Uzročne veze među materijalnim stvarima

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 34), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

Prethodno: Uzročna veza

Obuhvata:

Izvor vjerovanja u uzročne veze među materijalnim stvarima

Ocjenu spomenutog vjerovanja

Put do znanja materijalnih uzroka

 

Izvor vjerovanja u uzročne veze među materijalnim stvarima

Ponekad se kaže da je znanje o uzročnoj vezi između svih egzistenata, uključujući i materijalne egzistente, znanje prirođeno čovjeku od kojeg je ljudski um sazdan i na temelju kojeg on pokušava raspoznati specifične uzroke i posljedice. Međutim, kako je već raspravljano u lekcijama epistemologije, ni za jedno stečeno znanje ne može se dokazati da je prirođeno. No, pretpostavi li se da se to događa, tada ne postoji nikakva garancija o njegovoj podudarnosti sa zbiljom.

Ipak, kao što je spomenuto u 23. lekciji, neko znanje je blisko samoočiglednosti i u nekom smislu se može smatrati prirođenim – takvo je znanje o egzistenciji materijalnih zbilja, koje, ustvari, ima svoj izvor u skrivenom ili polusvjesnom rasuđivanju. Znanje egzistencije uzročne veze i ovisnosti nekih materijalnih egzistenata o drugima također je od ove vrste.

Što se više približavamo početku djetinjstva, rasuđivanje postaje sve više nesvjesno, dok ne postane slično nagonskim percepcijama životinja. Kako se ljudska svijest razvija, ona postaje izrazitije svjesnom, dok ne poprimi formu logičkog rasuđivanja. Naprimjer, kada dijete čuje zvuk koji prati sudar dvaju predmeta, ono nejasno percipira ovisnost pojave dolazećeg zvuka o sudaru. Isto tako, kada ono, nakon pritiska strujnog prekidača, primijeti pojavu svjetla u svjetiljci, ono poima da ovdje postoji druga ovisnost iste vrste. Na ovaj način njegova duša dobija pripravnost percipiranja u sažetom smislu uzročne veze među materijalnim pojavama. Međutim, ono još nije kadro ove veze percipirati u obliku logičkih sudova ili to izraziti preciznim riječima. Najzad se njegova moć umske analitičnosti dovoljno razvije i dolazi u takvo stanje da ovu stvar može percipirati u obliku logičkog suda, te da skriveno i spontano rasuđivanje obrazloži u formi logičkog dokaza. Naravno, moguće je da se u početku ovog procesa koriste neki pojmovi koji nisu odveć precizni, ili da se prikažu argumenti čija je forma s logičkog gledišta paralogizam. Naprimjer, može se razmišljati da sve ovisi o nečemu, ili da se svaki egzistent pojavljuje u specifičnom vremenu i prostoru. Međutim, ova nesretna uopćavanja i druge neadekvatnosti u tumačenju objekata percepcija i rasuđivanja posljedice slabosti su analitičke moći uma te, u skladu s razinom do koje pojedinac razvije i ojača spomenute moći kroz logičke vježbe i filozofske analize, on će praviti manje takvih brkanja.

U svakom slučaju, kao što smo često isticali, najčvršći temelj za vjerovanje u egzistenciju uzročne veze jeste prisustveno znanje. Otkriće primjera uzroka i posljedica unutar sopstva (duše) smatra se najčvršćom osnovom za apstrahiranje univerzalnih pojmova uzroka i posljedica i pripremom terena za svjesno percipiranje načela uzročnosti kao po sebi očitih sudova. No, budući da materijalni primjeri uzroka i posljedice ne mogu biti spoznani putem prisustvenog znanja, a, s druge strane, budući da je, prema prvom navedenom značenju, neprihvatljivo vjerovati da su uzročne veze među materijalnim stvarima prirođene – neizbježno je smatrati da takva vjerovanja izviru iz svojevrsnog rasuđivanju koje je u početku polusvjesno i spontano te da ono postepeno poprima oblik logičkog rasuđivanja.

Pa pošto je ovakvo vjerovanje blisko po sebi očitom, ono se u određenom smislu može nazvati prirođenim. Da bismo procijenili ovo vjerovanje, ovaj sud se mora prvo izložiti u tačnoj formi i potom se logički pojasniti.

