Vrednovanje etičkih i pravnih sudova

Preuzeto iz knjige "Osnove islamske filozofije" (lekcija 20.), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

S engleskog preveo: Armin Hadrović 

Prethodno: Vrijednost znanja

 

Obuhvata:

Obilježja etičkog i pravnog znanja

Kriterij tačnosti i netačnosti vrijednosnih sudova

Pregled najznačajnijih mišljenja

Istraživanje problema

Rješenje jedne nedoumice

Relativizam u etici i pravu

Razliku između pravnih i etičkih sudova

 

Obilježja etičkog i pravnog znanja

Etičko i pravno znanje, ponekad nazivano vrijednosnim znanjem, ima obilježja koja se mogu podijeliti u dvije univerzalne skupine. Jedna skupina obilježja odnosi se na specifične predodžbene pojmove iz kojih su formirani pravni i etički izrazi. O ovome se raspravljalo u lekciji 15 (knjige Osnove islamske filozofije). Druga skupina obilježja tiče se oblika i forme vrijednosnih izraza. Prema ovoj skupini obilježja, pravna i etička znanja mogu imati dva oblika: prvi je preskriptivni oblik, to jest, oblik zapovijedi i zabrana, kao što se vidi u mnogim ajetima Kur’ana Časnog, a drugi je deskriptivni oblik, to jest, oblik sudova koji imaju logičke forme subjekata i predikata ili antecedenta i konsekventa, a koristi se u drugim ajetima i predajama.

Znamo da preskriptivni izrazi nisu sudovi i da nemaju sposobnost bivanja istinitim ili lažnim, pa prema tome ne bi trebalo ni pitati jesu li oni tačni ili netačni. Ako neko ipak postavi ovo pitanje, odgovor je da nisu ni jedno ni drugo, već su oni jednostavno preskripcija. Zaista, u pogledu zapovijedi i zabrana može se reći da one implicitno ukazuju na poželjnost onog na što se zapovijed odnosi za onoga koji zapovijeda ili nepoželjnost onog na što se zabrana odnosi za onoga koji zabranjuje te bi se, s obzirom na ovo implicitno ukazivanje, moglo reći da su tačni ili pogrešni. Ako je ono na što se zapovijed odnosi zaista poželjno za onoga koji zapovijeda, a ono na što se zabrana odnosi zaista omraženo onom koji zabranjuje, preskriptivni izrazi, prema onome na šta implicitno ukazuju, jesu tačni, a u suprotnom su pogrešni.

Neki zapadni mislioci smatrali su da etički i pravni propisi počivaju na zapovijedi, zabrani, obavezi i upozorenju; drugim riječima, da je njihova suština preskriptivna, pa su zato smatrali da etičko i pravno znanje nema sposobnost bivanja istinitim ili lažnim. Prirodno, oni vjeruju da nema mjerila njihove tačnosti ili netačnosti i da se ne može iznijeti nikakav kriterij prepoznavanja njihove istinitosti ili pogrešnosti.

Ovo mišljenje je pogrešno. Bez sumnje, etički i pravni propisi mogu se izreći u formi deskriptivnih izraza kao i logičkih sudova bez preskriptivnog značenja. Zapravo, pokušati smjestiti etičko i pravno znanje u okvir preskriptivnih izraza znači ili ih smatrati nekom vrstom umske razonode ili smatrati da su isključivo radi dosezanja stanovitih obrazovnih ciljeva.

 

Kriterij tačnosti i netačnosti vrijednosnih sudova

Etički i pravni sudovi objašnjavaju se na dva načina. Prvi način je da se ukaže na uspostavu specifičnih pravila u određenom sistemu. Naprimjer, kaže se: “Laganje s ciljem pomirenja dvije osobe je dozvoljeno u islamu”, ili: “Odsjeći ruku kradljivcu je obavezno u islamu.” Kada pravnik ili muslimanski sudac objašnjava ovakve presudbe, on nema potrebu da spomene etički ili pravni sistem u islamu. Zato se odrednica “u islamu” u govoru obično i ne koristi.

