Uzrok i posljedica

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 31), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

Prethodno: Razine egzistencije

Obuhvata:

Uvod

Pojmove uzrok i posljedica

Načine na koje se um upoznaje s ovim pojmovima

Podjele uzroka

Uvod

Prihvatanjem mnoštvenosti egzistenata nameće se pitanje: imaju li različiti egzistenti neku međusobnu vezu ili nemaju, i ovisi li egzistencija nekih od njih o egzistenciji drugih ili ne ovisi? Ako postoji takva veza, koliko onda postoji vrsta ovisnosti? Kakve su presudbe i karakteristike svake od njih? A ako se ne prihvati stvarna mnoštvenost egzistenata, kakva je vanjština stava sufija, tada nema nikakva prostora za raspravu o egzistencijalnim relacijama među brojnim egzistentima i isto tako neće biti nikakva prostora za raspravu o raznim podjelama egzistencije i egzistenata.

U minulim raspravama ukazali smo na to da dokaz o posebnoj stupnjevitosti u egzistenciji ovisi o načelu koje mora biti uspostavljeno u raspravi o uzroku i posljedici. Sada je vrijeme da se obrati naročita pažnja na probleme uzroka i posljedice, e da bi se uspostavila spomenuta načela. No, prije ulaska u to pitanje prethodno moramo dati nekoliko pojašnjenja o pojmovima uzroka i posljedice te kako se um upoznaje s njima.

Pojmovi uzrok i posljedica

U filozofskoj terminologiji izraz uzrok koristi se u općem i specifičnom smislu. Opći pojam uzroka primjenjuje se na egzistent o kojem ovisi ozbiljenje drugog egzistenta, čak ako on prethodni i nije dovoljan za njegovo ozbiljenje. Njegov specifični pojam primjenjuje se na egzistent koji je dovoljan za ozbiljenje drugog egzistenta. Drugim riječima, u općem smislu uzrok je egzistent bez kojeg je ozbiljenje drugog egzistenta nemoguće, a u svom specifičnom smislu uzrok je egzistent čijom egzistencijom ozbiljenje drugog egzistenta postaje nužno.

Prvi smisao je očigledno općenitiji od drugog jer uključuje uvjete i pripreme i druge nepotpune uzroke, za razliku od drugog smisla. Objašnjenje potpunih i nepotpunih uzroka, kao i drugih vrsta uzroka, slijedi uskoro. Ovdje treba istaći činjenicu da se ovisni egzistent naziva posljedicom jedino iz aspekata ovisnosti o egzistentu i odnosa s egzistentom o kojem je ovisan, a ne iz nekog drugog aspekta niti odnosa s nekim drugim egzistentom. Isto tako, nešto se naziva uzrokom upravo iz aspekta u kojem neki drugi egzistent ovisi o njemu i odnosa upravo s tim egzistentom, a ne iz bilo kojeg aspekta ili odnosa s bilo kojim egzistentom.

Naprimjer, toplota je posljedica iz aspekata svoje ovisnosti o vatri i u odnosu sa svojim vlastitim uzrokom, a ne iz nekih drugih aspekata. A vatra se zove uzrokom iz aspekata u kojem je ona izvor toplote i u odnosu upravo s tom toplotom koju proizvodi, a ne iz nekog drugog aspekta. Stoga nema nespojivosti između toga da određeni egzistent bude uzrok u odnosu na jednu stvar, a da bude posljedica u odnosu na nešto drugo, kao što nema nespojivosti u tome da toplota bude posljedica neke vatre, a da istovremeno bude uzrok događanja druge vatre. Poput rečenog, nema nespojivosti u tome da egzistent posjeduje i druge aspekte koji se mogu objasniti nekim drugim pojmovima, pored aspekata uzročnosti ili aspekata posljedičnosti. Naprimjer, pored aspekta uzročnosti, vatra posjeduje i druge aspekte o kojima govore pojmovi supstanca, tijelo, promjenjivost itd. – od kojih nijedan nije istovjetan aspektu uzročnosti.

