Prepiska dvaju velikana Ebu Seida Ebul-Hajra i Ibn Sine

Kruna duhovnosti

U ime Allaha Milostivog Samilosnog

Hvala Uzvišenom Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na Poslanika, Njegovu čistu porodicu i odabrane ashabe!

 قُلْ هَـذِهِ سَبِيلِي أَدْعُو إِلَى اللّهِ عَلَى بَصِيرَةٍ أَنَاْ وَمَنِ اتَّبَعَنِي وَسُبْحَانَ اللّهِ وَمَا أَنَاْ مِنَ الْمُشْرِكِينَ

“Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.’” (Jusuf, 108)

U ovom ajetu Uzvišeni se obraća poslaniku Muhammedu s.a.v.a., skre­ćući mu pažnju na to da je obavezan ljudima objasniti svoju dužnost i predočiti ciljeve, tako da ukaže na Božiju Objavu te da im da do znanja kako mu je zadaća pozivanje ka Allahu i da je cilj poslanstva dovesti čovječanstvo do sreće, a da je sreća u spoznaji Boga. Poziv mora biti ute­meljen na znanju i promišljenosti. Dakle, metod Kur'ana i logika Poslanika zasnovani su na tim načelima, što nama nameće obavezu da i mi, sljedbenici Poslanika s.a.v.a., trebamo biti takvi. Uzimajući u obzir ovo kur'ansko načelo, tekst koji je u vašim rukama potvrda je slijeđenja ovog načela u praksi dvaju velikih mudraca. Pitanje i odgovor koji su ustvari osnova za nastajanje ovog teksta, kako se da vidjeti, bave se te­matikom čovjekova odgoja i ukrašavanja duše lijepim i pohvalnim oso­binama. Ukoliko pažljivo iščitamo ovaj tekst, shvatit ćemo da je on do­bar pokazatelj svih puteva sejri-suluka ka Uzvišenom Allahu. Pro­vođenje uputstava koja se nalaze u tekstu dovoljan je uvjet za pronalazak puta ka Istini. Pismo je uputio arif, šejh Ebu-Seid Ebul-Hajr,[1]alimu, še­jhu Ebu-Aliju Ibn-Sini,[2] i u njemu ga pita o stvarima vezanim za du­hovno putovanje prema Allahu. Ibn-Sina daje odgovor na skrušen način, uzimajući u obzir veličinu Ebu-Seida.

Tekst pisma Ebu-Seida

O uvaženi alime, Allah ti pomogao gdje god ti pomoć zatrebala i opskrbio te vječnom srećom koju zaslužuješ. Uvjeren sam u Pravi put. Međutim, na putu istine brojne su staze sumnji i pretpostavki. Ja sam u potrazi za Putem pravim, ne bi li mi Allah, Uzvišeni i Čisti, kao nagradu za moje traženje i iskreno prihvatanje, otvorio vrata prema Sebi. A ti, ti si uspješan znalac o tome, poznat po naučnim raspravama o ovoj temi, pa mi prenesi ono do čega si stigao, i objasni mi ono u čemu ti se pomoglo. I znaj da je uznemirenost početak puta ibadetskog! I svak što abidom postane, doživjet će preporod. Put je ovaj veoma lahak, a i veoma težak. A pomoć je u ruci Božijoj.

Odgovor Ibn-Sine

Stiglo mi je pismo u kojem sam uočio zbog čega ti je Allah ukazao svoju pažnju. Ti razlozi su sljedeći:

1. posebne blagodati kao znak proviđenja Božijeg,

2. tevessul (iskanje) Božije pomoći,

3. držanje za Allahovo uže,

4. zalaganje na Božijem putu,

5. kretanje ka blizini Božijoj,

6. težnja za susretom sa Allahom,

7. čišćenje duše od naslaga prašine i taloga tjelesnog uzgajališta – Dunjaluka,

8. napuštanje Ovog zaprljanog svijeta sa uzvišenim nastojanjima i poletom.

Pismo što mi stiže najdraži mi je gost i najprijazniji prijatelj, pismo koje je najljepše rađanje sunčevih zraka u svitanje i najplemenitiji nastup. Pročitah ga, razumjeh i dobro o njemu promislih.

Uzvišenom Allahu hvala što nam dade razum i što izliva pravednost, i zahvaljujem Mu na svim blagodatima kojima me počasti. Molim Boga da Ebu-Seida učini uspješnim i na Ovom svijetu, i na Ahiretu, da mu učvr­sti korake, a greške izbriše, uveća uputu te proširi mudrost i shvatanje, jer On je upućivač i On širi radosne vijesti, sve proviđa i odre­đuje. Svi tragovi i sve blagodati od Njega su, sva se dešavanja za Njega vežu, jer to je ono što proizlazi iz svjetova Džeberuta i Melekuta. Ovo je od Božijih najvećih tajni. Onaj koji zna da ga je Allah poučio, ukoliko to znanje ne čuva od njemu nedoličnih već ga objelodani, postat će nemaran prema njemu. Sretnici su oni koje je određenje Božije svrstalo među sretne, a odvojilo od gubitnika i pripremilo da se koriste bogatstvom da­tog kapitala, kako bi sebi pripremili vječnost. Koliko je samo sretan pametan čovjek kada vidi da se nalazi na mjestu gdje onaj koji se mučio za Ahiret i onaj koji je u uzaludnosti proveo svoj život nemaju isti kraj, već će obojici biti suđeno na temelju onoga što su činili. Bolesti Ovoga svijeta jesu za obojicu. Ukusna hrana donosi sitost, a postoji i ono što nakon njenog uzimanja slijedi kao tjelesna reakcija. Zdravlje je uvijek u društvu bolesti, i ne samo to, nego je i sam termin zdravlje nastao iz bolesti. Zdravlje je produžetak siromaštva i blizina gorčine. Zdravlje ima stalnu neophodnost prisustva, sve do smrtnoga časa. Tako mi Boga, onaj što se zabavi Dunjalukom ahmak je, a lud je onaj što ga koristi bez straha i obzira. Srce mu je uvijek u raskoraku i nemiru između beznađa, siro­maštva i obilja. Zarobljen je pokretima brojnim i potrebama raznim. Gdje je on, a gdje onaj što je sebe približio Allahu i tevhidu? Onaj što posto­jeće u cjelini vidi jednim, onaj što se utječe od muke nedoumice, a skrasi se u tevhidu i ibadetu. Onaj što iz nemira i uzrujanosti stiže do pokor­nosti i smirenosti, iz drhtavog života dunjalučkog do postojanog života vječnog. Zaista, kako je samo slastan i lijep život vječni. Izvor života iz kojeg kada god piješ, ne samo da se zasitiš, već je svaki put sve ukusnije, slađe, svježije. Opskrba iz koje kada se hraniš, ne samo da te čini sitim, već je uvijek slasnija; i to sitost kojoj slijedi vječnost, a ne muke i nevolje. To je ishrana koja ide uz slast, a ne uz zamor. Od Boga tražim da nam iz očiju odagna strah, a iz srca lijenost, da nas uputi kao što je uputio Ebul-Hajra i da nam podari ono što je i njemu dao. Tražim da nas sačuva robovanja Ovom svijetu punom nemira, koji ima lijepu i priv­lačnu formu, svijeta u kojem su muke iscrpljujuće, a rastanci u obliku sti­zanja. Od Boga tražim da Ebu-Seida učini mojim upućivačem u onome što mu je dato i vođom u onome gdje je stigao, jer Bog ima moć da to učiniti.

A sada, u vezi sa zahtjevom za moja ukazivanja, koji si veoma lijepo i prijatno sročio. Znaj da je on poput molbe čovjeka zdravih očiju koji od slijepca traži da mu pokaže put, ili onoga koji traži objašnjenje nekog govora od gluha čovjeka. Zar dolikuje nekom poput mene savjetovati i upućivati onoga koji je na Putu pravom postojan i pokazivati mu cilj do kojeg ovaj već stiže?

Ali, trebalo bi da početak i kraj misli, vanjsko i unutarnje, bude Bog, da srce bude osvijetljeno gledanjem istine, a koraci načinjeni u skladu sa poslušnošću, jahalica da bude razum koja je u melekutu a'la, kojim će posmatrati usputne znakove Božije i kada se vrati u svoje mjesto, da gleda teofanije Božije u znakovima Njegovim, jer On je Unutarnji Koji Se u svakoj stvari manifestira.

I u svakoj stvari znak Njegov je,

što ukazuje da On Jedan je.

Pa kada god ovo stanje (hal) bude postalo meleke (postojano svo­jstvo), to je zapravo formiranje melekuta (unutarnjeg), gdje mu se poka­zatelji svijeta lahuta manifestiraju, a na kraju se stiže do najuzvišenije prisnosti sa Uzvišenim. Tada osjeća najljepše užitke, putujući od sebe prema Bogu, Koji mu je od njega samog bliži. Stječe smirenost i up­lovljava u harmoniju. Sa žarom stječe znanje o svemu, popušta uzde samopouzdanja, popušta dojam veličine i težine djela, kreće se ka vršenju dobrih djela, širi raspon svojih vidika, te sam sebe opominje i podsjeća, što je najveća radost i sreća. Čudi se ljudima: kako to da su zbunjeni njime. Od drugih se rastavlja, a izgleda kao da je sa njima.

