Značaj Ibn Arebije

Značaj Ibn Arebije

Prevod: Bećir Džaka

Pojavom Ibn Arebija mi se iznenada susrećemo sa kompletnim i opširnim filozofskim učenjem na polju metafizike i kozmologije kao i na polju psihologije i antropologije koje u prvi mah izgleda kao prelomna ili zaokretna tačka unutar sufijske tradicije. Istina je da su neki stariji mistici, kao npr. Hakim Tirmizi i Bajazid Bistâmi, obrađivali neke metafizičke probleme i da u djelima 'Attara i Ibn Meserreta ima kozmoloških učenja, ali ne u obimu i proporcijama kao kod Ibn Arebija. Starija sufijska djela, većim svojim dijelom, služe kao praktične upute i vodiči za one koji slijede Pravi Put, ali su u njima sakupljene i čuvaju se izreke koje su govorile pojedine sufije na različitim stepenima svoga duhovnog usavršavanja. U tim knjigama malo je teoretskog izlaganja metafizičkih problema na jedan kompletan i sveobuhvatan način. Postoje samo iskre svjetlosti koje osvjetljavaju pojedine aspekte realnosti sa kojima se sufija susreće u određenim trenucima.

Muhjuddin ibn Arebi je eksplicitno formulisao učenja sufizma koja su do njegovog vremena, implicite, postojala u izrekama raznih sufijskih učitelja. Na taj način on je postao prvorazredni tumač islamske gnoze.[1] Zahvaljujući njemu jasno je i otvoreno iskazana ezoterična strana islama i tako rasvijetljene konture islamskog spiritualnog svijeta da je, makar i u teoretskom pogledu, svakome ko ima dovoljno inteligencije, postalo pristupačno da kontemplira i da na taj način bude vođen prema Pravom Putu na kojem na „praktičan" način može ostvariti metafizičke teorije. U djelima Ibn Arebija nalazimo takve izraze kao što su transcedentno jedinstvo Bića (wahdet el-wudžud) i Univerzalni čovjek (el-insân el-kâmil), koji po prvi put dobijaju ovo značenje, iako su postojali od kada postoji i tesawwufska tradicija.

Važnost Ibn Arebija, dakle, je u tome što je on dao formulacije sufijskih doktrina i što ih je izložio jasno i otvoreno. Njegovom pojavom sufizam nije „napredovao" time što je postao raščlanjeniji i teoretskiji, niti se od ljubavi prema Bogu izopačio u neku formu panleizma, što je često prigovarano Ibn Arebiju. U stvari, eksplicitno formulisanje sufijskih doktrina posredstvom Muhjuddina Ibn Arebija javilo se kao potreba u sredini u kojoj je trebalo izložiti ove doktrine na što bolji i jasniji način. Potreba za objašnjenjem ne povećava se srazmjerno povećanju znanja kod nekoga, nego pak ukoliko je neko veća neznalica i ukoliko je izgubio sposobnost neposrednog poimanja stvari zbog pomračenja intuicije i pronicanja u stvari, to je potreba za objašnjenjem veća. Kako se islamska civilizacija postepeno udaljavala od svog izvora Objave u istoj srazmjeri se smanjivala i sposobnost i oštroumnost ljudi da proniknu u suštinu stvari, pa je prema tome rasla i potreba za objašnjavanjem i tumačenjem. Starim generacijama bio je dovoljan samo nagovještaj ili aluzija (išare) pa da shvate unutrašnji smisao stvari, ljudima kasnijih stoljeća bilo je potrebno opširno objašnjavanje. Preko Ibn Arebija islamski ezoterizam je dobio svoje doktrine koje su jedino mogle garantovati očuvanje sufijske tradicije među onima koji su uvijek bili u opasnosti da neispravnim rezonovanjem krenu pogrešnim putem. Kod većine tih ljudi moć intelektualne intuicije nije bila toliko snažna da bi mogla prevladati druge ljudske sklonosti i spriječiti njihovu svijest i mišljenje da zapadnu u grešku. Ono što je uvijek bila unutrašnja istina sufizma formulisao je Ibn Arebi na takav način da je to od tada pa do danas dominiralo duhovnim i intelektualnim životom u islamu.


[1] Njegova uloga može se po mnogo čemu porediti sa ulogom Šankara u hinduizmu.