Načini na koje se um upoznaje s ovim pojmovima

Pojašnjenjem koje je dano o uzroku i posljedici postalo je jasno da ovi pojmovi nisu štastveni pojmovi ili primarne inteligibilije i nije tačno da u vanjskom svijetu imamo egzistent čije je štastvo uzročnost ili posljedičnost. Isto tako, gornji pojmovi nisu ni sekundarne logičke inteligibilije jer su atributi opredmećenih egzistenata, a, stručnim rječnikom kazano, prihvatanje njihovih atribucija je izvanjsko. Zbog toga su ovi pojmovi sekundarne filozofske inteligibilije. Najbolji dokaz za navedeno jeste činjenica da se za apstrahiranje ovih pojmova moraju porediti dva egzistenta i uzeti u obzir aspekt ovisnosti jednog o drugom. Dok se to ne učini, ovi pojmovi se neće moći apstrahirati. Pa ako neko i hiljadu puta vidi vatru, a ne uporedi je s toplotom koju ona proizvodi i ne razmotri njihov međusobni odnos, on neće biti u stanju dovesti u odnos pojam uzroka s vatrom i pojam posljedice s toplotom.

Sada se nameće pitanje: kako se naši umovi u osnovi upoznaju s ovim pojmovima i otkrivaju ovakvu vezu među egzistentima?

Mnogi zapadni filozofi mislili su da se pojmovi uzroka i posljedice dobijaju putem promatranja redovite uporednosti ili uzastopnosti dviju pojava, to jest, kada uočimo da se vatra i toplina uvijek događaju zajedno ili uzastopno, mi tada apstrahiramo pojmove uzroka i posljedice iz njih i, uistinu, sadržaj ovih dvaju pojmova nije ništa do redovita istovremenost ili uzastopnost tih dvaju pojava. Međutim, ovo razmišljanje ne stoji jer se u mnogim slučajevima dvije pojave redovito događaju skupa ili uzastopno, a da se nijedna od njih ne smatra uzrokom druge. Naprimjer, svjetlo i toplota električne svjetiljke uvijek se pojavljuju zajedno, a dan i noć se uvijek događaju uzastopno, a nijedno od njih nije uzrokom pojavljivanja drugog.[1]

Može se kazati da, ukoliko se neka pojava podvrgne ponavljajućim eksperimentima, te se uoči da se ona ne događa bez drugog egzistenta, na ovaj će se način iz njih apstrahirati pojmovi uzroka i posljedice. No, znamo da istraživači prije početka eksperimenta vjeruju u postojanje uzročne veze među pojavama, te je cilj provođenja eksperimenata upravo otkrivanje specifičnih uzroka i posljedica i pronalazak uzroka ozbiljenja nekih pojava. Sada se nameće pitanje: kako se oni i prije provođenja eksperimenata upoznaju s pojmovima uzrok i posljedica? Ili, kako su oni znali da takve veze među egzistentima postoje, e da bi na njihovoj osnovi uopće pokušali otkriti specifične veze uzroka i posljedice?

Izgleda da čovjek prvi put otkriva ovu vezu unutar sebe kroz prisustveno znanje. Naprimjer, umske aktivnosti, odluke i raspolaganje pojmovima i umskim formama smatraju se slučajevima stvari koje sam pojedinac čini, a njihovo postojanje ovisi o egzistenciji samog pojedinca, dok postojanje samog pojedinca ne ovisi o njima. Posredstvom ovakvih razmatranja apstrahiraju se pojmovi uzroka i posljedica i potom poopćavaju na druge egzistente.

Podjele uzroka

Ovisnost jednog egzistenta o drugom poprima razne forme. Naprimjer, pojava stolice ovisna je, s jedne strane, o drvetu od kojeg se pravi, dok, s druge strane, ovisi o stolaru koji je pravi, o njegovu znanju, vještini i motivaciji da je napravi. U skladu s ovim mogu se razlikovati razne vrste uzroka. Budući da presudbe o svim uzrocima nisu iste, prije započinjanja rasprave o zakonima uzročnosti i presudbama o uzroku i posljedici, neophodno je spomenuti vrste uzroka i njihovu odgovarajuću stručnu terminologiju, kako bi se zaobišla uobičajena brkanja i nejasnoće kada se krene u rješavanje problema.

Uzrok u općem smislu, to jest, egzistent o kojem je drugi egzistent nekako ovisan, može se podijeliti na razne načine, od kojih najvažnije navodimo u nastavku.

Potpuni i nepotpuni uzroci (‘ellat-e tāmme wa nāqiṣe): Uzrok može biti takav da je dovoljan za ozbiljenje posljedice, ili takav da nije dovoljan za ostvarenje posljedice, čak i ako se posljedica ne može ostvariti bez njega. Prvi oblik uzroka zove se potpunim uzrokom, a egzistencija njegove posljedice ne ovisi ni o čemu osim o njemu. Drugim riječima, ako postoji egzistencija potpunog uzroka, egzistencija njegove posljedice biva nužnom. Drugi oblik uzroka zove se nepotpunim uzrokom i jedna ili više stvari mu se moraju pridodati prije nego njegova posljedica postane nužna.

Prosti i složeni uzroci (ellat-e basīt wa morakkab): S drugog stanovišta uzroci se mogu podijeliti na proste i složene. Prosti uzroci su poput stvari koje su potpuno nematerijalne (Uzvišeni Bog i intelektualne supstance čija egzistencija mora biti dokazana na odgovarajućem mjestu). Složeni uzroci su poput materijalnih uzroka koji imaju različite dijelove.

Neposredni i posredni uzroci (‘ellat-e bī wāsete wa bā wāsete): S drugog stanovišta uzroci se mogu podijeliti na neposredne i posredne. Naprimjer, čovjekov utjecaj na kretanje svoje ruke može se smatrati neposrednim, dok se njegov utjecaj na kretanje pera u svojoj ruci može smatrati provedenim preko jednog posrednika, njegov utjecaj na svoje pisanje provedenim preko dva posrednika, a njegov utjecaj na značenja proizvedena u umu čitaoca provedenim preko nekoliko posrednika.

Nezamjenjivi i zamjenjivi uzroci (‘ellat-e munhaṣer wa džanešīn paźīr): Ponekad je uzrok pojave posljedice egzistencija tačno određenog egzistenta, a pretpostavljena posljedica ne može doći u postojanje osim posredstvom isključivo toga specifičnog uzroka. U ovom slučaju, spomenuti uzrok zove se nezamjenjivim uzrokom (isključivi uzrok). Ponekad, pak, posljedica može doći u postojanje putem jedne ili nekoliko međusobno zamjenjivih stvari, tako da je egzistencija jedne od njih nužna za pojavu posljedice, kao što je slučaj s toplotom koja se ponekad događa usljed protoka električne struje kroz žicu, ponekad usljed kretanja, a ponekad usljed hemijskih akcija i reakcija. U ovim slučajevima uzrok se zove zamjenjivim uzrokom.

Unutarnji i izvanjski uzroci (‘ellat-e dāĥelī wa ĥāredžī): Ponekad je uzrok takav da je njegova posljedica ujedinjena s njime i on ostaje unutar egzistencije posljedice, kao što je slučaj s elementima koji ostaju unutar egzistencije biljke ili životinje. U ovom slučaju on se zove unutarnjim uzrokom. No, nekada će uzrok biti izvan egzistencije svoje posljedice, kao što je slučaj s egzistencijom majstora koji je izvan egzistencije svoje rukotvorine. U ovom slučaju on se zove izvanjskim uzrokom.

Stvarni i pripremni uzroci (‘ellat-e haqīqī wa e‘dādī): Pokatkad se pojam uzroka primjenjuje na egzistent u odnosu na kojeg je egzistencija posljedice stvarno ovisna, te je nemoguće odvajanje posljedice od uzroka; takav je slučaj uzročnosti sopstva spram volje i umskih formi koje se ne mogu ostvariti ili opstati odvojeno od sopstva. U ovom slučaju on se zove stvarnim uzrokom. Ponekad se pojam uzroka primjenjuje na egzistent koji ima utjecaj na pripremu pojave svoje posljedice, mada egzistencija posljedice nema stvarnu i neodvojivu ovisnost o njemu, kao što je slučaj s odnosom oca i njegovog sina. U tom slučaju on se zove pripremnim uzrokom ili pripremom (mo‘edd).

Zahtjev i uvjet (muqtadī wa šart): Nekada pojava posljedice kao rezultata uzroka ovisi o egzistenciji specifičnog stanja i kvaliteta. U tom slučaju sam uzrok se naziva zahtjev ili povod, a neophodno stanje i kvalitet zovu se uvjetom. Ponekad se stvar naziva uvjetom kada se preko nje proizvede prethodno spomenuto stanje, kao što se nebivanje prepreke za utjecaj zove uvjetom odsustva (šart-e ‘adamī).

Uvjeti se dijele u dvije skupine. Jedni su uvjeti činidbe činitelja (fā‘elijjat-e fā‘el); to je nešto bez čega je činitelj nemoćan izvršiti svoju radnju i on ovim ustvari usavršava svoju činidbu, poput utjecaja znanja na slobodne čovjekove radnje. Drugi uvjet je sposobnost primatelja (qābelijat-e qābel), to jest, onoga što mora biti ostvareno u materiji da bi poprimila novo savršenstvo od činitelja, kao što je potreba da fetus zadovolji specifične uvjete kako bi primio duh.

Materijalni, formni, djelotvorni / aktivni i krajnji uzrok (‘ellat-e māddī, ṣūrī, fā‘elī, ġāj’ī): Još jedna poznata podjela, koja se temelji na indukciji, dijeli uzroke u četiri vrste. Prvi je materijalni ili elementarni uzrok koji je temelj za pojavu posljedice i koji ostaje unutar nje, kao što su elementi koji čine biljku. Drugi je formni uzrok, koji označava formu i aktuelnost koja se javlja u materiji i koji postaje izvorom novih učinaka u njoj, kao što je biljna forma. Ove dvije vrste uzroka su unutarnji uzroci i oni zajedno sačinjavaju egzistenciju posljedice. Treći je djelotvorni uzrok (‘ellat-e fā‘elī) [ili aktivni uzrok], putem kojeg posljedica dobija egzistenciju; to je poput nekoga ko formi u materiji daruje egzistenciju. Četvrti je krajnji uzrok (‘ellat-e ġāj’i) koji je motivacija činitelju za izvršenje čina, kao što je cilj koji neko uzme u obzir za svoje vlastite slobodne radnje i izvršava radnju zarad postizanja tog cilja. Ove posljednje dvije vrste uzroka smatraju se izvanjskim uzrocima.

Jasno je da su materijalni i formni uzrok specifični za materijalne posljedice, koje su sačinjene od materije i forme, i u osnovi primjena pojma uzrok na njih nije lišena površnosti.

Treba primijetiti da se djelotvorni uzrok može opisati putem dvaju termina: jedan je prirodni činitelj (fā‘el-e tabi‘ī), koji je u prirodnim naukama poznat kao djelotvorni uzrok i pod njim se podrazumijeva izvor kretanja i transformacija u tijelima, a drugi je božanski činitelj, o kojem će se prodiskutirati u teologiji. Pod njim se podrazumijeva egzistent koji posljedicu dovodi u postojanje i daje joj bivanje. Jedini primjer za ovo može se naći među nematerijalnim stvarima, jer su prirodni faktori jedino izvor kretanja i transformacija u stvarima i nema tog prirodnog egzistenta koji bi iz ništavila u postojanje doveo nekog drugog egzistenta.

Među božanskim i činiteljima dodjeliteljima egzistencije postoji činitelj koji sam nije u potrebi za dodjeliteljem egzistencije i koji se naziva stvarnim činiteljem (fā‘el-e haqq), a primjer za to pripada isključivo Svetoj Božijoj Bīti.

Druga stvar koju na koncu ove lekcije treba istaći jeste to da su sve podjele uzroka, izuzev posljednje, razumske i smještene su između nijekanja i potvrđivanja. Sve se one mogu iskazati u obliku stvarnog suda međusobno isključujuće disjunkcije.[2] Međutim, zahtjev i uvjet ustvari su dvije posebne vrste nepotpunog uzroka i ne bi se trebali smatrati neovisnom diobom uzroka.

Nastavak: Načelo uzročnosti

Sažetak

1. Egzistent čije ozbiljenje ovisi o nekom drugom egzistentu naziva se posljedicom, a egzistent o kojem on ovisi naziva se uzrokom.

2. Termin uzrok ima i svoj specifični smisao i tada označava egzistent koji je dovoljan za ozbiljenje nekog drugog egzistenta, odnosno takav da je posredstvom njegovog postojanja egzistencija posljedice nužna.

3. Uzrok i posljedica su dva suodnosna pojma čija se istinitost odnosi na posebnu vezu među stranama suodnosa, te ono što je za nešto uzrok, u nekoj drugoj vezi i u odnosu na neki treći egzistent može biti posljedica. Isto kao što je jedna te ista osoba u odnosu na svoga sina otac, a u odnosu na svoga oca sin.

4. Pojmovi uzrok i posljedica spadaju među sekundarne filozofske inteligibilije, odnosno uzročnost ili posljedičnost nije štastvo nekog egzistenta.

5. Neki zapadni filozofi držali su da se pojmovi uzroka i posljedice apstrahiraju iz uočavanja redovite uporednosti ili uzastopnosti dvije pojave te da svojim sadržajem nisu ništa drugo nego redovita uporednost ili uzastopnost.

6. Da bi se dokazala pogrešnost takvog stava, dovoljna je činjenica da se mnoge pojave redovito događaju skupa ili uzastopno, a pritom nijedna nije uzrok onoj drugoj.

7. Može se smatrati da su izvor apstrahiranja ova dva pojma neki eksperimenti koji uspostavljaju ovisnost jedne pojave o drugoj.

8. Međutim, ni takav stav nije ispravan. Naime, pored toga što osjetilno iskustvo ne dokazuje ništa više osim uporednosti ili uzastopnosti dvije pojave, istraživači su i prije nego pristupe eksperimentu svjesni načela ove veze i znanstvenim iskustvom samo raspoznaju primjere uzroka i posljedice.

9. Primjer uzroka i posljedice čovjek prvo otkriva unutar sebe kroz prisustveno znanje te kroz njihovo međusobno poređenje apstrahira pojmove uzroka i posljedice, a potom ih poopćava na druge egzistente.

10. Ukoliko je neki uzrok dovoljan za ozbiljenje neke posljedice, nazivamo ga potpunim uzrokom. Ukoliko nije, nazivamo ga nepotpunim uzrokom.

11. Ukoliko neki uzrok ima dijelove, tada se radi o složenom uzroku. U suprotnom, riječ je o prostom uzroku.

12. Ukoliko uzrok izravno utječe na pojavu posljedice, riječ je o neposrednom uzroku. U suprotnom, radi se o posrednom uzroku.

13. Uzrok koji pri pojavi neke posljedice može biti zamijenjen nekim drugim naziva se zamjenjivim uzrokom. U suprotnom slučaju, riječ je o nezamjenjivom uzroku.

14. Ako je uzrok dio posljedice, onda se radi o unutarnjem uzroku. Inače je riječ o izvanjskom uzroku.

15. Uzrok koji stalno mora biti uz posljedicu naziva se stvarnim uzrokom. Uzrok odvojiv od posljedice naziva se pripremnim uzrokom ili pripremom.

16. Ukoliko neki egzistent može imati utjecaj samo u specifičnom stanju ili situaciji, naziva se zahtjevom ili povodom, a navedeno stanje naziva se uvjetom. Katkad se uvjetom naziva i nešto što uzrokuje pojavu neophodne situacije. Također, nepostojanje prepreke za utjecaj zove se uvjetom odsustva.

17. Ukoliko potrebna situacija mora postojati unutar samog činitelja, to se zove uvjetom činidbe činitelja. A ako se javlja u materiji na koju se utječe, naziva se uvjetom sposobnosti primatelja.

18. Materijalni uzrok i formni uzrok jesu upravo ona materija i forma kod složenih tjelesnih entiteta, odnosno naziv uzrok prispodobljuje im se uzmemo li u obzir njihovu združenost, budući da je svaki od njih imao utjecaja na nastanak cjeline.

19. Djelotvorni uzrok jeste ishodište pojave posljedice. U prirodi pod njim podrazumijevamo ishodište kretanja i transformacije tijela. U teologiji, pak, to je ishodište egzistencije. Činitelj čiji bitak nema potrebe za drugim činiteljem naziva se stvarnim činiteljem.

20. Krajnji uzrok jeste cilj, odnosno motiv koji činitelja potiče na radnju.


[1] O ovome će biti dano dodatno pojašnjenje u 35. lekciji.

[2] Zbiljski sud (qadijje-je haqīqijje) suprotan je izvanjskom sudu (qadijje-je ĥāredžijje). Istinitost potonjeg ovisi o egzistenciji njegovog subjekta u vanjskom svijetu, dok onaj prethodni nema takve ovisnosti. Qadijje-je munfaselah je disjunktivni sud, a qadijje-je munfaselah haqīqijjah je disjunktivni sud čija je istinitost neovisna o uvjetima u vanjskom svijetu, te biva nužnim da jedan od njegovih disjunktiva bude istinit. Naprimjer, takav je sud: “Svaka stvar ili egzistira ili ne egzistira.” Kod ovog suda ne postoji mogućnost ni združenosti (edžtemā‘) niti izuzeća (ertefā‘) obiju strana suda, to jest antecedenta i konsekventa (muqaddam wa tālī). Drugim riječima, ne postoji stvar koja bi istovremeno bila i egzistirajuća i neegzistirajuća, ili neegzistirajuća i ne neegzistirajuća. Zbog toga se ovakav sud naziva zbiljskim sudom međusobno isključujuće disjunkcije. (op. prev. bos.)

 

Zadnji put promjenjen: %PM, %12 %808 %2017 %18:%Jun