Namaz je najbolji pokret, a post najbolji smiraj

Treba znati da je najveći pokret namaz, a najveći smiraj post, da je na­jbolja dobrota sadaka, najčistije putovanje strpljivost i izdržljivost, a najneuspješnije zalaganje samopokazivanje. Sve dok je čovjek zabavljen govorkanjima, raspravama i prepirkama, neće biti od onih što hal imaju i neće se tijela svoga spasiti. Najbolje je djelo ono sa nijjetom, a najbolji je nijjet onaj potaknut znanjem. Znaj da su mudrost i znanje izvori svih vrlina! Prva je spoznaja spoznaja Boga: Čisti govor ide Gospodaru, a do­bra ga djela uzdižu. (Fatir, 10) Govorim ovo, a od Boga tražim oprost i očekujem uputu, činim Mu tevbu i tražim od Njega pomoć. Želim da me učini Sebi bliskim, jer On čuje i odgovara na dove.

U sljedećoj razini je obaveza –­­­ vlastitim idealom čuvati od prljavština i svijeta prirode taj već ukrašeni nefs jer bi se inače zauvijek zaprljao. Čak i nakon odvajanja izvanjskog, učinak i trag zaprljanosti prisutni su u nefsu jer – bez obzira na činjenicu da je nefs po sebi suština iznad materije – dodir sa materijom i blizina zagađenog okruženja prljaju ga. Upravo zbog rečenog, trudi se da ne lažeš, očisti se od te nedolične ­osobine, kako bi nefs ispunio uvjet istinoljubivosti i ispravnosti. Samo u tom slučaju snovi duše bit će istinski te će se stići do stvarnih užitaka. A sve će se to kretati u pravcu promjena u prirodi, u životu pojedinca, društva, u oblicima ispoljavanja politike itd.

Napici

Ne koristi ih za provod i zabavu, već u svrhu opstanka i zdravlja! Dio imetka namijeni za pomoć ljudima, i to na mjestima i u situacijama gdje ti i nije baš po volji.

Životna etika

Ne škrtari u životnim i vjerskim propisima i budi uporan u obavljanju tjelesnih vidova ibadeta! Znaj da je dug život u osamljenosti i čuvanju od nekorisnog druženja sa ljudima! Osmotri život kraljeva i njihovo upravljanje pogledom mudrim, punim razmišljanja! Tuđe posrtaje pokrij tako da niko za njih ne zna! Učini zakletvu Allahu da ćeš biti istrajan na ovom putu i postojan u ovom metodu!

للّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُواْ

“Allah je zaštitnik onih koji vjeruju.”(El-Bekara, 257)

حَسْبُنَا اللّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ

“Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!”(Ali ‘Imran, 173)

Bio je ovo sadržaj Ibn-Sinina odgovora na Ebu-Seidovo pismo; ­odgovora čiji je sadržaj dovoljan razumnom čovjeku. Da bismo se što bolje okoristili prepiskom dvaju šejhova, alima i arifa, koja je ispunjena uputama koje se tiču razuma i morala, pravilima sejri-suluka (duhovnog putovanja), zatim da bismo uzeli učešća u širenju svega što je sadržano u tekstu, a uz to, po mogućnosti, zaslužili Božiju pažnju i pomoć, dodat ćemo objašnjenja određenih stavki navedenih u prepisci, posredstvom ajeta i rivajeta, kao i riječi velikih arifa i znalaca.

1. Korištenje znanja drugih

Iz sadržaja pisma saznajemo da je korišćenje znanja drugih – bez ob­zira na razinu društvenog položaja i ugleda, znanstvenu i praktičnu – poka­zatelj duhovne i psihičke mudrosti i skrušenosti. Ujedno je to jedan od najboljih razloga za dobijanje pomoći Božije. Istaknute ličnosti tokom povijesti uveliko su koristile ovaj metod. Naprimjer, u biografiji ajatol­laha šejha Murtede Ensarija – jednog od velikih merdži’ u islamskom svi­jetu, od čije smrti protiče već drugo stoljeće, a ipak se njegove knjige i danas koriste kao udžbenici u islamskim naučnim središtima – piše da bi on nakon održanog časa ogrnuo džube i uputio se kući svoga učenika, merhuma ajatollaha sejjid Ahmeda Kerbelaija, koji bijaše od velikih arifa svoga vremena, kako bi prisustvovao časovima ahlaka na kojima je Ah­med bio predavač. Ova dva velikana bili su istovremeno i učitelji i uče­nici jedan drugome. Ovaj metod preuzet je iz kur’anskih stavaka. Naprimjer, Hazreti Musa a.s. radi upoznavanja skrivenih zbilja, postaje sa­putnik jednom od Božijih robova i abida pa od njega traži da ga pouči znanju:

“I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. ‘Mogu li te slijediti’ – upita ga Musa – ‘da me poučiš onome čemu si ti poučen?’” (El-Kehf, 65-66)

 َوَجَدَا عَبْدًا مِّنْ عِبَادِنَا آتَيْنَاهُ رَحْمَةً مِنْ عِندِنَا وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًقَالَ لَهُ مُوسَى هَلْ أَتَّبِعُكَ عَلَى أَن تُعَلِّمَنِ مِمَّا عُلِّمْتَ رُشْدًا

Musa, a.s., ga sa potpunim poštovanjem pita da li mu dozvoljava da se uputi s njim, da bi ga naučio onome čemu ga je Bog poučio? U skladu sa rečenim, visoki stepeni i irfanski mekami na kojima se nalazi, u kretanju prema Stvoritelju, ne sprečavaju Ebu-Seida da se koristi znanjem drugih. Zato je i rečeno: “Oni koji su djeca plemenitosti, što su učeniji, to se u njima skrušenost povećava; međutim, djecu lišenu plemenitosti naučni stepeni čine oholim.” Shodna iznesenom je i narodna poslovica koja kaže: “Svaka grana i drvo na kojima je više ploda povijeniji su i izgle­daju skrušeno; nasuprot njima su drvo i grane koje su prazne, bez ploda, a visoko su digli svoje glave.” Ibn-Sina vidjevši da mu Ebu-Seid pruža ruku iz potrebe nije počeo likovati, već krajnje ponizno i uljudno odgovara da je on njegov malehni učenik, i sebe naziva slijepcem od ko­jeg čovjek zdravih očiju traži da ga uputi. Ovo je dobra pouka za nas ne­dozrele i neobaviještene o tome kako trebamo uvijek ići za znanjem i kako nam pred istinom valja biti skrušen.

2. Uvjerenost u Pravi put

I pored toga što Šejh vjeruje u Pravi put i uvjeren je u njega, ipak:

“A kada Ibrahim reče: ‘Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!’ On reče: ‘Zar ne vjeruješ?’ ‘Vjerujem’ – odgovori on – ‘ali bih da mi se srce smiri.’” (El-Bekara, 260)

وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ أَرِنِي كَيْفَ تُحْيِـي الْمَوْتَى قَالَ أَوَلَمْ تُؤْمِن قَالَ بَلَى وَلَـكِن لِّيَطْمَئِنَّ قَلْبِي

Jeste da vjeruje u Pravi put i srce mu je uvjereno u postojanje Božije, ali ipak traži veći stepen i bolji mekam, jer put prema Bogu i Njegovim dželalima i džemalima (uzvišenostima i ljepotama), koji su beskonačni, takav je da koliko god se salik (duhovni putnik) kreće i osvaja, i koliko god se uzvisio, uvijek postoji veća deredža i bolji mekam. Zbog toga je salik na putu vlastitog upotpunjenja u stalnom pokretu i zalaganju, tako da sam kaže: “Najprije, putevi su izmiješani sa sumnjama i pret­postavkama i jedan je trenutak nemarnosti dovoljan za potpunu propast.” Poslanik se obraća Bogu: “O Bože moj, ne prepusti me meni samom ni koliko jedan treptaj oka!” Potom, salik kaže da je on onaj koji traži, a oso­bina tražioca jeste pokret ka cilju, a pošto je njegov cilj beskonačan, i pokret mu je stalan. Napokon, salik u svim naporima od Boga traži da mu pokaže put i da mu bude upućivač ka istini.

3. Uznemirenost je početak ibadetskog puta

Smisao rečenog je veoma precizan. Ako čovjek nije u potrazi za savršenstvom, nije ni uznemiren, a kada nije uznemiren, nema potrebe za pokretom. Zato Šejh i kaže da su prvi koraci ibadeta uz uznemirenost i brigu da se slučajno ne bi izgubilo savršenstvo. Stoga, ukoliko mi nismo u takvom stanju, to je zato što ne shvatamo savršenstvo. Oni što su nešto shvatili, već su se uputili, a ko god se uputi, stići će do cilja. Ko se uputi, naći će. Dakle, trebamo razmisliti o pokretu.

4. Ovaj put je i veoma lahak i veoma težak

Ovaj put je lahak zato što “imamo posla” sa Bogom, Koji je Plemenit i Milostiv, a pogodba sa plemenitim nije nimalo teška. Naprotiv, izuzetno je lahka. Ako čovjek pruži ruku potrebe Onome Koji nikakve potrebe nema, On mu je neće praznu vratiti. Međutim, s druge strane, zavodilačka moć nefsa, a i šejtana, velika je do te mjere da je Jusuf a.s. rekao: Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Go­spodar tvoj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je. (Jusuf, 53)

وَمَا أُبَرِّىءُ نَفْسِي إِنَّ النَّفْسَ لأَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ إِلاَّ مَا رَحِمَ رَبِّيَ إِنَّ رَبِّي غَفُورٌ رَّحِيمٌ

Hafiz kaže kako je put ljubavi i igre sa Bogom veoma opasan put. Zato traži utočište u Boga ukoliko ne stigneš do cilja, jer to znači da nemaš spremnosti za taj put i zbog toga ne idi u smjeru “susreta”, jer ako ne budeš imao sposobnost uviđanja, termini i definicije neće ti biti od pomoći i samo će te zavesti.

5. Ibn-Sina iz ovog kratkog uvoda i naizgled šturih riječi zapaža Božija davanja Ebu-Seidu, pa zbog toga i kaže: “Bog mu je dao posebne blagodati”, te od Allaha moli da ih i njemu udijeli. Ovo je idealno stanje da čovjek, kada uvidi kako je Bog nekom naklonjen i kako mu daje iz izo­bilja svoga, umjesto zavidnosti pruži ruke apsolutnoj dobroti Božijoj pa to isto zatraži i za sebe. Ovo je stanje tevhida i prave vjere u Boga, kada čovjek zbilja shvati da Bog ljudima daje u skladu sa njihovim mo­gućnostima, te na osnovu toga nedostatke vidi u sebi, a da bi ih se riješio, obraća se Stvoritelju dovom i traži od Njega da ga također učini sprem­nim i pogodnim za tu vrstu davanja. “Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. ‘Odakle ti ovo, o Merjema?’ – on bi upi­tao, a ona bi odgovorila: ‘Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez ikakva računa.’ Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: ‘Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!’” (Ali 'Imran, 37-38)

كُلَّمَا دَخَلَ عَلَيْهَا زَكَرِيَّا الْمِحْرَابَ وَجَدَ عِندَهَا رِزْقاً قَالَ يَا مَرْيَمُ أَنَّى لَكِ هَـذَا قَالَتْ هُوَ مِنْ عِندِ اللّهِ إنَّ اللّهَ يَرْزُقُ مَن يَشَاء بِغَيْرِ حِسَابٍهُنَالِكَ دَعَا زَكَرِيَّا رَبَّهُ قَالَ رَبِّ هَبْ لِي مِن لَّدُنْكَ ذُرِّيَّةً طَيِّبَةً إِنَّكَ سَمِيعُ الدُّعَاء

Uzvišeni je na ovu dovu Zekerijjau odgovorio davanjem čistog po­tomka po imenu Jahja, a.s. Prema tome, kada evlije i produhovljeni ljudi vide kako je Allah nekome dao posebnu blagodat, umjesto da postanu zavidni, ogorčeni i da počnu mrmljati i prigovarati Bogu i sl., oni dižu ruke i dovom traže pomoć od Boga da ih učini zaslužnim za tu blagodat. U skladu sa ovom metodom i Ibn-Sina, vidjevši blagodati Božije kod Ebul-Hajra, nakon što upućuje dovu za njega, od Boga traži da mu ga učini upućivačem. Kako bi bilo lijepo da naučimo od evlija Božijih kako živjeti i kako se kretati za znanjem i stjecati ga; jednom riječju, kako da pronađemo put usavršenja!

6. Ibn-Sina smatra pismo koje mu je stiglo Božijiom blagodati, te se zbog toga i zahvaljuje Ebu-Seidu, kao i Allahu na Njegovoj dobroti. Od Imama Sedžada a.s. prenosi se kako je rekao da one koji dolaze pred kućna vrata sa potrebom i traže pomoć trebamo smatrati Božijom blago­dati, pa se zbog toga sasvim iskreno i s ljubavlju treba potruditi da im se pruži pomoć i odgovori na molbu. Tako će i Allah dž.š. ustaliti svoju blagodat i neće nam je uskratiti. Međutim, ne postupimo li na ovaj način, On će blagodat odnijeti pred nečija druga vrata, na nako drugo mjesto. Zato musliman ima obavezu smatrati Božijom blagodati prilike da može rješavati teškoće muslimana i to činiti sa punim saosjećanjem i isk­renošću, kako bi time pridobio Božiju naklonost i kako bi mu blagodat bila uvećana. “Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja zaista će stroga biti.” (Ibrahim, 7)

وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِن شَكَرْتُمْ لأَزِيدَنَّكُمْ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ

 

7. Posredništvo Ebu-Seida

Imajući sve ovo u vidu, Ibn-Sina shvata posredništvo Ebu-Seida u ovoj maloj provjeri zahvalnosti za blagodati Božije, te iz dubine srca i sa poštovanjem uči dovu za Ebu-Seida i traži od Boga uvećanje upute, čime pokazuje da je zahvalan svome Gospodaru.

8. On je Bog, Upućivač

Ukazivanjem na ovu činjenicu, daje nam se do znanja da je Božija uputa Ebu-Seida učinila posrednikom upute Ibn-Sine i zato treba Bogu zahvaliti što ga je na ovaj način prihvatio i uputio. Idealnog li stanja da čovjek za svaku blagodat zna da je došla iz mjesta odakle jeste došla, da prepozna njenog vlasnika i da mu bude zahvalan! Ako bismo prepoznali Boga u ovosvjetskom i ahiretskom životu, ne bismo nikad činili sav taj uzaludni napor i ne bismo se do te mjere povodili za zabludama i maštom te se ne bismo gubili u ovosvjetskom labirintu. Dakle, od Boga tražimo pomoć za edeb jer On je Onaj Koji upućuje.

9. Isti kraj

Baba Tahir, arif čije srce izgara od ljubavi prema Bogu, u vezi sa ovom temom lijepo kaže da kada odemo na mezarje koje je posljednja silazna stanica na ovome materijalnom svijetu, niti ćemo vidjeti derviša da je bez ćefina, niti vladara ili bogataša da ima više od jednog ćefina. Dakle, na posljednjoj stanici svi su istog staleža i iste nacionalnosti, kao što su to bili i na početku, pri rođenju. Kur'an u suri Isra spominje ovaj zakon kada govori o duhovnim i psihičkim opredjeljenjima, objašnjava­jući različitost odabranih ciljeva, i ukazuje na to kako su neki sebi za cilj odabrali samo ovaj prolazni, materijom ograničeni svijet, dok su drugi taj isti svijet odabarali za prolaznu stanicu i odskočnu dasku za let u bolji svijet. Obje ove skupine kreću se ka svojim ciljevima. A istina je da Onaj Koji upravlja ovim svijetom jeste njegov Stvoritelj po čijem se zakonu neće desiti sve što dunjalučari žele, a ni uzvišena ambicija onih što žele Ahiret nije prepreka stizanju prve skupine do svojih dunjalučkih ciljeva i koristi. U skladu sa rečenim, svako će dobiti svoj dio – ni više ni manje. Ibn-Sina, s obzirom na upućenost u zbilju svijeta, s jedne strane, i uz sva bogata iskustva, s druge strane, poznavajući kur'anske i islamske odredbe i zbilje, uvjerljivo govori o ovoj temi.

10. Nužnost postojanja Melekuta i Džeberuta

Na osnovu filozofskih podjela koje se oslanjaju na rivajete i riječi arifa, svjetovi se dijele na četiri grupe:

a) svijet Mulk ili Nasut, tj. materijalni svijet;

b) svijet Džeberuta, odnosno univerzalni intelekt, mudžerredati, me­leki;

c) svijet Lahuta, ili kraljevstvo metafizičkih znakova, cjelokupna li­jepa imena i uzvišeni atributi Božiji, koji sudjeluju u fiksnim entitetima, a skriveni su u imenima i sifatima. U rivajetima se spominju kao hakikati Muhammedijje, ili kao mekame ehadijjet;

d) svijet Melekuta, koji se i sam dijeli na dva dijela: Melekute a'la, tj. univerzalne duše i Melekute sufla, ili musule mu'allekeh.

U svakom slučaju, ovo je veoma opširna i zahtjevna tema koja je na odgovarajućem mjestu u filozofiji i irfanu podrobno objašnjena. Ibn-Sina, s obzirom na sveobuhvatnost svog filozofskog i irfanskog znanja i uz precizno poznavanje kur'anskih zakona i zbilja, kaže da je sve što se u svijetu događa posljedica tačnog lanca kauzalnih zakona i uopće nije tačno da je Allahova providnost slučajna i nasumična. Pa ukoliko je Ebu-Seid stigao do određene razine savršenstva, uspio je to na temelju odre­đenih mjerila, a ukoliko su drugi lišeni bilo kakvog savršenstva, i to je na osnovu niza činjenica. U svakom slučaju, mogućnosti čovjeka, njegova volja i odluka od najbitnijih su činilaca da bi se u njemu dogodile prom­jene i usavršavanja. Ibn-Sina dodaje: “Znanje o ovim Božijim tajnama i spoznaja zbilja svjetova Melekuta i Džeberuta zahtijevaju posebne po­tencijale i određene uvjete. Jedan od tih uvjeta je i da se o takvim stvarima priča i da se njima poučava samo onaj koji je kompetentan za njih, a da se o njima ne priča strancima.” U zaključku Ibn-Sina kaže: “Sretni li su oni koje Božije određenje, tj. zakoni stvaranja, uključe u krug tih odabranika, a izvede iz skupine lišenih i gubitnika.” Imam Ali a.s. u Kumejlovoj dovi ukazuje na ovu zbilju riječima: “O Bože moj, Go­spodaru moj, naredio Si mi da poštujem zakone Tvoje (npr. da slijedim Poslanika), ali ja sam nasuprot tome slijedio strasti svoje i nisam se ču­vao prevara šejtanskih, a on me je zbog toga i zaveo, jer kada sam već pripremio pogodan teren za to, a zakon stvaranja kojeg “određenjem” nazivamo hitro je stigao i lišio me dobra.” Imam ukazuje na uvode odre­đenja (kada), tj. mi smo ti koji možemo odrediti samima sebi Božije odre­đenje.

11. Tako mi Boga, onaj koji se zabavi Dunjalukom ahmak je

Šejh nam ukazuje na kur'ansku istinu koja obećava loš kraj onima koji se zabave Dunjalukom i budu nemarni prema Ahiretu. Kur'an o Ka­runu kaže da je bio bogataš iz naroda Musaova a.s. Prema ljudima je bio silovit, a imao je nebrojeno blago. Riznice su mu bile tako velike i brojne da je imao posebne ljude koji su mu nosili ključeve od njih. Ljudi su ga opominjali da ne bude ohol i zanesen svojim bogatstvom jer Uzvišeni Al­lah uopće ne voli ljude što su opijeni svojim blagom. Kada ti je već dato bogatstvo, iskoristi ga i pripremi sebi mjesto na Ahiretu tako što ćeš ljudima činiti dobro, upravo onako kako je Bog tebi dobro učinio. O Ka­rune, prođi se nasilničkog ponašanja i smutnje jer Allah zaista ne voli sil­nike i smutljivce. Međutim, on na ove savjete i dobronamjernosti odgovara da njegovo bogatstvo nema nikakve veze sa Bogom, već je posl­jedica njegovog preciznog privrednog uma kojim je uspio postati bogat. Upravo zbog toga, živjet će kako mu je volja. Tako je jednoga dana izašao među narod u punoj raskoši koju je mogao sebi priuštiti, gordo i oholo šetajući pred ljudima i pokazujući im svoju snagu i umi­jeće. Prisutni su reagirali na razne načine, u zavisnosti od njihovih po­gleda na Ovaj svijet. Oni nezadovoljni svojim stanjem uzdisali su i go­vorili: “Kamo sreće da je i nama dato da tako možemo uživati!” Možda su u jednom trenutku razlog lišenosti ovosvjetskih užitaka vidjeli u čin­jenici što slijede Musaa a.s. S druge strane, oni koji bjehu obdareni razu­mom i shvatanjem činjenica onakvima kakve i jesu, govoriše svojim zasli­jepljenim sunarodnjacima da bez obzira koliko bogatstvo bilo, zbog toga što je prolazno, promjenljivo i što se nalazi na nestabilnoj pozornici ovosvjetskog života, a pored toga je i Božije iskušenje, ono nema ni­kakve vrijednosti naspram vječne Božije nagrade i dobrih djela. Kur'an nam kaže: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.”(El-Kasas, 81)

فَخَسَفْنَا بِهِ وَبِدَارِهِ الْأَرْضَ فَمَا كَانَ لَهُ مِن فِئَةٍ يَنصُرُونَهُ مِن دُونِ اللَّهِ وَمَا كَانَ مِنَ المُنتَصِرِينَ

Oni koji su priželjkivali da su na njegovu mjestu, shvativši da je nji­hov nerazumni i maloumni sud bio bez osnove, stadoše govoriti: “Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! A da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao (da nam je kakvim slučajem to bogatstvo bilo dato). Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?” (El-Kasas, 82)

وَأَصْبَحَ الَّذِينَ تَمَنَّوْا مَكَانَهُ بِالْأَمْسِ يَقُولُونَ وَيْكَأَنَّ اللَّهَ يَبْسُطُ الرِّزْقَ لِمَن يَشَاء مِنْ عِبَادِهِ وَيَقْدِرُ لَوْلَا أَن مَّنَّ اللَّهُ عَلَيْنَا لَخَسَفَ بِنَا وَيْكَأَنَّهُ لَا يُفْلِحُ الْكَافِرُونَ 

Da, Ibn-Sina nam govori o ovom događaju, opominjući nas njime da i mi slučajno ne bismo učinili grešku kakvu učiniše oni maloumnici pogrešnim sudom o ovosvjetskim zbiljama. Nadati se da nam uši služe svojoj svrsi te da slušamo riječi pametnih.

12. Zarobljen je pokretima brojnim i potrebama raznim

Ako oni što su zauzeti stjecanjem ovosvjetskih “blagodati” pret­postave nemoguće i kažu da mogu stići do svega šta im srce poželi i ost­variti sve dunjalučke sreće, kada dospiju do vrhunca svojih težnji i hti­jenja, upravo na toj tački suočavaju se sa najbolnijom zbiljom – časom na­silnog odvajanja od svega toga. Od pomisli na smrt sve im se slasti najednom pretvore u gorčine i na tome mjestu jezik počinje ustajati protiv Boga jer, zapravo, sve do tog trenutka oni pobjeđuju, osvajaju i, sas­vim normalno, opijeni su svojom umješnošću te u njihovom životu n­ema mjesta za Boga. Međutim, kada se nađu pred silom protiv koje ne mogu se boriti, kada im se na putu uspjeha ispriječi smrt, tj. sila preba­civanja iz svih tih blagodati u mračni mezar što odzvanja samoćom, ili kako to Baba Tahir lijepo ilustrira, oživljavajući upravo taj čas: “Bijah moćni lav jakih kandži, ali srce mi u gafletu od smrtne povorke bi, sve do dana kada se ona nada mnom ne nadvi – da, drugi su me se plašili, os­jetivši moj miris u bijeg bi se dali, ali, žalosti moje, danas me napade moćni protivnik u čijem se jakom zagrljaju osjetih tako bespomoćnim i zabo­ravih sve ratne tehnike i umijeća, te jednostavno ne znam kako se boriti protiv smrti.” Kada se opisani čovjek nađe suočen sa smrću, prva mu je reakcija pobuna protiv Boga i Njegovih zakona. On se pita zašto mora tako biti jer je napokon došao do tačke gdje mu svi planovi i sve blago­dati padaju u vodu. Zar niko nema u vidu njegove planove? On nije svjestan da upravo to protivljenje kreacija upućuje njemu: Zašto je bio ta­kav kakav je bio, zašto je cijeli život bio u gafletu?

William James (Džejms) u prvom poglavlju svoje knjige Vjera i psiha kaže u vezi s piscem Marcom Orwelom, kao i o Nietzscheu (Ničeu) i Schopenhaueru: “U riječima Orwela odzvanja gorčina, čuje se piska koja uši zaglušuje, poput piske krmka kojega kolju. U duhovnom stanju Nietzschea i Schopenhauera vide se tamne sjenke i mračni moral. Užasnuti jecaji ove dvojice njemačkih spisatelja čovjeka podsjećaju na ciku miša kada se nađe u smrtnoj zamci. U njihovim riječima ne može se primijetiti uloga pročišćavanja koju vjera daje životnim mukama i prob­lemima.” Jasno je da će čovjek, kada se odvoji od vjere i duhovnosti, sasvim sigurno doći do takvih zaključaka i učinaka. Kao primjer prenosimo riječi Nietzschea, naučnika sa poznatim ideološkim usmjeren­jem, da bi postalo jasno kako su vjernici koji u životu imaju prisutnu i duhovnu dimenziju smireni, a kako filozofi nemuslimani – koji su poznati i u naučnim krugovima – kada žele komentirati život, to čine pogrešno, da bi na kraju i sami okusili gorčinu svojih pogrešnih stavova i opaski. Nietzsche je zagovarao mišljenje u kojem prednost daje moći i on, između ostalog, primjećuje: “Osjećajnost i samilost treba odbaciti jer samilost je nastala u nemoći. Poniznost i poslušnost stvaraju bijedu. Strpljenje i podnošenje, opraštanje i prelazak preko grešaka jeste neam­bicioznost i mlitavost itd. Zašto bismo ubili svoju dušu? Svoju dušu treba odgajati. Zbog čega nešto drugo obožavati? Sebe treba željeti i sebe treba obožavati. A slabi i nemoćni trebaju nestati.” Međutim, i sam je pred kraj života okusio gorčinu plodova svoga svjetonazora. Naime, u pismu koje šalje svojoj sestri, a koje kasnije biva objavljeno, on se žali na svoje životne jade: “Kako vrijeme prolazi, život mi postaje teži. U godinama koje su obilježene mojom bolešću nikad kao sada nisam osjećao puninu tuge, a prazninu nade. Šta se desilo?! Dešava se ono šta se dešava. Su­kobi koje sam imao sa drugima izbrisali su u njima svaki tračak nade prema meni. Sada vidim da su obje strane griješile. Bože, kako sam danas usamljen! Nema nikoga da se s njim nasmijem. Nema nikoga s kim bih kahvu popio, nema nikoga da bi me utješio kao dobrog pri­jatelja.” Da, ovo bi bio praktičan odgovor takvoj filozofiji i takvom načinu razmišljanja. Upravo zbog toga James je i upotrijebio onaj opis za Nietzschea i Schopenhauera, čovjeka pesimističkih pogleda o kreaciji i stvaranju.

13. Gdje je on, a gdje onaj što sebe približi Allahu?

Putnik prema Allahu u sjeni zikra i sjećanja na Allaha dostigao je apsolutni mir. “Znajte da se srca smiruju sjećanjem na Allaha.” (Ra'd, 28.) On svijet vidi jedinstvenim, vidi ga Božijom teofanijom i isijavanjem Njegovih atributa, i ne može se strpiti u svojoj koži od ljubavi prema Bogu. Hafiz u vezi sa ovim kaže: O Obožavani, što kreaciju stvori u najljepšem obliku, stvorenja su Ti ushićena svim ljepotama kojima ih okruži. Gdje god da na ovom svijetu pogledamo, Tvoje manifestacije vidimo, i to u oblicima koje je ljepota milovati i maziti, linija divnih, obrva i očiju lijepih, fina stasa i obličja. Pa čemu tuga? Ukoliko je neophodno da nas promjene ovoga materijalnog svijeta dovode do bolesti, jedan je pogled u lice Tvoje lijepo dovoljan da budemo izliječeni od bolesti i patnji svijeta ovog, što nam aludira da se u ovom svijetu nalazi i bolest i lijek za nju. Imam Homeini, mudžahid i arif, jednom je prilikom rekao: “Tako mi Boga, ako bi se nekome koliko trun otvorila vrata tevhida i spoznaje Boga, oba svijeta, i Dunjaluk i Ahiret, kod njega ne bi imala vrijednost koliko krilo jedne mušice.”Učitelj irfana i ahlaka, mufessir Kur'ana, allame Tabatabai, kuddise sirruh, prenosi jednu uspomenu od svoga učitelja merhuma ajatollaha Kadija: “Jedanput je nas nekoliko učenika išlo u pravcu njegove kuće, kada iznenada na ulici ugledasmo kućne stvari svoga učitelja i njega kako stoji sa svojom porodicom pored stvari. Začudili smo se vidjevši taj prizor, no kasnije je postalo jasno da učitelj nije imao novca platiti kiriju te ga je vlasnik kuće izbacio vani. A nisu imali gdje otići pa su zato stajali pored svojih stvari. Bili smo ljuti. Upitasmo učitelja šta sad. On odgovori da treba prihvatiti ovu ljubavnu igru od strane Boga. Ovo je tek početak igre, reče, te se nasmija.”Zato Ibn-Sina i postavlja pitanje gdje je onaj uzmenireni čovjek dunjalučar, a gdje čovjek koji je putnik ka Allahu. On i ovaj svijet vidi milošću a muku na njemu dobrotom.

14. Zadovoljstvo življenja arifa koji su stigli do Boga nije neispunjeno obećanje. Oni su toliko uronjeni u posmatranje Božijeg Dželala i Džemala da nemaju vremena otići na Ahiret. Zato Kur'an kaže: Koji strepe od Dana u kojem će srca i pogledi biti uznemireni.(Nur, 37.) Ljudi koje ne okupira i ne ometa ovosvjetska prodaja od sjećanja na Boga, ne sprečava ih davanje zekata siromasima i obavljanje namaza da misle velike događaje Sudnjega Dana, takvi ljudi znaju za uznemirenost srca grješnika prilikom polaganja računa za svoja djela. Zato i kažu: “Od Uzvišenog Gospodara tražim da nam otkloni koprene sa očiju.” Ako nam ovdje oči i srce budu pokriveni koprenama, i tamo ćemo biti slijepi. Ili, po riječima Fahr Razija, velikog filozofa i mufessira, pisca tefsira Kjučevi skrivenog:

Strah me otići iz ovoga svijeta slijep,

da odem iz svijeta a niti ga vidjeh.

Da odem iz svijeta tijela u svijet duše,

otići a da ne vidjeh svijet duše.

Mejdan i mjesto djelovanja ovdje je. Ako danas ne stekneš oči kojim ćeš zbilju gledati, ni tamo ništa nećeš vidjeti. Zbog toga je Fahr Razi naveo predaju od Poslanika, s.a.v.a., u kojoj se kaže: “Onako kako živiš i umrjet ćeš; onako kako umreš bit ćeš proživljen.” Ako budeš imao lijep i čist život protkan milošću, oprostom, ljubavlju prema Božijim robovima i život provedeš na putu služenja Božijim stvorenjima, sigurno ćeš imati lijepu i ugodnu smrt. Isto tako, ako nam smrt bude lijepa, i naše proživljenje na Sudnjem Danu bit će lijepo. Zato su rekli: “Spoznaja ovdje sjeme je posmatranja i srčanog osvjedočenja tamo.”

15. Ibn-Sina je od Boga tražio uputu kao što je uputa šejha Ebu-Seida Ebul-Hajra

Istina je da je Ibn-Sina bio filozof, a Ebu-Seid arif, a razlika poimanja i svjetonazora između filozofa i arifa veoma je velika.

a) Obično su arifi prošli kroz filozofiju i prošavši preko mosta filozofije stigli su do dženneta irfana i spoznaje, dok filozofi nisu stigli do irfana.

b) Filozofija i filozofi bave se pojmovima a ne zbiljama. Filozof je upoznat sa pojmovima Milostivi, Jedinstvo Bitka i drugim atributima, ali ne i sa zbiljom milostivosti, svemilostivosti i drugih atributa Božije Ljepote i Uzvišenosti, za razliku od arifa koji se osvjedočio u zbilje svih imena. Ako bismo to htjeli slikovito prikazati, rekli bismo da je filozof upoznat sa skicom Božijeg grada i Njegovih imena i atributa, dok je arif otišao u sam grad, tamo se nahranio voćem i odmorio pod sjenkom voćke. A to što je rekao Mevlana: “Noga racionalista drvena je, a kako li je samo drvena noga krhka”, ukazuje upravo na na ovu istinu, na način da su oni protivnici filozofije jer je i sami stih izrečen u kalupu prvog oblika logičke dedukcije. Upravo iz ovog razloga Ibn-Sina je na kraju života stekao sklonost ka irfanu. Tako je i jedan dio svoje posljednje napisane knjige Išarat posvetio irfanu i položajima arifa. U jednom poglavlju trećeg toma Išarata on veoma opširno objašnjava ovu tematiku i predočava položaj irfana i arifa.

16. Ima spoljašnost lijepu i privlačnu

Časni Kur'an kaže: “Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.” (Rum, 7.) Njihova ravnodušnost prema drugom svijetu, koji je ustvari batin dunjaluka, prouzrokovala je da zaborave na hakikat i umjesto njega prihvate neke uobrazilje.

17.   Svijet čija je teškoća u odjeći malaksalosti

Jedna od ovodunjalučkih teškoća jeste odvajanje od njega, jer se veoma lahko ostvaruje veza sa ovim svijetom, ali kada ga čovjek treba napustiti, grčevito se opire.

18.   Primjer njegov je kao onaj koji vidi

Jasno je da se pod vidom i sljepoćom podrazumijeva razlika između stečenog i prisutnog znanja. Filozofima je svojstveno stečeno znanje, što samo po sebi nije ništa drugo do skup pojmova, a arifima prisutno znanje, što je ustvari poimanje zbilje stvari koja je označena pojmom.

19. I pored toga

Kao prvo, Ibn-Sina je sa velikom poniznošću i ujedno sa odvažnošću jednog ratnika dao lijepe odgovore, što je karakteristika velikih ljudi i obično se može vidjeti kod evlija. Tako vidimo da je u predaji preneseno da vjernik ne radi neko djelo iz dvoličnosti, kao što neko dobro djelo ne napušta zbog stida. Zbog toga i sam Ibn Sina sa poniznošću daje odgovor i ujedno ispunjava svoju obavezu. Na ovaj način on je ostavio i drugima otvorena vrata.

20. Spoljašnost salika i njegova nutrina...

Spoljašnost salika obojena je Božijom bojom, tj. ibadetskim djelima ili, drugačije rečeno, očuvanjem šerijata i njegovim pridržavanjem. Nutrinu jednog salika čini traženje i slijeđenje istine i proputovanje putem kojim bi se stiglo do zbilje. Zbog toga Kur'an kaže: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!” (Bekara, 152.) Sa stanovišta Kur'ana, postoji i spoljašni i batinski zikr. Ako čovjek spomene zbiljom svoje duše Boga, i Bog će se njemu pokazati kroz njegovu zbilju i uspostavit će se bliskost među njima. Hazreti Ali ibn Husejn kaže: “Moj Bože, učini me od onih koji razgovaraju sa Tobom skriveno, i rade za Tebe javno.”

U istom kontekstu rečena je predaja: “Namaz je miradž vjernika.” Šta je Poslanik posmatrao na miradžu? Odgovor Kur'ana na ovo pitanje glasi: “Da bismo mu neka znamenja Naša pokazali.” (Isra, 1.) Gospodar je obećao Poslaniku da će mu pokazati Svoja velika znamenja na miradžu. U suri Nedžm On obznanjuje ispunjenje Svog obećanja: “Vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara.” (Nedžm, 18.) S obzirom na ovu istinu, vjernik treba u namazu posmatrati Božije znakove, pa ako ih mi ne posmatramo, to je zbog našeg moralnog nedostatka i neiskrenosti u djelu, jer mi imamo “posla” sa Onim koji bezgranično izlijeva milost na Svoje robove.

21. Stihovi kao argument

U svakoj stvari Njegov je znak,

ukazuje da Jedan je On.

Ovo su stihovi Ebu-Ishaka Ismail ibn Kasimul-Ganzija, poznatog po imenu Ebul-Atahije Araki, rođenog 748. god. u Kufi, a preminulog 825. god. Allame Hasan Zade Amuli vezano za ove stihove rekao je: “Svaka biljka koja niče iz zemlje izgovara Jedan Si Ti koji nemaš sudruga.” Naravno, jasno je da je biljka navedena samo kao primjer, a inače sve stvari koje postoje u ovom svijetu manifestacija su imena O Ti Kojem ništa nije slično. Prema tome, sva bića kreacije stalno izgovaraju Ti nemaš sudruga, ali nažalost nema onoga koji bi čuo ove riječi. Mevlana po ovom pitanju kaže da ako mi sa česticama svijeta ne dijelimo tajnu, to je argument da nemamo oči gajba. Zato oni koji su okrenuti srcu sa lahkoćom razumiju jezik vode, zemlje, cvijeta dok oni danonoćno svjedoče: i mi čujemo, i mi vidimo, i mi poimamo, a što sa vama ne razgovaramo to je zbog vas samih, jer niste mahremi. Ako vi uzletite iz svijeta materije ka duši egzistencije i njenoj zbilji, sigurno ćete čuti zikr mrtve prirode.

Ibn-Sina, r. a., o istoj zbilji govorio je da ako čovjek prosvijetli oči svoje duše Istinom i uzjaše jahalicu razuma, stići će do najuzvišenijih Božanskih svjetova, što je ustvari batin zbilja bića, t posmatrat će znakove Božije tako da neće ničemu ostati mjesta u kreaciji osim samoj Istini. 

22. Uvijek kada ovo stanje kod njega pređe u neizbrisivu osobinu

Melekei hal dva su termina koji se koriste u filozofiji i irfanu. Međutim, kada jedan arif koristi ove termine, oni imaju posebno značenje, drugačije od onoga koje filozofi pod njima podrazumijevaju. U svakom slučaju, arifi pod riječju hal podrazumijevaju one istine što se spuštaju na srce, a koje dolaze saliku Božijim privlačenjem i daju mu osjećaj zadovoljstva, no sve je to vremenski ograničeno i bez konstantnosti. Zato Ibn-Arebi u Mekanskim otkrovenjima kaže: “Borba sa nefsom donosi spoznaju onima koji imaju veliki entuzijazam i cilj, a drugima samo hal. Zbog toga Šejhul-Išrak Suhravardi u svojoj oporuci štampanoj na marginama njegovog djela Et-Talvihat kaže: “Hiljadu halova ne vrijedi koliko jedna meleke.” Zašto je tako? Zato što je meleke Božije privlačenje spušteno na srce salika preraslo u stalno stanje. Razlog njene više vrijednosti upravo je u tome što će ona sama biti izvorom hiljade drugih halova.

23. I ustvari duša će mu postati melekuti

Kur'anski je izraz sljedeći: “I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem.”(A'raf, 205.) Znači, spominjanje Boga jezikom treba učiniti srčanim sjećanjem da bi se u duši osjetilo prisustvo Gospodara. Tako, ako čovjek svoju nutrinu prosvijetli, i njegova će se spoljašnjost prosvijetliti. Međutim, slučaj nije obrnut, tj. ako svoju spoljašnost prosvijetli, time njegova nutrina neće biti prosvijetljenja. Dokaz za ovo jeste to što je batin melekut ljudske duše i ima položaj uzroka, a spoljašnost je učinak batina i ima položaj posljedice. Tako, ako uzrok bude pobuđen Božijom rukom, sigurno je da će ostaviti traga i na posljedicu, dok je suprotno nemoguće. Zato Imam Ali kaže: “Stvoritelj im se pokazao u dušama i zato im je u očima sve mimo Njega nisko.” Uzimajući u obzir ovu činjenicu Ibn-Sina kaže: “Ako se hal promjeni u meleke, znači da se djelo pretoči u ahlak, tek tada se znakovi uzvišenih Božijih svjetova manifestiraju njegovojoj duši.”

24. Što rezultira time da će ostvariti najveću prisnost sa Uzvišenim Bogom

Istina je da čovjek sve dok ne osjeti zadovoljstvo prisustva Gospodara, neće osjetiti nikakvo zadovoljstva zbog ibadeta. Zbog toga je Imam Husejn rekao: “Bože moj, onaj koji je Tebe našao šta mu nedostaje, šta nema? Onaj koji Tebe nema šta ima?”[3]

25. Bliži mu je od njega samog

U predaji, kako od Imama Musa ibn Džafera tako i u dovi Imama Sedžada, stoje sljedeće riječi: “Moj Bože, Ti nisi skriven od Svojih stvorenja, osim što su ih koprene njihovih djela prekrile od Tebe.” Časni Kur'an kaže: “Znajte da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (Enfal, 24.) Jasno je da srce u ovom slučaju nema neke svojstvenosti, zapravo Bog se nalazi između svake stvari i njene zbilje. Također, na drugim mjestima Kur'an obznanjuje ovu istinu: “Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice”(Kaf, 16.), i “Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite.”(Vaki'a, 85.)Kada čovjek padne u samrtničku postelju i smrt se nadvije nad njim, dok je okružen prijateljima i porodicom, Gospodar kaže da mu je bliži od svih ljudi, samo što mi to ne vidimo. Razlog naše sljepoće jesu grijesi i uprljanost duše. Rečeno je da ne mogu riješiti ovu kontradiktornost: istovremeno dok sam daleko od Boga, ujedno nas ništa ne dijeli. Kako sam daleko od Njega kada mi je On bliži od moga srca? Rješenje je veoma jasno jer ja sam sām svojim grijesima, nemarom i zaboravom na zbilje učinio sebe dalekim od Njega. Ibn-Sina ovu činjenicu potvrđuje deduktivnim kur'anskim argumentima i irfanskim otkrovenjima. U slučaju da čovjek krene putem robovanja, stići će do tačke kada će Uvišenog Boga naći bližeg sebi od samog sebe. Upravo zbog ove blizine imat će najveća zadovoljstva prisnosti sa Njim. “Blago njima, njih čeka divno prebivalište!” (Ra'd, 29.)

26. Putuje

Potpuno je jasno da ovo putovanje nije materijalne prirode, već je putovanje koje su imali Božiji poslanici. Ibrahim, a.s., kaže: “Idem svome Gospodaru, On će me uputiti.” (Saffat, 99.) Ovo je putovanje koracima robovanja i pokoravanja, a ne nešto drugo. Za Luta, a.s., kaže se: “I Lut mu jedini povjerova, i reče:‘Ja se selim svome Gospodar, jer On je, uistinu, silan i mudar.’”(Ankebut, 26.) Jasno je da je putovanje hazreti Luta ka Bogu duhovne prirode – putovanje koje je uzvišenije od svih drugih. Tako i Uzvišeni Bog u Kur'anu govori za svoga Miljenika: “Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali.” (Isra, 1.)

Napomena: Razlika kod ovih duhovnih putovanja jeste u tome da su svi poslanici sami kretali na taj put s nadom u skoru uputu, za razliku Muhameda, s.a.v.a., kojeg je sam Uzvišeni Bog Sebi pozvao. Velika je razlika između gosta koji sam dođe i onoga koji je došao na poziv. Velika je razlika između gosta koji sjedne za sofru domaćina i onoga koji je pozvan da mu se pokažu tajne stvaranja i najuzvišeniji znakovi. Ovo je čast nas muslimana, da ujedno dok iskazujemo posebno poštovanje svim poslanicima slijedimo Poslanika koji ima poseban položaj kod Gospodara. Neka je hvala Gospodaru svjetova!

27. Iz suosjećanja i zabrinutosti obaviješteni su o svim stvarima

I ova istina potvrđena je Kur'anom, dedukcijom i otkrovenjem zbog toga što je znanje o uzroku i uzroku uzroka u značenju poznavanja posljedice. U slučaju da čovjek spozna Boga, spoznat će i cijelu egzistenciju tako što će je izbliza posmatrati prisutnim znanjem.

28. Svoja djela vide malehnim

Ovo je također jedna od osobina koje posjeduju Božiji ljudi. Koliko god da se približe svome Voljenom, sve više i više spoznavaju veličinu i uzvišenost Božiju s jedne strane, a sve više bivaju svjesnim svoje niskosti s druge strane. Upravo ova spoznaja i osvjedočenje ove istine čini ne samo da svoja djela vide bezvrijednim, već ih ona potiče i da istinski priznaju svoju slabost i nemoć naspram Gospodara. Hafiz, r. a., kaže da sav beskonačni opis voljenog samo je jedan pokušaj opisa njegovog zulufa, i sve je to samo jedna riječ od hiljadu njih koje su se mogle pretočiti u izraz, ali sam voljeni u principu ne ostavlja mjesta za drugoga da bi ga uopće mogao opisati. Zato kaže da jedina stvar koju možemo uraditi jeste pokrivanje slabosti ovoga svijeta bogobojaznošću i tevhidom jer voljeni koji ne posjeduje ništa osim čiste ljepote i dobrote došao je u susret svojim zaljubljenicima.

Zbog toga Ibn Sina kaže da oni došavši do ove spoznaje i osvjedočenja, ma koliko imali imana u Njega, sebe vide manjim od toga da bi mogli uopće računati na sebe.

29.  Pogledu daje širinu

Časni Kur'an kaže: “Nadmećite se da u Gospodara svog zaslužite oprost i Džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja.” (Hadid, 21,) Kada Božiji čovjek spozna Dželal i Džemal svoga Gospodara, cijela kreacija, zajedno sa svim svojim složenostima, zakonima koji vladaju njome i tajnama koje krije u sebi, sve zajedno u njegovim očima nema vrijednost koliko vrijednost kihanja jedne koze.

30. Namaz je najuzvišenija kretnja

Ibn-Sini su se otkrile tajne namaza tako da je napisao i knjigu pod nazivom Tajne namaza. Knjiga je veoma kratka, ali u sebi sadrži veoma duboka i vrijedna zapažanja. Nadati se da ćemo jednoga dana ponuditi prijateljima njen prijevod kako bismo se osvjedočili u činjenicu da misli ljudi kao što je bio i Ibn-Sina svijetle na nebu spoznaje nakon što protekne hiljadu godina od njegove smrti, a sve zahvaljujući namazu i pažnji ka Bogu koji nema potrebe nizačim.

31. Post je najuzvišenije prebivalište

Isto kao što je namaz kretnja tako je i post. Post čovjeka čuva od svega što nije Istina. Čovjeku daje smiraj, poziva ga da pogleda u svoju nutrinu. Tajne čovjeka iznosi na vidjelo. Post čuva oči, uši i jezik od toga da vidi neistinu, čuje prazan govor i govori sa bilo kim osim sa Voljenim. Čovjeka u potpunosti okupira ljubavnom igrom sa njegovim Voljenim. Koliko god namaz čovjeka uzdiže, toliko ga i post čini postojanim na njegovu putu. Zbog toga Šejh i kaže da pomoću namaza i posta otpočinje stjecanje čovjekova smiraja, da bi uz pomoć ovoga dvoga stigao u prisustvo svoga Voljenog.

32. Udjeljivanje je najbolje dobročinstvo

“Oni koji troše imetke svoje na Allahovu putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah će onome kome hoće dati i više.” (Bekara, 262.) Udjeljivanje prvo otvara put ka robovanju Bogu, služenjem Njegovih stvorenja, a potom daje poticaj, snagu i brzinu saliku u njegovoj kretnji. Tako u predaji čitamo da je ljubav prema ovome svijetu korijen svih grešaka i grijeha. Udjeljivanje imetka iz korijena čupa čovjekovu ovisnost o dunjaluku. Prirodno je da sušenjem stabla njegove grane i sve lišće ostaje bez života. Na ovaj način prekida se svaki oblik ovisnosti i vezanosti čovjeka za dunjaluk. Upravo zbog ovoga Šejh preporučuje da udjeljivanjem i udovoljavanjem potreba siromašnih čovjek za sebe stekne najbolji oblik dobročinstva i time nastavi svoju kretnju ka Uzvišenom Bogu.

33. Debatiranje

Debatiranje je jedan od oblika argumentacije koji postoji u logici, za čiju se osnovu pri argumentiranju uzimaju općeprihvaćena načela, a ne postulati dokazani čvrstom logičkom dedukcijom. Časni Kur'an više puta nalaže da se debatira na najljepši način. Dakle, da se koriste istiniti naučni dokazi radi upućivanja, a ne samo prazni pojmovi koji nemaju uporišta u stvarnosti. U ovom pismu pod diskusijom se podrazumijeva metod koji se koristi u naučnim krugovima i školama.

34. Da iznikne iz znanja

U predaji je zapisano: “Prvi stepen svakog znanja jeste spoznaja Uzvišenoga Boga, a njen je posljednji stepen prepuštanje poslova Njemu.” Zbog toga Ibn-Sina kaže: “Neka svaki korak koji učiniš bude na osnovama spoznaje jer svaka kretnja bez znanja i uvida neće polučiti nikakvu korist.” Uzimajući ovo u obzir bivaju jasnije i riječi Kur'ana kada kaže da se lijepa i čista riječ, što je ustvari ispravno vjerovanje utemeljeno na znanju, uzdiže ka Bogu i ono što je uzdiže jeste dobro djelo proizišlo iz čovjekova znanja o Bogu.

35. Izbjegavaj laž

Kuran kaže: “Hoću li vam kazati kome dolaze šejtani? Oni dolaze svakom lašcu, grješniku.” (Šu'ara, 221-222.) Znači, laž je u zbilji dozvola pristupa šejtanima do čovjeka. Drugim riječima, čovjek imajući osobinu laganja biva izložen napadu svih oblika zala.

36. Isprazni

Sljedbenici duhovnog puta imaju načelo koje glasi da pražnjenje, tj. očišćenje, prethodi uljepšavanju. Pod očišćenjem oni podrazumijevaju otklanjanje loših osobina i duhovnih prljavština, da bi tek nakon toga došlo red na uljepšavanje, ili, drugim riječima, stjecanje lijepih osobina i uljepšavanje duše dobrim djelima, kao što i Hafiz reče:

Okupah se u suzama kao što rekoše oni što prođoše put: 

Prvo se očisti pa tek potom čisto pogledaj!

Uprljan pogled daleko je od lica voljenog,

lice njegovo pogledaj preko čista ogledala.

Po riječima Kur'ana, ako zemlja bude čista, davat će čiste plodove, a u suprotnom neće davati ništa dati osim pokvarenih plodova. “U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom.” (A’raf, 58,) Budući da je odnos čovjekova nefsa i njegovih djela odnos uzroka i posljedice ili, preciznije rečeno, posljedica nije ništa do manifestacija svoga uzroka, što nefs bude čišći, i njegova će djela biti bolja i prosvjetljenija. U svakom slučaju, arifi su istrajavali na tome da se čovjek prvo pročisti a tek potom pristupi uljepšavanju svoje duše, a kao što vidjesmo ovaj metod utemeljen je na Kur'anu, razumskom argumentu i otkrovenju.

37. San im je istinitiji

Božiji ljudi za odgoj putnika duhovnog puta davali su posebne naredbe od kojih je i zapisivanje snova zbog toga što je san odraz zbilje ljudske duše. Zbog toga Ibn-Sina kaže: “Ako čovjek ima običaj da govori samo istinu, i snovi će mu biti istiniti, a ako mu je biće naviklo na govorenje laži, i snovi će mu laži prikazivati.” Allame Tabatabai, veliki arif svoga vremena, i pored toga što je svojim učenicima predavao kompleksna pitanja Kur'ana i filozofije, ujedno je odgajao učenike i na putu irfana. Sam bi uvijek kada bi u danu pojačao samokontrolu, tj. opservaciju nad sobom, govorio da bi mu istu noć snovi bili jasniji. Ove su riječi u potpunosti u skladu sa argumentom filozofije. Hafiz kaže: Ako ti učitelj bilo šta naredi, makar to bilo i u suprotnosti sa tvojom željom, ti poslušaj jer onaj koji ti naređuje prošao je put robovanja i poznaje pravila i zakone svih postaja.

38. Napici

Istovremeno dok arifi odgajaju namjernike puta Božijeg, odvojene od svijeta prirode, da bi time stekli sposobnost posmatranja svjetova uzvišenijih od ovoga, drugim riječima da steknu spoznaju svoga nefsa, arifi trebaju uzeti u obzir i činjenicu da smo svi mi ljudi i kao takvi ne možemo poreći naše ovodunjalučke potrebe. Zbog toga, da bi spojili između ovoga dvoga, skovali su termin izgoriti, podrazumijevajući pod njim da se sve ono što se pije i jede prvo pripiše Bogu a zatim se kaže kako je Bog to propisao u vjeri zbog nužne čovjekove potrebe za jelom i pićem. Prema tome, mi Božijom naredbom pijemo i jedemo. Ovim pripisivanjem Bogu otklanjaju se svi aspekti ovosvjetskog u činu ishrane i spašava se od svih neželjenih posljedica. Zbog toga Ibn-Sina u svojoj kratkoj opasci kaže da pije radi Boga zato što je to zakonima nužno određeno kroz stvaranje, a ne radi nefsanskog uživanja.

39. Sa svakom grupom prema njihovim nivoima

Rekavši ovo Šejh je uzeo u obzir da svi ljudi nisu na istoj razini razumijevanja i imana, te se prema tome ne može sa svakim na isti način razgovarati, već zapravo treba uzeti u obzir njegov nivo kulture i raumijevanja. Ovo mišljenje samo je sadržaj predaje od Poslanika koji je rekao: “Mi smo grupa poslanika; sa ljudima razgovaramo prema nivoima njihovih razumijevanja.” Stalni i jedan potpuno razuman metod poslanika bio je da sa ljudima razgovaraju na nivou mogućnosti njihova razumijevanja. Uzimajući ovo u obzir, i sam Ibn-Sina u svom pismu naglašava ovu činjenicu. Hafiz veoma često u svojim stihovima ukazuje na ovu činjenicu. U islamskim propisima zapisano je da znanje vjere ne treba davati onima koji ga nisu dostojni, ni uskraćivati onima koji su ga dostojni.

40. Udio u imetku

Ovo je prva kur'anska nareba kojom je opisan klanjač onda kada je rečeno: “Koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali, i oni u čijim imecima bude određen dio, za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi.” (Me’aridž, 24-26) Pored toga što u imecima imaju određen dio za potrebite, taj dio trebaju udjeljivati zbog Božijeg naređenja, a ne zbog nefsanske želje. Preneseno je da allame Tabatabai kada bi udjeljivao sadaku siromahu, prvo bi svoju ruku stavio donju, a nakon što bi siromah uzeo sadaku ljubio bi svoju ruku. Uvidjevši njegov običaj prilikom davanje sadake pitali su ga za razlog. Sprva nije htio dati odgovor, ali je nakon velikog insistiranja naveo kur'anski ajet: “Božija ruka je iznad njihovih ruka” (Feth, 10.), a s druge strane rečeno je u predaji: “Ruka siromaha manifestacija je Božije ruke”, kao što je i u drugom hadisu rečeno da novac prije nego što stigne u ruke siromaha stigne u ruke Boga. Uzimajući u obzir sve ovo može se zaključiti da položaj robovanja iziskuje da prilikom davanja sadake ruka davaoca bude ispod Božije ruke. Također u predaji stoji: “Onaj koji posjeti našeg hodočasnika kao da je posjetio nas.” Znači, ako neko zijareti nekog hodočasnika Kabe, Poslanika ili Božijeg prijatelja, kao da je nas posjetio. Na osnovu ovoga, ova moja ruka zijaretila je Božiju ruku, a ja je kao hodočasnka ljubim i iskazujem joj poštovanje. Vi sada razmislite! Ako se čovjek sa ovakvim motivom i uvjerenjem odnosi prema Božijim stvorenjima, ne samo da neće imati osjećaj veće vrijednosti, već će svakog od njih vidjeti kao put ka Bogu kojim će moći stići do Njega. Kako je samo velika razlika između ovakvog udjeljivanja i onoga koje je popraćeno hiljadom zamjerki, kao što i Kur'an kaže: O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama. (Bekare, 264.) Jasno je ako spoljašnost jednog djela bude lijepa, da treba i njegovu nutrinu uljepšati, a u bilo kojem drugom slučaju djelo nije prihvaćeno sa stanovišta Kur'ana. Šejh govori upravo o ovom obliku udjeljivanja gdje se traži Božije zadovoljstvo, a ne zadovoljenje nefsanske želje jer je velika razlika između ovih dvaju oblika udjeljivanja, što i Kur'an potvrđuje: “Ono što je kod vas nestaje, a Ono što je kod Allaha ostaje.” (Nahl, 96.)

41. Osamljivanje

Sa stanovišta Kur'ana pod osamljivanjem se podrazumijeva ono što je Poslaniku naređeno: “Otrpi ono što oni govore i izbjegavaj ih na prikladan način.” (Muzzemmil, 10.) Izbjegavanje spomenuto u ovom ajetu utemeljeno je, tj. ogranak je uzimanja Boga za Zaštitnika, što je spomenuto u ajetu koji prethodi ajetu o kojem raspravljamo. Znači, ako si prihvatio Boga za svoga Zaštitnika, prije svega trebaš biti strpljiv prema govoru ljudi, a potom im ne smiješ odgovarati primjedbom na njihovu primjedbu. Zapravo, sa njima se lijepo odnosi i pozivaj ih Istini želeći im dobro. Prema tome, osamljivanje nije izbjegavanje društvenog okruženja i svega što ono u sebi sadrži, već je to unutarnje osamljivanje i napuštanje. Znači, oni trebaju biti kao oni koje je Uzvišeni Bog opisao u sljedećem ajetu: “Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju.” (Nur, 37.)

42. Kraljevski život

Ibn-Sina je živio u blizini kraljeva i tako je imao dobru priliku da se upozna sa njihovim načinom života, spolja lijepim i uređenim, a iznutra ispunjenim prljavštinom. On je, kao takav, dobro znao kakav je to džehennem u odjeći dženneta bio.

43. Pokrij greške!

Živio je u vrijeme Poslanika, s.a.v.a., čovjek koji nije imao lijepu spoljašnost, ali mu je i pored toga Poslanik iskazivao poštovanje tako da je to izazivalo čuđenje ashaba. Jednog dana Poslanik ga je pozvao sebi. Kada je čovjek došao, Poslanik ga obavijesti da mu je Džibril rekao da je Uzvišeni Bog zbog hurmeta njegova jučerašnjeg djela oprostio sve njegove prošle grijehe, a šta će dalje raditi to je do njega! Ashabi upitaše: “O Božiji Poslaniče, kakvo je to djelo bilo?” On im odgovori: “On je jučer prošao pored jednog mjesta gdje je spavao jedan Božiji rob. Kako je vjetar puhao, skinuo mu je odjeću sa stidnog mjesta. On neprimjetno pokri njegovo stidno mjesto i ode. Bog reče da je zato što je pokrio sramotu Njegova roba On sve njegove grijehe, greške i slabosti pokrio. Čuvši ovo čovjek osta zapanjen: “A kakvog li Milostivog Boga! O Božiji Poslaniče, uči dovu da uvijek pored tebe budem!” Poslanik učini dovu za njega, a ubrzo nakon toga postao je šehid.

Takva je zbilja da jedno iskreno djelo na mjestu gdje nas niko ne vidi kod Boga može imati toliku vrijednost.

44. Učiniti Bogu prisegu

Naravno, mi smo Bogu učinili prisegu u Ezelu. “O sinovi Ademovi, zar vam nisam uzeo prisegu da se ne klanjajte šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni.” (Ja-Sin, 60.) Uzevši ovo u obzir Šejh kaže da treba obnoviti dati zavjet i ostati dosljedan njemu, a da se ne bude kao oni o kojima Kur'an kaže: “i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su nevjernici.” (Hadid, 16.)

45. Gospodar je pomagač vjernika

Časni Kur'an različitim izrazima ukazuje na ovu činjenicu.

a) “Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.“ (Bekara, 257.)

b) “Allah doista štiti vjernike.” (Hadždž, 38.)

46. On je nama dovoljan

Kur'an sa čuđenjem kaže: “Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome?”(Zumer, 36.) Znači, Gospodar koji je stvorio sve postojeće, a cijela je kreacija samo Njegovo djelo i posljedica, a znamo da posljedica nije ništa drugo do jedan od odraza i manifestacija uzroka. Kako je moguće da jedan ovakav Bog ne bude dovoljan svome robu? Međutim, za stjecanje ovog uvjerenja potreban je najveći praktični oblik zuhda na šta je ukazao Šejh rekavši da se treba uložiti napor i trud u ispunjenju tjelesnog ibadeta. Upravo ove spoljašnje radnje otvaraju put čovjeku za putovanje ka nutrini. Zato je i rekao: “Spoljašnjost je izraz nutrine”, kao i “Alegorija je most ka zbilji.” Ukratko, mi se trebamo putem spoljašnjih aspekata kretati ka Uzvišenom Bogu, a taj put je ustvari šerijat i njegovi propisi.

[1]Ebu-Seid Ebu-Seid Ebul-Hajr, puno ime je Hasan ibin Behnam bin-Baba Sivarbin Nehbam Nišaburi, učenik je Ebul-Fadla Surhija, jednog od najuglednijih arifa s kraja četvrtog stoljeća po Hidžri. Preselio je na Ahiret 440. god. po H.

[2]Istaknuti šejhur-reis Ebu-Ali Ibn-Sina, ličnost je koja je po riječima učitelja Mutaharija tako složena da je za njeno upoznavanje potreban cijeli život, a da bi ga predstavili, potrebna je veoma debela knjiga. Imam Homeini, r.a., za njega kaže: “Ibn-Sina je onaj veliki genije i čudo svoga vremena kojem nema slična u oštroumnosti i ljepoti shvatanja.” (Misbahul-Hidaje, str. 69.)

Zadnji put promjenjen: %PM, %23 %842 %2014 %19:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT