se iz bīti posljedice. Stručnim rječnikom kaže se da je egzistencija posljedice iluminacijska veza (edāfe-je ešrāqijje) egzistencije uzroka, a ne relacija za koju se smatra da pripada jednoj od kategorija koja se apstrahira iz međusobnih odnosa dviju stvari.

Na ovaj način egzistencija se može podijeliti na dva dijela: relacioni (rabtī) i neovisni. Svaka posljedica u odnosu na svoj uzrok koji joj dodjeljuje egzistenciju je relaciona i nije neovisna, a svaki uzrok u odnosu na svoju posljedicu kojoj dodjeljuje egzistenciju jeste neovisan, iako on sam može biti posljedicom drugog egzistenta, pa će u odnosu na njega biti relacioni i neće biti neovisan. Apsolutno neovisan uzrok je onaj koji nije posljedica nikakvog postojanja. Ovo je ista ona stvar na koju smo se, kao na pozitivno načelo, oslonili za uspostavu posebne stupnjevitosti egzistencije.

Put znanja uzročne veze

Uzročna veza, u obliku u kojem se analizira i izučava ovdje, specifična je uzroku dodjelitelju egzistencije (‘ellat-e īdžādī) i uzroku darivatelju bivanja i njegovoj posljedici i ne uključuje pripremne ili materijalne uzroke (‘ellathā-je e‘dādī wa māddī). Ovdje se nameću dva pitanja. Prvo: kako neko može saznati spomenutu vezu između činitelja darivatelja bivanja i njihovih posljedica? I drugo: kako se mogu dokazati uzročno-posljedične veze između tjelesnih / fizičkih stvari koje su vrsta pripremnih uzroka i posljedica?

Ranije je kazano da čovjek otkriva neke primjere uzroka i posljedica u samom sebi putem prisustvenog znanja, pa kada upoređuje direktne radnje sopstva (duše), poput stvari kao što su volja i raspolaganje umskim pojmovima, sa svojim sopstvom (dušom) te ustanovi da one ovise o sopstvu, on apstrahira pojam uzroka za sopstvo i pojam posljedice za radnje sopstva. Tako on primjećuje, naprimjer, da njegova volja za činjenjem nekih djela ovisi o specifičnim slučajevima predodžbenih i potvrdnih znanja i sve dok se ta percepcija ne ostvari, sopstvo neće proizvesti voljnu radnju. Promatranjem ovakve vrste ovisnosti koja postoji između znanja i voljnosti, pojmovi uzroka i posljedice mogu se dalje proširiti tako da se pojam posljedice može primijeniti na sve ono što ima neku vrstu ovisnosti o drugome. Isto tako se pojam uzroka poopćava na sve ono o čemu, na neki način, nešto drugo ovisi. Na ovaj način oblikuju se opći pojmovi uzroka i posljedice.

Drugim riječima, pronalaskom primjera uzroka i posljedice sopstvo (duša) postaje pripravnim iz njih apstrahirati univerzalne pojmove koji uključuju slične jedinke, a što je odlika univerzalnih pojmova, kao što je objašnjeno u raspravi o epistemologiji. Naprimjer, pojam uzroka koji se apstrahira iz sopstva nije s obzirom na njegovu specifičnu egzistenciju, niti s obzirom na njegovo bivanje sopstvom, već s obzirom na to što drugi egzistent ovisi o njemu. Tako da će svaki egzistent poput ovoga biti primjerom pojma uzroka, bilo da je materijalni ili nematerijalni, kontingentni ili nužni. Slično ovome pojam posljedice, koji se apstrahira iz volje ili bilo koje druge pojave, nije takav iz aspekta u kojem volja posjeduje specifičnu egzistenciju ili štastvo, nego radije iz aspekta u kojem je ona ovisna o drugom egzistentu. Stoga se on primjenjuje na bilo koju drugu stvar koja ima neku vrstu ovisnosti, bilo da je materijalna ili nematerijalna, supstanca ili akcident. Zato je percipiranje jednog ili više primjera dovoljno za apstrahiranje univerzalnog pojma, ali percipiranje univerzalnog pojma nije dovoljno za prepoznavanje njegovih primjera. Zato, da bi se saznali primjeri uzroka i posljedica koji nisu poznati preko prisustvenog znanja, moraju se pronaći odgovarajuća mjerila i kriteriji.

Isto tako, uzročna veza koja pripada uzroku darovatelju bivanja, a koja se apstrahira iz bīti njegove posljedice i egzistencija posljedice za koju se smatra da je identična iluminacijskoj vezi (edāfe-je ešrāqiije), koje su izvan sopstva, moraju biti uspostavljene putem dokaza. To jest, može se postaviti sljedeće pitanje: kako je egzistencija sopstva relaciona i nije neovisna u odnosu na drugi egzistent? Kako egzistencija cijelog svijeta izvire iz drugog egzistenta i kako znamo da ona sobom nije neovisna i da ne počiva na vlastitoj bīti? Takva pitanja mogu se ponoviti i o pripremnim vezama. Prvo, kako se utvrđuje da među materijalnim egzistentima postoje uzročno-posljedične veze i veze povoda i ishoda? Drugo, kako se može utvrditi veza ovisnosti jedne materijalne pojave o drugoj?

Razmatrajući činjenicu da se uzrok darovatelj bivanja ne može naći među materijalnim stvarima, znanje onih uzroka i uzročnih veza koje su izvan okrilja prisustvenog znanja jedino je moguće putem racionalnih metoda. Empirijske metode nemaju nikakav pristup natprirodnom, to jest metafizici, odnosno ne mogu riješiti metafizičke probleme. To znači, ne može se očekivati da se uzroci darovatelji bivanja, koji jesu nematerijalni egzistenti, saznaju putem eksperimentalnih alata, promjenom uvjeta i kontroliranjem promjenjivih varijabli. Jer je, povrh svega, nemoguće eliminirati i nijekati nematerijalne egzistente, e da bi se o njihovom utjecaj moglo saznati putem uvođenja i eliminacije i promjenom uvjeta. Odavde slijedi da je jedini put za ustanovljavanje razumskih odlika takvih uzroka i posljedica preko čisto racionalnih dokaza, kako bi se putem njih odredili primjeri svakog od njih. Ovo je suprotno slučaju materijalnih uzroka i posljedica, koji se do neke mjere mogu spoznati i putem empirijskih metoda.

Da zaključimo, ukupno postoje tri načina saznavanja uzročnih veza: prvi, kroz prisustveno znanje za slučajeve u okrilju sopstva i psiholoških pojava; drugi, kroz čisto racionalne dokaze za slučajeve natprirodnih uzroka i treći, kroz racionalne dokaze bazirane na empirijskim premisama za slučajeve materijalnih uzroka i posljedica.

Osobenosti uzroka i posljedice

Drevni filozofi nisu raspravljali o kakvoći znanja o uzroku i posljedici u nekoj neovisnoj oblasti. Jedino što smo dobili iz njihovih izlaganja je da prvi uzrok, koji istovremeno nije i posljedica, nema štastva, nasuprot drugim egzistentima koji imaju štastvo. Budući da štastvo u i po sebi ne traži odnos ni s egzistencijom niti s ništavilom, ono će prirodno trebati uzrok koji će ga izvesti iz njegovog ravnotežnog stanja. Drugim riječima, svaki egzistent koji ima štastvo i od kojeg i iz kojeg se štastveni pojmovi mogu apstrahirati bit će kontingentne egzistencije i u potrebi za uzrokom.

Međutim, ovo izlaganje, osim što važi jedino za fundamentalnost štastva, neefikasno je i nemoćno razriješiti naše poteškoće, jer je jedino kadro utvrditi jesu li kontingentne stvari posljedice i ne uspijeva predstaviti bilo kakvu normu za raspoznavanje uzročnosti jednih stvari u odnosu na druge. No, na bazi načela koja je uspostavio Mulla Sadra može se dobiti vrlo jasna norma za prepoznavanje uzroka dodjelitelja egzistencije i njegove posljedice. Ova načela su: fundamentalnost egzistencije, bivanje relacijom posljedice u odnosu na svoj uzrok koji joj daruje bivanje i stupnjevitost razina egzistencije.

Na temelju ovih triju načela, od kojih je svako uspostavljao na odgovarajućem mjestu, slijedi zaključak da je svaka posljedica slabija razina svog uzroka koji joj dodjeljuje egzistenciju, dok je, s druge strane, njen uzrok slabija razina savršenijeg egzistenta koji je njegovim uzrokom dodjeliteljem egzistencije i tako sve dok se ne stigne do egzistenta koji nema nikakve slabosti, manjkavosti, nedostatnost i ograničenosti. To je egzistent koji je beskonačno savršen tako da nije ničija posljedica.

Stoga osobenost bivanje posljedicom jest slabost njene razine egzistencije u odnosu na drugi egzistent, i obrnuto, osobenost bivanja uzrokom jeste snaga i jakost razine egzistencije u odnosu na posljedicu, kao što je i osobenost apsolutnog uzroka beskonačne jakost (intenziteta) i savršenstvo egzistencije. Ukoliko pojedinačno ne možemo prepoznati uzroke koji dodjeljuju egzistenciju i posljedice, možemo shvatiti da je svaki uzrok koji dodjeljuje egzistenciju savršeniji od svoje posljedice, a da je u odnosu na svoj uzrok koji mu dodjeljuje egzistenciju nedostatniji, i gdje god postoji slabost i egzistencijalna / ontološka ograničenost, uspostavit će se bivanje posljedicom. Budući da u svijetu prirode ne postoji nikakav neograničen egzistent, svi tjelesni egzistenti bit će posljedice natprirodnog egzistenta.

Može se iz pređašnjih načela zaključiti da svugdje gdje imamo dva egzistenta, od kojih je jedan zraka drugog i koji se smatra razinom isijavajuće egzistencije, on će onda biti njegovom posljedicom. No, ovdje se nadaje pitanje kako možemo tvrditi da postoji savršeniji egzistent od materijalnih egzistenata, takav da se ovi materijalni egzistenti smatraju slabijom razinom savršenijeg egzistenta, e da bismo shvatili da su oni njegove posljedice.

Odgovor na ovo pitanje dobit će se iz pravila nagoviještenog ranije, a to pravilo je da je bivanje posljedicom bītsko egzistenciji posljedice i ovo je pravilo neprekršivo. Prema tome, slučaj nije takav da ozbiljenje egzistenta ima dvije pretpostavke: prva, da je on posljedica savršenijeg egzistenta, i druga, da je neovisan i nepotrebit za uzrokom za svoje ozbiljenje, već, ukoliko nešto ima mogućnost bivanja posljedicom, ono je sigurno posljedica. Svaki egzistent od kojeg se može pretpostaviti savršeniji egzistent imat će mogućnost bivanja posljedicom i stoga je sigurno da je on posljedica i više neće imati mogućnost nebivanja posljedicom. Jer, ukoliko se, također, pretpostavi mogućnost nebivanja posljedicom, tada bi to značilo da on po sebi ne zahtijeva odnos ni s bivanjem posljedicom niti s nebivanjem posljedicom. To jest, ukoliko bi bio posljedicom, njegovo bivanje posljedicom ne bi bilo bītsko za njega, dok je u prethodnim raspravama postalo jasno da je bivanje posljedicom bītsko za egzistenciju posljedice. Pa, prema tome, nešto što je sposobno biti posljedicom, to jest, čemu se može pretpostaviti savršeniji egzistent, nužno će biti posljedicom.

Na koncu ove lekcije trebali bismo primijetiti da slabost razine egzistencije ima neke učinke i znakove pomoću kojih se može prepoznati da je egzistent posljedica, a među njima su: vremenska i prostorna ograničenost, ograničenost u učincima te posljedice, promjenjivost, pokretljivost i uništivost.

Nastavak: Uzročne veze među materijalnim stvarima

Sažetak

1. Uzročna veza nije samo umska relacija koja nema svoje primjere u vanjskom svijetu.

2. Prije ozbiljenja posljedice ne može se pretpostaviti opredmećena veza između uzroka i posljedice stoga što jedna strana te veze, odnosno posljedica, još nije ozbiljena.

3. I nakon ozbiljenja posljedice, ili skupa s njim, ova relacija ne može objasniti kvalitet veze između posljedice i uzroka. Jer rečena relacija, pod pretpostavkom da jeste opredmećena stvar, nije sama bīt te dvije strane, što onda nužno podrazumijeva da egzistencija posljedice nema vezu s uzrokom. Nadalje, smatramo li ovo, to jest ovu vezu opredmećenom stvari, njenu egzistenciju neizbježno moramo smatrati drugom posljedicom, te opet uzeti u obzir drugu vezu, to jest njenu vezu s njenim uzrokom, i tako unedogled.

4. Dakle, uzročna veza apstrahira se iz same egzistencije posljedice ili, drugim riječima, egzistencija posljedice jeste sama veza, odnosno njena pripadnost egzistenciji uzroka, to jest egzistencija posljedice je zraka kojom zrači egzistencija uzroka.

5. Na ovaj način egzistencija se može podijeliti u dvije vrste: neovisnu i relacionu. Svaki uzrok neovisan je u odnosu na svoju posljedicu, a apsolutna neovisnost pripada isključivo Svevišnjem Bogu.

6. Ova veza osobena je uzroku koji dodjeljuje egzistenciju i njegovoj posljedici, a njen primjer se spoznaje ili putem prisustvenog znanja, kao što je uzročnost sopstva spram volje, ili posredstvom čisto racionalnih dokaza. Međutim, pripremna uzročna veza između materijalnih stvari može se raspoznati pomoću osjetilnog iskustva.

7. Ono što proizlazi iz kazivanja filozofa o svojstvima uzroka dodjelitelja egzistencije i njegove posljedice jeste da je svaki egzistent koji posjeduje štastvo posljedica, a uzrok koji nije posljedica neće imati niti štastva.

8. Međutim, ovakav stav, pored toga što važi jedino za fundamentalnost štastva, nije naročito upotrebljiv jer ne daje kriterij za raspoznavanje uzročnosti osim za Nužnog Egzistenta.

9. Na bazi načela koja je sam uspostavio Mulla Sadra smatra da je ontološka slabost osobenost posljedice, da je osobenost uzroka dodjelitelja egzistencije jači intenzitet njegove ontološke razine u odnosu na njegovu posljedicu, dok je osobenost uzroka uzrokā neograničenost njegove ontološke razine.

10. Moguće je da se javi prigovor kako se na temelju ovih načela ne može zaključiti da postoji egzistent savršeniji od materijalnih egzistenata koji bi bio uzrok ovima.

11. Odgovor na to jeste da je, kako je ranije već ukazano, bivanje posljedicom bītsko egzistenciji posljedice. Dakle, ukoliko neki egzistent ima mogućnost bivanja posljedicom, onda, sljedstveno tome, taj egzistent nema mogućnost nebivanja posljedicom. Jer, ako bi oboje bilo moguće, takav egzistent po sebi ne bi zahtijevao odnos ni s čime, to jest, bivanje posljedicom ne bi bilo bītsko za njega. A s obzirom da materijalni svijet karakteriziraju ontološke manjkavosti i ograničenosti, time se dokazuje i njegova posljedičnost u odnosu na nadnaravno.

12. Vremenska i prostorna ograničenost, promjenjivost, pokretljivost i uništivost neki su od znakova slabosti egzistencije i njenog bivanja posljedicom.

 

Zadnji put promjenjen: %AM, %04 %352 %2017 %07:%Jul