Vrijednost znanja

Preuzeto iz knjige "Osnove islamske filozofije" (Lekcija 19.), Fondacija "Baština duhovnosti", Mostar, 2013.

Preveo: Armin Hadrović

Prethodno: Uloga razuma i osjetila u potvrdama

Ova lekcija obuhvata:

Povratak na prvobitni problem

Šta je istina?

Kriterije prepoznavanja istine

Istraživanje problema

Kriterije tačnosti i netačnosti sudova

Stvar po sebi

 

Povratak na prvobitni problem

Naučili smo da je osnovni problem epistemologije može li čovjek otkriti istinu i dobiti informacije o stvarnosti? Ako može, na koji način može? Koji je kriterij na osnovi kojeg je čovjek kadar razaznati istinu od neispravnih mišljenja suprotnih stvarnosti? Drugim riječima, osnovne i temeljne rasprave epistemologije obuhvataju problem vrijednosti znanja, a drugi problemi smatraju se uvodnim ili podređenim ovoj raspravi.

Pošto postoji nekoliko vrsta znanja, prirodno je da bi i problem vrijednosti znanja trebao imati različite dimenzije. Međutim, za filozofiju je od posebnog značaja vrednovanje racionalnog znanja i uspostava sposobnosti razuma da riješi probleme epistemologije i drugih grana filozofije.

Prvo smao objasnili univerzalne vrste znanja i došli do zaključka da postoji samo jedna skupina izravnog ljudskog znanja bez posrednika a to je prisustveno znanje. Drugim riječima, to je pronalaženje same stvarnosti. U ovoj skupini znanja ne postoji vjerovatnoća greške. Međutim, s obzirom na činjenicu da ovo znanje samo po sebi ne zadovoljava čovjekove naučne potrebe, raspravljali smo i o stečenom znanju i njegovim vrstama. Razjasnili smo i ulogu osjetila i razuma u njemu.

Sada je vrijeme da se vratimo na prvobitni problem i da objasnimo vrijednost stečenog znanja. S obzirom da je stečeno znanje, u smislu aktuelnog otkrivanja stvarnosti, isto što i potvrde i sudovi, prirodno će i vrednovanje stečenog znanja biti postignuto na njihovom terenu. Ako predodžbe i budu spomenute, to će biti implicitno i kao sastavni dijelovi sudova.

Šta je istina?

Temeljna poteškoća u raspravi o vrijednosti znanja jeste kako dokazati da ljudsko znanje odgovara stvarnosti. Ova poteškoća javlja se onda kada između znalca i onogna što se znanje odnosi stoji posrednik, tako da je s obzirom na to djelatnik koji saznaje nositelj atributa znalac, a ono na šta se saznavanje odnosi nositelj atributa znano. Drugim riječima, znanje je nešto drugo od znanog predmeta, no u slučaju kada nema posrednika i znalac pronalazi opredmećenu egzistenciju znanog, takvo pitanje se, prirodno, neć ni nametnuti.

Zbog toga je upravo stečeno znanje ono koje je sposobno biti istinitim, tojest odgovarati zbilji, a i znanje koje može biti pogrešno, odnosno koje je suprotno zbilji. A ako je prisustveno znanje nositelj atributa istinitosti, to je u smislu nijekanja bilo koje mogućnosti da ono bude pogrešno.

Definicija istine o kojoj se raspravlja u temi o vrijednosti znanja već je poznata i glasi da je istina odgovaranje forme znanja stvarnosti o kojoj ona govori. Može biti i drugih definicija istine, poput definicije pragmatista: “Istina je misao koja je korisna u praktičnom čovjekovom životu”; definicije relativista: “Istina je znanje koje iziskuje zdrav aparat za percepciju”; treće definicije koja kaže: “Istina je ono oko čega se svi ljudi slažu”; ili četvrte: “Istina je znanje koje se može dokazati osjetilnim iskustvom.” Sve ove druge definicije udaljuju se od predmeta rasprave i izbjegavaju odgovor na izvorni problem o vrijednosti znanja. One se mogu smatrati znakom nemoći onih koji definiraju da riješe ovaj problem. Pretpostavimo li da se neke od njih mogu ispravno opravdati, ili ih smatramo definicijama po specifičnijoj nužnosti (a takva definicija nije ispravna), to jest, smatraju se specifičnim znacima nekih istina, ili ukazuju na neku posebnu terminologiju – u svakom slučaju mora se primijetiti da nijedno od ovih opravdanja nije u stanju riješiti naš izvorni problem. Pitanje o istini u smislu znanja podudarnog stvarnosti ostaje neriješeno i traži ispravan razjašnjavajući odgovor.

Kriteriji prepoznavanja istine

Racionalisti smatraju da je mjerilo prepoznavanja istine sama primordijalna narav razuma. Sudovi koji su ispravno izvedeni iz po sebi očitih sudova, koji su, ustvari, njihovi sastavni dijelovi smatraju se istinitim, dok su osjetilni i iskustveni sudovi ispravni u mjeri u kojoj su dokazani uz pomoć racionalnih dokaza. Međutim, ne uočavamo da su oni dali ikakvo objašnjenje o podudarnosti po sebi očitih sudova i primordijalnih sudova sa stvarnošću, osim onoga koje je ponudio Descartes, koji je u pogledu prirođenih misli pribjegao Božijoj mudrosti i odsustvu prevare kod Njega (to jest, poštenju). Slabost ovoga je postala jasna, kako je navedeno u lekciji 17.

Nema nikakve sumnje u to da razum, nakon što zamisli subjekt i predikat po sebi očitih sudova, automatski, to jest, sam po sebi i bez potrebe za iskustvom definitivno presuđuje o njihovom jedinstvu. Oni koji su iznijeli dvojbe o ovom sudu – ili nisu ispravno zamislili subjekt i predikat, ili pate od neke vrste bolesti ili unutarnjeg nemira. No, naša rasprava odnosi se na sljedeće: je li ova takozvana prirođena vrsta percipiranja zahtjev načina na koji je ljudski razum stvoren, tako da bi bilo moguće da razum nekog drugog bića (naprimjer, razum džinna) percipira iste ove sudove ali u drugoj formi, ili da je ljudski razum stvoren na drugi način, bi li on stvari percipirao u drukčijoj formi ili, pak, ove percepcije savršeno odgovaraju stvarnosti i zastupaju noumenalne stvari (umūr-e nafs ul-amrī) – tako da bi i bilo koje drugo biće koje ima razum percipiralo iste te forme?

Očigledno, ono racionalno znanje koje ima stvarnu vrijednost i koje je istinito jeste ono posljednje navedeno, dok njegova puka prirođenost (pod pretpostavkom da je ona ovdje protumačena na ispravan način) ništa ne dokazuje.

S druge strane, empiristi smatraju da je mjerilo istinitosti znanja sposobnost dokazivanja posredstvom iskustva, a neki od njih su dodali da se ono mora dokazati praktičnim iskustvom. Međutim, očito je da je ovo mjerilo primjenjivo samo na osjetilne stvari i na slučajeve koji su podložni praktičnom iskustvu, dok pitanja logike i čiste matematike ne mogu biti vrednovana ovim mjerilom. Osim toga, rezultati osjetilnog i praktičnog iskustva moraju biti percipirani pomoću stečenog znanja, pa će isto pitanje biti ponovljeno u pogledu toga šta jamči ispravnost stečenog znanja i kojim se mjerilom može raspoznati njegova istinitost.

Istraživanje problema

Glavni problem u vezi sa stečenim znanjem jeste kako raspoznati kada postoji podudarnost tih znanja sa samim onim na što se ta znanja odnose, kada se naša veza s vanjskim svijetom svodi upravo na te percipirane forme i stečena znanja.

Prema tome, ključ rješenja ovog problema mora se tražiti tamo gdje možemo imati uvid u oboje – i percipiranu formu i ono na što se percepcija odnosi, to jest, predmet percepcije – te možemo prisustveno, bez bilo kakvog posrednika, percipirati njihovu podudarnost. To su sudovi o stvarima iz svijesti kod kojih, s jedne strane, prisustveno nalazimo ono na što se percepcija odnosi, naprimjer sam osjećaj straha, a, s druge strane, izravno percipiramo umsku formu koja o njemu govori. Zato su sudovi: “Ja jesam”, “Bojim se”, ili: “Ja sumnjam”, potpuno neosporni i nedvojbeni. Ovi sudovi o stvarima iz svijesti jesu prvi sudovi čija je vrijednost potpuno dokazana i nema nikakvog načina da oni budu pogrešni i nejasni. Da bismo bili sigurni, moramo paziti da se ovi sudovi ne miješaju s umskim interpretacijama, kao što je napomenuto u 13. lekciji (knjige Osnove islamske filozofije).

Takav uvid nalazimo i u sudovima logike, koji govore o drugim umskim formama i pojmovima. Jer iako se i ono što govori i ono o čemu se govori nalaze na dvije razine uma, obje te razine jesu prisutne u sopstvu, to jest, u percipirajućem ja. Naprimjer, sud: “Pojam čovjek je univerzalni pojam” jeste sud koji govori o karakteristikama pojma čovjek, pojma koji je prisutan u umu. Ove karakteristike možemo raspoznati unutarumskim iskustvom, to jest, bez korištenja osjetilnih organa ili posredništva bilo koje druge percepcijske forme. Mi razumijemo da ovaj pojam ne govori o nekoj specifičnoj jedinki, već je primjenjiv na brojne jedinke. Prema tome, sud: “Pojam čovjek je univerzalni pojam” jeste tačan.

Na ovaj način otvoren je put raspoznavanju dviju skupina sudova, no one nisu dovoljne za spoznaju sveg stečenog znanja. Kada bismo mogli dosegnuti jamstvo ispravnosti primarnih po sebi očitih sudova, bili bismo potpuno uspješni jer u njihovim zrakama možemo prepoznati i vrednovati teorijske sudove kao što su osjetilni i iskustveni sudovi.

Radi ove zadaće moramo dobro obratiti pažnju na suštinu ovih sudova. S jedne strane, moramo ispitati predodžbene pojmove koji se koriste u njima te razmotriti kakva je to vrsta pojmova i kako su dobijeni. S druge strane, moramo promatrati veze među njima, to jest pojmovima, i razmotriti kako razum može presuditi jedinstvo njihovih subjekata i predikata.

Prvi aspekt je pojašnjen u lekciji 17 (knjige Osnove islamske filozofije), gdje smo naučili da su ovi sudovi formirani od filozofskih pojmova koji završavaju u prisustvenom znanju. Dakle, prva skupina filozofskih pojmova, poput pojmova potreba i neovisnost, a potom i pojmova uzrok i posljedica, apstrahiraju se iz izravno poznatih stvari i stvari iz svijesti. Njihovu podudarnost s izvorom njihovog apstrahiranja nalazimo prisustveno / izravno. I drugi filozofski pojmovi također se svode na njih.

Drugi aspekt, to jest aspekt kvaliteta presudbe jedinstva njihovih subjekata i predikata, postaje jasan međusobnim upoređivanjem subjekata i predikata ovih sudova. To znači da su svi ovi sudovi analitički, čiji se pojam predikata dobija analizom pojma njihovih subjekata. Naprimjer, kada u sudu: “Svaka posljedica je potrebita za uzrokom” analiziramo pojam posljedica, dolazimo do zaključka da je posljedica egzistent čija je egzistencija zasnovana na drugom egzistentu – to jest, ona ima potrebu za drugim egzistentom koji se naziva uzrokom. Zato je pojam “potreba za uzrokom” impliciran u pojam posljedica. Njihovo jedinstvo pronalazi se unutarumskim iskustvom. Nasuprot tome, sud: “Svaki egzistent je potrebit za uzrokom” ne može se smatrati po sebi očitim sudom, zato što se analizom pojma egzistent ne dobija pojam “potreba za uzrokom”. Međutim, ovo također nije ni istinit teorijski sud.

Postavljanjem stvari ovim redoslijedom postaje jasno da se i primarne samoočiglednosti završavaju u prisustvenom znanju i time stječu izvor jamstva svoje ispravnosti.

Ovdje se može postaviti problem, da ako je ono što pronalazimo prisustvenim znanjem specifična posljedica, kako možemo poopćiti presudbe u vezi s njom na svaku posljedicu i smatrati takvu univerzalnu presudbu po sebi očitom?

Odgovor je da premda pojam posljedice apstrahiramo iz neke specifične pojave – poput naše vlastite volje – posljedica nije zbog toga neko specifično štastvo kako bi se, naprimjer, smatrala jednom od vrsta duševnih kvaliteta, nego je ona posljedica zato što je njena egzistencija ovisna o egzistenciji drugoga. Iz tog razloga gdje god se nađe ovakva osobenost ovakva presudba je također uspostavljena. Naravno odgovaranje ove osobenosti drugim slučajevima zahtijeva racionalni dokaz. Zbog ovog razloga ovakav sud sam po sebi ne može dokazati zahtjev materijalnih pojava za uzrokom, osim ako se osigura racionalni dokaz njihove ontološke ovisnosti, a te dokaze ćemo, ako Bog da, objasniti u poglavlju o uzroku i posljedici, no istim sudom možemo presuditi da svugdje gdje se dokaže ontološka ovisnost ujedno se dokazuje i druga strana ovisnosti, to jest postojanje uzroka.

Da zaključimo, tajna nepogrešivosti primarnih po sebi očitih sudova jeste u njihovoj ovisnosti o prisustvenom znanju.

Kriteriji tačnosti i netačnosti sudova

Našim objašnjenjem mjerila istinitosti postalo je jasno da po sebi očiti sudovi, kao što su primarni po sebi očiti sudovi i sudovi o stvarima iz svijesti, imaju stupanj sigurnosti. Tajna njihove nepogrešivosti leži u tome što je podudarnost znanja i znanog dokazana prisustvenim znanjem. Sudovi koji nisu po sebi očiti trebaju biti vrednovani logičkim normama – to jest, ako je sud dobijen iz samoočiglednih sudova u skladu s logičkim pravilima zaključivanja, on je ispravan; u suprotnom je neispravan. Naravno, mora se primijetiti da neispravnost argumenta ne ukazuje uvijek na netačnost zaključka jer je moguće dokazati nešto što je ispravno koristeći netačne argumente. Prema tome, neispravnost argumenta samo pribavlja razlog za nepovjerenje u zaključak, a ne razlog za njegovu stvarnu pogrešnost.

Moguće je da se ovdje javi nedoumica. Prema definiciji istine kao znanja koje odgovara stvarnosti, istina i greška trebaju se pronaći samo u slučaju sudova koji se mogu uporediti sa zbiljom u vanjskom svijetu, međutim, metafizički sudovi nemaju opredmećenu zbilju kojoj bi mogli odgovarati. Zbog toga se oni ne mogu smatrati istinitim ili pogrešnim, nego se mora reći da su isprazni i bez značenja.

Ova nedoumica izranja iz pretpostavke da je vanjska i opredmećena zbilja jednaka materijalnoj. Da bi se odstranila ova sumnja, treba primijetiti, prije svega, da se vanjska i opredmećena stvarnost ne svodi isključivo na materijalnu, nego obuhvata i nematerijalnu. Kasnije će na prikladnom mjestu biti dokazano da nematerijalno učestvuje u stvarnosti u većoj mjeri nego materijalno. Osim toga, stvarnost na koju se misli je ono čemu sudovi moraju odgovarati, to jest, sve ono o čemu sudovi govore (to jest, zastupljeno sudovima apsolutno), a pod vanjskim svijetom misli se na ono što stoji iza njihovih pojmova – čak i ako je ta stvarnost, to jest, ono o čemu se govori u umu ili je od psiholoških stvari – a kao što smo već objasnili, čisto logički sudovi govore o drugim umskim stvarima. Odnos između razine uma koja je mjesto onog o čemu se govori ovim sudovima i razine uma s koje se to (o čemu sudovi govore) motri jeste kao odnos između onoga što je izvan uma i uma.

Prema tome, univerzalni kriterij istinitosti i pogrešnosti sudova je njihovo podudaranje ili nepodudaranje s onim što je izvan njihovih pojmova – tako, raspoznavanje istinitosti i pogrešnosti sudova empirijskih nauka jeste njihovo upoređivanje s materijalnom zbiljom na koju se odnose. Naprimjer, da bismo otkrili ispravnost suda: “Željezo se širi na toploti”, zagrijemo željezo u vanjskom svijetu i opažamo razliku u njegovoj veličini. Međutim, logički sudovi moraju biti vrednovani drugim umskim pojmovima koji su povezani s njima. Da bi se raspoznala ispravnost i pogrešnost filozofskih sudova, mora se obratiti pažnja na vezu između uma i objekta – odnosno, njihova istinitost je u tome da ono opredmećeno o čemu govore, bilo materijalno ili nematerijalno, mora biti takvo da um iz njega apstrahira pojmove povezane s njima. Ovo procjenjivanje u slučaju sudova o stvarima iz svijesti postiže se izravno, a kod drugih sudova postiže se uz pomoć jednog ili više posrednika, kao što je ranije objašnjeno.

Stvar po sebi

U govoru većine filozofa nalazimo sljedeću frazu: “to i to” odgovara “stvari po sebi” (nafsul-amr= noumenon), kao što je slučaj sa stvarnim sudovima od kojih neki nemaju nikakvih primjera u vanjskom svijetu za svoje subjekte, ali kad god neki primjer jeste egzistent, na njega će se kod zbiljskih sudova primijeniti njegov predikat. Rečeno je da je kriterij istinitosti ovih sudova njihova podudarnost sa stvari po sebi, jer svi njihovi primjeri ne postoje u vanjskom svijetu kako bi se mogla procijeniti podudarnost između njih i sadržaja sudova te reći da se oni podudaraju s vanjskim svijetom.

Također, što se tiče sudova koji su formirani od sekundarnih inteligibilija – kao što su logički sudovi i sudovi koji se primjenjuju na presudbe o nepostojećim ili nemogućim stvarima – kaže se da je kriterij njihove istinitosti njihova podudarnost sa stvari po sebi.

Kada je riječ o značenju ovog izraza, postoji nekoliko tumačenja koja su ili posve vještačka, poput izjava nekih filozofa da riječ stvar (amr) jeste svijet nematerijalnog, ili ne rješavaju poteškoću, kao kad kažu da ono što se misli pod “stvari po sebi” jeste “sama stvar”[1], jer, unajmanju ruku, nije dat odgovor na pitanje o vrednovanju ovih sudova, tojest, s čime bi se onda oni vrednovali.

Objašnjenjem tačnosti i netačnosti sudova postalo je očito da je značenje “stvari po sebi”, pored vanjske zbilje, posuda umske uspostavljenosti, to jest, postojanja onog o čemu sudovi govore koja se razlikuje u raznim slučajevima. U nekim slučajevima, koji se tiču logičkih sudova, ona je posebna razina uma. U drugim slučajevima, ona je pretpostavljena izvanjska uspostavljenost, kao što je slučaj onog o čemu govori sud o nemogućnosti združenosti proturječnosti[2]. U nekim slučajevima ona se akcidentalno povezuje s vanjskim svijetom, kao kada se kaže: “Uzrok odsustva posljedice jeste odsustvo uzroka.” Ustvari, veza uzročnosti je veza između egzistencije uzroka i egzistencije posljedice, a prema ovome sudu akcidentalno se pripisuje njihovom odsustvu.

Nastavak: Vrednovanje etičkih i pravnih sudova

Sažetak

1. Istinitost znanja je u njegovoj podudarnosti sa zbiljom o kojoj ono govori, dok njegove druge definicije nužno izlaze izvan okvira rasprave.

2. Racionalisti smatraju da je mjerilo prepoznavanja istine sama primordijalna narav razuma, ali ovo mjerilo ne može dokazati podudarnost sudova sa zbiljama.

3. Empiristi smatraju da je mjerilo istinitosti osjetilno iskustvo, ali i pored toga što je primjena ovog mjerila svojstvena jedino osjetilnim stvarima, ono ne daje očekivani rezultat, jer se rezultat iskustva mora percipirati stečenim znanjem koje opet ima potrebu za vrednovanjem.

4. Budući da su sudovi o stvarima iz svijesti umske refleksije prisustvenih znanja i njihova podudarnost se može prisustveno percipirati, oni imaju stopostotnu vrijednost.

5. Isto tako logički sudovi koji govore o drugim umskim stvarima mogu se vrednovati unutarumskim iskustvom.

6. Predodžbe koje su sastavni dijelovi samoočiglednih sudova, kao što su sekundarne inteligibilije, posredno ili neposredno vraćaju se na prisustveno znanje. Njihovo jedinstvo uspostavlja se unutarumskim iskustvom, jer pojam njihovih predikata dolazi analizom pojma subjekta, tako da za uspostavu njihovog jedinstva ne postoji potreba za izvanjskim stvarima. Stoga tajna nepogrešivosti primarnih po sebi očiglednih sudova jeste u njihovoj ovisnosti o prisustvenom znanju.

7. Zbilje s kojima treba da se podudaraju istiniti sudovi općenito su materijalne ili nematerijalne zbilje, kao i umske i objektivne zbilje.

8. “Stvar po sebi” (noumenon) je ono o čemu sudovi govore, a njeni slučajevi razlikuju se s obzirom na različitost vrsta sudova. Naprimjer, primjeri “stvari po sebi” za empirijske nauke su materijalne zbilje, za sudove iz svijesti su duševne zbilje, za logičke sudove je posebna razina uma, a u nekim slučajevima je pretpostavljena zbilja.


[1] Kao kada bismo nekome ko nikad nije vidio konja na pitanje: “Šta je konj?” odgovorili: “To je at.” (op. prev. bos.)

[2] Kao kada u umu pretpostavimo dvije proturječnosti u vanjskom svijetu pa donesemo sud da je njihovo jedinstvo nemoguće. (op. prev. bos.)

Zadnji put promjenjen: Petak, 06 Novembar 2015 06:43