 

Ocjena spomenutog vjerovanja

Uzročna veza među materijalnim stvarima može se iskazati u nekoliko formi. Prva je: “Materijalni egzistenti imaju neke međusobne ovisnosti.” Ovaj sud, koji se u logici naziva nekvantificiranim sudom[1], ne ukazuje na univerzalnost ili partikularnost ove veze. No, ovo ne znači da sve materijalne stvari imaju ovakvu međusobnu vezu, niti da samo neke od njih imaju takvu vezu. Ono što je sigurno jeste da uzročna veza postoji između nekih od njih i, ustvari, on se procjenjuje kao afirmativno partikularni sud (mūdžebe-je džoz’ijje)[2], koji je suprotan negirajućem univerzalnom (sālebe-je kollijje)[3] sudu i nijekanju uzročnosti apsolutno među materijalnim stvarima – što je stav koji se pripisuje Eš‘arijama.

Druga forma je: “Svi materijalni egzistenti imaju uzročnu vezu s drugim materijalnim egzistentom”, a sadržaj ovoga je da se ne može naći niti jedan materijalni egzistent koji nije ni posljedica ni uzrok drugog materijalnog egzistenta. No, ovim ostaje vjerovatnoća da su jedan ili više materijalnih egzistenata samo uzroci nekih drugih pojava i da oni sami nisu posljedica nekih drugih materijalnih egzistenata (iako oni mogu biti posljedice natprirodnih uzroka). Ostavlja se, također, otvorenom mogućnost da su oni tek posljedice materijalnih uzroka, a da sami nisu uzroci drugih materijalnih pojava.

Treća forma je: “Svaki materijalni egzistent ima materijalni uzrok” i četvrta forma: “Svaki materijalni egzistent je uzrok nekom materijalnom egzistentu, a i posljedica je drugog materijalnog egzistenta.” Implikacija trećeg suda je beskonačnost lanca materijalnih uzroka u smjeru početka lanca, a implikacija četvrtog suda je beskonačnost niza u oba smjera.

Među svim ovim sudovima prvi je siguran i blizak samoočiglednosti i on je onaj koji se može nazvati prirođenim. Međutim, kad su u pitanju drugi sudovi, oni su manje ili više sporni i predmet su različitih mišljenja, koja su prezentirana u detaljnim filozofskim tekstovima pod raznim naslovima.

Upravo kao što sama egzistencija materijalnih stvari nije po sebi očita te je treba dokazati, egzistencija uzročne veze među materijalnim stvarima također nije po sebi očita. Vrijednost ovog vjerovanja nije na istom stupnju kao vjerovanje u univerzalno načelo uzročnosti u obliku stvarnog suda, niti je na razini vjerovanja u egzistenciju uzročne veze egzistenata apsolutno, to jest svih egzistenata, čiji se neki primjeri poimaju prisustvenim znanjem. Prije je njegova logička vrijednost na razini teorijskih sigurnosti, koje se, u jednu ruku, temelje na po sebi očitom načelu uzročnosti, a, s druge strane, na empirijskim premisama. To znači, nakon što se utvrdi stvarna egzistencija materijalnih egzistenata te se pobiju idealističke nedoumice, onda se uz pomoć iskustva koje ustanovljava da se neke materijalne pojave ne događaju bez nekih drugih može zaključiti da uzročna veza u svom općem smislu, odnosno ovisnosti apsolutno (a ne apsolutnoj ovisnosti), postoji među materijalnim egzistentima i da je materijalni egzistent, pored potrebitosti prema uzroku darovatelju bivanja, u samom svom bivanju također takav da njegove promjene i transformacije ovise o ozbiljenju raznih uvjeta koje pripremaju drugi materijalni egzistenti, uvjeta koji, ustvari, služe da materiju načine pripravnom za stjecanje novog ontološkog savršenstva, čak i ako ona mora napustiti prethodno savršenstvo.

 

Put do znanja materijalnih uzroka

Kao što je već rečeno, postoje mnogi putevi ka znanju uzroka i posljedica apsolutno, to jest svih uzroka i posljedica, ali put do znanja materijalnih uzroka i posljedica svodi se isključivo na empirijski dokaz, to jest, na dokaz koji također koristi empirijske premise.

Ponekad se zamišlja da ponavljano uočavanje dviju uzastopnih pojava jeste razlogom da je prva pojava uzrokom druge. To jest, empirijske premise se koriste za utvrđivanje uzročnosti jednog materijalnog egzistenta za drugog u sljedećoj formi: “Ova pojava redovito dolazi u postojanje slijedeći drugu pojavu.” Ovome se mora dodati i druga premisa: “Za svaka dva egzistenta koji se događaju u ovoj formi, prvi egzistent je uzrok drugom.” Odavde slijedi zaključak da je, u slučaju koji je predmetom iskustva, prva pojava uzrok druge pojave. Međutim, kao što je ranije mnogo puta ukazivano, uzastopnost ili uporednost općenitiji su od uzročnosti i ne mogu se smatrati definitivnim razlozima uzročnosti; to jest, viša premisa ovog silogizma nije sigurna, pa ni njen zaključak ne može biti siguran.

Logičari, raspravljajući o valjanosti empirijskih sudova, vele da nerazdruživost dvaju pojava, bila ona ustrajna / konstantna ili učestala, to jest, ako se događa u većini slučajeva, ukazuje na uzročno-posljedičnu vezu među njima, jer ustrajna ili učestala uporednost ne može biti slučajna.

U vezi s ovom tvrdnjom mora se reći da, kao prvo, ovaj sud u kojem je za slučajnu stvar nemoguće bivanje ustrajnom i učestalom, ili stručnim rječnikom kazano, ustrajna ili učestala prinuda je nemoguća, treba biti dokazan. Drugo, skoro je nemoguće uspostaviti nerazdruživu ustrajnost ili učestalost dviju pojava i niko ko provodi eksperiment ne može tvrditi da je većinu događanja dvaju pojava uspio podvrgnuti eksperimentu.

Slično ovome, ponekad se koristi i drugo pravilo za upotpunjavanje ovog dokaza, a to je da će dvije slične stvari ostaviti slične tragove. (“Presudba o sličnim slučajevima u tome šta je dopustivo a šta je nedopustivo jeste jedna”[4]). Stoga, kad su u pitanju slučajevi podvrgnuti eksperimentu, ako se primjećuje događanje pojave pod specifičnim uvjetima, može se znati da će se u drugim uvjetima, koji su potpuno jednaki, ta pojava također dogoditi. Na ovaj način razotkriva se međusobna uzročna veza između uvjeta i pojava. Međutim, ovo pravilo nije od značajne praktične koristi, jer ustanovljavanje savršene sličnosti dviju situacija nije jednostavan zadatak.

Tako izgleda da jedini put za korištenje iskustva, da bi se definitivno uspostavila uzročna veza između dviju pojava, jeste kontrola uvjeta za događanje pojave i promatranje koji od kontroliranih faktora i uvjeta, kada se promijene, transformiraju ovu pojavu, a postojanjem kojih uvjeta pojava ostaje ista. Naprimjer, ako se u kontroliranom laboratorijskom okruženju primijeti da se isključivo spajanjem dviju datih žica žarulja pali i da se ona gasi kada se žice razdvoje, tada se može zaključiti da je rečeno spajanje uvjet za pojavu svjetla u žarulji (čime se električna energija pretvara u svjetlo). Ako se navedeni uvjeti precizno kontroliraju, izvršenje samo jednog eksperimenta bit će dovoljno. No, pošto precizna kontrola uvjeta nije jednostavan zadatak, da bi se postigla sigurnost eksperiment se više puta ponavlja.

Međutim, istovremeno je jako teško utvrditi jesu li učinkovitim uzrokom nastanka pojave upravo oni faktori koji su identificirani u eksperimentalnom okružju, kao i da ne postoji nikakav drugi neidentificirani i neprimijećeni faktor. No, čak je od ovoga teže utvrditi je li to isključivi i nezamjenjivi faktor, jer uvijek postoji vjerovatnoća da će se, pod drugim uvjetima, data pojava dogoditi posredstvom nekih drugih faktora. Novija otkrića u fizici i hemiji potvrđuju ovu vjerovatnoću. Eto zašto empirijski zaključci nikada neće imati vrijednost samoočiglednosti i, u osnovi, nikada neće moći iznjedriti udvostručenu sigurnost (čvrsta vjerovanja čija je suprotnost nemoguća). Zato dostignuća empirijskih nauka nikada neće imati vrijednost zaključaka čisto racionalnih dokaza.

Ovdje treba istaći da postojanje spomenutih vjerovatnoća, koje su prepreka stjecanju udvostručene sigurnosti u odnosu na zakone empirijskih nauka, ne šteti sigurnosti uzročnih veza među materijalnim egzistentima, jer se prostim eksperimentima može utvrditi da se eliminacijom jedne pojave eliminira i druga pojava. Ovo pokazuje da je prva pojava vrstom nepotpunog uzroka druge. Naprimjer, zalaskom Sunca nebo potamni, a odsustvom vode stabla se suše. U svakodnevnom životu čovjek kontinuirano uočava hiljade drugih primjera. Ono što je teško precizno odrediti jesu svi faktori i uvjeti koji imaju utjecaj na događanje materijalnih pojava. Ukoliko bi neko bio kadar precizno odrediti sve njih, to ne bi nužno iziskivalo poricanje utjecaja natprirodnog / metafizičkog činitelja, jer provođenje eksperimenta u slučaju ovakvog činitelja nije moguće. Egzistencija i neegzistencija takvog natprirodnog faktora mogu se utvrditi samo putem čisto racionalnih dokaza.

Nastavak: Ovisnost posljedice o uzroku

Sažetak

1. Znanje o uzročnoj vezi, kako između materijalnih entiteta tako i onih koji to nisu, ne može se smatrati prirođenim u smislu da je ljudski um od njega sazdan, ali može ga se smatrati prirođenim u spontanom smislu i bliskim samoočiglednosti, onako kako se to kaže za znanje o opredmećenim materijalnim entitetima.

2. Uzročna veza među materijalnim stvarima može se iskazati u nekoliko oblika. Izvjestan i skoro očigledan njen oblik jeste sud koji glasi: “Materijalni egzistenti imaju neke međusobne ovisnosti.” To je nekvantificirani sud i njegova procjena je na razini afirmativno-partikularnog suda te se za njegovo dokazivanje može pomoći iskustvenim pretpostavkama.

3. Katkad se zamišlja da se znanje materijalnih uzroka može iznijeti u obliku sljedećeg argumenta: “Ove pojave su redovito uzastopne slijedeći jedna drugu, a za svake dvije pojave koje se događaju u ovoj formi prva je uzrok druge.” Međutim, ovakva argumentacija nije potpuna, jer uzastopnost i uporednost općenitiji su od uzročnosti, te tako, filozofskom terminologijom kazano, viša premisa ove dedukcije u formi univerzalnog suda nije sigurna.

4. Ponekad se koristi argumentacija da, ukoliko su dvije pojave ustrajno ili vrlo često međusobno nerazdružive, onda se ta ustrajna ili učestala nerazdruživost uzima kao argument uzročnosti, budući da ustrajna i učestala slučajnost nije moguća. Međutim, niža premisa ove dedukcije nije upotrebljiva, a viša premisa treba dokaz.

5. Katkad se koristi drugi oblik argumentacije: u eksperimentalno potvrđenim slučajevima ove dvije pojave su nerazdružive, a kako slične stvari imaju slične učinke, to će u sličnim slučajevima ta nerazdruživost biti dokazana. A ta ustrajna nerazdruživost znak je uzročne veze. Međutim, ustanovljavanje potpune sličnosti između nekoliko situacija izuzetno je teško.

6. Ispravan put otkrivanja uzročnosti između pojava jeste kontroliranje uvjeta za događanje svake pojave i njihova promjena te promatranje tragova tih promjena. Ili, drugim riječima, uzročnost se prepoznaje jedino putem uvođenja i eliminacije.

7. Međutim, siguran rezultat ovakvih eksperimenata je poznavanje nepotpunih uzroka, to jest stvari čijim uklanjanjem biva uklonjena i njihova posljedica. Međutim, poznavati u sigurnom obliku sveukupne faktore i uvjete koji utječu na nastanak neke pojave je problematično, jer se ne može poreći vjerovatnoća utjecaja nepoznatih i nekontroliranih faktora. Stoga se iskustvene zakonitosti ne mogu smatrati sigurnim u punom smislu te riječi.

8. S druge strane, empirijski se ne može sa sigurnošću otkriti je li kod materijalnih pojava nešto isključivi uzrok, budući da ne postoji način odbacivanja zamjene tog uzroka u drukčijim uvjetima.

9. Pretpostavimo li da bi bilo moguće odrediti u posve izvjesnom obliku sveukupne materijalne faktore i uvjete potrebne za nastanak neke pojave, to ne bi nužno značilo da treba poreći natprirodni / metafizički faktor. Jer takav faktor ne može biti obuhvaćen iskustvom i njegovo prisustvo i odsustvo se može uspostaviti jedino posredstvom racionalnog dokaza.

10. Manjkavost empirijske metode ne znači i prepreku u pogledu stjecanja sigurnosti u postojanje uzročne veze među materijalnim entitetima, jer je uspostava nepotpunih uzroka empirijskim putem ostvariva, a to je sasvim dovoljno za stjecanje znanja o postojanju uzročne veze među materijalnim entitetima.


[1] Vidjeti 23. lekciju, fusnotu 67.

[2] “Neki materijalni egzistenti su ovisni jedni o drugima.” (op. prev. bos.)

[3] “Nijedan materijalni egzistent ne ovisi o drugim materijalnim egzistentima.” (op. prev. bos.)

[4] حكم الأمثال فى ما يجوز و ما لا يجوز واحد

Zadnji put promjenjen: %AM, %17 %479 %2017 %10:%Jul