Kriterij tačnosti i netačnosti takvih sudova jeste njihova podudarnost ili nepodudarnost s etičkim i pravnim dokumentima i izvorima. Put spoznavanja tih sudova jeste obraćanje izvorima koji se odnose na određeni sistem. Tako je put saznavanja etičkih i pravnih propisa u islamu obraćanje Kur’anu i tradiciji.

Drugi način je da se ukaže na stvarnu i noumenalnu uspostavljenost, to jest, postojanje njihovog sadržaja, ne uzimajući pritom u obzir je li to ispravno ili nije u nekom specifičnom vrijednosnom sistemu, ili je prihvaćeno od strane nekog društva, kao u slučaju univerzalnih načela etike i prava uključujući primordijalne zakone. Primjer za ovo su sljedeći etički sudovi: “Pravda je dobra”, ili: “Čovjek ne smije biti okrutan ni prema kome”, te pravni sudovi: “Svaki čovjek ima pravo na život”, i: “Niko ne smije biti nevin pogubljen.”

Postoji mnoštvo stavova o ovom pitanju, a posebno u zapadnoj filozofiji etike i prava, koje je postalo poprište sukoba i neslaganja.

 

Pregled najznačajnijih mišljenja

Najznačajnija mišljenja u vezi s ovim pitanjem jesu sljedeća:

A. Neki zapadni filozofi etike i prava zapravo poriču univerzalna i nepromjenjiva načela, što se posebno odnosi na pozitiviste, koji raspravu o njima smatraju ispraznom i besmislenom jer se ista tiče metafizičkih i nenaučnih misli.

Naravno, šta drugo i očekivati od pristaša ove škole, takozvanog pozitivizma, čije su oči prikovane za osjetila. Ali, što se tiče drugih mislilaca, koji su povremeno istupali s ovakvim stavovima, treba reći da ovo njihovo mišljenje izvire iz preobrazbi u pravnim i etičkim vrijednostima u različitim društvima i u različitim vremenima – što ih je odvelo vjerovanju u relativnost etike i pravai što ih je navelo da sumnjaju ili poriču nepromjenjiva vrijednosna načela. Našim objašnjenjem relativnosti etike i prava korijeni ovakvih vjerovanja bit će iščupani.

B. Druga skupina filozofa smatra da vrijednosni sudovi izražavaju društvene vrijednosti koje izviru iz potreba ljudi i iz njihovih unutarnjih emocija, što se mijenja kako se i oni preobražavaju. Zbog toga oni drže da su etički sudovi izvan okrilja dokazivih rasprava utemeljenih na sigurnim, vječnim i nužnim principima. Na toj osnovi kriteriji tačnosti i netačnosti ovih sudova ticali bi se tih istih potreba i naklonosti koje su uzroci njihove valjanosti.

U odgovoru moramo istaći da su sva praktična znanja povezana s čovjekovim slobodnim ponašanjem, koje potječe iz neke vrste težnje i unutarnje naklonosti usmjerene ka posebnom cilju i odredištu. Na toj osnovi pojavljuju se specifični neštastveni pojmovi i iz njih se tvore sudovi. Međutim, uloga praktičnog znanja je da čovjeka, budući da je on suočen s izborom između raznolikih težnji i naklonosti, vodi temeljnom uzvišenom cilju, sreći i poželjnom savršenstvu. Takav način često se ne podudara s htijenjima većine ljudi koja su vezana za njihove životinjske želje i za prolazne ovozemaljske materijalne užitke. Praktično znanje ljude prisiljava da uravnoteže svoja nagonska i životinjska htjenja i da zatvore oči pred ovozemaljskim materijalnim užicima.

Stoga, ako bismo pod potrebama i naklonostima ljudi podrazumijevali apsolutno sve pojedinačne i grupne potrebe, koje su zapravo uvijek u međusobnom konfliktu i smetnji i uzrokuju propadanje društva, onda se takvo što suprotstavlja osnovnim ciljevima etike i prava. Ako su, pak, u značenju posebnih potreba i uzvišenih ljudskih naklonosti, koje su kod većine ljudi skrivene i nisu aktuelne i kojima ovladavaju životinjske želje i težnje, ovo ipak nije nespojivo s nepromjenjivošću, trajnošću, univerzalnošću i nužnošću i nije povodom izlaska ove vrste sudova iz okrilja dokazivih znanja, kao što ni bivanje obzirnosnim (e‘tebārī) za ove pojmove, koji su obično subjekti ove vrste sudova i implicitno sadrže neku vrstu stilske figure i metafore, ne znači da su oni bez ikakve racionalne osnove, što je pokazano u lekciji 15.

C. Treći stav je da načela etike i prava potječu od samoočiglednih sudova praktičnog razuma i, kao i samoočigledni sudovi teorijskog uma, oni izviru iz primordijalne naravi razuma te nemaju potrebu za argumentom i dokazom. Kriterij njihove tačnosti i netačnosti je njihova saglasnost ili protivljenje ljudskoj savjesti.

Korijeni ovog stava leže u mišljenjima antičkih grčkih filozofa, a prihvatila ih je i većina filozofa s Istoka i Zapada. Među njima je Kant posebno isticao ovakav stav. Od svih stavova ovaj je najdostojanstveniji i najbliži istini, ali je istovremeno otvoren za suptilnije prigovore od kojih će neki biti navedeni:

1. Površinski gledano, ovaj stav afirmira brojnost razuma i odvojenost onoga što oni, praktični i teorijski razum, percipiraju, što se da poreći.

2. Primjedba na prirođenost[1] predmeta percipiranja teorijskog razuma stoji i za ovaj stav.

3. Po ovom stavu zamišlja se da etička i pravna načela nemaju potrebu za rasuđivanjem i argumentacijom. No, čak i najuniverzalniji od njih, kao što su valjanost pravde i pokuđenost nepravde, imaju potrebu za dokazom, o čemu će biti riječi.

 

Istraživanje problema

Da bi se u vezi s ovim problemom istina učinila očiglednom, treba napomenuti nekoliko kratkih uvodnih opaski, dok se njihovo iscrpno objašnjenje prepušta filozofiji etike i prava.

1. Etički i pravni sudovi odnose se na čovjekovo slobodno ponašanje, ponašanje koje je sredstvo pribavljanja željenih ciljeva. Njihova vrijednost je u tome što su oni sredstva i prioriteti za dosezanje tih poželjnosti.

2. Ciljevi koje čovjek želi ostvariti su ili da osigura prirodne i ovozemaljske potrebe i zadovolji svoje životinjske nagone, ili da osigura društvene interese te spriječi propadanje i anarhiju, ili, pak, da ostvari vječno blaženstvo i duhovno savršenstvo. Prirodni i životinjski ciljevi nisu izvori vrijednosti za prioritetno kretanje ka njima. Oni po sebi nemaju vezu s etikom i pravom. Međutim, društveni interesi, bili oni u sukobu s pojedinačnim interesima i užicima ili ne, jesu jedan od izvora iz kojih proizlazi vrijednost. Još jedan izvor vrijednosti jeste pogled prema vječnoj sreći zarad koje čovjek mora zatvoriti oči pred nekim materijalnim i ovozemaljskim htijenjima i željama. Kao motivacija za ponašanje iznad svega je želja za dosezanjem stvarnog ljudskog savršenstva čiji primjer je, prema viđenju islama, dosezanje blizine Boga Uzvišenoga. Prema tome, može se reći da vrijednost u svim slučajevima proizlazi iz ostavljanja po strani vlastitih htijenja radi dostizanja viših htijenja.

3. U pogledu prava predstavljeni su različiti ciljevi od kojih najuniverzalniji i najobuhvatniji jeste osiguravanje društvenih interesa koji imaju razne ogranke. S druge strane, za etiku su navedeni različiti ideali, a ponad svih je konačno savršenstvo bivanja u sjeni blizine Uzvišenog Boga. Ako je ovaj cilj motivacija čovjekovog ponašanja, bilo pojedinačnog bilo društvenog, ono će onda imati etičku vrijednost. Zbog toga se ponašanje koje je povezano s pravom može podvesti pod etiku, pod uvjetom da motivacija bude etička.

4. Spomenuti ciljevi imaju dva aspekta. Jedan je njihova poželjnost za čovjeka, tako da oni potiču čovjeka da zatvori oči pred niskim htijenjima. Prema ovom stavu ciljevi su u vezi s čovjekovim prirođenim htijenjima da ostvari sreću i savršenstvo. Ovaj aspekt je psihološki, a podređen je znanju i naučnim i percepcijskim principima. Drugi aspekt je genetički i potpuno je opredmećen i neovisan o težnjama, naklonostima, raspoznavanju i znanju pojedinaca. Dakle, ako se čin razmotri u vezi s njegovim poželjnim ciljem, ali s aspekta njegove poželjnosti, iz njega se apstrahira pojam vrijednosti. A ako se taj čin razmotri s aspekta njegove ontološke relacije, s rezultatima koji iz njega proizlaze, pojmovi obaveznosti, trebanja i moranja dobijaju se iz njega. Filozofskim jezikom kazano, takva obaveznost tumači se kao odnosna nužnost (darūrat bil-qijās).

Sada, s obzirom na ove uvode, možemo doći do zaključka da kriterij istinitosti i neistinitosti, ispravnosti i pogrešnosti etičkih i pravnih sudova jeste njihov utjecaj na ostvarenje poželjnih ciljeva. Taj utjecaj nije podređen težnjama, naklonostima, ukusima i mišljenju. Kao i druge uzročno-posljedične veze on proizlazi iz noumenalne stvarnosti. Naravno, pri raspoznavanju konačnog cilja i posrednih ciljeva može doći do brkanja. Tako će neko, naprimjer, na temelju svog materijalističkog pogleda svesti čovjekov cilj na ovozemaljsku raskoš. I pri raspoznavanju načina na koji čovjek ostvaruje stvarne ciljeve također može doći do brkanja. Međutim, ni jedno od ovih brkanja ne šteti vezi povoda i ishoda između slobodnih radnji i njihovih učinaka i niti jedno od njih ne uzrokuje njihov izlazak iz okrilja intelektualnih rasprava i dokaznog argumentiranja, kao što ni brkanja filozofa ne znače poricanje racionalnih zbilja neovisnih o stavu i mišljenju, kao što i nesuglasice među naučnicima o zakonima empirijskog znanja ne znače njihovo nijekanje, to jest, da takvog znanja koje bi se moglo usvojiti nema.

Da zaključimo, načela etike i prava jesu filozofski sudovi koji mogu biti dokazani racionalnim argumentacijama, iako je razum običnog čovjeka u svojim ograncima i pojedinostima – zbog kompleksnosti formula, mnoštva faktora i promjenjivih i zbog pomanjkanja obaviještenosti o njima – manjkav i nemoćan izvesti iz univerzalnih načela presudbu za svaki partikularni sud. U ovakvim slučajevima jedini izlaz je oslanjanje na Objavu.

Prema tome, nije ispravno kazati da su etički i pravni sudovi podređeni težnjama, naklonostima, ukusima i mišljenjima pojedinaca ili skupina te da zato nepromjenjiva i univerzalna načela za njih nisu prihvatljiva, niti se može reći da su etički i pravni sudovi podređeni potrebama i promjenjivim uvjetima vremena i prostora, pa da se dokazna argumentacija ne odnosi na njih, nego isključivo na univerzalne, vječne i nužne sudove. Također je neispravno tvrditi da se ovi sudovi tiču nekog drugog a ne teorijskog razuma i da je otuda argumentiranje o njima pomoću filozofskih premisa, koje su u vezi s teorijskim razumom, neispravno.

 

Rješenje jedne nedoumice

Ovdje se može iznijeti nedoumica da je ovaj stav suprotstavljen mišljenju svih logičara, a prihvatili su ga i islamski filozofi. U logici se navodi da se dijalektička dedukcija sastoji od općepoznatih i priznatih premisa[2], a nasuprot njoj je dokaz koji se sastoji od sigurnih premisa. Primjer općepoznatih premisa je: “Istina je dobra”, što je etički sud.

U odgovoru moramo navesti da su najveći logičari islama[3], Ibn Sina i Hadže Nasīruddīn Tūsi, jasno rekli da se ovi sudovi u ovakvoj univerzalnoj i apsolutnoj formi smatraju općepoznatim i mogu se koristiti jedino u dijalektičkim dedukcijama, a ne u dokazima. Pošto oni imaju skrivena i posebna ograničenja koja se dobijaju iz odnosa radnje i njenog poželjnog rezultata, nije pohvalno reći istinu ako ona vodi ka nečijem ubojstvu. Prema tome, ako se ova vrsta suda u ovakvoj apsolutnoj i univerzalnoj formi primijeni u dedukciji na temelju njegovog općenitog prihvatanja, sud će biti dijalektički. Međutim, moguće je da se isti ovaj sud, uzimanjem u obzir racionalnih mjerila, suptilnih odnosa i skrivenih ograničenja, transformira u sigurni sud. Za takve sudove mogu se izgraditi dokazi, a njihovi zaključci mogu se koristiti i u drugim dokazima.

 

Relativizam u etici i pravu

Kao što je ranije rečeno, većina sudova koji govore o vrijednostima, posebno u slučaju pravnih sudova, imaju izuzetke. Čak ni dobrota govorenja istine nije univerzalna. S druge strane, ponekad zapravo jedan subjekt biva stjecištem združenosti dviju kontrarnih presudbi. U slučaju da su kriteriji njihova korištenja jednaki, čovjek je slobodan upotrijebiti ili jednu ili drugu, a u slučaju da se jednom kriteriju daje prednost nad drugim, čovjek se treba prikloniti važnijem kriteriju. U praksi se onda onaj drugi kriterij osporava. Također, uočava se da neke pravne presudbe imaju vremensko ograničenje i nakon nekog perioda bivaju opozvane. Pažnja posvećena ovom pitanju prouzrokovala je nastanak predodžbe o apsolutnoj relativnosti vrijednosnih presudbi, kao i predodžbe da se oni ne primjenjuju općenito na sve jedinke u svim vremenima. Škole mišljenja s pozitivističkim sklonostima također smatraju da razlike u vrijednosnim sistemima u različitim društvima i vremenima pružaju razlog relativizma s obzirom na sve vrijednosne sudove.

Međutim, istina je da se ova vrsta relativizama može pronaći u zakonima empirijskih naukaa univerzalnost empirijskih zakona temelji se na zadovoljavanju uvjeta i nepostojanju prepreka i smetnji. S filozofske tačke gledišta ova ograničenja vraćaju se na složenost uzroka pojava. Nedostajanjem jednog od uvjeta posljedica se također poništava.

Prema tome, ako su uzroci etičkih i pravnih presudbi precizno određeni te ako su uvjeti i ograničenja njihovih subjekata u potpunosti obuhvaćeni, vidjet ćemo da su etička i pravna načela, u granicama ovih mjerila i konačnih uzroka, općenita i apsolutna. U tom pogledu nisu ništa drukčija od ostalih zakona nauke.

Sada ćemo napomenuti da smo se u ovoj raspravi oslanjali na univerzalna načela etike i prava, dok neke partikularnosti, kao što su saobraćajni propisi i slične stvari, izlaze iz okvira ove rasprave.

 

Razlika između pravnih i etičkih sudova

Sada, kad smo došli do kraja ove rasprave, spomenut ćemo još razliku između pravnih i etičkih sudova. Naravno, brojne su razlike između ovih dviju skupina sudova o kojima se mora raspravljati u filozofiji prava i etike. Ovdje samo ističemo jednu od njihovih razlika koja je temeljna i važna, a to je razlika među njihovim ciljevima.

Kao što znamo, temeljni cilj prava je društvena sreća ljudi u ovosvjetskom životu, koja je određena pravnim propisima uz izvršno jamstvo vlasti. S druge strane, konačni cilj etike jeste vječno blaženstvo i duhovno savršenstvo, te je njen opseg širi u odnosu na društvena pitanja. Stoga su pravni i etički problemi preklapajući, tako da jedan sud, sve dok je u vezi s čovjekovom društvenom srećom podržan od strane vlasti, jeste pravni, a sve dok utječe na vječno blaženstvo i duhovno savršenstvo čovjeka, on je etičkipoput obaveznosti vraćanja povjerenog i zabrane pronevjere. U ovakvim slučajevima, ako je poštovanje pravila motivirano isključivo strahom od kazne vlasti, ono nema nikakvu etičku vrijednost, čak i ako je u skladu s pravnim propisima. Ako je, pak, djelo motivirano nekim uzvišenijim ciljem, koji je etički, ono će također biti etičko.

Treba zapaziti da je ova razlika u skladu sa stavom prihvaćenim u filozofiji etike te da ima i drugih stavova. Za informacije o njima treba se obratiti knjigama filozofije etike i prava.

 

Sažetak

1. Suprotno onome kako su pretpostavili neki zapadni mislioci, moralni i pravni zakoni ne počivaju na preskripciji, zapovijedi i zabrani, te se upravo stoga za njih može razmatrati mjerilo istinitosti i pogrešnosti.

2. Kada se pojašnjava jedan moralni ili pravni propis s namjerom ukazivanja na njegovu uspostavu u jednom specifičnom sistemu, kriterij njegove tačnosti i netačnosti jeste njegova podudarnost ili nepodudarnost s etičkim i pravnim dokumentima i izvorima.

3. Međutim, u slučaju kada se razmatra ukazivanje na stvarnu uspostavljenost, to jest, postojanje njegovog sadržaja, bez uzimanja u obzir je li prihvaćen u specifičnom sistemu ili od strane društva, onda u vezi s mjerilima njegove istinitosti i pogrešnosti postoje različiti stavovi.

4. Neki mislioci u osnovi poriču nepromjenjiva načela za moral i pravo, a takvi su pozitivisti koji ovu raspravu smatraju metafizičkom i nenaučnom.

5. Ono što se može navesti kao potpora ovom mišljenju jeste različitost vrijednosnih sistema i njihova relativnost, o čemu će se raspravljati u nastavku.

6. Neki filozofi smatraju da su vrijednosni sudovi društvene konvencije, podređene potrebama i promjenjivim sklonostima ljudi, te zbog toga smatraju da oni izlaze izvan dokaznih rasprava.

7. Jasno je da lične i skupne želje koje su izvor stalnih neslaganja i neprijateljstava ne mogu biti izvorom moralnih i pravnih propisa. Međutim, uzvišene ljudske težnje su postojane i nepromjenjive, te se stoga promjenjivost ne može uzeti argumentom izvođenja izvan dokazne rasprave.

8. Sljedeća skupina filozofa smatra da su načela etike i prava od samoočiglednih sudova praktičnog razuma, a argumentaciju premisama teorijskog razuma smatraju neprihvatljivom.

9. Brojnost razuma i međusobna odvojenost onoga što oni percipiraju može se negirati, kao što također nije prihvatljiva ni samoočiglednost svih moralnih i pravnih načela. Ovome treba dodati da primjedba upućena na primordijalnost samoočiglednih teoretskih sudova vrijedi i ovdje.

10. Istina je ta da moralna i pravna načela pojašnjavaju vezu povoda i ishoda slobodnih ljudskih radnji, a poželjni ciljevi u moralu i pravu su, kao i kod drugih uzročnih veza, stvarna i noumenalna stvar koja treba biti razotkrivena, a ne ustanovljena posredstvom preskripcije. Mjerilo istinitosti i neispravnosti ovih sudova je u njihovoj usklađenosti ili neusklađenosti s ovim stvarnim vezama i noumenalnim dobrobitima.

11. Međutim, to što su logičari moralne sudove ubrojali u općepoznate sudove koji se upotrebljavaju samo u dijalektičkoj dedukciji a ne u dokazu temelji se na tome da ovi sudovi obično imaju specifična ograničenja koja se ne spominju u govoru i na apsolutan način se ne smatraju općepoznatim sudovima. Međutim, ako bi se u obzir uzela njihova stvarna ograničenja, oni bi bili potvrdivi i posredstvom dokaza, a zaključci ovog dokaza bi se također mogli koristiti kao premise drugog dokaza.

12. Prvi izvor uobrazilje o relativnosti morala i prava su upravo stvarna ograničenja vrijednosnih sudova koja su izvor izuzetaka, kao što dobrota govorenja istine nije univerzalna. Drugi je združenost dviju različitih presudbi u jednom subjektu, koje su ponekad kontrarne, i treći je vremenska ograničenost nekih pojedinačnih presudbi prava.

13. Ne uzimajući u obzir pojedinačne propise i presudbe koje izlaze izvan okvira naše rasprave, ograničenja i izuzeci, kao i konflikti i smetnje, postoje i u zakonima empirijskih nauka, a to se prema pogledu filozofije vraća na složenost uzroka presudbe iz zahtjeva i uvjeta prisustva i odsustva.

14. Između pravnih i moralnih propisa postoji više razlika od kojih je najvažnija razlika u njihovim ciljevima, jer je univerzalni izvor pravnih propisa osiguranje društvene sreće, koja se ostvaruje u sjeni provođenja zakona posredstvom vlasti, dok je krajnji cilj etike vječno blaženstvo i konačno savršenstvo čovjeka, što je ponad pravnog cilja od kojeg ima širi opseg i obuhvata više pojedinačnih pitanja.


[1] Vidi 19. lekciju.

[2] Općepoznati sudovi u svom općenitom značenju obuhvataju i priznate sudove (musallamāt) zato što su i oni sami poznati. Međutim, u svom specifičnom značenju to su sudovi čiji je razlog prihvatanja jedino to što su takvi stavovi rašireni među običnim narodom, pa čak i među neobrazovanom masom. Općepoznati sudovi se dijele opet na opće (koji uključuju i musallamāt sudove) i specifične (isključivo musallamāt sudovi). Prva skupina su sudovi koji su poznati među svim skupinama ljudi, za razliku od specifičnih koji su poznati samo među određenom skupinom ljudi. Naprimjer sud: “Dobro je pomoći slijepcu na ulici”, spada u prvu skupinu, a sud: “Beskonačnost uzročno-posljedičnog niza je nemoguća”, poznat je samo skupini filozofa i teologa. Ono što je važno znati za općepoznate sudove jeste to da oni nisu uvijek ispravni. Priznati sudovi su oni koje prihvata i protivnik u raspravi. Razlika između mašhūrāt i musallamāt sudova je ta da su prethodni prihvaćeni od strane običnih ljudi dok, su potonji priznati od strane stručnjaka i elite. (op. prev. bos.)

[3] Vidi: Burhān uš-Šifā, maqālah 1, fasl 4; i Tabī‘ijjāt uš-Šifā, fann 6, maqālah 1, fasl l 5. 

Zadnji put promjenjen: Petak, 06 Novembar 2015 06:41