Način dijaloga sa kur'anskog stanovišta

Kur'an - Glas melekuta

S perzijskog preveo: Ertan Basarik

Časni Kur’an je nebeska knjiga, spuštena od Gospodara svje­tova. Razlog zbog kojeg je spušten jest upućivanje cijelog čo­vječanstva, a uputa nije moguća, osim posredstvom uma i mis­li. Um i misao – Kur’an nas uči – mogu biti djelotvorni i po­stojani tek kada su popraćeni dokazom i kada na sva pi­ta­nja nude odgovor koji daruje mir čovjekovoj znatiželjnoj psi­hi. U 1. ajetu sure Ibrahim kaže se:

كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ 

“...Knjigu ti objavljujemo da izvedeš ljude iz tame na svjet­­lo.” Sasvim je prirodno očekivati da će takva knjiga lju­di­ma pre­dlo­žiti način na koji trebaju voditi dijalog, posebno uzevši u ob­zir kur’ansku tvrdnju da on upućuje na najpostojaniji i naj­bolji izbor.

إِنَّ هَذَا الْقُرْآنَ يِهْدِي لِلَّتِي هِيَ أَقْوَمُ 

“Zaista ovaj Kur’an upućuje ka onom što je najpo­sto­ja­ni­je.” (El-Isra, 9) Dakle, za očekivati je, obratimo li se Kur’anu ma­kar i letimično, da ćemo doći do osnovnih načela koja di­ja­logu i međusobnom razumijevanju daju okvir i preciziraju gra­nice. Bez ikakve sumnje, ako bi neko posvetio više paž­nje i podrobnije pretražio kur’anske ajete, našao bi brojna pre­ciz­na mjerila. Međutim, u skladu sa pravilom da ono što se u cijelosti ne može shvatiti ne treba u cijelosti ni ostaviti, uka­zat ćemo na neka od osnovnih načela koja obrazuju okvir poželjnog načina vođenja dijaloga.

Sa sigurnošću tvrdim da kada bismo se u svojim ži­vo­ti­ma držali onoga što ćemo sada iznijeti, našli bismo rješenje ve­li­kom broju problema, posebno problema koji se uočavaju iz­među različitih islamskih pravaca i struja. Na taj način bi­la bi ukinuta mogućnost postojanja velikih netrpeljivosti i ne­pri­ja­teljstava zato što suština religije, poslanika uopće, Ku­r’ana i Muhammeda, s.a.v.a., posebno, jeste uklanjanje po­vo­da koji izazivaju razdor, te uspostava jedinstva u društvu.

Ako bi vjera trebala izazvati sukobe i razdor, u tom bi slu­čaju njeno postojanje bilo u osnovi besmisleno. Istina je da činilac razdora jesu oni koji se nazivaju vjernicima i za­štit­ni­cima vjere.

Zbog svega toga čovjek koji za sebe tvrdi da je vjernik pri­je svega mora upoznati i shvatiti vjeru, te na temelju vjer­ske spoznaje, vjerskih naredbi i upravo u okvirima i standar­di­ma vjere i djelovati. Tek tada treba poći ususret drugima, a ne izgraditi temelje i stavove vlastitog pogleda na svijet pa ih pripisati vjeri, te sa opravdanjem kako se brane vjera i vjer­ski interesi stupati u sukobe sa drugim ljudima.

1. Postojanje načela i metoda

Prvi korak sastoji se od toga da vjera treba predočiti dija­loš­ki metod jer nijedan posao ili aktivnost bez načela i bez po­sjedovanja metode koja se može predočiti ne može biti oba­vljen. Zato uočavamo da Kur’an u 17. i 18. ajetu sure Zu­mer svoje principe predstavlja na najbolji način:

a) tačna predodžba i razumijevanje onoga što govornik izjavljuje,

b) precizna analiza onoga što se čulo,

c) odabir najbolje opcije.

