Logo
Printaj ovu stranu

Sakupljanje Kur'ana u Mushaf 29.

Kur'an u islamu


Izlaganje o sakupljanju Časnoga Kur'ana nužno je iznijeti u dva dijela:

a) Kur'an prije Poslanikove smrti

Kur'an je objavljivan ajet po ajet i sure po sure. Pošto se koristio čudesnom čistotom jezika i nadmoćnim stilom širio se zapanjujućom brzinom. Arapi su bili zaljubljenici čistote jezika i stilistike, padali su u zanos pred Kur'anom i dolazili iz dalekih krajeva da slušaju neke ajete sa usana Božijeg poslanika, s.a.v.a.

Velikani Mekke i uglednici iz plemena Kurejš obožavali su idole i bili najžešći neprijatelji misije islama. Vrlo žestoko su pokušavali udaljiti ljude od Poslanika i ne dati im priliku da slušaju Kur'an tvrdeći da je on magija kojom su opčinjeni. Uz sve ovo, ipak su sa strahom u mrklim noćima dolazili blizu kuće Poslanika i slušali ajeta koje je Muhammed, s.a.v.a., učio.

Muslimani su vrlo marljivo memorirali i čuvali Kur'an jer im je Poslanik naredio da ga uče zajedno[1], a oni su vjerovali da je Kur'an Božanski Govor. Kur'an je prvi temelj njihovog vjerskog učenja i naređeno im je da u namazu uče suru Al-Fatiha i druge potrebne dijelove Kur'ana.
Nakon što je Poslanik preselio u Medinu i organizirao život muslimana naredio je zajednici svojih sljedbenika da posebnu pažnju posvete Kur'anu i njegovom poučavanju. Poslanik ga je izučavao i obznanjivao vjerske propise i ono što mu je objavom stiglo. Svakodnevno se zapisivalo ono što je stizalo dok Kur'an nije bio pohranjen. Oni koji su se bavili tim poslom ispričavali su se zbog izostanka na ratnom polju o čemu i Kur'an govori.[2]

S obzirom na to da su Poslanikovi drugovi muhadžiri bili nepismeni, nisu znali ni čitati ni pisati, Poslanik je iskoristio židove zarobljenike i svakom od njih naredio da nauče pismu nekoliko njegovih drugova. Na taj način se oko Poslanika našla grupa onih koji su znali čitati i pisati.

Jedna grupa među njima je radila na učenju i memoriranju Kur'ana i zapisivanju njegovih sura i ajeta. To su oni koji su kasnije bili poznati kao “hafizi” učači, recitatori. Od njih je u bici kod Bi'r Mau'na poginulo četrdeset ili sedamdeset osoba.[3]

Sve što je bilo u cijelosti objavljeno ili postepeno dolazilo zapisivano je na pločama, plećnim kostima brava i palminoj kori, i pamćeno je.

Ono što nije podložno nikakvoj sumnji i što se ne može opovrgnuti, jeste svakako to da je najveći broj kur'anskih sura kružio i bio raširen među ashabima, Poslanikovim drugovima, prije Poslanikove smrti. Pojavila su se mnoga imena sura u mnoštvu hadisa prenesenih i kod šija i kod sunija. Ti hadisi opisuju način Poslanikove dostave islamskog poziva, način obavljanja namaza i način kako je Poslanik učio, recitirao Kur'an. Tako u hadisima nalazimo posebna imena za skupine sura koja su se koristila prije Poslanikove smrti kao što su druge sure, sure od stotinu ajeta, međusobno slične sure po duljini i kratke sure.


b) Kur'an poslije Poslanikove smrti

Nakon Poslanikove smrti, Alija, mir s njime, koji je prema Poslanikovoj naredbi poučavao ljude Kur'anu u svojoj kući[4] počeo je sakupljati Kur'an u Mushaf (knjižnu zbirku) prema redoslijedu kako je on objavljivan. Nije prošlo ni šest mjeseci od Poslanikove smrti, a Imam Alija, mir s njime, je završio sakupljanje Kur'ana u cjelosti i dao ga na korištenje ljudima.[5]

Godinu dana nakon Poslanikove smrti[6] izbio je rat na Jemami u kome je poginulo sedamdeset učača pa je tadašnji hilafet razmišljao da sakupi sure i ajeta u jednu knjigu bojeći se izbijanja drugog rata, nestanka učača i odlaska Kur'ana sa njihovom smrću.

Hilafet je naredio da se svi učači, Poslanikovi drugovi, okupe pod rukovodstvom Zejd bin Sabita i sakupe Kur'an sa ploča, palmove kore i plećnih kostiju koje su bile čuvane u Poslanikovoj kući i kod drugih ashaba. Kada je sakupljenje bilo završeno prepisali su nekoliko primjeraka i razaslali ih po islamskim pokrajinama.

Nakon izvjesnog vremena treći halifa Osman[7] uočio je da Kur'anu prijeti iskrivljavanje i mijenjanje iz nehata prilikom prepisivanja pa je naredio petorici ashaba, među njima je bio i Zejd bin Sabit, da uzmu Hafsin Mushaf, koji je bio prvi primjerak Ebu Bekra, i prema njemu prepisuju.
Također je naredio da se svi primjerci Kur'ana iz muslimanskih gradova vrate u Medinu i budu spaljeni.

Napisano je pet primjeraka Kur'ana. Jedan primjerak je ostavljen u Medini, jedan je poslat u Mekku, jedan u Šam, jedan u Kufu i jedan u Basru. Tvrdi se da je osim ovih pet primjeraka po jedan poslat u Jemen i Bahrejn. Ovaj prvi primjerak je poznat pod imenom “Mushaf vodič” i svi kasniji primjerci Kur'ana prepisivani su na osnovu njega.

Između ovih primjeraka i Mushafa koji je zapisan po naredbi prvog halife ne postoje razlike izuzev u jednoj stvari, a to je: u Mushafu prvog halife sura Et-Tewbe nalazila se između sura “sure od stotinu ajeta”, a sura El-Enfal nalazila se između “međusobno sličnih sura”. U “Mushafu vodiču” sure El-Enfal i Et-Tewbe smještene su na jednom mjestu između sura El-A'raf i Junus.


Interesovanje muslimana za Kur'an

Već smo kazali da su kur'anske sure i ajeti bili rašireni među muslimanima prije prvog i drugog sakupljanja u Mushaf i pobuđivali su njihovo puno interesovanje. Pored toga Poslanikovi drugovi i sljedbenici, učači, izvršili su sakupljanje Kur'ana.

Svi su oni kasnije prihvatili Mushaf koji je sačinjen pod njihovim ravnateljstvom i prepisivali ga bez bilo kakvih prigovora i zahtjeva.

Prilikom drugog sakupljanja, u vrijeme halife Osmana, neki su htjeli izostaviti harf, “waw” iz ajeta[8] pa su spriječeni u tome na taj način što im je ashab Ebi ibn Ka'b zaprijetio sabljom ako ne zabilježe i harf “waw”, pa su to i uradili.[9]

Drugi halifa, Omer,[10] svojevremeno je rečenicu iz ajeta[11] čitao izostavljajući veznik “we” pa su ga opomenuli i čak obavezali da čita sa veznikom.

Pored toga što Imam Ali, Bog njime bio zadovoljan, bio prvi koji je sakupio Kur'an prema redoslijedu objave, nisu ga uključili u prvo i drugo sakupljanje Kur'ana. To nije izazvalo nikakvo razmimoilaženje i opoziciju ni prije pojave Mushafa, a ni kasnije u toku njegove vladavine.
Tako Imami Poslanikove porodice, s.a.v.a., potomci Alijini i njihovi nasljednici, nisu se suprotstavljali po pitanju Mushafa i nisu ništa prigovarali čak ni u krugu najbližih prijatelja, nego su uvijek pozivali poštovanju Mushafa. Šije naređuju da se čita Kur'an onako kako ga ljudi čitaju i kako je prihvaćeno.

Sa sigurnošću možemo tvrditi da je Alijina šutnja u pogledu razlika između njegovog Mushafa i sunijskog koji je jako raširen, opravdana, jer povodi objave nemaju značaja u tumačenju Kur'ana samim Kur'anom, na čemu insistira Ehlu-l-bejt. U tom obliku tumačenja Kur'ana značajno je grupiranje ajeta i međusobno upoređivanje, jer je Kur'an vječna knjiga za sva vremena i sve narode i nemoguće je njegove poruke svesti u osobenost jednog vremena, mjesta, događaja i tome slično.

Spoznajom ovih osobenosti moguće je svakako polučiti odredjene koristi kao što su povijesni razlozi pojave nekih oblika svijesti i pravnih normi koji koincidiraju objavljivanju ajeta, intenzitet napretka islamske misije u toku 23 godine i sl. No, očuvanje islamskog jedinstva, koje je bilo stalni cilj Ehli-l-bejta, mnogo je važnije od ovih parcijalnih koristi.

[1]En-Nahr: 44. ajet i mnogi drugi.

[2]Et-Tewbe: 122.

[3]El-Itkan, 1/22.

[4]El-Itkan, 1/59.

[5]El-Masahif, Sidžistani.

[6]El-Itkan, 1/5-60.

[7]El-Itkan, 1/61.

[8]Et-Tewbe, 34.

[9]Sujuti, Ed-Duru al-mansur, 3/232.

[10]Ibid,3/369.

[11]Ibid,3/369.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb