Vrijednost znanja sa stanovišta Kur'ana

 

Djela se cijene prema namjeri

U Islamu se sva djela cijene prema namjerama. Kako znati da li je neko djelo iskreno i čisto? Kur'an kaže:

مَا عِندَكُمْ يَنفَدُ وَمَا عِندَ اللّهِ بَاقٍ

“Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.”(En-Nahl, 96)

Dobra djela koja činimo na Ovom svijetu ustvari su sjeme čiji će pu­poljci i cvjetovi procvasti tek na Budućem svijetu. Muhammed Ikbal kaže: “Za mnoge ljude stvarni život počinje tek kada se u zemlju posiju pa ponovo niknu.”

U Kur'anu stoji:

“Stvorio sam džine i ljude samo zato da bi Mi ibadet činili.”(Ez-Zari­jat, 56)

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُون

U ovoj rečenici sažeta je filozofija stvaranja čovjeka. O stvaranju i smislu stvaranja univerzuma na drugome mjestu kaže se: “Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegova odredba spušta se na njih, da biste znali da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!” (Et-Talak, 12)

اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الْأَمْرُ بَيْنَهُنَّ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَيْءٍ عِلْمًا

Dakle, smisao stvaranja univerzuma je u obaviještenosti čovjeka. Na­jveća nepravda koja se danas nanosi islamu jeste kada se postavlja pi­tanje da li se on može uskladiti i biti na istom kolosijeku sa znanjem i ljudskim umom.

Objava Kur'ana časnog počinje riječima: “Uči u ime Gospodara tvog Koji stvara, Koji je stvorio čovjeka od ugruška. Uči, plemenit je Gospo­dar tvoj, Koji čovjeka poučava peru. Poučava čovjeka onome što ne zna.” (El-‘Alek, 1-5) Prva riječ Kur'ana jeste: Uči, čitaj – prije negoli naučiš ne­ćeš imati nikakvu vrijednost. Svaki pokret i djelatnost treba se temeljiti na znanju. U ime tvoga Gospodara, Skrbnika – čovjek mora imati na umu da ima potrebu za osloncem u svome Stvoritelju.

قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

“Reče (Musa): “Gospodar naš je Onaj koji je svemu što je stvorio dao ono što mu je potrebno, a zatim ga kako da se time koristi nadahnuo.”(Ta Ha, 50) Ovaj ajet sadrži još jednu poruku – obavijest ljudima da su ­privilegirani nad ostalim svijetom. Kada se na početku sure El-‘Alek go­vori o čovjeku, vidimo također poruku o privilegiranosti čovjeka u od­nosu na ostala stvorenja jer je pod stalnim nadzorom i brigom Uz­višenoga Boga.

Čovjek se u ovim ajetima poziva da upozna sebe jer u suprotnom neće moći širiti ono što zna. Kao da Allah dž.š. kaže: “Ako upoznaš sebe, otkrit će ti se svijet duhovnosti, svijet skrivenog.”

Hafiz pjeva: “Kad sam bio u halu (stanju potpune samosvijesti), dobio sam radosne vijesti iz svijeta gajba (svijeta skrivenog): ‘Ti nisi prikladan da živiš u toj ruševini (u tijelu); ti pripadaš svijetu višem. Dođi, ovdje je mjesto tvog boravka, sa terase Prijestolja pozivaju te, a ti, ti se vrtiš kao da si nešto izgubio.’”

Sljedeće na šta pozivaju ajeti sure ‘Alek jeste spoznaja, podsjećanje čovjeka da je Onaj ka kome se on kreće Najplemenitiji, On je čovjekov Učitelj i Skrbnik koji će mu sigurno pomoći na tom putu. Govori se i o peru kao sredstvu stjecanja i širenja znanja: Uči i piši, pero ti može po­moći da svoje znanje preneseš drugima.

Šejh Saduk prenosi sljedeći hadis: “Ako vjernik umre, a iza sebe ostavi samo jedan list papira na kojem je zapisao znanje, taj će list biti prepreka između njega i vatre, i za svako slovo Uzvišeni će mu izgraditi grad u Džennetu, koji će biti veći od cijelog svijeta i od svih blagodati što na svijetu postoje, a onome koji sjedi uz alima i učestvuje na skupu na kome se stječe znanje i priča o nauci, Allah, dž.š., reći će: ‘Ti si sjedio uz moga roba i ući ćeš u Džennet bez polaganja računa za svoja djela.’”

Riječi: Poučava čovjeka onome što ne zna, znače da ga poučava onome što čovjek nikako ne bi naučio bez Objave. Učenjaci su argumen­tima dokazali da svakoj nauci treba Objava, a da Objavi ne treba nijedna nauka. Objava koristi dostignuća nauke, ali to nije odnos u kome bi Ob­java bila manjkava bez nauke, već je ona potpuno nezavisna.

Neki učenjaci ovdje su imali određene prigovore, odnosno došli su u nedoumicu i postavili pitanje u pogledu značenja ovog ajeta, no kasnije je dat odgovor na tu zamjerku.

Pitanje je glasilo: “Zašto Kur'an ovako postupa sa čovjekom i prvo mu se obraća riječima da ga je Allah stvorio iz ničega, od neznatnog ugruška (kao da se čovjek želi poniziti i da mu se želi ukazati na njegovu beznačajnost), a u sljedećem ajetu čovjek se potiče na učenje. Zašto se čovjek prvo srozava pa uzdiže?”

Odgovor je sljedeći: Ovo je, ustvari, poticaj čovjeka na istraživanje. Kao da se hoće skrenuti pažnja na to da ćemo ostati samo taj mali ugrušak ako ne proširimo znanje i svijest. Allah nas podsjeća da je na nama šta ćemo odabrati: Da li ćemo putem znanja doseći najviše visine ili ćemo ostati na prvobitnom nivou? Ukratko, znanje je najbolji put da se čovjek uzdigne ka Bogu.

Tema vrijednosti znanja značajna je iz dva razloga. U hadisu i Kur'anu nalazimo mnogo podataka o znanju i vrijednosti njegova stje­canja. Čitajući ih bivamo podsticani da ga i sami stječemo i širimo. Ve­lika se nepravda nanosi kada se kaže: “Gdje ima vjere – islama, tu nema mjesta nauci.” Zbog toga je nužno pronaći ajete i hadise kojima bi se odgo­vorilo na ovu primjedbu. Nakon što ih pročitamo, shvatit ćemo da i mi činimo nepravdu.

Sekularizam počiva na uvjerenju da je čovjek bez vjere središte svi­jeta. Međutim, sura ‘Alek na najbolji način daje odgovor pogrešnom stavu sekularista. U islamskoj filozofiji tvrdi se da znanje daje vrijednost čovjeku, čak do te mjere da se na jednom mjestu kažu: “Čovjek pomoću znanja može sebe razviti do te mjere da u sebi apsorbira cijeli pojavni svijet.”

Da bi naglasio veličinu znanja i znalaca, Kur'an čovjeka poredi sa melekima, stavljajući u istu ravan Boga, meleke i one koji posjeduju znanje:

شَهِدَ اللّهُ أَنَّهُ لاَ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ وَالْمَلاَئِكَةُ وَأُوْلُواْ الْعِلْمِ

“Allah svjedoči da osim Njega nema Boga, a to svjedoče i meleki i oni koji posjeduju znanje.” (Ali ‘Imran, 15) Znači, Allah kaže da postoji samo jedan Bog, a svjedoci su On, meleki i oni koji imaju znanje.

يَرْفَعِ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنكُمْ وَالَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ دَرَجَاتٍ

“Allah uzdiže one koji vjeruju, a oni koji posjeduju znanje imaju kod Allaha stepene.” (El-Mudžadela, 11) Ovdje se primjećuje islamski stav da Allah stavlja naporedo znanje i vjerovanje.

O ovome se govori i na drugim mjestima u Kur'anu. U prethodnom ajetu učenjaci se porede sa melekom, dok je u narednom znalac iznad me­leka:

وَيَقُولُ الَّذِينَ كَفَرُواْ لَسْتَ مُرْسَلاً قُلْ كَفَى بِاللّهِ شَهِيدًا بَيْنِي وَبَيْنَكُمْ وَمَنْ عِندَهُ عِلْمُ الْكِتَابِ

“Nevjernici govore: ‘Ti nisi Poslanik.’ Ti reci: ‘Između mene i vas do­voljan je svjedok Allah i onaj koji posjeduje znanje knjige.’” (Er-Ra'd, 43)

A sada ćemo prenijeti jednu kur'ansku priču da vidimo šta se podra­zumijeva pod znanjem, kako ne bismo pomislili da je ono što se piše i čita znanje.

Od 16. do 44. ajeta sure En-Naml govori se o Sulejmanu a.s. i kraljici Belkisi od Sabe. Jednoga dana Sulejman, a.s., svima je naredio da napuste grad. Pogledom je tražio pticu Hudhud, ali je nije mogao naći. “Zašto ne vidim Hudhuda, da nije odsutan? Teškom ću ga kaznom kazniti, ili ću ga zaklati, ili će mi doći sa opravdanjem jasnim.” Hudhud je došao i rekao: “Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada… Vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu.”

Sulejman je kraljici poslao pismo na koje je ona odgovorila, pa su se dogovorili da ga ona posjeti. Kada se približilo vrijeme susreta, da bi po­kazao snagu vjere Sulejman je upitao: “O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?” Jedan od džina, Ifrit, reče: “Ja ću ti ga donijeti prije nego ustaneš sa svog mjesta, ja sam za to snažan i pouzdan.”Sulejman nije pristao jer je rok bio predug. A onda je jedan od njegovih podanika koji je posjedovao dio znanja knjige rekao: “A ja ću ti ga donijeti prije nego što okom trepneš”,te je tako i učinio. Sulejman na to uzviknu: “Ovo je blagodat Gospodara moga koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zah­valan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.”

Pouke iz ovoga kazivanja:

1. Pitanje odgovornosti: Ako prihvatimo odgovornost u zajednici, onda je moramo i izvršavati. Ovo se vidi iz Sulejmanova pitanja “Gdje je Hudhud?”

2. Sulejmanov zakon imao je kazne za nepoštivanje (kazna koju spo­minje za Hudhuda).

3. Osnovna poruka je da spoj znanja i vjere daje neslućene rezultate i može uzvisiti čovjeka dotle da sebi podvrgne čitav svijet. Ovaj spoj daje rezultate kojima je moguće nadvladati prirodne zakone, npr. 600 km od Sabe do Sulejmanova carstva. Dakle, onaj ko je posjedovao samo “dio znanja knjige” prevalio je 1200 km u treptaju oka i donio prijesto. I mi posjedujemo taj potencijal.

Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ako neko želi vidjeti one koji su izbavljeni iz vatre, neka pogleda tražioca i izučavaoca znanja. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, tražiocu koji pokuca na vrata učitelja Allah za jedan korak na tom putu upiše jednu godinu ibadeta. Sagradit će mu grad u Džennetu i dok hodi po zemlji meleki na nebesima za njega traže oprost. On osvane i omrkne u stanju u kojem mu Allah oprašta grijehe. Meleki svjedoče: ‘Ovo je jedan od onih koji su oslo­bođeni vatre.’”

Po Kur'anu, prihvatanje istine posljedica je njenog spoznavanja.

قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

“Reci: ‘Jesu li isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’ Samo razumom obdareni primaju pouku!”(Ez-Zumer, 9)Cilj pitanja u ovom ajetu jeste da se čovjek uputi na svoj fitret (prirodu): “O čovječe, obrati se svom fitretu i zapi­taj se jesu li isti oni koji znaju i oni koji ne znaju!”

Odgovor se daje na drugom mjestu u Kur'anu:

سَيَذَّكَّرُ مَن يَخْشَى

“Dozvat će se onaj ko strahuje” (El-A'la, 10), odnosno ko u sebi osjeti prisustvo svoga Stvoritelja. Međutim, ko se suprotstavi svom fitretu, neće biti u stanju odgovoriti na pitanje.

وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا

“Oni, nepravedno i oholo, porekoše, iako su u sebi znali da su istina.”(En-Neml, 14) Zato su takvi svrstali sebe među poricatelje. Ispunjeni ohološću i uznesenošću, oni u sebi nisu osjetili svoga Stvoritelja.

إِنَّمَا يَخْشَى اللَّهَ مِنْ عِبَادِهِ الْعُلَمَاء

“Jedino se Allaha boje od robova Njegovih – učeni.” (Fatir, 28)

Prema tome, vjeru ima samo onaj ko je uzvjerovao – prihvatio istinu. Prihvatanje istine temelji se na znanju o istini, a spoznavanje istine mo­guće je samo onome ko osjeti prisustvo svoga Stvoritelja u sebi. Ako ho­ćemo primiti istinu, moramo je pronaći i spoznati, a to je moguće preko stjecanja znanja o njoj.

Ko su oni koji prema Kur'anu posjeduju blizak položaj kod Allaha dž.š.? Kur'an govori o četirima skupinama ljudi sa istaknutim položajem kod Allaha.

1. Borci u bici na Bedru.

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللّهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ آيَاتُهُ زَادَتْهُمْ إِيمَانًا وَعَلَى رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ.الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلاَةَ وَمِمَّا رَزَقْنَاهُمْ يُنفِقُونَ.أُوْلَـئِكَ هُمُ الْمُؤْمِنُونَ حَقًّا لَّهُمْ دَرَجَاتٌ عِندَ رَبِّهِمْ وَمَغْفِرَةٌ وَرِزْقٌ كَرِيمٌ

“Doista su vjernici samo oni čija se srca ispune strahom kada se Alla­hovo ime spomene, a kad im se ajeti Njegovi kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici, oni imaju posebne stepene kod Gospodara njihova i oprost, i obilje plemenito.” (El-Enfal, 2-4)

2. Borci na putu istine.

فَضَّلَ اللّهُ الْمُجَاهِدِينَ بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ عَلَى الْقَاعِدِينَ دَرَجَةً وَكُـلاًّ وَعَدَ اللّهُ الْحُسْنَى

“One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu.” (En-Nisa, 95) Pod onima koji nisu otišli u boj misli se na one koji su izvršili obavezu prema Allahu na lahak način i nisu odbili poslušnost niti su poricatelji.

Aiša je Muaviji za jednog od ashaba rekla: “O Muavija, ne govori loše o njemu, on je od onih koji između dvaju djela izabere teže jer je zaljubljenik u Allaha dž.š.”

3. Oni koji čine čista dobra djela.

وَمَنْ يَأْتِهِ مُؤْمِنًا قَدْ عَمِلَ الصَّالِحَاتِ فَأُوْلَئِكَ لَهُمُ الدَّرَجَاتُ الْعُلَى

“Ko dođe kod Allaha sa vjerom u Njega, a djela su mu čista – takvi imaju uzvišene stepene.”

4. Oni koji znanje posjeduju (razmišljaju).

Da bi istakao njihov poseban položaj, Allah dž.š. stavlja ih na jedan tas vage, a sve tri ostale skupine na drugi tas.

يَرْفَعِ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنكُمْ وَالَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ دَرَجَاتٍ

“Allah uzdiže one od vas koji vjeruju, a oni koji posjeduju znanje imaju kod Allaha stepene.” (El-Mudžadela, 11) Dakle, znalcima pripadaju stepeni, a budući da je to izrečeno u množini to podrazumijeva najmanje tri stepena iznad ostalih. Znalac koji djeluje i čini čista djela posjeduje na­jistaknutije deredže kod Allaha, a sve zbog posjedovanja znanja. Sve vrline kriju u sebi znanje. Zato, ako ćemo mi, koji kao muslimani imamo Kur'an na raspolaganju, slijediti upute, moramo uložiti trud u stjecanju znanja i duhovnog pročišćenja.

Šta Kur'an govori o onima koji posjeduju znanje i koji su učenici znanja? Kur’an je knjiga upute namijenjena cijelom čovječanstvu.

الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

“Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Go­spodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Ibra­him, 1)

Ova knjiga upute na više načina govori o vrijednosti znanja i veliča znalca. Time podstiče vjernike da šire nauku i uvećaju znanje, da izvrše reformu čovječanstva i njegovo dovođenje do svjetla, mira i dobra.

Oni koji su čvrsti u znanju uronivši u njegovo beskonačno more ­govore: Mi vjerujemo. Oni koji ne znaju tragaju za ajetima čija su zna­čenja manje jasna. A oni koji posjeduju znanje kažu: “Mi vjerujemo i u jedne i u druge, a to što ne znamo manje jasne ajete znak je naše man­jkavosti, a ne nedostatak Kur'ana.” Oni smatraju da su takvi ajeti objavljeni kako bi ih potakli na razmišljanje, a svoj potencijal smatraju ­nedovoljnim, što nije manjkavost Kur'ana jer je on potpun i savršen.

Ovo poznavanje svojih nedostataka jedna je od istaknutih ljudskih vrlina. Manjkavost je imati mahanu, ali je veća manjkavost ne priznati je kao nedostatak. To priznanje manjkavosti znalaca daje im visok položaj – vrlina je – a priznanje neznanja prednost je u odnosu na one koji ne prihvataju neznanje.

Kur'an veliča one koji priznaju svoju manjkavost, a vjeruju u istinu i prihvataju je. Suprotno njima, neznalice se suprotstavljaju istini iz neznanja.

Znanje je najvažnije

U jednom hadisu se kaže: “Ja više uživam da hranim druge nego da se sam zasitim.” Vrlo je duboko značenje ove rečenice. Riječ lezzet – zado­voljstvo, uživanje, jeste nešto što obuzima sve dimenzije ljudskoga bića, a to znači da onaj ko kaže ovu rečenicu osjeća sve ljude u sebi.

Šta je uzrok čovjekove sklonosti ka traganju za istinom?

قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ

“Reci: ‘Jesu li isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’” (Ez-Zumer, 9)

Ovo je jedan od ajeta koji usmjeravaju čovjekovu pažnju na njegov fitret. U drugom ajetu se kaže: “Dozvat će se onaj koji strahuje.” (El-A'la, 10) Ili: “Allaha se od Njegovih robova boje samo učeni.” (Fatir, 28)

Ako sve ovo uporedimo, možemo zaključiti da su vjernici oni koji su prihvatili istinu svjesno i na osnovu znanja. To je plod njihove spoznaje, bogobojaznosti i svijesti o neprestanoj Božijoj prisutnosti. Kur'an kaže da tu svijest i strah posjeduju samo znalci. Ko su posjednici uzvišenih stepeni? Njih imaju četiri grupe. Rekli smo da prve tri grupe Allah stav­lja na jednu stranu, a znalce, u suri El-Mudžadela, na drugu stranu.

Dakle, po Kur'anu znanje (‘ilm) je nešto najvažnije. Svakako, ako ovo znanje, koje je svjetlost, nije praćeno takvalukom i nije primijenjeno, polučit će suprotne efekte, kao i sam Kur'an koji, i pored toga što je knjiga upute, onima koji neće da prihvate istinu samo je smetnja. “Mi ob­javljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.” (El-Isra, 82)

Koje su karakteristike znalaca:

1. Oni su prije svega vjerni istini. Samo oni koji znanjem spoznaju istinu mogu vjerovati.

2. Oni svjedoče o jednoći izvora. “Svjedoči Allah i meleki i oni koji znanje posjeduju da nema drugog Boga do Allaha.” (Ali ‘Imran, 18) Ovo prije svega govori o racionalnom dokazu tevhida. Dakle, oni koji posjeduju znanje o Njegovoj Jednoći riječju se mogu suprotsta­viti onima koji vjeruju u suprotno.

3. Iz njihovih očiju teku suze kada im se otkrije neka nova zbilja.

Šehid Mutahari kaže: “Kur'an nekad govori tako da svoga čitaoca navodi na plač.” On ohrabruje i tješi Poslanika, s.a.v.a., da ga ne žalosti poricanje neznalica i da ne dozvoli da se pojavi tuga i srdžba u njegovom čistom srcu i lijepoj duši, te ga upućuje da postupi na sljedeći način:

قُلْ آمِنُواْ بِهِ أَوْ لاَ تُؤْمِنُواْ إِنَّ الَّذِينَ أُوتُواْ الْعِلْمَ مِن قَبْلِهِ إِذَا يُتْلَى عَلَيْهِمْ يَخِرُّونَ لِلأَذْقَانِ سُجَّدًا.وَيَقُولُونَ سُبْحَانَ رَبِّنَا إِن كَانَ وَعْدُ رَبِّنَا لَمَفْعُولاً.وَيَخِرُّونَ لِلأَذْقَانِ يَبْكُونَ وَيَزِيدُهُمْ خُشُوعًا

“Reci (poricateljima): Vjerovali vi u njega ili ne, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju na sedždu kad im se on čita i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava staho­poštovanje.” (El-Isra, 107-109)

Kada se govori o plaču, Kur'an često izražava poštovanje prema njemu i prikazuje plač kao milost Božiju prema robovima Njegovim. Na jednom mjestu Kur'an govori o onima koji su došli kod Poslanika, s.a.v.a., tražeći oružje i jahalice, a on im ih nije mogao obezbijediti:

وَلاَ عَلَى الَّذِينَ إِذَا مَا أَتَوْكَ لِتَحْمِلَهُمْ قُلْتَ لاَ أَجِدُ مَا أَحْمِلُكُمْ عَلَيْهِ تَوَلَّواْ وَّأَعْيُنُهُمْ تَفِيضُ مِنَ الدَّمْعِ حَزَنًا أَلاَّ يَجِدُواْ مَا يُنفِقُونَ

“(Nije grijeh) ni onima kojima si rekao, kada su ti došli da im daš živ­otinje za jahanje: ‘Ne mogu naći za vas životinje za jahanje’ – pa su se vratili suznih očiju, tužni što ne mogu da ih kupe.” (Et-Tevba, 92) Ovdje suze svjedoče o njihovoj iskrenosti.

Kur'an govori i o pobožnim i sa ovim sljedbenicima:

وَإِذَا سَمِعُواْ مَا أُنزِلَ إِلَى الرَّسُولِ تَرَى أَعْيُنَهُمْ تَفِيضُ مِنَ الدَّمْعِ مِمَّا عَرَفُواْ مِنَ الْحَقِّ يَقُولُونَ رَبَّنَا آمَنَّا فَاكْتُبْنَا مَعَ الشَّاهِدِينَ

“Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: ‘Gospodaru naš, mi vjeru­jemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili!’” (El-Maida, 83)

Ponovo se spominju suze. Kur'an hvali čovjekovo stanje kada mu teku suze pri otkrivanju neke nove istine. S druge strane, kada govori o faraonu i njegovu potapanju, Kur'an kaže:

فَمَا بَكَتْ عَلَيْهِمُ السَّمَاء وَالْأَرْضُ

“Za njima ni nebesa ni zemlja neće zaplakati.” (Ed-Duhan, 29)

Kur'an govori o prijašnjim narodima koji su zbog griješenja doživjeli patnju i o onima koji se smiju Kur'anu:

أَفَمِنْ هَذَا الْحَدِيثِ تَعْجَبُونَ وَتَضْحَكُونَ وَلَا تَبْكُونَ

“Pa zar se ovom govoru iščuđavate – i smijete se, a ne plačete.” (En-Nedžm, 59-60)

Suza je znak shvatanja jedne istine u ljudskom biću, a odsustvo suze znak je bolesti srca. Zato, kad je Poslanik s.a.v.a. plakao za sinom Ibrahi­mom, neki su taj plač smatrali mahanom. “Zar ovo nije samo jedan od događaja u univerzumu, i ti ne bi trebao plakati”, rekoše neki. Poslanik odgovori: “Ne, ja sam poslan kao milost i moja suza znak je samilosti prema ovom djetetu, ali neću izgovoriti ništa što Bog ne voli.” Znači, neću pustiti suzu u znak prigovora, nego puštam suzu samilosti prema ovom djetetu.

4. Posjeduju strahopoštovanje (خشوع) prema Uzvišenom Al­lahu, dž.š.

Ibadet učenjaka koji posjeduju strahopoštovanjepred Bogom razlikuje se od ibadeta onih koji ga ne posjeduju. O tome svjeodoče sljedeći citati. Hafiz: “Bez srca on je, a Allah uvijek s njim bio je. Iako mu je bio blizu, on ga je iz daleka dozivao. A oni koji iskreno ibadet čine, oni čije biće je ispunjeno istinom, plaču… I onda traže oprost za svoje ibadete, za svoje bivstvovanje, za svoje suze kazavši: Ko smo mi da Tebi ibadet činimo i da Tebi plačemo?” Imam Homeini, r.a.: “Da smo uistinu ljudi koji su shva­tili svoju vjeru, nakon svakog namaza tražili bismo oprost zbog našeg pretvaranja, a kad je takva stvar s namazom koji je čovjekov na­jbolji ibadet, šta je onda sa ostalim našim djelima?” Imam Sedždžad, a.s.: “Gospodaru, učini me od onih u čijim se grudima razgranalo drvo ushićenja u Tvom prisustvu! I učini me od onih čija srca gore u vatri ljubavi prema Tebi!” Hafiz: “Vidje li srce kako nas napusti, kako mene i tebe u tugi i samoći ostavi? Sjevnula je munja iz Lejline kuće, probudila Medžnuna i učinila ga još luđim.” Ovakvi ljudi zaista su pojmili Uz­višenog Boga iz dubine srca.

U jednom hadisu kudsi stoji: “Posebno dobri robovi Moji obraćaju Mi se u noćnoj tmini, u vrijeme kada su sva vrata pozatvarana, obraćaju mi se dršćućim i plačnim srcem.”

Kur'an nas neprestano podstiče da činimo ibadet i robujemo istinskim robovanjem, a na nama je da li ćemo se odazvati tom pozivu. Pogleda­jmo samo Poslanika, s.a.v.a., najuzvišenije biće. Njemu, koji je hakikat (zbilja) svega, Kur'an se obraća naredbom: “Reci: ‘Povećaj mi znanje, o Gospodaru!’” (Ta Ha, 114)

وَقُل رَّبِّ زِدْنِي عِلْمًا

Imam Sedždžad, a.s., kaže: “Gospodaru moj, neki su zaposjeli visoka gnijezda umovanja i našli se u prekrasnim perivojima Tvoje veli­čanstvene ljepote te neprestano zahvataju piće Tvoje ljubavi iz bunara Tvoje milosti… Bože moj, kako su lijepa sjećanja na spuštanje Tvoga nadahnuća na srca odabranih robova Tvojih. Blago li onima koji šetaju so­kacima Tvojim, krećući se prema Tebi. Kako je prijatan i sladak ukus ljubavi Tvoje. Bože moj, kako je pitko i kako prija piće blizine Tvoje…” U svakom slučaju, Allah istinskim ibadetom smatra ibadet onih koji su svoje biće ispunili svjetlošću Njegovom.

Allame Tabatabai je rekao: “Mi, ustvari, ne postimo za Allaha, nego se suzdržavamo da bi se kasnije najeli. Pa gdje je tu onda Allahov udio, šta smo za Njega žrtvovali?”

Amidžić Haruna Er-Rešida, Behlul, bio je mudar čovjek. Jednom prilikom, dok je bio za skromnom trpezom, naišao je Harun, tadašnji halifa, i rekao mu: “Stvarno si ti Behlule pravi isposnik.” Ovaj mu je odgo­vorio: “Ne, ti si isposnik.” “Kako kad ja imam sve, carstvo, bogat­stvo, sluge i ostalo?” Behlul reče: “Zato jer se ustežeš od velikog Ahireta zarad ovo malo hilafeta.”

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Samo obraćanje Allahovo nama i to što nas je počastio obraćanjem svojim briše sve poteškoće koje eventualno osjećamo u ibadetu.”

5. Neprestano tragaju za znanjem.

وَقُل رَّبِّ زِدْنِي عِلْمًا

“Reci: ‘Gospodaru, povećaj mi znanje!’ (Ta Ha, 114) Imajući na umu ajet: “Zaista u Poslaniku imate najbolji uzor”, uočavamo da nam je upućen poziv da ga slijedimo i da preslikamo njegove atribute u svoje biće.

Zašto Bog traži od čovjeka da moli za povećanje svog znanja? Odgovor nalazimo u ajetu:

بَلْ هُوَ آيَاتٌ بَيِّنَاتٌ فِي صُدُورِ الَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ

“A to su ajeti jasni, u prsima onih koji znanje posjeduju.” (El-‘Ankebut, 49)

Ako želimo postati znalcima, prvi korak ka tome jeste druženje i zbližavanje sa Kur'anom.

وَمَا كُنتَ تَتْلُو مِن قَبْلِهِ مِن كِتَابٍ وَلَا تَخُطُّهُ بِيَمِينِكَ إِذًا لَّارْتَابَ الْمُبْطِلُونَ

“Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svo­jom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.” (El-‘Ankebut, 48)

Hafiz veli: “Zvijezda je bljesnula i postala mjesecom koji skut obas­java, i naša je srca mirom ispunila. Voljeni moj nikad u školu nije išao, niti je ikad pisao, ali ga je Bog na trenutak dotakao pa je učitelj stotina učitelja postao.”

U jednom hadisu koji se prenosi od Poslanika, s.a.v.a., stoji: “Ako neko želi vidjeti one koji su oslobođeni i spašeni vatre džehennemske, neka pogleda one koji znanje traže. Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, svaki, baš svaki, tražilac znanja koji krene na put njegova stjecanja, za svaki korak koji na tom putu učini dobit će nagradu kao da je godinu dana činio ibadet. Za svaki korak koji napravi Allah će mu sagraditi jedan grad džennetski. On hodi po zemlji, a Allah mu je oprostio i smilovao mu se. On osvane i omrkne u stanju potpunog oprosta. Meleki s nebesa svjedoče da je on među onima koji su vatre oslobođeni.”

Dužnost muslimana je tražiti znanje

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Znalci su učeni ljudi koji poučavaju druge i oni su uz poslanike. Ako smrt stigne čovjeka koji izučava islam da bi ga širio, takav čovjek će otići u Džennet (bit će izjednačen sa poslanicima na Sudnjem danu).”

Svaki musliman mora do kraja života učiti ili podučavati druge. Imam Ali, a.s., je rekao: “Postoje 3 vrste ljudi:

1. Božanski znalci čije je znanje duboko i koji su u sebi oživjeli atribute Božije;

2. oni koji tragaju za putem spasa;

3. ostali su neznalice koje nemaju nikakve vrijednosti ni uloge u društvu, a njihova bezvrednost šteti i drugima na taj način što se odazivaju na svačije pozive te pomažu i pokvarenjacima da ostvare svoje ciljeve. Oni su bez korijena, poput osušene trave koju vjetar nosi desno-lijevo, jer se nisu okoristili svjetlom znanja i nisu pronašli čvrsto utočište.”

Prva skupina: Božanski znalci jesu znalci o Uzvišenom Bogu, koji imaju poseban odnos s Njim i odgojeni su od strane Njega.

Druga skupina: Oni koji tragaju za putem spasa uče od onih iz prve skupine. Ovi će također biti spašeni čak i ako ne dosegnu svoj cilj. U suri Ja Sin govori se o onima koji su se zaputili, a nisu stigli do cilja. Allah će učiniti da dobiju nagradu: “Mi ćemo doista oživjeti mrtve i Mi smo zapis­ali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili. I sve smo pobrojali u Imami mubinu (vodiču jasnom).” (Ja Sin, 12)

إِنَّا نَحْنُ نُحْيِي الْمَوْتَى وَنَكْتُبُ مَا قَدَّمُوا وَآثَارَهُمْ وَكُلَّ شَيْءٍ أحْصَيْنَاهُ فِي إِمَامٍ مُبِينٍ

Sve što se zbiva u Božijoj kreaciji sakupljeno je u Imamu mubinu, koji je poput tesbiha, a ljudska djela su zrnca njegova. Imam mubin dovršit će posao za onoga koji ga nije dovršio za života.

Treća skupina:Oni iz treće skupine koriste jedino pokvarenjacima kako bi im osigurali prevlast na Dunjaluku.

Ako ne želimo biti ta prepreka, onda moramo biti ili u prvoj skupini ili učenici njihovi. Primjer kako smutljivci koriste neznalice i njihovo neznanje jeste današnji demokratski sistem u kojem moćnici vladaju narodom uz pomoć naroda.

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ko izađe da stječe znanje, kao da je izašao da se bori na putu Božijem. Ko traži naći će, a ko je krenuo ka Allahu dž.š. stići će.”

U jednom drugom hadisu Poslanik s.a.v.a. kaže: “Neka se Allah smiluje mojim halifama!” A kad su ga upitali: “Ko su oni, o Poslaniče?”, on je odgovorio: “To su oni koji oživljavaju moj sunnet i poučavaju druge njemu.”

Ako hoćemo slijediti Poslanika i težiti onome čemu je on težio, onda moramo biti od onih koji uče ili podučavaju. Ako ne želimo biti prepreka na putu širenja istine, opet moramo ili učiti ili podučavati.

Kada se Ebu-Rejhan Biruni na smrt razbolio, došao ga je posjetiti jedan poznati fakih. Ebu-Rejhan se zanimao za jedno fikhsko pitanje o ostavštini, na što se fakih začudio: “Šta će ti sada to, zar ne vidiš u kak­vom si stanju?” Ebu-Rejhan mu reče: “Je li bolje umrijeti a znati ili umri­jeti a ne znati?” Nedugo nakon što mu je fakih dao odgovor na traženo pi­tanje i izašao iz kuće začuo se plač Ebu-Rejhanovih ukućana.

Posjednici znanja bit će posrednici na Sudnjem danu

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ono radi čega sam poslan jeste dostavljanje znanja i upute. To je kao kiša koja se spušta na žednu zem­lju. To je kao jedan plodni predio koji usljed te kiše probuja pa sve iz njega niče. Neki ovu kišu zadržavaju pa se ljudi koriste njome, piju je i njome navodnjavaju usjeve. S druge strane postoji pustinjsko tlo koje ne zadržava vodu (ljudi nemaju koristi). Pitanje ljudi slično je ovome – jedna grupa ima znanje i poučava druge (a i sami uče), a drugi su poput neplodne zemlje – niti prihvataju uputu niti se okorišćuju znanjem.” Ovaj hadis podstiče na traganje za znanjem.

Kako to da jedni na Ovom svijetu tragaju za znanjem, a drugi za imetkom? Razlika među njima je razlika njihovih stanja. Znanje je kiša koja pada svemu, kako pustinji tako i plodnom tlu, a zemlja je odgovorna za to hoće li se okoristiti kišom. Međutim, ona je po svojoj prirodi takva da hoće, a na čovjeku je da bira. Kur'an kaže:

وَرَحْمَتِي وَسِعَتْ كُلَّ شَيْءٍ

“A milost Moja obuhvata sve.” (El-A'raf, 156)

أَفَبِهَذَا الْحَدِيثِ أَنتُم مُّدْهِنُونَ. وَتَجْعَلُونَ رِزْقَكُمْ أَنَّكُمْ تُكَذِّبُونَ

“Zar ćete se prema Kur’anu odnositi tako nemarno? Njegov blagoslov poričete i odbacujete.” (El-Vaki'a, 81-82)

1. Znalci trebaju tragati za neznalicama bez traženja proti­vusluge, kao što i kiša sama ide zemlji. Njihova nagrada kada odu u džahilsko društvo jeste u samoj činjenici da su došli tu.

وَجَاء مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَى قَالَ يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ.اتَّبِعُوا مَن لاَّ يَسْأَلُكُمْ أَجْرًا وَهُم مُّهْتَدُونَ

“I s kraja grada žureći dođe čovjek i reče: “O narode moj, slijedite Poslanika!Slijedite one koji od vas nikakvu nagradu ne traže, a sami su upućeni!” (Ja Sin, 20-21)

Dakle, uputa Poslanika u skladu je sa vašim fitretom i on od vas ne traži ništa zauzvrat. Onaj ko želi propagirati vjeru mora imati sljedeće dvije osobine: biti dobar poznavalac vjere i za to ne tražiti nagradu. Ako vidite “znalca” da propagira vjeru, a rezultat toga propagiranja jeste da ga ljudi veličaju, ljube mu ruke, klanjaju mu se itd., napustite ga jer on čini da ljudi obožavaju njega!

2. Učenjak ostaje vječno živ shodno korištenju njegovog znanja nakon njega.

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kada čovjek umre, zapečaćuje se njegova knjiga djela osim u tri slučaja: trajni vakuf (džamija, škola, česma i sl.), oni koji propagiraju ispravnu vjeru pa se ona prenosi s koljena na koljeno i zdravo dijete koje za njega uči dove.” S obzirom da su vakuf i dijete vez­ani za ovaj materijalni potrošni svijet, ostaje treća opcija, a to je znanje koje traje najduže i pojedinac od njega ima najviše koristi.

3. Učenjak je uzvišeniji od meleka.

Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Onima koji tragaju za znanjem meleki na putu njihovom prave hlad svojim krilima. Allah dž.š. daje im bereket i još će ih opskrbiti kao one koji trče za Dunjalukom.” Ovaj hadis tefsir je sljedećeg ajeta:

 وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا. وَيَرْزُقْهُ مِنْ حَيْثُ لَا يَحْتَسِبُ وَمَن يَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ فَهُوَ حَسْبُهُ

“Onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći. I opskrbit  će ga odakle se i ne nada; a onome koji se u Allaha uzda, On mu je dovoljan.” (Et-Ta­lak, 3-4)

Ajatollah Golpejgani, koji je klanjao dženazu imamu Homeiniju, rekao je: “Bio sam dječačić kada je šah Reza sasjecao grane vjere i prisil­javao žene da hodaju bez hidžaba. Tada sam bio polaznik škole u Komu i želja nam je bila da koliko-toliko očuvamo vjeru. (Kada Imam Homeini spominje ovo doba, kaže da je to doba kad je ulema bila u izolaciji i kad je tekla krv.) Jednom prilikom usnio sam imama Ehli-bejta kako mi go­vori: ‘Idi kod šejha Ebu-Hajrija i uzmi od njega učenike za đake!’ Kad sam otišao kod Ebu-Hajrija, bio je jako tužan. Pitao sam ga zašto je tužan, a on je odgovorio: ‘Pozajmio sam stipendije za dva mjeseca za đake i sada više nemam para i ne znam šta da im kažem. Ako oni zbog ovoga napuste Kom, din će još više trpjeti.’ Ja mu rekoh: ‘Došao sam upravo radi toga.’ Šejh se jako obradovao tumačenju sna. Tad je u sobu ušla neka gospođa sa humsom. Kada smo izbrojali novac, vidjeli smo da ima dovoljno novca za tri mjeseca. Tada sam shvatio da din ima svog zaštitnika.”

Imam Homeini je rekao: “Nemojte brinuti o tome šta svijet planira učiniti vama, nego šta vi planirate učiniti!” Mi imamo potrebu za vjerom, a ona nas ne treba.

Duhovna sadaka

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nema veće sadake od znanja koje je čovjek stekao, pa ga širi.” Po ovom hadisu, materijalna sadaka ne može se porediti sa duhovnom. Zaključili smo da je materijalna sadaka prolazna, a i namijenjena je za pomoć u materijalnom životu koji je prolazan, dok je duhovna sadaka neuništiva i njenim pružanjem dajemo čovjeku koji je prima duhovnu veličinu.

Ako pogledamo svoje stanje i svoje živote, primijetit ćemo da većina nas postupa suprotno ovom hadisu i da smatra kako je materijalna sadaka puno važnija od duhovne, a to također smatra i primalac.

Drugi problem je da smo znanje ograničili na čisto individualne moralne savjete i preporuke, i ako nekog upozorimo da bismo dali sa­daku, to nije dovoljno jer je svako znanje od koristi obavezno za cijelu zajednicu.

وَمَا كَانَ الْمُؤْمِنُونَ لِيَنفِرُواْ كَآفَّةً فَلَوْلاَ نَفَرَ مِن كُلِّ فِرْقَةٍ مِّنْهُمْ طَآئِفَةٌ لِّيَتَفَقَّهُواْ فِي الدِّينِ وَلِيُنذِرُواْ قَوْمَهُمْ إِذَا رَجَعُواْ إِلَيْهِمْ لَعَلَّهُمْ يَحْذَرُونَ

“Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Nek se po nekoliko njih iz svake za­jednice njihove potrudi da se upuste u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kada mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.” (Et-Tevba, 122)

Izučavanje svake nauke, zanata ili vještine koje su potrebne zajednici jeste vadžib kifai (obaveza koju ako neko ispuni, sa ostalih spada ta obaveza). Svaki musliman bit će odgovoran ako zajednica ne bude imala dovoljan broj krojača, fizičara i sl. (ovo je jedan od principa islama). Ovaj princip na svojevrstan način obuhvaćen je ajetom:

وَأَعِدُّواْ لَهُم مَّا اسْتَطَعْتُم مِّن قُوَّةٍ وَمِن رِّبَاطِ الْخَيْلِ تُرْهِبُونَ بِهِ عَدْوَّ اللّهِ وَعَدُوَّكُمْ

“I protiv njh pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje.” (El-Enfal, 60)

Kod većine nas vlada mišljenje da se ovaj kur'anski poziv ograničava na nauku o vjeri, dakle nismo u pravom smislu shvatili značaj nauke.

Zašto u islamu imamo propis da se jedan dio zekata iz bejtul-mala (državne kase) troši na muellefetul-kulub (pridobijanje srca)? Potrebno je stvoriti situaciju u kojoj će muslimanska zajednica biti ekonomski nezavisna od drugih, pa da se tim dijelom zekata pokušaju pridobiti srca nemuslimana. Najbolje dobro djelo jeste steći neko korisno znanje, a za­tim ga prenijeti svome bratu muslimanu, odnosno sestri muslimanki.

Obavezu muslimana da stječu znanje najbolje pokazuje hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: “Osvanite kao učiteljili učenik, a ako imate neku drugu obavezu, onda kao onaj što sluša znanje, ili kao onaj koji voli znanje, jer ako ste u nekom petom stanju, propast ćete.”

Ovdje se koristi riječ istima’ (pažljivo slušati i pamtiti), što je svojstvo osobe koja neće propasti, ali se to stanje smatra nižim od stanja onoga ko uči (mute'allim) koje označava potpunu predanost učenju. Onaj ko samo sluša nikada neće postati znalac. Na ovo ukazuje i hadis: “Ko se potrudi, naći će”, jer ko samo sluša, ne može se smatrati ozbiljnim.

Poslanik s.a.v.a. je rekao: “Učitelj i učenik dijele podjednako na­gradu za znanje koje ostaje i koristi zajednici.” A onaj ko nije ni jedno ni drugo, iza njega neće ostati neka trajna sadaka. Poslanik također kaže: “Ulema su živi među mrtvima (među pokretnim mejjitima).”

Traženje znanja je ibadet

Imam Reza, a.s., prenosi od Poslanika, s.a.v.a., sljedeći hadis: “Traženje znanja jedna je od obaveza svakog muslimana. Tražite ga gdje god ga ima! Učite od onih koji su dostojni da budu učitelji! Učenje radi Allaha dobro je djelo. Traženje znanja je ibadet. Razgovor o znanju je tesbih. Postupanje po znanju je džihad. Podučavanje onih koji ga ne posjeduju je sadaka.”

Zašto je tako kaže se u drugom dijelu hadisa: “U znanju su znaci haramaihalala jer znanje je svjetiljka koja pokazuje put Dženneta. Ono je drug bliski čovjeku u trenucima straha i drug je imaocu njegovu kad se nađe usamljen u nepoznatom kraju. Sagovornik je u samoći, upućivač čovjeku u problemima njegovim (duhovnim i materijalnim). Znanje je oružje koje savlađuje neprijatelja, a ukras je među prijateljima. Na os­novu znanja Allah daje uzvišen položaj nekim ljudima i daje im vođstvo, a oni su vodiči i nakon odlaska sa ovog svijeta jer djela njihova nastavljaju biti vodičima i nastavljaju biti slijeđena. Njihova uvjerenja imaju posljednju riječ u razgovorima, meleki vole družiti se s njima, svo­jim krilima dotiču velike znalce i u dovama svojim traže dobro za njih. Sve što je stvoreno na Ovom svijetu, i more i kopno, i suho i mokro, traži oprost za njih. Znanje oživljava srca, ono je svjetiljka u tami, daje snagu tijelu, vodi čovjeka odličnosti, vodi ga u skupinu dobrih i daje najveći položaj njegovu imaocu na oba svijeta. Razgovor o njemu jednak je postu, a učenje i ponavljanje da bi se ono usvojilo jednako je noćnom bdijenju. Putem njega se robuje i ostvaruje pokornost Gospodaru. Putem njega održavaju se rodbinske veze. Ono definira haramihalal. Ono je imam (vodič) djelu. Uzvišeni Bog poučava srećnike znanju (nadahnjuje ih), a uskraćuje ga nesrećnicima. Pa blago onom kome uzvišeni Bog nije uskratio znanje!”

Kratko tumačenje nekih dijelova ovog hadisa:

Stjecanje znanja je vadžib svakog muslimana. Ovo je najbolji poka­zatelj vrijednosti znanja sa stanovišta islama i raskrsnica je na kojoj se is­lam odvaja od ostalih religija koje kažu da se znanje i um nemaju pravo uplitati u vjeru kad se u njoj naiđe na neki problem. U fikhu je vadžib propis čije izvršenje donosi nagradu, a djelo njemu suprotno kaznu. Dakle, Poslanik s.a.v.a. poručuje da nestjecanje znanja donosi kaznu mus­limanima. Oni koji pred sobom zatvore vrata znanja s druge im se strane otvaraju vrata patnje. Zato u fikhu postoji propis: “Ako ljekar iz­vrši operaciju, pa ona ne uspije, a uzrok neuspjeha je njegovo neznanje, onda je on dužan platiti krvarinu rodbini.”

Ako alim poučava druge i ako kaže nešto pogrešno, kada sazna za grešku dužan je obavijestiti sve koje je poučavao o tome, a ako ne sazna za grešku iz nepažnje, grijeh onih koji će je primijeniti pada i na njega.

Prenosi se iz životopisa allame Medžlisija da je jednom priikom ho­dajući sokakom sreo dječaka koji mu je opsovao. Allame ga je tada upi­tao: “Gdje stanuješ?” Nakon što ga je dječak odveo kući, Allame je upi­tao njegova oca: “Ko te je vjenčao?” Ovaj je odgovorio taj i taj alim. Al­lame je otišao tom alimu i rekao mu: “Hajde pročitaj vjenčani ugovor!” Kad je ovaj to učinio neispravno, Allame mu reče: “Vidiš da ne znaš či­tati, a kao posljedica tvog neznanja mene djeca psuju po ulici.” O ovome govori i Kur'an: “…I budi im (o Iblise) sudionik u imecima njihovim i nji­hovoj djeci.”(El-Isra, 64)

وَشَارِكْهُمْ فِي الأَمْوَالِ وَالأَوْلادِ

Jednom su Poslanika, s.a.v.a., upitali: “Kako to da šejtan može imati udio u imecima i djeci?” Odgovorio je: “Putem imetaka. Ako izmiješate halal sa haramom, šejtan će imati udio u vašoj djeci koja jedu i piju haram.” Zato je u islamu obavezno za one koje se bave trgovinom da znaju sve propise u vezi sa trgovinom, kako ne bi imali haram zaradu.

Jednom su nekoga hvalili Imamu Sadiku, a.s., pa ga je Imam htio upoznati. Kada je pošao njemu, vidio ga je kako ide od dućana do dućana i u svakom krade po neku voćku. Nakon toga je otišao u siromašni dio i sve podijelio siromašnoj djeci. Imam ga je upitao zašto to čini, a on odgovori: “Znaš li ti išta iz Kur'ana?” “Ponešto”, odgovori Imam. Ovaj nastavi: “Kur'an kaže da će loše djelo biti uzvraćeno istom mjerom, a do­bro će biti deseterostruko nagrađeno. Tako, kad se presaberem, ostaje mi devet voćki kao nagrada za svaku koju sam ukrao.” Imam će na to: “Znaš li ti išta od Kur'ana?” “Pa iz ovoga vidiš da znam.” Imam reče: “Kur'an kaže da će biti primljeno samo ono dobro djelo koje je proisteklo iz bo­gobojaznosti, a ti zanemaruješ korijene radi plodova.”

Vrste znanja

Postoje dvije vrste znanja: ono koje obznanjuje vjeru i propise i ono koje govori o načinu življenja i što boljem iskorištavanju potencijala koji čovjeku stoje na raspolaganju.

Znanju koje poboljšava kvalitet življenja pristupamo ozbiljno i obra­ćamo se stručnjacima koji će nam pomoći. Zašto? Zato što smo život na Ovom svijetu shvatili ozbiljno pa nastojimo što više unaprijediti njegov kvalitet. Naprimjer, kada se razbolimo, idemo liječniku, a ne autome­haničaru. Također, ne idemo bilo kojem ljekaru nego specijalisti za našu bolest. Zato, kada Poslanik s.a.v.a. kaže: “Tražite znanje od onoga ko ga posjeduje”, ovim nas upućuje na sud razuma. Ovaj stav ne ograničava se isključivo na ovosvjetska znanja, već uključuje i znanje o vjeri. A zašto nismo tako ozbiljni kada je u pitanju vjera? Zato jer se učinci tog znanja ne ispoljavaju (događaju) na Ovom svijetu. Poslanik ovim hadisom kaže da se i za vjerska pitanja trebamo obraćati specijalistima.

Kada se govori o islamskim propisima, moguće ih je razvrstati u dvije kategorije:

1.Oni propisi koje čovjek nije u stanju sam pojmiti. Tu dolazi ob­java Božijem poslaniku da čovjeku rasvijetli put, da ga dovede u nadra­zumsku sferu gdje će se upoznati s tim istinama.

2. Oni propisi koji su u dosegu ljudskog uma, ali je čovjek zbog specifičnih okolnosti u kojima živi izgubio pažnju, pa ga Poslanik s.a.v.a. samo podsjeća na ono što je i sam u stanju pojmiti.

Sada nam postaje jasno šerijatsko pravilo: “Sve što je sud šerijata, sud je i razuma”, jer su neki dometi šerijata van dometa razuma i šerijat te stvari objašnjava i čini shvatljivim.

U jednoj predaji stoji: “Svjetlo ljudskog uma biva prigušeno zas­torom nefsa.” Nezavisno od toga da li ga čovjek koristi ili ne, svjetlo ljud­skog uma ipak postoji, isto kao što Sunce postoji i kada ne obasjava prostor na kome se mi trenutno nalazimo. Islam je došao da ukloni zastor duše i uputi čovjeka da maksimalno koristi svjetlo unutarnje upute.

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Vjera onoga koji je uzme iz Božije Knjige i od Poslanika časnog čvršća je od planina, a onaj ko vjeru uzme od ljudi čija je vjera satkana od različitih interpretacija ljudi, ta vjera će ga uništiti (nepostojana je).”

أَفَمَن يَهْدِي إِلَى الْحَقِّ أَحَقُّ أَن يُتَّبَعَ أَمَّن لاَّ يَهِدِّيَ إِلاَّ أَن يُهْدَى فَمَا لَكُمْ كَيْفَ تَحْكُمُونَ

“Pa da li je onda dostojniji da se slijedi onaj koji istini upućuje ili onaj koji ni sam nije na Pravom putu, osim ako ga drugi na Pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?!”(Junus, 35) I ovo je jedan od ajeta koji upućuju na sud razuma.

Jasno je da bismo istinskim obraćanjem svom umu i fitretu našli odgovor na pitanja koja nas interesiraju. Međutim, od toga nas spre­čavaju zavjese satkane od ljubavi prema Ovom svijetu, etničke pripad­nosti itd. Te zavjese čine vanjski faktori i naše pokvarene namjere, a ne vjera. Logika Poslanika je u nama samim, ali nas prepreke sprečavaju da je vidimo. Sve što sadrži vjera u nama je samima.

Jedan od Aristotelovih učenika podučavao je svog učenika logici. Kada su završili, rekao mu je da ode na trg među narod i vidi ima li ikakve veze ono što je naučio sa onim što ljudi pričaju. Nakon što je neko vrijeme proveo na trgu, učenik je zaključio da Aristotelova logika nema veze sa onim što se dešava u komunikaciji običnih ljudi. Onda mu je učitelj rekao: “Znači da nisi ništa naučio.” Nakon što mu je više puta ponovio predavanja i ponovo ga slao na trg, učenik je konačno našao vezu između teorije i prakse. Među običnim svijetom našao je ono čemu nas uči logika. Isti je slučaj i sa vjerom. Čovjek po svojoj prirodi govori logički jer je logika dio ljudske prirode, ali ovdje opet treba spomenuti one zastore – prepreke koje prekrivaju ljudsku prirodu.

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Znanje nije visoko na nebu i čovjeku ne tre­baju ljestve da bi ga dosegao, niti je duboko pod zemljom da bi se kopalo u potrazi za njim. Znanje je u nutrini ljudskoj. Stoga, uklonite prepreke da biste okusili sa vrela istine!”

Isto je i sa prirodnim naukama, naučnim otkrićima i tehnološkim napretkom. Newton, naprimjer, nije izumio ništa što u prirodi nije odranije postojalo, već je to samo otkrio (prepoznao). Čovjek i ovdje uklanja prepreke i otkriva to znanje na isti način kako se otkriva znanje o vjeri. Potrebno je ukloniti prepreke da bi se znanje ukazalo. Znanje, ra­zumi misao nalaze se u čovjekovom fitretu.

Putem znanja i znanosti rasvjetljuju se granice halala i harama

Jasno je da ako čovjek ne poznaje ove granice, neće moći ni djelovati po halalu, nego će biti u situaciji da čini harame, što će ga sigurno od­vesti daleko od Dženneta.

Kur'an govori o znanju kao rezultatu i plodu vjere:

إِنَّ الَّذِينَ اتَّقَواْ إِذَا مَسَّهُمْ طَائِفٌ مِّنَ الشَّيْطَانِ تَذَكَّرُواْ فَإِذَا هُم مُّبْصِرُونَ

“Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi.” (El-A'raf, 201)

Znanje je baklja koja osvjetljava put ka Džennetu. Ono je bliski drug čovjeku u strahu. Tješi ga i pomaže mu da prevlada stanje straha. A zašto? Zato što se čovjek koji posjeduje znanje da je Bog Gospodar svih svjetova i da je uvijek sa njim nikada neće osjetiti samim niti će osjetiti strah od bilo čega. Ako čovjek posjeduje svijest i znanje da je uz njega uvijek Beskrajni, Uzvišeni i Svemogući, nikad neće osjetiti strah.

Kad je imam Homeini, r.a., bio u turskom zatvoru, nakon nekog vre­mena u taj zatvor doveden je i njegov sin. Sin je primijetio da je njegova ćelija mračna pa ga je upitao: “Zašto ne odgrneš zavjese da ti uđe svjet­lost?” “Neću da oni pomisle da se bojim samoće i mraka jer naš je put put Allaha i hoću da im dam do znanja da nećemo dozvoliti sebi strah ni od čega, pa ni od mraka i samoće.” U tom zatvorskom mraku i samoći imam Homeini je napisao dva toma svog fikhskog djela Tahrirul-vesileh.

Znanje je čovjekov pratilac u samoći. Kada se kaže samoća, misli se na to da je čovjek na neki način samac otkada je došao na Ovaj svijet jer mi nismo stvoreni za ovaj život, i onaj ko posjeduje znanje i na osnovu njega posmatra život oko sebe, znat će da Ovaj svijet nije vječan, a ko to ne zna, bit će usamljen makar uvijek bio okružen svojim najdražim i neće skončati dobro. Hafiz u svojoj pjesmi kaže: “Iako znam da stranac ne može sam pro­naći put, ja ću hoditi za zulufom (mirisom, znakom) Njegovim.” Želi reći da smo ovdje stranci, da nam je kao takvim teško pronaći put do konač­nog cilja, ali dodaje: “Ja ću preko mirisa svakog od stvorenja Njegovih pronaći put do jedinstva Njegova.” Dakle, misli se na stvarnu iskonsku usamljenost i otuđenost koja prati čovjeka i jedino znanje, vjerno drugu­jući s njim, takvu samoću može olakšati.

U hadisu Božijeg Poslanika s.a.v.a. kaže se: “Znanje je čovjekov sago­vornik u samoći.” Dakle, znanje s njim razgovara i pomaže mu da upozna istinu koja ga okružuje.

Znanje o islamskim propisima može se steći na tri načina:

1. Da sam čovjek bude stručnjak po pitanjima vjere, da izuči vjer­ske propise, da sam istražuje i donosi zaključke o pojedinim propisima. Takav čovjek se u islamskoj fikhskoj terminologiji naziva mudžtehidom (poznavaocem vjere).

2. Čovjek koji se nije opredijelio da sam istražuje islam treba sli­jediti drugog čovjeka koji u javnosti slovi kao mudžtehid,i to po svim pitanjima koja se tiču vjere. To slijeđenje naziva se taklid.

3. Treća mogućnost je da čovjek između propisa svih mudžtehida ­odabere ona mišljenja koja nose više opreza. Naprimjer, analizira koliko puta treba izgovoriti tesbih erbe'a. Prema jednom mudžtehidu jedanput, a prema drugom vadžib je tri puta, i čovjek odabere onoga koji kaže da ga treba izgovoriti tri puta jer ono jedno sadržano je u ovome tri puta. Znači, ne slijedimo nikog posebno nego odabiramo najteži propis. Onaj ko ovako slijedi zove se muhtar.

Može se postaviti zašto postoje samo ova tri načina upoznavanja islamskih propisa. Prije svega, treba kazati da mi vjerujemo i imamo niz dužnosti koje su nam propisane Kur'anom i sunnetom Božijeg Poslanika s.a.v.a. U to nema nikakve sumnje, ali se postavlja pitanje da li je zado­voljavajuće bilo kakvo izvršenje tih dužnosti. Ne, ova djela valjana su samo ako su obavljena onako kako je to od nas tražio Poslanik s.a.v.a. Ta­kođer, moramo biti uvjereni da dužnosti kao što su namaz, post, hadž i sl. obavljamo tačno po propisu jer nam to nalaže razum. Ako razmislimo koji je od ponuđenih načina ispravan, razum nam neće dati više od tri odgovora.

U osnovi postoje dvije mogućnosti u vezi s ovim: da čovjek istražuje nauku o vjeri i da se ne bavi takvim istraživanjem. Kada već ne istražuje, a istovremeno želi da valjano izvrši svoje vjerske obaveze, onda je ili ­mukallid (slijedi nekog) ili muhtar (oprezan u slijeđenju).

Mudžtehid koji se slijedi mora ispunjavati određene uvjete:

1. mora biti zdravog razuma,

2. mora biti živ,

3. mora biti pravedan.

Znanje je vodič

Znanje je vodič njegovom posjedniku kroz probleme; oružje je u nje­govim rukama protiv neprijatelja, i to ono oružje kojim se čovjek oprema u pitanjima vjere, ekonomije, kulture i politike. Ako čovjek ne posjeduje znanje, neće ni znati kako se suprotstaviti neprijatelju.

Kad je Poslanik, s.a.v.a., htio saznati stanje u neprijateljskoj vojsci, jedan od muslimana koji je trebao da se uvuče u neprijateljski tabor ušao je u šator vođe. Vidio je da planiraju kako da poraze muslimane. Nepri­jatelji su osjećali da među njima postoji uljez. Odlučili su da svaki od njih upita za ime čovjeka do sebe i da tako otkriju uljeza. Musliman se brzo dosjetio. Uzeo je desnu ruku čovjeka koji je sjedio lijevo od njega i upitao ga za ime, a onda i čovjeka sa desne strane te im nije rekao svoje ime. Na kraju se izbavio i donio informaciju. Poslanik je rekao da je znanje koje je on donio znanje za poraz dušmana i da je svako znanje koje koristi zajednici dobro.

Kada se kaže: “Znanje je oružje u rukama”, to znači da muslimani moraju imati nezavisnost i biti spremni da odbrane svoj životni prostor. “Znanje je ukras”, jer putem njega Allah dž.š. uzdiže grupe, narode i po­jedince jedne nad drugima i na osnovu njega ih postavlja vođama. Svaki narod koji je napredovao napredovao je zbog svog znanja. Takvi narodi uzor su za ljude, a ko je uzor, i vođa je, a pošto je vođa, može usmjera­vati društvo onako kako hoće.

Znanje upućuje

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Znanje je dobar sagovornik u samoći.” Čovjek koji je sam svoju samoću pretvara u druženje sa knjigom i unu­tarnji razgovor sa znanjem. Ta samoća nekad je proizvod izolacije od strane neprijatelja. U tim situacijama znanje ga upućuje i savjetuje o eventualnom izbavljenju.

Rumi je ispričao jednu priču o papagaju čiji je vlasnik bio bogati trgovac. Jednom je taj trgovac krenuo na put u Indiju u domovinu papa­gaja. Papagaj mu na odlasku reče: “Poselami moje zemljake papagaje i reci da su sretni što mogu živjeti na slobodi.” Gazda je to učinio, a kojem god bi papagaju prenio poruku, on bi se srušio i uginuo. Kad se vratio i ispričao događaj svom papagaju, ovaj se isto onako sruči na zemlju doi­majući se mrtvim. Gazda ga je digao sa poda i bacio u zrak, a on je pole­tio uzvikujući: “Dok ne umreš, ne možeš se osloboditi ropstva.”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Najbolje takmičenje s neprijateljem je u znanju (tj. najbolje je pobijediti ga u znanju).” Znanje nas čini nad­moćnijim nad rivalom i donosi pobjedu.

Definicija mudrosti: “To je ona osobina koja čovjeka uzdiže na nivo univerzuma.” Čovjek koji ima znanje upoznaje puteve kosmosa i shvatanja uopće.

Hazreti imam Homeini, r.a., prije pedesetak godina planirao je održati govor. Narod je dugo donosio salavate i govorilo se da je među masom bila jedna grupa koja je to namjerno činila da bi spriječila govor. Imam je napisao poruku na ceduljicu: “Ako ne prestanete, održat ću govor na ulici”, i oni su odmah prestali. Rekao je: “Ovo su bili agenti Savaka koji nemaju dozvolu od šefova da me spriječe, a ja bih mogao održati govor dok ga ne dobiju.” Ova grupa je poslije revolucije bila uhapšena i pot­vrdila je da je Imam bio upravu.

Poslanik s.a.v.a. je rekao: “Vjernik mora biti pronicljiv.” U nastavku istog ovog hadisa kaže: “Znanje je upućivač u teškoćama.”

Znanje je vodič u teškoćama

“Znanje je vodič u teškoćama i znanje budi srca iz neznanja.” Iz ove re­čenice vidimo da se čovjek smatra mrtvim ako ne posjeduje znanje. Znači, ono ga izvodi iz džahilijjeta. U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Znalci su živi među mrtvima.”

“Znanje ljude izvodi iz tame na svjetlo” – daje im novi vid pomoću kojeg gledaju. “Znanje daje snagu oslabljenim tijelima” – ne misli se samo na tjelesnu snagu nego i na snagu volje, ukupnu snagu. Imam Džafer Sadik a.s. je rekao: “Nijedno tijelo ne pokazuje se slabim pred snažnom voljom čovjeka.” Zato sve čovjekove nemoći proizlaze iz nje­gove duhovne slabosti i slabosti volje.

Islam dosta pažnje posvećuje jačanju čovjekove volje, ali se ljudi obično ne koriste time i uskraćuju sebe od onoga što im ona može priskrbiti.

Es-Sekkaki, poznati teoretičar arapske književnosti, počeo je is­traživati u 40. godini. Na času fikha rečeno mu je da pasja koža štavljenjem postaje čista (ehli-sunnetskistav). Bio je slabog pamćenja pa je ponavljanjem pokušao zapamtiti tu rečenicu. Profesor ga je to jednom prilikom upitao, a on je rekao: “Pas kaže da se profesorova koža štavljen­jem očisti.” Bio je izbačen iz škole zbog ovoga. Vraćajući se kući, uz put se pokušao odmoriti. Primijetio je da voda kaplje na kamen pored koga je ležao praveći rupu. Rekao je: “Nije moje znanje slabije od ove vode, a ni moje srce tvrđe od ovog kamena.” Zatim se odlučio vratiti u školu i postao najpoznatiji književnik. Ova priča govori o značaju volje i odluč­nosti, a ono što po Poslanikovim riječima jača volju jeste znanje.

Kad smo umorni i kad se ne možemo na nešto nakaniti, uzrok toga je slaba volja. Imam Homeini je mnogo insistirao na čvrstini volje: “Vi možete stati na svoje noge, možete upravljati zemljom bez oslonca na Istok ili Zapad. Njihova propaganda toliko je jaka (govore da se nijedna zemlja ne može razvijati bez priključenja jednom od blokova) da su čak i neku ulemu uvjerili u to.”

Znanje jača tijelo i volju

“Znanje jača tijelo i volju, odvodeći čovjeka u skupinu dobrih. Znal­cima pripadaju najveće deredže na obama svjetovima.” Dakle, onima koji su spoznali zbilju pripadaju deredže, a te deredže su i unutarnje i vanjske. Allah, dž.š., kaže:

أَنَّ اللَّهَ سَخَّرَ لَكُم مَّا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ

“Allah je omogućio da se koristite svim što postoji na Nebesima i na Zemlji”(Lukman, 20), a misli na alime koji se time najbolje mogu okoris­titi. Te visoke deredže nisu nešto izvan njih, one njima pripadaju suštin­ski, čineći ih superiornim nad ostalim stvorenjima u duhovnom i tjelesnom smislu.

Tako Kur'an kaže:

إِن يَكُن مِّنكُمْ عِشْرُونَ صَابِرُونَ يَغْلِبُواْ مِئَتَيْنِ

“Ako vas bude dvadeset strpljivih, pobijedit će dvije stotine”(El-Enfal, 65),a ova strpljivost izvire iz znanja. Naprimjer, SAD su zahvaljujući radu postigle osjećaj moći, ali im nedostaju duhovne moći, tako da su ­usmjerile svoju snagu na uništavanje drugih.

Kur'an poziva muslimane na jačanje naspram neprijatelja u svakom pogledu. Zašto? “Da biste time zaplašili neprijatelje Allahove i vaše ne­prijatelje.” (El-Enfal, 60)

تُرْهِبُونَ بِهِ عَدْوَّ اللّهِ وَعَدُوَّكُمْ َ

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Onaj ko razgovara o znanju ima nagradu postača, a oni koji ponavljaju ono što nauče imaju nagradu onih koji bdiju noću u ibadetu”, a Allah za njih kaže da imaju posebnu nagradu:

يَا أَيُّهَا الْمُزَّمِّلُ.قُمِ اللَّيْلَ إِلَّا قَلِيلًا.نِصْفَهُ أَوِ انقُصْ مِنْهُ قَلِيلًا.أَوْ زِدْ عَلَيْهِ وَرَتِّلِ الْقُرْآنَ تَرْتِيلًا.إِنَّا سَنُلْقِي عَلَيْكَ قَوْلًا ثَقِيلًا.إِنَّ نَاشِئَةَ اللَّيْلِ هِيَ أَشَدُّ وَطْءًا وَأَقْوَمُ قِيلًا

“O ti, umotani! Probdij noć, osim malog dijela, polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo. Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati – ta ustajanje noću zaista jače djeluje i izgovara se jasnije.” (El-Muzzemmil, 1-6) A prema Poslaniku, noćobdije su oni koji raspravljaju i stječu znanje.

Zikr, ibadet, stjecanje znanja, podučavanje, sve su to dobra djela koja se ne tiču samo onoga ko ih čini, nego od njih ima korist i šira zajednica. Poslanik s.a.v.a. provodi noć u ibadetu da bi podnio teret svoje misije koja se sastoji od upoznavanja ljudi sa Allahom dž.š. i uspostavljanja pravde i jednakosti u društvu.

Kad su Božijeg Poslanika upitali: “Ima li u islamu asketizma?”, on je odgovorio: “Da, to je džihad.” Dakle, borba koja nosi sa sobom najveću viku i galamu i gdje učestvuje mnogo ljudi ustvari je mjesto osamljivanja. Mi to ne shvatamo, i kako imam Ali a.s. kaže: “Vi ste is­lam okrenuli naopako, kao odjeću obučenu naopako koja nikome ne stoji lijepo.” Naš izvrnuti islam niti je ukras srca niti je znak snage protiv nepri­jatelja.

Znanje je predvodnik djelovanja

Učestvovanje na skupovima na kojima se uči i podučava jednako je postu. Oni koji raspravljaju o znanju imaju položaj onoga ko stoji na noć­nom namazu jer je pokornost Uzvišenom Bogu rezultat znanja. U jednom hadisu kaže se da nagrada za čovjekova djela zavisi od njegove spoznajeiznanja. Kada je znanje umanjeno, umanjena je i spoznaja, a samim tim i nagrada od Allaha dž.š. Imam Ali a.s. jednom je kazao: “Na­jveću štetu islamu nanijet će oni koji znaju, a ne vjeruju i oni koji vjeruju (vrše ibadet), a ne posjeduju nimalo znanja.” Dakle, temelj pokornosti Uz­višenom Bogu jeste znanje. Znanje je to koje održava rodbinske veze. Svakako, ovdje se ne misli samo na veze među rodbinom, nego i na stvarnu vezu čovjeka sa vjerom, sa poslanicima i Allahovim evlijama. Uz pomoć znanja postaje jasno šta je haram, a šta halal. Znanje jevodič djelovanja, a djela ga slijede. Prema ajetima časnog Kur'ana, postoje dvije vrste imama (vođa, predvodnika). Jedan je, poput faraona, pred­vodnik u neistini, i svoje sljedbenike vodi u Džehennem. Od toga kojim će putem ovakav imam krenuti zavisi i put njegovih sljedbenika. Čovjekovo djelovanje dio je njegovog znanja, pa što je znanje potpunije i tačnije, i djelo je vrednije i učinkovitije.

U jednom hadisu Imam Ali ibn Husejn, a.s., kaže: “Ko da novac nekom siromahu, neka zna da taj novac prvo dođe u ruke njegova Go­spodara.” Kada neko udjeljuje sa ovakvim nivoom svijesti, njegovo će se djelo znatno razlikovati od djela onoga ko tu svijest ne posjeduje. Ovaj hadis ne treba ograničiti samo na materijalno i novčano davanje milostinje, nego se isto značenje može primijeniti, npr., i na posjećivanje prijatelja. Ta posjeta može biti zijaret Allaha dž.š. od strane Njegovog stvorenja, u kojem postoji najviši vid Njegove manifestacije na zemlji. Djelo čovjeka koji s takvom sviješću ide u posjet prijatelju imat će ne­uporedivo veće učinke od onih koji to znanje ne posjeduju.

Postoji hadis prema kojem onaj ko je pošao od kuće s namjerom da pomiri dvoje muslimana (npr. muža i ženu, oca i sina i sl.), kada izađe iz kuće, svaki njegov korak je kao korak džennetski. Hadisom se ovo djelo svrstava među djela koja čovjeka odvode u Džennet. Moralna pouka ovog hadisa glasi: Ako nam prijatelj ne uzvrati učinjenu posjetu, i na os­novu toga mi odlučimo da ga više ne posjećujemo, to je siguran znak da naša posjeta nije bila radi Allaha i u ime Allaha dž.š. Kada bismo pedeset puta posjetili Kabu, ona nam, naravno, nikad ne bi uzvratila posjetu, niti bismo mi to očekivali. U ovom slučaju svjesni smo da posjećujemo Alla­hovu kuću, a da li smo toga svjesni i kad posjećujemo prijatelje.

Djela su posljedica čovjekovog morala

Ako obratimo pažnju na ljudsko biće i njegovu suštinu, odnosno os­novnu supstancu koja čovjeka čini čovjekom, vidjet ćemo da se tu radi o trima elementima: ‘aklu (um, razum), ahlaku (skup osobina ljudske duše) i ‘amelu (djelo). Između njih postoji tijesna povezanost. Naime, djela su posljedica čovjekovog morala – ahlaka. Ahlak, dakle, definira kakvoću ljudskog ponašanja i djelovanja. Što su čovjekove duševne osobine bolje i ljepše, to će se on ljepše ponašati, odnosno djela koja čini bit će bolja. Moral je rezultat čovjekovog uma, njegovog načina razmišljanja. Zato, što više čovjek bude težio istini i što realnije bude gledao na svijet, nje­gov će moral biti ljepši. Sāmo čovjekovo razmišljanje zavisi od njegovog znanja. Otuda ovoliki značaj znanja, odnosno uma, jer znanje definira čovjekov način razmišljanja, a samim tim i njegov moral i djelovanje. Allah dž.š. u Kur'anu o hazreti Ibrahimu a.s. kaže: “Mi smo njega izabrali na Ovom svijetu, a na Drugom svijetu bit će među dobrim robovima Božijim.” (El-Bekara, 130)

وَلَقَدِ اصْطَفَيْنَاهُ فِي الدُّنْيَا وَإِنَّهُ فِي الآخِرَةِ لَمِنَ الصَّالِحِينَ

Zašto je on odabran na Ovom svijetu i zašto će na Budućem biti među dobrima? Zato što je na naredbu Gospodara: Pokori se, bez raz­mišljanja odgovorio: Pokoravam se Gospodaru svjetova. (El-Bekara, 131)

إِذْ قَالَ لَهُ رَبُّهُ أَسْلِمْ قَالَ أَسْلَمْتُ لِرَبِّ الْعَالَمِينَ

Ibrahimov nefs predao se Allahu dž.š. i kao posljedicu toga On ga je odabrao i učinio da i na Onom svijetu bude među dobrima. A zašto je njegov nefs predan Bogu? Zato što zna i što kaže: (Allah je taj) Koji me je stvorio i uputio. (Eš-Šu'ara, 78)

الَّذِي خَلَقَنِي فَهُوَ يَهْدِينِ

Na osnovu tog saznanja, Ibrahim, a.s., predao se dušom svom Stvor­itelju jer je shvatao stvari onakvima kakve jesu.

Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Allah ovakvo znanje podaruje srećnicima, a uskraćuje ga nevoljnicima.” Ovo ne znači da su neki ljudi predodređeni da budu sretni, a drugi da budu nevoljnici. Ne, Allah je sva svoja stvorenja obdario općom svemilošću, i to podjednakom. Neki su se tom beskrajnom milošću okoristili više od drugih i zaslužili još veću, posebnu milost. Drugi, pak, koji se nisu okoristili njom, time su se svrstali među nevoljnike. Koliko god mi imamo svog udjela na Ovom svijetu, milost koja nam je darovana je od Allaha dž.š., a od nas zavisi hoćemo li se, od­abirući pravi način razmišljanja i djelovanja, okoristiti njom i zaslužiti još veću, posebnu milost Božiju.

Poslanik, s.a.v.a., dalje kaže: “Blago onima kojima Allah nije uskratio njihov udio.” Ovo, naravno, nije jednostrano uskraćenje Allahovo, nego je taj put čovjek sam odabrao. Svako od nas ima svoj udio u znanju i od njega zavisi da li će se njim okoristiti ili ne i da li će se time svrstati među sretnike ili među nevoljnike. Tako je sa svim zakonima u univer­zumu, u Allahovoj kreaciji. Sve što je Allah dž.š. stvorio i dao čovjeku na korištenje može po čovjeka biti korisno ili štetno, zavisno od načina nje­govog korištenja.

إِنَّ قَارُونَ كَانَ مِن قَوْمِ مُوسَى فَبَغَى عَلَيْهِمْ وَآتَيْنَاهُ مِنَ الْكُنُوزِ مَا إِنَّ مَفَاتِحَهُ لَتَنُوءُ بِالْعُصْبَةِ أُولِي الْقُوَّةِ إِذْ قَالَ لَهُ قَوْمُهُ لَا تَفْرَحْ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْفَرِحِينَ.وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الْآخِرَةَ وَلَا تَنسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا وَأَحْسِن كَمَا أَحْسَنَ اللَّهُ إِلَيْكَ وَلَا تَبْغِ الْفَسَادَ فِي الْأَرْضِ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ

“Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od riznica teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. ‘Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!’ – govorili su mu ljudi iz naroda njegova – ‘i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na Ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.’” (El-Kasas, 76-77)

Onaj koji čini nered na zemlji ne može se svrstati u stvorenja koja Allah dž.š. voli jer se usprotivio Njegovom putu, odnosno zakonima na ko­jima počiva univerzum.

U sljedećem ajetu Karun kaže: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, da bi se u 81. ajetu govorilo o kazni koja ga je zbog toga snašla: I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.”

Zato, blago onome ko posjeduje znanje o istini, ko uzima od svijeta ovog ono što mu pripada, i na najbolji način koristi!