Dok čovjek dobro ne shvati riječi svoga sagovornika, niti ih može poricati, niti prihvatati. Kako Ibn Sina kaže: “Pri­hv­a­tanje bez argumenta ili negiranje bez protivdokaza na ni­vo­u je istupanja iz reda ljudskosti.” Zašto? Zato što je čo­vje­kov život ustanovljen na znanju i shvatanju i zato što se čovjek stalno nalazi na razmeđu izbora i odbacivanja, što je ne­zamislivo učiniti bez postojanja vrijedne (realne) naučne sli­ke (znanja). Donijeti sud bez posjedovanja predmeta zna­či donijeti neutemeljen sud. Upravo zbog toga, ako Kur’an ka­že: “I ne povodi se za onim o čemu nemaš znanje”, to znači da nam govori s ciljem vraćanja čovjeka njegovom fitretu (iz­vornoj prirodi) – iako se to želi postići jezikom Objave. Zb­og toga se u nastavku ajeta i kaže: “Zaista će se za vid, slu­h i srce – za sve to – odgovarati.” (El-Isra, 36) U skladu sa ovim, pošto smo ljudi i pošto imamo opažajna sredstva ko­ja imaju svoju filozofiju postojanja vezano za način nji­ho­­vog kori­šte­nja, u postojanom sistemu Božijeg zakona pr­ed­­vi­đeno je po­la­ganje računa. Znači, mora postojati realna pre­do­džba ono­ga što sagovornik želi kazati da bi se znalo šta on govori.

Proces koji se nalazi između predodžbe o onome što se go­vori i izbora najboljeg u onome što je kazano naziva se ana­liza, a ona se ogleda u naučnom sagledavanju onoga što je rečeno, stoga što sve na Ovom svijetu ima svoj okvir i pr­in­cipe na kojima se zasniva. Filozofske rasprave zasni­va­ju se na određenom broju posebnih argumentiranih pravila ko­jima se analizira ispravnost ili neispravnost određene te­me. Društvene, etičke, psihološke i druge rasprave isto tako ima­ju svoja eksplicitna pravila i mjerila prihvatanja ili odbijanja. Vjera nije izuzetak iz ovog pravila. I ona, također, ima po­seb­na mjerila kojima se precizira da li određena stvar, mi­šlje­nje i stav ulaze u okvir vjere ili su joj strani. Otuda ana­li­za i predočavanje na temelju prihvatljivih mjerila i pravila pred­stavlja drugi princip koji nam Kur’an predlaže u me­đu­sob­nim dijalozima. Treći princip podrazumijeva odabir najbolje op­cije. Čovjek treba izabrati ono što je od svega bolje, lo­gič­nije, što se podudara sa mjerilima, bez uzimanja u obzir ko je govornik, da li on spada u red onih koji su na istini ili onih koji su u zabludi. U ovom kontekstu već smo navodili pre­daju od Isaa, a.s., koja je okarakterizirana kao veoma vi­sok standard. On je rekao: “Uzmi istinu od onoga ko je u za­bludi, a nemoj uzeti neistinu od onoga ko je na putu is­ti­ne.” Drugim riječima, desi li se da vjernik, dobar čovjek, izrekne laž, njegovu laž ne treba prihvatiti. Zapravo, ona se ne smije prihvatiti samo zato što ju je izrekao vjernik. Isto tako, ako ne­vjernik kaže nešto što je ispravno, ne smijemo to ne pri­hva­titi samo zato što je on nevjernik. Na kraju Isa, a.s., ka­že: “Ocjenjujte vrijednost govora,” drugim riječima, ne gledajte ko govori, već procjenjujte vrijednost onoga što je rečeno. U suprotnom, ne bude li se ponašalo u skladu sa ovim pra­vi­lom, čovjek izlazi iz putanje čovječnosti i istine, a kao ta­kav nema ni najmanju vjersku vrijednost makar i branio vjeru. Iz ovog načela mogli smo naučiti sljedeće:

A) Znanje i upućenost

Čovjek za kojeg je važna samo istina mora po­sje­do­vati znanje i biti dobro obaviješten, kao što se mora dr­žati na odstojanju od emocija. Ono što izlaže mora bi­ti u skladu sa naučnim zakonima.

B) Čuvati se ishitrenog davanja ocjena

Riječ je o veoma važnom pravilu za one koji dija­lo­gom žele stići do istine. Prije nego se čuje objaš­nje­nje sagovornika ne treba davati ocjene i donositi sud o ne­čemu. Čovjek koji traga za istinom mora suditi na te­melju istine, a ne bi smio prvo donositi sud, a tek po­tom tragati za odgovarajućim dokazom koji bi ga po­tvrdio.

2. Uvjet Božije upute

Časni Kur’an slijeđenje ovih načela smatra uvjetom Bo­ži­je upute. Ne budu li se ova načela poštivala i provodila, Allah neće usmjeriti čovjeka ka istini. Moglo bi se reći da je, u principu, Božija uputa moguća isključivo na ovoj liniji. Za­hvaljujući ovoj činjenici, u ajetu u kojem se naznačuju ova tri principa Uzvišeni Allah kaže: Oni (koji to primje­nju­ju) su ti koje je Allah uputio. Dakle, ako se čovjek bez za­do­vo­ljavanja svih uvjeta Božije upute upusti u dijalog, sasvim je sigurno da će biti lišen Božije pomoći zbog toga što je Svi­jet stvoren na određenim nepromjenjivim zakonima koji uvi­jek savršeno funkcioniraju, a njihova se uloga ogleda kro­z pravilo posljedičnosti.

Na kraju razmatranog ajeta čitamo upečatljive riječi: Oni su ti koji posjeduju elbab (razum, misao, suštinu znanja), iz če­ga se stiče dojam da oni koji nemaju razuma kao da uopće nisu uvršteni u krug sagovornika, što nam kazuje da za sti­za­nje do istine treba stići do uvjeta koji stizanje do istine či­ne mogućim i – uz Božiju pomoć – naći se u putanji istine.

3. Istinoljubivost

Sa kur’anskog aspekta, svaki razgovor i dijalog kome po­vod i cilj nije istinoljubivost, kao takav lišen je bilo kakve vjer­ske i ljudske vrijednosti. Ako u dijalogu cilj bude samo da se sagovornik nadvlada argumentima, bez obzira kakvi oni bili, to je pokazatelj da čovjeku koji trenutno vodi di­ja­log nije cilj pokazati istinu ili boriti se za nju, već mu je cilj po­kazati kako on zna raspravljati i kako dominira, ne­svje­stan da tako, zapravo, laž stavlja u omot istine. Na taj način, uko­liko je prije toga bila prihvaćena neka druga laž, on nije učinio ništa što je hvale vrijedno ili dostojno istinoljubivog čo­vjeka, a da ne govorimo o posljedicama takvog po­stu­pa­nja na Ovom i na Onom svijetu.

4. Tvrdnju treba iznositi sa argumentom

Sa kur’anskog aspekta, ako tvrdnja ne bude popraćena ar­gu­mentom, ona je lišena naučne vrijednosti. Zbog toga se u brojnim ajetima uočava poruka: Donesite dokaze ako isti­nu zborite. (El-Bekare, 111; El-Enbija, 24; En-Neml, 64; El-Kasas, 75)

Prema tome, neosporiva je nužnost da tvrdnja mora ići uko­rak sa argumentom, na čemu istrajava i Kur’an, dajući do znanja da se, ukoliko se govori istina, mora priložiti i ar­gu­­ment istinitosti iznesene tvrdnje.

5. Korist

Svaki dijalog koji za sobom ne povlači korist – bilo ma­te­rijalnu ili duhovnu – bez obzira da li za pojedinca ili za druš­tvo, sa kur’anskog stanovišta lišen je vrijednosti te se ti­me razuman čovjek ne bi trebao ni opterećivati ni tome pri­kla­nja­ti. Ova tri posljednja načela (istinoljubivost, argument i ko­rist) Kur’an Časni u 105. ajetu sure A‘raf prikazuje je­zi­kom Musaa, a.s.:

حَقِيقٌ عَلَى أَن لاَّ أَقُولَ عَلَى اللّهِ إِلاَّ الْحَقَّ قَدْ جِئْتُكُم بِبَيِّنَةٍ مِّن رَّبِّكُمْ فَأَرْسِلْ مَعِيَ بَنِي إِسْرَائِيلَ

“Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi.” Upravo na temelju ovih principa Kur’an savjetuje kako da se poziva istini:

ادْعُ إِلَى سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ وَالْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ وَجَادِلْهُم بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ

“Pozivaj na put Gospodara svoga mudro, lijepim sa­vje­tom i s njima raspravljaj na (naj)ljepši način.” (En-Nahl, 125) Iz ovog ajeta uviđamo da nekim ljudima mudrost, tj. argument pred­stavlja prijemčiv pristup, nekim drugim to je lijep, mo­ra­lan savjet koji dotiče njihove osjećaje, a ima i onih koji se za­dovoljavaju tek nakon dobre rasprave.

Kada smo već spomenuli raspravu, da vidimo šta ustvari zn­a­či raspravljati. Raspravljati znači davati odgovore na te­me­lju onoga što naš sagovornik prihvata. Drugim riječima, to znači da nam premise i kopula kojom pravimo vezu iz­me­đu premisa budu sastavljene od onoga što naš sagovornik bes­pogovorno prihvata, da bi se zatim došlo do zaključka. U skla­du sa ovim, raspravljati znači obraćati se sagovorniku je­zikom koji on razumije.

Punu pažnju zavređuje činjenica da Kur’an, kada govori o raspravljanju, potcrtava da se rasprava mora voditi na naj­ljep­ši ili na ljepši način, što komentatori Kur’ana objaš­nja-va­ju time da trebamo prihvatiti ono što naš sagovornik pri­hv­a­ta, kako bismo to upotrijebili na ispravan način. Me­đu­tim, ako je ono što sagovornik prihvata neispravno i neprihvatlji­vo, u tom slučaju nećemo te stavove koristiti ni po koju ci­je­nu zbog toga što se radi o neispravnom zaključku, tj. ar­gu­men­tu koji je sastavljen od dviju premisa – ispravne i ne­is­prav­ne. Svaki dokaz koji bude sastavljen od dvaju načela, istinitog i lažnog, bit će lažan dokaz i daleko od toga da bi Božiji Po­slanik u svom pozivu ka Bogu koristio neispravne i lažne dokaze. Upravo zbog toga Kur’an kaže:

وَالْبَلَدُ الطَّيِّبُ يَخْرُجُ نَبَاتُهُ بِإِذْنِ رَبِّهِ وَالَّذِي خَبُثَ لاَ يَخْرُجُ إِلاَّ نَكِدًا كَذَلِكَ نُصَرِّفُ الآيَاتِ لِقَوْمٍ يَشْكُرُونَ

“Čista zemlja iznjedruje biljke, dozvolom svoga Gospoda­ra, a ona koja je nečista ne iznjedruje ništa osim trnje. Eto tako Mi ponavljamo znakove ljudima koji zahvaljuju.” (El--A‘raf, 58)

Drugim riječima, čiste premise i uvod dovode do čistog i zdra­vog zaključka i dokaza, a nečist uvod i premise sasvim si­gurno završavaju nečistim zaključkom.

6. Odgovor treba nuditi rješenje teškoća

Bude li argument potkrepljivao tvrdnju govornika, ali ne bu­de rješavao nikakav problem, u zbilji je takav argument ne­potpun i kao takav ne može nuditi put do istine. Stoga će argu­ment biti pravi tek onda kada, osim dokazivanja onoga što se tvrdi, bude nudio i rješenje problema na koji je naišao čo­vjek s kojim se raspravlja. Ako se bilo koji od onih koji po­lemiziraju usredsrijedi i zadovolji prigovorom koji je upu­­ćen suparniku, obojica su napustili polje rasprave, tako da se za rezultat ne treba nadati ničemu korisnom.

7. Obaveza čuvanja svetosti

Sa aspekta Časnog Kur’ana, čuvanje svetosti vjerskih sim­­bola je obavezno. Svaki musliman dužan je čuvati vjer­ske simbole. Jedan od načina provođenja ovog načela u praksu og­leda se u tome da se strogo vodi računa da se ne pobude ne­gativni osjećaji kod čovjeka s kojim raspravljamo, jer uvi­jek postoji mogućnost da zbog iritiranja i vrijeđanja osje­ća­ja sagovornik reagira tako što će početi vrijeđati svetinje dru­gog učesnika u razgovoru. Upravo se zato u suri En‘am u 108. ajetu kaže: “Ne grdite one kojima pozivaju mimo Alla­ha, da ne bi i oni iz mržnje i ne znajući Allaha grdili.” Dakle, p­aziti na kulturu ponašanja i čuvati dostojanstvo drugih lju­di, pripadnika drugih pravaca, religija i mezheba spada u red oba­veza svakog muslimana koji vjeruje u kur’anska načela, bez obzira koliko lično ne prihvatao dotičnog sagovornika ili njegovo opredjeljenje. Kur’an u nastavku ovog ajeta lije­po objašnjava: “Tako smo svakom narodu lijepim postupke nji­hove predstavili.” Drugim riječima, svaki narod i svaka id­eo­logija sva svoja mišljenja i djela smatraju lijepim, a uko­liko bi neko ta mišljenja i djela vrijeđao, to bi ih naljutilo i po­godilo. U skladu sa ovim, veoma je nedolično i daleko od ku­r’anskog edeba da musliman koristi uvrede, ružne riječi i da se ponaša neprimjereno. Ovo je posebno ružno kada vjer­ni­k radi pod plaštom vjere, kada želi ispraviti nešto što vjera ne prihvata, ali to čini na tako osoran, grub i provokativan na­čin da ne samo što ne postiže željeno, već pored toga blati ča­st vjere i vjerskih metoda.

8. Treba dati priliku da se razmisli

Jedan od važnih uvjeta dijaloga sa kur’anskog aspekta jes­te davanje prilike sagovorniku da razmisli. Ne smije se ko­ristiti metoda besprekidnog nizanja informacija, čime se zbu­njuje, jer uputa bez razmišljanja zapravo i nije uputa, čak bi se mogla svrstati u neznanje ili u prevaru, a cilj vjere sva­kako nije širenje neznanja ni pozivanje prevarom, već je njen cilj uljepšavanje duša i uspostavljanje veze između lju­di i Boga, što je nemoguće ostvariti prije nego čovjek uz­vje­ruje i svjesno prihvati vjeru.

9. Ostvarenje i psihičke i fizičke sigurnosti

Misao je vrijedna tek kada potekne u uvjetima koji su da­le­ko od svake vrste straha, pritiska i zastrašivanja, jer na­bro­ja­na stanja ne nude atmosferu za razmišljanje. Tamo gdje ne­ma razmišljanja pojmovi poput upute i vjerovanja gube smi­sao. Ovo načelo nudi nam se u 6. ajetu sure Tevbe: “Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi sa­­slušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto si­gur­no za njega. To je zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.”

Veličina ovog ajeta ili, tačnije rečeno, onoga što se u nje­mu traži postat će nam jasna kada uzmemo u obzir činjenicu da mnogobožac spomenut u ajetu pripada skupini onih koji su prekršili ugovor sa Poslanikom, s.a.v.a., i u ratnom su od­nosu sa muslimanima. Kur’an ipak kaže ako bi neko od tih prestupnika i kršilaca ljudskih prava izrazio želju za raz­go­vorom, treba mu dati priliku i jamčiti sigurnost. Čak i da ne prihvati Poslanikove riječi, ne smije biti ubijen. Treba ga ot­pratiti do sigurnog teritorija i vratiti njegovoj skupini. Os­ta­ne li i dalje sa svojima, tada je isti kao i oni i može se ra­to­va­ti protiv njega. U ovom časnom ajetu na najljepši način go­vori se o najuzvišenijoj vrsti slobode. Nema ideologije ni prav­ca na cijelom svijetu u kojem bi se mogla naći ovako uz­vi­šena vrsta poštovanja ljudskih sloboda. Ovim pri­mje­rom pokazuje se maksimalna pažnja koju Kur’an posvećuje upu­ti ljudi, tražeći – ako je uputa posrijedi i ako se treba do­ni­jeti odluka – da se to dogodi u savršenoj sigurnosti, slo­bo­di, te miru i fizičkog i psihičkog karaktera.

Allame Tabatabai naglašava kako se ovim ajetom uka­zu­je da kada je posrijedi vjerovanje u principe vjere, onda ono mora biti utemeljeno na uvjerenosti. Drugim riječima, vje­ro­v­anje u tri osnovna vjerska principa – jednost Božiju, po­slan­stvo i proživljenje – ako bi bilo izmiješano sa dozom sum­nje, ono ne bi imalo nikakvu vrijednost. Isto ovo tvrdi i Fa­hrudin Razi u svom komentaru Kur’ana, tumačeći spo­me­nu­ti ajet. Allame Tabatabai kaže: Dokaz za ove riječi mo­že­mo naći u brojnim kur’anskim ajetima, naprimjer u 36. ajetu sure Isra: “I ne slijedi ono o čemu nemaš znanja”, zatim u 28. ajetu sure Nedžm: “Oni ne slijede ništa doli sumnje, a sumnja ne donosi ništa od istine”, ili u 20. ajetu sure Zuhruf: “I oni o tome nemaju nikakvog znanja, oni samo iznose laži.” Prema tome, slijepo slijeđenje u principima i vjerovanju nije do­volj­no, već svaki čovjek mora svoju vjeru steći na osnovu ne­su­m­njivih argumenata, a ne na temelju povođenja ili sumnje.

10. Dokaz treba biti iznad vremena i mjesta

Ukoliko se određeni argument veže samo za jedan narod i jedno vrijeme, uistinu nije riječ o argumentu, već je prije ri­ječ o nacionalnom terminu koji nema naučnu i vjersku te­ži­nu. Ukoliko je Poslanik islama poslanik za sve ljude i za sva vremena i ukoliko je krug poslanstva usavršen njegovim do­laskom, to znači da se, pozivajući se na njegovu vjeru, mo­raju koristiti argumenti koji će biti takvog kvaliteta da bilo gdje i bilo kada da ih neko čuje – da ih prihvati kao na­uč­ne argumente koji su u potpunosti u skladu sa našom is­konskom prirodom (fitretom) i logikom vjere.

Umjesto zaključka

Mislim da je važno naglasiti da istina iza sebe ima niz čvr­stih temelja. Istina je učvršćena temeljima jačim od že­lje­za. Ona nikada ne pada u uskomešanost i nesigurnost. Isti­­na, ako je istina, može se braniti u svim okolnostima, u svi­m vremenima i na svim mjestima. Ako neko spozna istinu, on uvijek rado dočeka prigovore stoga što na svaki prigovor po­stoji i odgovor. Pored toga, svakim odgovorom na prigo­vo­r lice istine postaje svjetlije i jasnije. Upravo zbog toga ha­zreti Ali kaže: “Zaista mjerilo raspoznavanja istine i za­blu­de nije autoritet ličnosti, već su ljudi i ideologije ti koji se trebaju izložiti istini da bi im vrijednost bila ocijenjena.” On također kaže: “Istina je mjerilo prepoznavanja onih koji žele istinu, a nisu ljudi mjerilo istine.”

Još jedna vrijedna napomena: Kada bi cio svijet vjerovao u nešto ili kada bi poricao nešto, to ne bi ni najmanje iz­mi­je­nilo stvarnost te određene stvari, niti bi je za mrvu po­mje­ri­lo iz orbite u kojoj se nalazi. Naprimjer, kada bi cio svijet po­čeo tvrditi kako je mlijeko crne boje i kada bi svi ljudi svi­jeta rekli kako mlijeko nije bijelo, mlijeko ne bi iz­mi­je­ni­lo svoje stanje već bi ostalo ono što jeste. To međutim nije sve. Jednoga Dana svi ćemo stati pred Boga, a tada će mjerilo pri­hvatanja naših djela, misli, morala i stavova biti istina:

وَالْوَزْنُ يَوْمَئِذٍ الْحَقُّ فَمَن ثَقُلَتْ مَوَازِينُهُ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

“Mjera toga Dana je istina, pa kome mjerica bude teška, oni su pobjednici.” (El-A‘raf, 8)

Poruka je jasna: uporedimo sebe, ocijenimo sebe u skla­du sa istinom, učinimo istinu svojim predvodnikom, a nemoj­mo istinu uklapati u svoje standarde jer bismo u tom slučaju pa­li u zamku zablude misleći kako smo mi postali mjera i oso­vina istine. Najbolji primjer kako bismo se trebali po­sta­vi­ti prema zbilji i istini jeste primjer vode i posude u koju se vo­da sipa. Voda uvijek zauzima oblik posude. Tako bismo i mi, ako izaberemo da živimo poput ljudi predanih islamu, tre­bali slijediti primjer vode i uobličiti se u standarde vjere i puta koji slijedimo.

Molim Božiju pomoć za sve ljude jer je Uzvišeni Allah Onaj Koji pomaže i upućuje.

Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %300 %2014 %06:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT